Marketing
KRILA (Anatomija suvišnog)
slika od stopala naniže
(sky is the limit... by tessa k)
Ona ima pet, a ja baš stojim na najvećoj pustopoljini života. Pita me:
-Mama, da li gusjenica zna koje će boje biti njena krila jednom kad postane leptir.
Ne znam, ali znam da ću preletjeti i ono što bih trebala prešepati.
...
M. mi kaže da joj anđeli pomažu pronaći parking... Gledam ju zaprepašteno.
Ja sam na primjer uvjerena da Anđeli koji nas navodno čuvaju, vrlo često nisu zadovoljni s dodijeljenim čovjekom,
a... i to smatram totalno nepravednim - nisu imali mogućnost izbora.
Pa mi vjerovanje u Anđele nikad i nije bilo opcija.
Ja strahovito vjerujem u izbor. I nešto malo u Perzeja.
No kako mi je od čekanja krilatog lika dok sam vezana za stijenu imanentnije penjanje uz nju...
i sad - dok govorim o vezivanju i konopima, uglavnom mislim na sigurnost i nemogućnost pada,
... a ne na neku možebitno drugu napetu vrijednost pojmova,
jer ja sam na stijeni, kažem, gdje je uistinu potrebnije znati vezati čvorove nego se dati vezati,
i «osmica» je baš jako, jako važan čvor, pa i onima koji ne kroče kroz život u spiralama,
a o mušićavim ribama spiralnih putanja da se ne govori...
a da ne govorim ni koliko mi je nestrpljivoj - strano eventualno čekanje možebitnog smještanja međ' zvijezde
na dalekom kraju jednog mita, jer svaka čast zvijezdama, mislim ja sam zaljubljena u zvijezde,
ali je li ikad itko uistinu dosegnuo te zvijezde, ha?, dočim je stijena već tu...
a ja i nisam baš neka Andromeda, više tip Pandore rekla bih... ali to je već druga priča.
Pa onda to moje zaljubljivanje u heroje… eto i tu sam se već tek prozrela,
pa kad se s visoke stijene tako sumnjivo zaljubljivu obuhvatim pogledom,
onda si racionalizirana razrijeđenim zrakom kažem:
-Pomisli, u mitu su i tako svi likovi mitski...
i možda bi tip u okomitoj stvarnosti u kojoj ne bi bio krilat... i začet kišom,
bio i nesposoban za elementarno pentranje,
a i tko zna što bi tada činio sadržaj njegove torbe.
(strah me i pomisliti)
Pa se na koncu zbrojim, i oduzmem... i anđele i Perzeje
i noktima zgulim ostatke smole što sam je polijepila po leđima nesuđenih Ikara.
A što se vlastitih krila tiče...
U okomitoj stvarnosti u kojoj su padovi sa stijena, više trotočke nego masne crne točke,
(jer ako nakon smrti ima života, koliko ga tek ima nakon – Života),
u času kad su ona ipak malo oprljena suncem, jako dobro dođu i vlastita stopala.
Ja više od svega volim hodati bosa. Pa tako i hodam.
Stopala su jako osjetljiva, a ja sam iznimno čulna - svijet se može osjećati stopalima
i to je valjda ono što zovu umjetnost življenja.
...
Rekao je:
- Nisi ti damaged goods. Ti si fallen angel.
Ja ne vjerujem u anđele, rekla sam.
...
Par mjeseci kasnije u nevidljivim linijama wordovog dokumenta za slijetanje bilabijala
iz dnevničkih kronika jednog single života,
dokumenta u kojem je po defaultu i prored namješten na- single line, otipkala sam:
Mishima je rekao ovo:
„Od bosog se hodanja dobiju ranjava stopala. I kao što su za hodanje potrebne cipele,
isto je tako za život potrebno imati pri ruci nešto kao -odluku.“,
a ja večeras vidim da je bio u pravu, da je uistinu potrebno odlučiti... obuti se,
jer kad si životno kažnjen čulnim stopalima, imaš čulna stopala;
imaš čulna stopala i u bajkama s krilatim zmajevima, i u krilatim mitovima i u životu,
i na kraju su uvijek stopala najkrvavija, i ma koliko to zvučalo otkačeno ili uzbudljivo
- ranjava stopala su ranjava stopala... premalo je tu filozofije.
A ta sreća bosih nogu djevojčice od jučer, i tako jedino stvara bolesni mjehur žene od danas.
Da potrebno je odlučiti i ja sam odlučila;
Od sada nadalje pokleknut ću još samo da bih nazula cipele. Koje otimaju dah.
tessa k
Post je objavljen 02.09.2012. u 09:28 sati.