Suncokreti na oblacima (blogerica Adrica)

Prođu li dobre djevojke uvijek gore i u životu i po pitanju muškaraca?

Stvarno ne znam šta kažu studije i koji su rezultati svjetskih istraživanja ali mogu iznjeti neko svoje mišljenje iz svog života i života ljudi koji me okružuju, kako žena onih dobrih, žena onih manje dobrih i muškaraca i njihovih stavova po ovom pitanju...

Dakle...

Gledajući te neke moje frendice koje su baš onako prave dobrice, mile ženice, uvijek sve skuhano i speglano i ne samo to, nego su to žene jednog onako ugodnog karaktera, njima je sve dobro, ne bune se, ne protive se, zašute baš onda kada je potrebno a to je gotovo pa uvijek, nemaju neko svoje mišljenje već sve prepuštaju dotičnom gospodinu, popuše sve njegove izrečene fore, ne pitaju previše i ne zanovijetaju naravno, e upravo takve koliko sam uspjela primjetiti u životu uglavnom najebu, prije ili kasnije, ali najebu...

I ne znam do koga je to što su one najebale, da li do njega ili do nje ali ishod je najčešće upravo takav kako sam rekla. Najčešće takve ostaju ostavljene, ostaju same ili žive u nekim vječitim lažima i muljanjima.
Naravno, ne kažem da je to pravilo i da je to uvijek u životu tako ali tako nekako ispada na kraju...
Ono, meni ih baš bude žao na kraju jer ispadne priča, ja sam njemu sve dala, sve je bilo podređeno samo i isključivo njemu i onda mi je napravio to, to i to ili je otišao tamo s nekom droljom i naravno, hrpa suza, bijesa, žuči i ostalog sranja...

Mislim da je ključni problem u tome - sve sam mu dala...
Ma šta mu imaš davati, misli na sebe, voli sebe, cijeni sebe i sebe stavi na prvo mjesto pa će te vjerojatno i on cijeniti a ako te i jednom ostavi onda barem znaš da si sama sebi uvijek bila na prvom mjestu a obzirom da dotičnom to nije pasalo, onda si je sam našao vrata i to je sasvim ok....

Gledam malo ove druge ženice, one su isto onako drage i vesele, otvorene žene bez predrasuda, ali te čim otvore usta već skužiš da su žene sa stavom i da se ne daju samo tako zajebavati, niti od okoline, niti od društva, niti od djece a još manje od gospodina dotičnog...

To su onako, rekla bih poprilično samouvjerene žene i žene pune samopouzdanja i njih ne brine u životu baš previše stvari oko njihova muškarca, one ne zovu svakih 5 min da pitaju gdje je i s kim je, one imaju neke svoje odvojene živote a opet žive u simbiozi s njime. Imam osjećaj kad s njima pričam, kao da se ne brinu previše jer su valjda svjesne svojih kvaliteta i svojih mogućnosti i kuže da ako ih ovaj i ostavi da će imati nekog drugog ili će u krajnoj liniji ostati same jer one to naravno mogu.

S jedne strane takve žene ja osobno poštujem i cijenim jer ih ne jebe ništa u životu i to se kuži, to se vidi iz aviona da one svoj život mogu i sposobne su hendlati same sa sobom, a opet s druge strane mislim da im i baš nije lako ponekad jer takve odmah na prvu loptu dobiju etiketu žene zmaja i to su kao - opasne žene, iako su i one na kraju priče samo žene, ali to je čista neutemeljena i jedna sasvim glupa predrasuda....

Ponekad potegnem priču sa svojim frendovima i onako, pričamo kakve su im žene draže. Njihovi odgovori su me gotovo zaprepastili jer sam ja uporno očekivala odgovor da ih privlače one dobre i mile ženice, kad tamo upravo suprotno.

Njima su uglavnom draže ove opasne, jer kako kaže jedan moj frend:

Dobre su ove dobre i mile ženice, dapače, super su ali ta silna dobrota dosadi, postane sve to monotono kad se i nemaš s kim posvađati i kad je sve kako ja želim... Nije to to....

I onda šta, ispada da je potrebno biti rospija, zmijica i mala kučka da bi te ovaj dotični poštovao, u biti, mislim da samo sebe treba staviti na prvo mjesto, kao i svoje želje, ne zanemariti svoje prijatelje, družiti se, baviti se sobom i svojim hobijima, naravno, sve u određenoj mjeri, ali svakako ne zapostaviti svoj život koji smo vodile prije njega, jer mi žene to upravo znamo često učiniti, kad se pojavi dotični sve stane, naš svijet je stao, e ne, greška, treba nastaviti živjeti kao da se i on nije pojavio...

Posvetiti vremena i njemu ali nikako ne zanemariti sebe i svoje potrebe radi njega.....

Mislim da muškarci vole kad žena ima svoje prijateljice, kad ima svoje hobije i kad su svjesni da ista ta žena može živjeti bez njih tj. kad im sama daje dovoljno slobode koje i oni trebaju, i kad shvate da ta žena može živjeti i sama sa sobom i da je uprkos tome zadovoljna a ne kad ih opasa kao hobotnica i ne da mu zraka, kako sebi, tako ni njemu...

U svakom slučaju čini mi se da ove samosvjesne zmijice ipak prođu malo bolje u odnosima jer kako kaže jedan moj frend, dobre žene su dobre ali ove zmijice su izazov, istovremeno ih se bojimo a opet nas privlače.....

I stvarno, vidim iz primjera nekih, što je ova gora prema njemu i što ga više odjebava iz života i ne šljivi ga ni 5 posto to je ovaj više lud za njom, i to mi je baš super u tim odnosima...

U biti stvarno je istina da su muškarci s Marsa a žene s Venere jer u tim odnosima više nisi pametan kako se postaviti i što je ponekad dobro a što nije, jednostavno, koliko god se mi trudili nema pravila......

Često imamo potrebu predstaviti se svijetu u svom najboljem svijetlu, u svom punom sjaju, sa svom svojom dobrotom i svim onim našim idealnim u sebi.

Možemo to, da možemo, ali koliko dugo ta maska može trajati?

Uglavnom vrlo malo i vrlo kratko. Maske padnu prije ili kasnije.
Sami sebe otkrivamo kroz naša djela, kroz naše riječi, kroz odnose, jednostavno se sami razotkrivamo i postajemo goli nasuprot onom drugom.
Otkrivamo se, tko smo, što smo i kakvi smo.

Mnogi ljudi koje znam vole biti onako, rekla bih samozatajni, povučeni su i boje se biti otkriveni, predpostavljam radi nekih vlastitih strahova. Izuzetni su glumci. Takvi nemaju samo jednu masku, oni ih imaju cijeli niz, za svaku priliku po jednu, za svakog čovjeka po jednu....
I super to bude kad im je sugovornik neka onako površna osoba koja svijet kao i ljude doživljava relativno plitko i lepršavo, ali kad takvi samozatajni imaju za sugovornika nekog tko ih suptilno proučava, sluša svaku njihovu riječ i gleda svaki njihov pokret tada osjećaju nelagodu....

Uglavnom, nitko se ne osjeća dobro u društvu ljudi koji skeniraju, a drugo, upravo takvi samozatajni ne vole biti otkriveni, vole igrati neke svoje samo njima znane igre kako bi se još bolje zakamuflirali i kako bi sakrili svoje mane, svoje slabosti...

Zašto se takvi boje biti otkriveni?
Zašto se uopće bojimo biti otkriveni?

Ne znam, često mi se to pitanje vrti po glavi, zašto?
Zašto bježimo od samih sebe?
Ma neka i bježimo od sebe ali ne možemo dugo, ne možemo daleko, ma ne možemo pobjeći niti od drugih, jer kad si s nekim dovoljno blizak, kad se s nekim družiš, kad ti je do nekog stalo onda provodiš vrijeme s tom osobom a glumiti ne možeš dugo vremena. Gluma traje da, ali vrlo kratko, maske padnu prije ili kasnije, kod svih. Prije ili kasnije se ili sami ogolimo pred nekim ili nas taj netko ogoli i nema, to smo što jesmo.
A onda kada smo razotkriveni često osjećamo nelagodu i potrebu za bjegom...Čemu?

To smo što jesmo, upravo takvi kakvi jesmo i nema potrebe za glumom i skrivanjem, na kraju, možemo pobjeći od svih ali ne i od sebe...Sami znamo svoju istinu o sebi najbolje, samo je pitanje jesmo li je spremni prihvatiti onaku kakva je i suočiti se s njom, jer upravo ta istina često boli i često peče i često nije baš ugodna.....
To je isto kao kad se ujutro probudiš i pogledaš u ogledalo i skužiš, ajme, nove bore, nove sijede, opet jedno novo a opet staro izgužvano lice...

Nanosimo puder, šminke, maskare, mackamo se i trackamo kako bi bili netko bolji, netko drugi i šta, privremeno jesmo netko drugi a navečer kad sve te pomade skinemo sa sebe opet smo oni isti, opet smo oni stari, opet su tu one bore i one sijede, sve ono pravo i iskonsko što jesmo izbije van.

Tako je i s našim kararterima, skrivamo se, bježimo od sebe, maskiramo se, glumatamo - svjesno ili nesvjesno ali glumatamo, i opet na kraju budemo prije ili kasnije ono što jesmo, jer kao što sam i rekla na početku - maske padnu prije ili kasnije, ali padnu .....