Često imamo potrebu predstaviti se svijetu u svom najboljem svijetlu, u svom punom sjaju, sa svom svojom dobrotom i svim onim našim idealnim u sebi.
Možemo to, da možemo, ali koliko dugo ta maska može trajati?
Uglavnom vrlo malo i vrlo kratko. Maske padnu prije ili kasnije.
Sami sebe otkrivamo kroz naša djela, kroz naše riječi, kroz odnose, jednostavno se sami razotkrivamo i postajemo goli nasuprot onom drugom.
Otkrivamo se, tko smo, što smo i kakvi smo.
Mnogi ljudi koje znam vole biti onako, rekla bih samozatajni, povučeni su i boje se biti otkriveni, predpostavljam radi nekih vlastitih strahova. Izuzetni su glumci. Takvi nemaju samo jednu masku, oni ih imaju cijeli niz, za svaku priliku po jednu, za svakog čovjeka po jednu....
I super to bude kad im je sugovornik neka onako površna osoba koja svijet kao i ljude doživljava relativno plitko i lepršavo, ali kad takvi samozatajni imaju za sugovornika nekog tko ih suptilno proučava, sluša svaku njihovu riječ i gleda svaki njihov pokret tada osjećaju nelagodu....
Uglavnom, nitko se ne osjeća dobro u društvu ljudi koji skeniraju, a drugo, upravo takvi samozatajni ne vole biti otkriveni, vole igrati neke svoje samo njima znane igre kako bi se još bolje zakamuflirali i kako bi sakrili svoje mane, svoje slabosti...
Zašto se takvi boje biti otkriveni?
Zašto se uopće bojimo biti otkriveni?
Ne znam, često mi se to pitanje vrti po glavi, zašto?
Zašto bježimo od samih sebe?
Ma neka i bježimo od sebe ali ne možemo dugo, ne možemo daleko, ma ne možemo pobjeći niti od drugih, jer kad si s nekim dovoljno blizak, kad se s nekim družiš, kad ti je do nekog stalo onda provodiš vrijeme s tom osobom a glumiti ne možeš dugo vremena. Gluma traje da, ali vrlo kratko, maske padnu prije ili kasnije, kod svih. Prije ili kasnije se ili sami ogolimo pred nekim ili nas taj netko ogoli i nema, to smo što jesmo.
A onda kada smo razotkriveni često osjećamo nelagodu i potrebu za bjegom...Čemu?
To smo što jesmo, upravo takvi kakvi jesmo i nema potrebe za glumom i skrivanjem, na kraju, možemo pobjeći od svih ali ne i od sebe...Sami znamo svoju istinu o sebi najbolje, samo je pitanje jesmo li je spremni prihvatiti onaku kakva je i suočiti se s njom, jer upravo ta istina često boli i često peče i često nije baš ugodna.....
To je isto kao kad se ujutro probudiš i pogledaš u ogledalo i skužiš, ajme, nove bore, nove sijede, opet jedno novo a opet staro izgužvano lice...
Nanosimo puder, šminke, maskare, mackamo se i trackamo kako bi bili netko bolji, netko drugi i šta, privremeno jesmo netko drugi a navečer kad sve te pomade skinemo sa sebe opet smo oni isti, opet smo oni stari, opet su tu one bore i one sijede, sve ono pravo i iskonsko što jesmo izbije van.
Tako je i s našim kararterima, skrivamo se, bježimo od sebe, maskiramo se, glumatamo - svjesno ili nesvjesno ali glumatamo, i opet na kraju budemo prije ili kasnije ono što jesmo, jer kao što sam i rekla na početku - maske padnu prije ili kasnije, ali padnu .....
