Marketing
VRAT / GRLO (Anatomija suvišnog)
... izvana i iznutra na istoj vitalnoj liniji
...
Izvana vrat...
- Jel znaš onu rečenicu u Engleskom pacijentu kad Almasy dotiče rupicu na njenom dugom i uskom vratu i kaže: "Tražit ću kralja da ovo nazove Almasyev Bospor"? Ne znaš, kladim se... Ali svejedno, ti dok ovako usput umireš od čežnje, svakom svojom rečenicom ciljaš jednu malu udubinu na mom vratu - one Dardanele koji se nazivaju tvojim imenom... baš svakom svojom rečenicom, iako znaš da je taj vrat osjetljiva Ničija zemlja s puno trusnih područja po liniji ošit-grlo, minulih tuga i čežnji, jako čulnih operacijskih šavova i morskih tjesnaca koji se svojataju s raznih strana... I sve to dok ja, sva odlučna da ti ne pišem - radim.
Ali ja ću paziti na svoju Malu Aziju i dok ti ovako ne pišem.
- Almasy bi možda na svom nemuštom engleskom s jakim mađarskim akcentom rekao, kislanyok, szeretlem! i dodao kako su nekad bili dobri dani kad se danima šutjelo do oaze Faya, a danas, smo nas dvojica sretni da ti slušamo glas što više, što češće, može i o nevažnom, samo dok meni govoriš ili ovako ne pišeš.
...
Iznutra grlo...
Dok ne pišem svoja pisma u besanim noćima, naginjem se nad Marinom kao tužno drvo. Pročitam...
U grlu – tu rđa u tjesnacima
I živa so je.
Ja ljubav poznam po glasnici,
Ne ! - po ge-žici
Duž celog tela!
pa poželim da je „jezik pregrizla“. Pa poželim da joj je u jednom času sve zapelo u grlu. U mojim besanim noćima ona uvijek govori samo meni...
Ipak dok balansiram na svojim životnim žicama ja često ne znam jesam li u dur-u ili molu-u.
Za riješiti svaku misteriju na njenom kraju treba imati ključ, a pogotovo kad je on istaljen od onog koji je znakovito poput naopake potkove, davno postavljen na samom početku crtovlja.
Da, violončela uvijek diraju u moja slaba koljena, ali ključ moje Larine teme ipak nije smješten tako „nisko“, niti je on ispisan u jednom potezu i elegantno...kao violinski, kad ja i svoje matematičke osmice brutalno spajam od dva jako kvrgava kruga.
Moj blues rekla bih ima komplicirani mehanizam brave za koju je teško naći i ključ i šifru
(a o mjeri ta-te-tapa-tepe da ne govorimo...jer mjera je ovdje uvijek bila problem)
možda i jer je brava razvaljivana nezanemarivi broj puta. Ipak... ja je baš uvijek mogu napipati (zamišljanim muškim prstima?) na mjestu gdje je nosim. U grlu.
I lovi me taj blues i prije besanog dijela noći, pa i predvidljivo čak, recimo u terminu koji je uredno uplaćivan podnošljivom mjesečnom ratom; „gitara dva put tjedno u večernjim satima ponedjeljkom/srijedom“, da... tu nikad ne omane, pa nakon što hvatač akorda na žicama izađe iz auta umiren i olakšan, jer sam mu rekla da jesam - jesam ikada čula za "Nights in white satin", ja uvijek osjetim tu G žicu u svom grlu... jer baš sva moja filmska glazba za jedan stvarni život ima juke box baš na tom mjestu – i otuda je i grleni smijeh od kojeg se možeš ugušiti i ovaj gušeći blues osjećaj koji me pritisne od gitare, i od kojeg bih mogla odletjeti kao (Led) Zepellin u svoj sky s velikim limitom... i gledam onda u to nebo prije gotovo izvjesno besane noći redni broj tajitaj, i mislim kako je saten bijeli, a moje noći blues, ali da je svejedno taj blue moon uštap jedan jako pretjeran i posve neekonomičan oblik, pogotovo kad su moji krugovi i tako uvijek kvrgavi... i da je i sve to s gitarom i žicama iako uredno uplaćivano baš jako neekonimično, jer košta me previše, puno puno previše...
I pomislim onda da bi trebalo napokon prestati traćiti tu struju u vlastitim žicama, i namjesto nebu i krilatim likovima i Heli koja bespovratno pada u naručje jednog tjesnaca, koji će - njoj koban, na koncu konca u stvari nositi samo njeno ime, dati više kredita – recimo Tesli... pa ma kako to ne-mitski i ne-filmski zvučalo...
Pomislim da bi dječaku koji već neko vrijeme najviše kredita daje Dylanu jednostavno trebalo na kredit kupiti električnu gitaru koja će nadglasati moje glasne žice bez isolierbanda.
...
Bilo je to prije tri godine. Tri godine poslije razmišljam kako u tom filmu ima još jedan divan dijalog između njih dvoje;
- Kada si bila najsretnija?
- Sada.
- Kada si bila najnesretnija?
- Sada.
Tri godine poslije ja sam samo najsretnija.
I dok bezbjedno letim iznad Hellesponta, a moj sin ima pojačalo, novu gitaru, Fender trzalice i drugi band
... meni u grlu nedostaje moj mol.
tessa iznad Hellesponta
Post je objavljen 06.09.2012. u 13:23 sati.