Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

19.05.2016., četvrtak

Sviđati se svima ili samom sebi?

Baš sam neki dan razmišljala što sve radimo kako bi se dopali drugima?
Što sve radimo kako bi nas drugi voljeli?

Koliko puta u životu prekršimo neka svoja pravila samo radi toga što želimo biti netko drugi kako bi ugodili onom nasuprot nas, ma tko to bio, sasvim nebitno.

Ponekad su to roditelji, ponekad prijatelji, društvo, partner...

Svi do jednog mnogo smo puta u životu bili netko drugi ili smo još uvijek netko drugi kako bi se osjećali voljeni, prihvaćeni i osjećali se dio društva.

I sama sam često bila netko drugi, netko tko ja nisam, nešto što ja nisam i živjela neki tuđi samo radi tog prokletog osjećaja pripadnosti, radi tog osjećaja da te onaj netko voli i često iz straha od napuštanja i straha od biti sam.

Prošla sam mnogo faza u životu kao i svi, uvijek su me nekako učili da je važno da te drugi vole, da te drugi prihvaćaju, učili su me da moraš podviti leđa, učili su me da moram znati kad treba zašutiti bez obzira slagala se ja s time ili ne, učili su me samo najbolje tj. oni neki su mislili da je najbolje, vrijeme je pokazalo da baš i nije bilo najbolje tako, ali nema veze, nema zamjerke jer i oni su radili samo najbolje što i kako su znali.

Ok, šutnja, podvijanje leđa i sl. bedastoće, možda su dobre, ali za neke druge, ne i za mene, pogotovo kad znaš da ne treba šutjeti već reći ono što misliš, pogotovo kad znaš da ti je jezik jedino oruđe da se izboriš za svoje mjesto pod suncem, pogotovo kad znaš da trebaš izgovoriti to nešto i reći kako se osjećaš, ma možda čak i ne trebaš to izgovoriti naglas, ali znaš samog sebe da bi i na guzicu progovorio, i sve napravio, ali ne i zašutio - e to nikako, ali ne - nisu te tako učili, šuti, trpi i trudi se dopasti svima jer to je recept uspješnog života, to je recept za sreću.

Ok, možda i je sve to tako, opet ponavljam - kako kome.

Možemo li se uvijek u životu dopadati svima?
Mogu li nas uvijek u životu baš svi voljeti?

Mislim, a i sigurna sam da ti pokušaji dopadati se svima ravni su nečemu što se zove naučna fantastika, nema šanse.
Jednom davno probala sam jer mi je to tada bilo jako, jako, jako važno i tada nisam znala drugačije, tada nisam imala ovu životnu mudrost koju imam sada, tada se nisam toliko bavila životom kao što to radim zadnjih godina, tada nisam imala toliko životnog iskustva koliko imam sada, tada nisam radila na sebi koliko radim sada, tada mi je samo bilo važno da me svi vole, a kako sam se ja pritom osjećala, tada mi je bilo nebitno.

A ustvari jedino je bitno u životu kako se osjećamo, bez obzira voljeli nas ili ne...

Zanimljivo je da koliko god se mi trudili dopasti ljudima oko sebe i živjeli život napisan po njihovom scenariju, jer kao oni znaju što je bolje za nas, opet im nije dobro, opet nisu zadovoljni nama, jer ipak smo u nekoj situaciji trebali napraviti drugačije, jer oni bi to bolje, jer oni bi to drugačije i čemu onda sav taj trud oko njih?

Onda nekako vremenom shvatiš da ponekim ljudima koliko god se dodvoravao, koliko god plesao kako su oni napisali note opet nije dobro, opet i ponovo nisi dobar, opet si crna ovca, a onda jednog dana konačno shvatiš da nije problem u tebi, već je jedini i isključivi problem samo i samo u njima, jer su oni ti koji su nezadovoljni samim sobom, oni su ti koji su frustrirani svojim životom pa si daju slobode da kreiraju tvoj život, jer nisu imali muda srediti svoj život, pa misle da će tuđi bolje urediti, a ti sve to dozvoljavaš jer misliš da će biti bolje, a neće..

I onda jednog dana shvatiš da što god ti učinio uvijek će biti onih koji na tvoje postupke neće klimati glavom i neće ih odobravti.
I onda jednog dana shvatiš da što rekao uvijek će biti onih koji misle da znaju bolje od tebe o tvom životu.
I shvatiš da će uvijek biti onih koji to ne bi baš tako napravili i znaju da je bolje drugačije, jer ti opet radiš još jednom radiš krivo.

Onda jednom popizdiš, podvučeš crtu i dođe taj čarobni trenutak kad sve to fino shvatiš, kad ti se sve posloži u glavi da je nije do tebe već do njih, da imaš pravo ne svidjeti se svima, da imaš apsolutno i potpuno pravo da te ne vole i ne prihvaćaju, i naravno, shvatiš da je sve to u savršenom redu i normalno, e tada doživiš jednu vrstu slobode, jer kao što sam već rekla, nema šanse dopasti se baš svima, a i čemu?
Zašto se moramo svima sviđati?
Zašto nas moraju baš svi moraju voljeti?

Ne moraju, dapače, osobno - uopće ne želim da me svi vole, uopće ne želim sviđati se svima, jedino što želim je sviđati se sebi upravo ovakva kakva jesam, i jedino što želim je osjećati se dobro sama sa sobom u svojoj vlastitoj koži i tada se događa jedan apsurd, upravo kad postaneš sve ono što drugi ne žele od tebe, upravo onda kad živiš onako kako se tebi hoće, kad živiš na način da te više ne zanimaju tuđa mišljenja o tvom životu, kada živiš „bez dlake na jeziku“, kada živiš svoj život onako kako misliš da je najbolje za tebe, po vlastitim pravilima i bez imalo pardona, e tada se događa da te tada upravo vole svi još više.

Hoću reći, uvijek do sada i zauvijek će postojati oni koji znaju bolje, oni koji znaju više, oni koji bježe od svog jadnog i besmislenog života i tada u toj svojoj osobnoj bijedi počnu kopati po tuđim životima, uvijek će biti onih koji nas vole i poštuju ili ako ništa drugo, barem te prihvaćaju kao individuu, kao i onih koji nas ne vole, niti nas mogu naštampane vidjeti i to je sve sasvim u redu, nema tu zamjerke, ljepota je u različitosti...

Od sve silne ljubavi koju rasipamo naokolo radi nekog jeftinog povlađivanja i prihvaćanja od strane okoline ili koga god, najvažnija je ona ljubav prema samom sebi, jer kako ćeš drugom dati ljubav ako je sam sebi ne znaš dati?

- 22:37 - Komentari (5) - Isprintaj - #

12.05.2016., četvrtak

ISKRENOST, vrlina ili mana?

Iako svi do jednog gotovo svakodnevno pričamo kako cijenimo iskrenost kod drugih osoba, učimo vlastitu djecu da budu iskreni, mi osobno smo kao sve nešto iskreni, zagovaramo iskrenost, međutim kad nam onaj sa suprotne strane progovori iskreno, najiskrenije o nekoj temi, a nama se recimo iskrenost dotičnog ne sviđa ili se ne slažemo s njom, tada nastane nekoliko velikih upitnika iznad glave, usta nam se otvore, a lice momentalno poprimi nekako blijedu boju.

Dakle, biti iskren uopće nije teško, dapače vrlo je lako, ali čuti brutalno iskren odgovor često nije lako, često zapeče, pogotovo ako je taj odgovor drugačiji od našeg mišljenja, jer često smo svi mi jako tolerantni samo na jeziku, a u praksi tolerancija baš nam i nije nešto visoko kotirana.

Isplati li se uopće biti iskren onda?

Neki dan u jednom društvu dotična ženska osoba zainteresirala se za jednog tipa, i tako, kreće lagano priča o dotičnom i igrom slučaja se spomene kako tip radi jedan relativno slabo plaćen posao tj. posao u kojem nema baš nešto love. To je čula dotična zaintersirana i jednostavno kao iz topa ispalila da je dotični na neki način više baš toliko i ne zanima, zgodan je ali... Ali, neda joj se navlačiti s nekim tipom koji krpa od danas do sutra te od sutra do prekosutra...

Nastao je trenutačni muk, diskretno pogledavanje, trenutak tišine, a onda rafalna paljba po dotičnoj, ti si sponzoruša, pališ se samo na lovu, za ljubav nije bitna lova i bla, bla, bla da ne nastavljam, sigurna sam da dalje znate sami kako ide.
Žena me oduševila iz razloga što dok su verbalno rokali po njoj i kako se ono kaže, prali je bez sapuna, žena nije niti trepnula. Uopće nije imala potrebu da se pravda, ništa!

Evidentno je da dotična ima svoj stav, točno zna što želi, a to što misli društvo, jednostavno joj nije bitno!

Zašto sve ovo pišem?

Ovaj primjer navodim iz vrlo jednostavnog razloga, a on je: isplati li se uopće biti iskren i reći ono što misliš?

Naravno, ako u toj silnoj iskrenosti imaš stav poput većine tada nailazimo na klimanja glavom, odobravanja, slaganja i velikodušni pljesak.

Međutim, okrenemo li priču u samo malo drugom smjeru, i ukoliko je naša iskrenost u opoziciji od ostatka društva, ukoliko imamo svoj stav i svoje mišljenje i o kom bez straha progovaramo, e tada nastaju problemi, tada nastaje osuđivanje, tada nastaje etiketiranje, ogovaranje, pljuvanje i ne znam što sve ne.

Zašto?

Samo iz jednog vrlo dobrog razloga. Bili smo brutalno iskreni, otvoreno rekli ono što mislimo i sada smo još i najgori na svijetu?

Zašto?

Dotičnoj skidam kapu jer je iskreno i otvoreno, bez da je trepnula rekla ono što misli, bez obzira što je društvo i tom trenutku, maltene što je nije "spalilo na lomači" jer ona neće tipa koji zarađuje više nego malo.
Mnogi će reći: novac nije važan, ok, slažem se samo jednim dijelom da novac nije važan, ali život je mnogo lakši i ugodniji kad ga imaš, nego kad ga nemaš, zar, ne?

Iskreno, ne vidim u čemu je problem. Žena zna što želi i što ne želi, ne pristaje na ništa manje od toga što želi i još i javno kaže, dakle ne srami se niti najmanje, a i zašto bi?
A opet s druge strane, nije li istina da bi svi do jednog htjeli jedan ugodan i lagodan život u kojem ne moraš misliti hoćeš li imati za platiti režije, kredit, benzin i u kojem ne želimo misliti hoćeš li danas potrošiti 200 ili 700 kn?
Svi bi to htjeli, i svima nam je novac važan i uopće ne pušim priče kad mi netko kaže da mu je novac nebitan jer znam da laže, ako je nekom toliko i nebitan koliko može pričati ostavila bih tu osobu nekoliko dana bez lipe pa da vidimo koliko ti novac potreban u životu, a koliko ustvari ne..

Uglavnom, nije tema novac već iskrenost..

Isplati li se biti iskren u životu?

Osobnog sam mišljenja da treba biti iskren jer prvo si iskren prema sebi, a to je i najvažnije, a onda si iskren i prema okolini pa bez obzira voljeli te ili ne, slagali se s tobom ili ne, čudili se ili ne na tvoju iskrenost. S druge strane kad gledam, osobno više cijenim ljude s kojima "znam na čemu sam" i onda kad mi se to baš i ne sviđa i možda mi nije drago čuti, ali bar znam i upravo radi te osobine koja se zove iskrenost osobno ih više cijenim i poštujem.

Također, isto tako znam da iskren život i život bez dlake na jeziku pogotovo "kad si u svom filmu" i kad živiš onako kako se tebi hoće, a ne onako kako se očekuje o tebe, nosi sa sobom popriličan broj izazova, ali isto tako i poprilično prednosti bez obzira koliko se to ljudima oko tebe svidjelo ili ne, a najčešće im se ne sviđa jer čim samo malo iskorakneš iz mase, više kao da im se ne sviđaš, ne tetoše te, ne gotive te baš previše, ali, iskreno - kao da je to uopće bitno, zar ne?
- 08:51 - Komentari (14) - Isprintaj - #

05.05.2016., četvrtak

Te slatke male cape ...

Dugo nisam pisala ništa, ali eto, dogodio mi se jadan moment u životu koji me inspirirao i potakao na pisanje.

Dakle...

Moje djetinjstvo kao i kasnije odrastanje obilježili su moji kućni ljubimci, bilo je tu svega, od mačaka, pa onda psi raznih sorta, ribice - počevši od zlatnih, pa onda do tropskih, od živorotka do oskara i pirana, onda ribice u vanjskim bazenima pa hrčci i naravno nezaobilazni kućni ljubimci tipa: paukovi, gušteri, stonoge pa čak i macaklini sve je to bilo nekad dio mog života.

Jednostavno, odrastanjem život te odvede u neki drugi smjer i počneš imati sve manje kućnih ljubimaca jer ponekad nemaš vremena niti za sebe a kamoli za još jedno malo biće koje ima svoje potrebe i treba te.

Od svih životinja jedino mi je ostala moja mačka. Mačka je jedna stara i fina gospođa koja je kod mene već negdje cca 10 godina. Ona spava s nama, njoj je sve dopušteno, ona se brine da u stan ne uđu oni mali poljski miševi, ona se brine da potamani sve guštere oko kuće...Ona je kraljica, fina, otmjena i nadasve odana svom domu i ukućanima. Došla je kod mene još kao beba koja je tada bila veličine mog dlana, udario ju je auto i zavukla se u obližnji grm. Sjećam se da sam je danima pokušala izvući iz grma kako bih je spasila, ali bezuspješno, dok jedan dan nije nasjela na miris pašete, tako sam je uhvatila i tako je ostala kod mene. Iskreno, ne bih je nikad nikom dala, bez obzira što mi je izgrebala sve stolice, bez obziraq što mi je uništila kauč i bez obzira što me svako jutro budi na način da mi grize nožni palac ako ne ustanem na zvuk budilice.

Na mom portunu već godinama stoji ploča "Čuvaj se psa", iako psa već nema godinama, ali ajde, nikom ne smeta, nek stoji, a ima i nekog bar psihološkog efekta.
Međutim, prije nekog vremena zaista sam se zapitala, pa dobro, zašto ne pas? Zašto ne opet uzeti jednog malog psa?

Puno sam razmišljala o tome, uzeti li psa ili ne uzeti. Razmišljala sam, razgovarala sam s drugim ljudima o toj temi, informirala sam se a sve to samo iz jednog razloga jer ni sam nisam bila sigurna što učinti obzirom da živim život kakav živim, život u 7 brzini, svaki dan, od ponedjeljka do petka, i često nemam vremena niti za sebe a kamoli za još jedno malo stvorenje koje traži svoje.

Mišljenja okoline oko uzimanja psa bila su zaista podjeljena, neki su mi govorili: ma uzmi si psa, to ti je super, drugi su mi govorili: ma nemoj, šta će ti još i pas pored svega, pa znaš li ti koja je to obaveza i briga....

Znam, da je uzimanje psa obaveza i briga, ali realno, šta ti u životu nije obaveza, pa nekako imam osjećaj da čim se rodiš već ti se spontano kače obaveze, te moraš u vrtić, te kasnije moraš u školu, te moraš ovo, te moraš ono, sve nešto moraš i sve neke obaveze. Još su teže situacije ako to u svojoj glavi zaista prihvatiš kao "obaveze", nekako sam si svoj mozak drugačije programirala pa onda živim život kao da i nemam obaveza, a imam ih svakodnevno. Kako? Jednostavno, samo to sve što moram ne gledam kao neku tešku obavezu, već kao nešto u čemu se trudim uživati i naći nešto dobro i zanimljivo.

Tako sam i nekako odlučila uzeti jednog malog štenca.

Uzela sam štenca mješanca iz razloga što znam da su azili prepuni malih napuštenih duša koji zaslužuju neki bolji život, neki sretniji život, toplinu i ljubav - to su moji razlozi zašto mješanca.

Iskreno, prvih nekoliko mjeseci zaista je bilo svašta.
Stan popišan ujutro nakon noći jer je beba i nema još uvijek dovoljno velik mjehur koji može zadržati mokraću cijelu noć. Dođeš s posla mrtav umoran a prvo kad otvoriš vrata dočeka te miris pišaline i svježe kakice. Uglavnom, tih prvih nekoliko mjeseci potrošila sam litre i litre Domestosa i znam u šali reći da pločice nisu nikad bile čišće nego tada, močo je radio valjda 24 sata dnevno.
Zaigrana beba koja je puna energije i ne zna šta će sama sa sobom se namjerila na staru kraljicu mačku kojoj je samo do jela i spavanja i naravno, tada nastaje lom i makljaža po kući kao u nekom crtanom filmu.
Naravno, da ne moram niti spominjati sve pokradene papuče, izgrižene tenisice, kroksice koje sam tražila po vrtu, ne moram niti spominjati draži nekad pomno uređenog vrta sada prekopanog na sto strana, ali iskreno - nema veze.

Zašto nema veze?

Nema veze iz razloga što omjer štete, neprospavanih noći, ispišanog poda, izrovanog vrta i fotelje pune dlaka i onog što to štene pruže su nemjerljivi.
Ljubav i odanost koju ti može pružiti štene je skoro pa beskonačna.
Ona sreća i veselje i skakanje kad dođeš kući iza posla je nešto što je ne prekrasno, nego toliko toplo i prepuno ljubavi.
I onaj tužni pogled u očima kad sjedi pored tebe i gledajući samo čeka da je pozoveš na kauč pored sebe, samo da ti bude blizu, to je ono nešto što je nemjerljivo.

Gospođica je došla u moj dom u prosincu prošle godine i do sada nije mi žao niti jednog trenutka što je s nama. Toliko bezuvjetne ljubavi, toliko sreće i topline, toliko emocija može ti pružiti samo pas i nije uzalud ona rečenica da je pas najbolji čovijekov prijatelj.
I svu onu štetu koju je do sada napravila, i sve one dišpete koje mi skoro pa svakodnevno slaže - zaboravim jer opet ponavljam, omjer onoga što daje naspram onoga što uzima je apsolutno nemjerljiv...

Te male cape i onaj tužni pogled zaista je promijenio život moje cijele obitelji i čak oni moji najveći protivinici uzimanja psa sad su njeni najveći obožavatelji.

A mačka?

Mačka kao da je nekako prihvatila da imamo novog člana obitelji i kao da više ne reagira na štene baš previše, ali svejedno ponekad zapuše i zaprijeti capom u smjeru nečije njuškice čisto onako da se ipk zna tko je kraljica u kući...

Oznake: štene


- 09:18 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.