Ravanica




--------------------------------------------------------------------------------
Na vrijeme nastanka Ravanice, manastira 11 km udaljen od Cuprije, zaduzbine kneza Lazara, ukazuje sacuvani prepis osnivacke ravanicke povelje koja je izdata 1381. godine sa potpisima kneza Lazara i patrijarha Jefrema. Pretpostavlja se da je gradnja pocela 1375. sa ciljem da crkva predstavlja knezev mauzolej. Poslije njegove pogibije na Kosovu i proglasenjem za sveca, mosti su mu 1392. prenesene u Ravanicu. U velikoj seobi 1690. monasi su prebjegli u Ugarsku i sa sobom ponijeli knezeve mosti. Jedno vrijeme su se one nalazile u manastiru Vrdnik na Fruskoj Gori, a kasnije u Sabornoj crkvi u Beogradu. Povodom 600-godisnjice Kosovske bitke vracene su u ravanicu. Ravanica, odnosno crkva Vaznesenja Gospodnjeg, zajedno sa pripratom Hilandara predstavlja prvo djelo Moravske skole koja sa njom pocinje svoje postojanje i uticaje na polju srpske arhitekture. Izgled crkve nastao je spajanjem trikonhosa, poznatog u Vizantiji, i gradevine sa pet kubeta razvijene u vrijeme kralja Milutina. Centralno kube na visokom i vitkom tamburu naglasava od davnina prisutnu zelju za visinom i u potpunosti dominira nad centralnim dijelom crkve. Bocna kubeta su mnogo manja i uskladuju cjelinu arhitektonske izvedbe svoda. Ispred crkve je u toku gradnje dozidana priprata u vidu trijema, otvorena sa svih strana. Ona je u potpunosti unistena i o njoj nisu sacuvani skoro nikakvi podaci. Na njenom mjestu je sazidana nova, niska i nezgrapna, priprata koja u mnogome kvari ukupni dojam ove crkve. Prvi put je ovdje primjenjena polihromija kao najznacajnije sredstvo ukrasavanja fasade. Koristen je provjereni sistem kombinovanja kamena i opeke, ali se oni ne slazu kao do tada (u horizontalne redove) nego se koriste sve moguce geometrijske kompozicije u svrhu sto vece dekorativnosti. Poseban element ove crkve su prozori, bifore i trifore. Ima ih neobicno mnogo, tacnije 62. Okviri svih tih prozora su bogato ukraseni plitkim kamenim reljefom sa motivom dvoclanog prepleta biljnog i zivotinjskog karaktera. Izgledu fasade doprinose i rozete na zapadnoj fasadi i oslikana polja na nosecim zidovima malih kubeta, sve bogato ukraseno plasticnim detaljima. Dekorativnom duhu citavog hrama doprinosi i oslikana unutrasnjost kod koje je zanemarena dotadasnja monumentalnost na racun estetike. Iz tog razloga teme i rapored fresaka su drugacije nego na starim crkvama. Bez obzira na to freskoslikarstvo Ravanice se svrstava u tri cjeline znacajne za izucavanje kulture naroda citavog Balkana. Kao sto je vec receno Ravanica je imala znacajnu duhovnu ulogu za srpski narod, kao grobnica Sv. kneza Lazara. Upravo zbog toga njena istorija je bila burna i izrazito teska. Turci su je rusili, pljackali i spaljivali 1396., 1398., 1436. i izmedu 1495. i 1557. godine. Tada je nastupilo relativno zatisje da bi najvece stradanje dozivio 1686/87. godine kada je pobijena i vecina kaludera. Obnovljena je 1717. i 1729. godine, a vec u Srpskim ustancima je skoro potpuno unistena. Obnova je izvrsena sredinom XIX vijeka, ali ni tada stradanja ne prestaju. U Prvom i narocito u Drugom svjetskom ratu manastir biva razoren, ali ipak uspijeva da se podigne iz pepela i 1971. dobija svoj danasnji oblik. Kao sto se vidi njegova razaranja su bila brojna, ali je narod uspijevao da ga obnovi. Manastir Ravanica, najopjevaniji u narodnoj poeziji, bio je i bice vjecno sjecanje na kneza Lazara i Kosovsku bitku.

Gracanica




--------------------------------------------------------------------------------
Nedaleko od Lipljana (antickog grada Ulpijana) i starog episkopskog sredista nalazi se manastir Gracanica, jedan od najznacajnijih predstavnika Srpsko - vizantijskog stila i ujedno jedan od najznacajnijih spomenika srpske srednjevjekovne arhitekture. Manastir je zaduzbina kralja Milutina i nastao je izmedu 1313. i 1321. godine na temeljima srusene Bogorodicne crkve iz XI vijeka. Gracanica spada u najbolje ocuvane srpske crkve iako je vise puta bila pustosena od Turaka. Prva stradanja datiraju izmedu 1371. i 1383. godine kada joj je spaljen pirg i mnogobrojne knjige iz njene biblioteke. Ponovo je opljackana za vrijeme Kosovske bitke, da bi je 1455. napustio i mitropolit. Vec 1481. manastir se pojavljuje u turskim evidencijama i vremenom dobija odredene povlastice zbog gajenja sokolova za sultane. U manastiru se 1538/39. godine formira stamparija, a otprilike u isto doba vrsi se obnova crkve. Sljedeca znacajna obnova kada je crkvi vracen olovni krov obavljena je oko 1620. godine. Manastir nakon toga stagnira, da bi u XVIII vijeku poceo lagano da propada i gubi svoj znacaj. Zbog takvih prilika od prvobitnog manastirskog kompleksa ostala je samo crkva sa pripratom. Gracanicka crkva Uspenja Presvete Bogorodice je jedno od najljepsih i najoriginalnijih ostvarenja ne samo srpske srednjevjekovne arhitekture. Gradena je na temeljima vizantijske bazilike iz XI vijeka, a u njenoj osnovi je ravnokraki krst upisan u pravougaonik dimenzija 13x17 m. To je petokupolna gradevina sa centralnom kupolom postavljenom na stubove u naosu, dok su bocne manje i postavljene su u uglove izmedu krakova krsta. Dva monumentalna stupca odvajaju usku unutrasnju pripratu od naosa. Sredisnja i bocne apside su iznutra polukruzne, dok su spolja trostrane cime se naglasava vertikalizam i teznja ka visini koja je u potpunosti ostvarena, a da nije narusen sklad cjelokupne gradevine. To je postignuto gradenjem dva dvostruko ukrstena svoda gdje je nizi sirok kao i crkva, dok je visi znatno uzi. Na taj nacin formirano je stepenasto uzdizanje masa na cijem vrhu se nalazi kube. Iz tog razloga fasade nisu pretjerano dekorativne vec su zidane od kamenih blokova sa pojedinim elementima od opeke. Spoljasnja priprata je dozidana sredinom XIV vijeka cime je narusen prvobitni sklad gradevine. Ona, ipak, ne degradira crkvu, nego je svojim Raskim rjesenjima cini dinamicnijom i arhitektonski slozenijom. Ubrzo nakon sto je crkva sagradena pristupilo se njenom zivopisanju. Zbog svoje netipicne konstrukcije unutrasnjost nije bila podesna za oslikavanje, ali je to ipak obavljeno na nacin kojem se ne moze zamjeriti. Vodeci slikari bili su Mihailo i Evtihije, a bili su to dvorski slikari kralja Milutina. Kompozicije fresaka ukazuju na bogoslovsku ucenost slikara i narucioca, a glavni cilj im je bio prikaz vladarske ideologije Milutina. Ono sto je kod ove crkve tako posebno je upravo to uklapanje fresaka, sa preko 200 likova svetaca i preko 100 kompozicija svetaca, na tako nezahvalnim povrsinama. Tu se prvi put pojavljuje i prikaz vladarske dinastije Nemanjica sa 16 portreta. Crkva manastira Gracanice predstavlja jedinstveno rjesenje u arhitekturi svog vremena. Ni jedna crkva nije joj prethodila oblikom ili idejom, a pogotovo skladom cjeline, tako da ona predstavlja nesto uistinu vjecno i neponovljivo.

ISTORIJA SOPOĆANA

Manastir Sopoćani posvećen je Svetoj Trojici. Osnovao ga je kralj Uroš. Crkva je izgrađena 1260. godine. Kupola sa zvonikom je dograđena srredinom 14. veka. Neki članovi kraljevske familije su sahranjeni u manastiru. Fresko slikarstvo crkve je kompletirano 1270. godine. Kratko poslije kosovske bitke manastir je pretrpio razna razaranja i obnovljen je za vreme despota Stefana.
Crkva je jedinstvena građevina sa polukružnom apsidom. Spoljni izgled crkve je romanskog stila. Portal i prozori su napravljeni od kamenja. Graditelji su vjerovatno dolazili iz Jadranske regije.Najranije freske nastale su 1273. godine. Jedna od fresaka prikazuje Uroša prvog dok čeka kraljicu koju vodi Stefan Nemanja. Takođe su prikazani i Stefan Prvovenčani i Uroš prvi sa modelima svojih crkava.

Freske oko oltara su naslikane kasnije. Na jednoj je prikazan Uroš prvi sa sinovima Dragutinom i Milutinom kao i ostalim članovima kraljevske familije. Freske u kapelama su oslikane kasnije. U južnoj kapeli se nalazi freska koja prikazuje smrt Stefana Nemanje i prenos njegovih moštiju u Studenicu. Takođe postoje freske koje prikazuju cara Dušanana i njegovu ženu Jelenu.

Ono što su fresko-slikari u Sopoćanima uspjeli u linearnosti i koloritu oslikati sreće se još samo u italijanskoj renesansi.

nazad

ISTORIJA ŽIČE

Manastir Žiča sagrađen je početkom trinaestog veka (1205-1208) ali joj istorija zapravo počinje onog trenutka kada je sedamnaestogodišnji Rastko Nemanjić odlučio da napusti dvor svoga oca i postane monah na Sv. Gori Atonskoj, u manastiru Sv.Pantelejmona, sa imenom Sava.
Kao smerni monah svojim podvizima zadivljivao je atonske monahe. Imao je takav podvig u telu da je i mrtve vaskrsavao, a blagodaću koja mu je bila data, uspeo je da preporodi celu srpsku zemlju i to kako u duhovnom tako i u politickom pogledu. Uprkos cinjenici da je postao izabrani cacud Duha Svetog, sebe je nazivao lenjivim, gresnim i slabim za duhovna podvizavanja ali u njegovom zitiju zivotopisac o njemu zapravo govori: "A sta bi drugo bilo dokaz krotkog i smirenog srca, ako ne hrabro podnositi svaku nevolju i sebe prekorevati u svemu."
Providevsi u njemu veliku ogromnu duhovnu snagu Gospod ga je iz Sv.Gore vratio u Srbiju i zalutalom srpskom narodu postavio pastira - Arhiepiskopa Savu.
Sv.Gora je tada bila orosena suzama ovog mladog podviznjaka koji je neizmerno zalio za zivotom neprestanog molitvenog uznosenja uma Bogu. Presveta Bogorodica ga je svojim javljanjem utesila i poslala na propoved u Srbiju. I tako sa ovim svetiteljem u Srbiju stize i obilje duhovne radosti...Jos pre konacnog povratka u Srbiju, Sv.Sava je uz pomoc svoga brata Stefana Prvovencanog, zapoceo izgradnju manastira Zice sa namerom da to bude mesto gde ce ce krunisati kraljevi i postavljati arhiepiskopi srpske pravoslavne crkve.
Mesto na kome je izgradjena crkva nije birano igrom slucaja. Arhiepiskopija je trebalo da bude podjednako udaljena od vizantijskog Carigrada i latinskog Rima. Priroda u kojoj se nalazi crkva nije bila samo lepa vec i bogata, s toga i samo ime Zica oznacava kraj koji je veoma bogat zitom.
Crkva je posvecena Vaznesenju Gospodnjem, a uzgradnja i zivopis trajali su po prilici oko 10 godina.
1219.godine Sv.Sava odlazi sa svojim ucenicima u Nikeju da tamo trazi samostalnost srpske crkve. Tako on postaje prvi srpski arhiepiskop, a Zica sediste novoosnovane arhiepiskopije.
1221.godine Sv.Sava u Zici krunise svoga brata Stefana za prvog srpskog kralja.
"Kralj se toga dana neiskazanom radoscu radovase, ne radi venca kraljevskog, vec radi toga sto se sa svih strana skupilo mnostvo naroda koji su dosli da vide kako je njegova crkva krasna. Crkva je bila velicanstvena tako da je svaki koji ju je video, mislio da je to zemaljsko nebo". Kralj je tada bogato obdario Zicu.
Najstariji istorijski izvori o Zici su dve povelje kralja Stefana i njegovog sina Radoslava, iz druge i trece decenije XIII veka, prepisane u XIV veku na zidove prolaza, ispod kule na ulazu u crkvu. Zahvaljujuci kralju Stefanu, Zica je tada imala najbogatiju riznicu skoro na celoj jugoistocnoj Evropi. Riznica je sadrzala i deo Casnog Krsta, rizu i pojas Presvete Bogorodice, desnu ruku i deo glave Sv.Jovana Pretece, mosti apostola, proroka, mucenika, ikone, zlatne sasude, odezde idr. na zalost od svega toga danas apsolutno nista nije ostalo.
Zici je tada darovano preko 57 sela, sto znaci vise hiljada hektara zemlje i nekoliko hiljada ljudi koji su zemlju obradjivali i bavili se zanatom. Dobila je Zica tada 8 planina i 217 porodica. Vremenom je stekla posed cak i na Kosovu.
Manastir je dakle, dobio ogromna imanja i ogromne privilegije, ali izvan svega neboceznjivog Savu koji se nastanio u samoj crkvi i odatle nadgledao manastirski zivot i poucavao narod.
Na zalost, crkva na kojoj se sa toliko napora, a pre svega ljubavi radilo nije imala srece da ostane netaknuta. Iskonski neprijatelj ljudskog roda, uvidevsi da nikakva zla ne moze da nanese Svetom arhiepiskopu, pokusao je da unisti njegovo delo, valjda sa namerom da na taj nacin unisti i duhovnost koja je u to vreme cvetala ovim prostorima.
Vec krajem XIII veka Zica je u toj meri stradala da vise nikada nije imala onu lepotu i ono bogatstvo koje je imala isprva. Ne zna se pouzdano, ali se smatra da je bio u pitanju napad brace Romana i Kudelina, gospodara Braniceva, koji su u to vreme pustosili po Srbiji, ili nesto kasniji rat sa vidinskim knezom Sismanom. Manastir je bio zapaljen i opustosen, a arhiepiskopija je bila prebacena u Pec.
Bilo je mnogo onih koji su se trudili da obnove Zicu, ali je ona tek sto godina posle razaranja imala sve zidove crkve ukrasene, krov zasticen i riznicu popunjenu, ali prvobitni sjaj i lepotu vise nikada nije imala.
U toku cele svoje istorije Zica je stalno bila u razaranju i izgradnji. Za vreme petstogodisnje vladavine Turaka preko 150 godina bila je bez krovnog pokrivaca. Kisa je nesmetano padala u crkvu i freske su bile izlozene atmosferskim nepogodama. Bilo je i vremena kada su ovce nesmetano ulazile u crkvu, kada se sluzilo samo dva puta godisnje. Iz jednog zapisa iz 1829.godine vidi se da je Zica samo jedna velika rusevina. Kako i za srpski narod, tako i za Zicu, najtezi period je bio doba II svetskog rata. 1941.god. Zica je bombardovana. Deo severnog dela zida bio je do temelja porusen i svi objekti koji su se nalazili oko crkve (konaci, stamparija) bili su zapaljeni. U isto vreme bila su i masovna streljanja ljudi, na hiljade, u Kraljevu, Kragujevcu... Sve se to desavalo kada je duhovni zivot u Srbiji bio veoma razvijen zahvaljujuci vladiki zickom Nikolaju Velimirovicu, a Zica bila puna monaha.
Jos za vreme II svetskog rata Zica je obnovljena ali se 1987.god. zapocelo sa obnovom

U MANASTIRU OSTROG, KOD SVETOG VASILIJA
Čuda stižu jedno drugo
Blešti svetilište na vrhu stene i vidi se izdaleka. Čudo je priroda koja ga okružuje, čudesan je vrtoglavi put koji do njega vodi i ako je verovati onome što se priča, a bez vere se ka Ostrogu i ne kreće, nikada niko
nije stradao idući njime

Tekst i snimci: LJubica Petrović

O čudima vezanim za manastir Ostrog u Crnoj Gori ispredane su legende i priče. Čuda postoje. Na mnoga se naiđe u hodočašću. Blešti ovo svetilište na vrhu stene i vidi se izdaleka. Čudo je priroda koja ga okružuje. Čudesan je vrtoglavi put koji do njega vodi i ako je verovati onome što se priča, a bez vere se ka Ostrogu i ne kreće, nikada niko nije stradao idući njime.
Autobusi dolaze do donjeg manastira. Svakoga dana tokom celog leta ovde ih je nebrojeno. S dolaskom jeseni posetioci su tu svakog vikenda, sve do kraja godine. Nije važno da li je hladno, da li pada kiša ili promiče sneg, ljudi ne odustaju. Ka gornjem manastiru čak i veoma teški bolesnici hodaju, a turisti se voze taksijem i po osobi plaćaju jedan evro.

U sveca sve vere veruju

Na ulasku u kapelu gde su mošti Vasilija Ostroškog piše da pristupe oni koji dolaze sa verom. Ne kaže se kojom verom ili verom u šta. Zato u ovoj velikoj pravoslavnoj svetinji ima mesta za ljude svih veroispovesti. A najčešća vera svih hodočasnika je vera u ozdravljenje, svoje ili svojih bližnjih. Neki izgube volju za životom, a čuli su već toliko puta za moći velikog svetitelja, pa dođu. Čuli su da je sveti Vasilije mnogima pomogao, hoće li i njima? Šta to Ostrogu privlači ljude? Pre svega, dobar glas koji se daleko čuje.
Prošlog vikenda bilo je hladno. Protojereji crkve Rođenja presvete Bogorodice u Sremskoj Kamenici Teodor Katić i Gavro Milanović mislili su da neće biti velika gužva. Na put je krenulo osamdesetak ljudi, misleći da pod Osrogom neće biti gužve. Kakva pogrešna procena!
Podno Ostroga našli smo na više od 30 autobusa. Pristigli su iz Vojvodine, Valjeva, Šapca, Beograda, Mladenovca, Republike Srpske. Svaki je prešao stotine kilometara da bi stigao ovde.
Pričaju ljudi da su čuli ili videli kako su neki ozdravili posle jednog, dva, tri ili više dolazaka u Ostrog. Neke žene su zatrudnele, iako godinama nisu mogle da imaju decu, kada su u manastiru dodirnule lozu koja je nikla iz stene na kojoj je sveti Vasilije umro. Momak koji je dobio blagoslov da sipa posetiocima vodu i pazi da se ona ne prosipa kaže da je njegov život išao pogrešnim putem, potpuno je bio zastranio. Sada je dobro, ima svog duhovnika i pomaže u manastiru već jednu godinu. Mnoga je čuda video, kaže, ali nije svakom dato da ih vidi. Dešava se, takođe, da neko ima toliko greha da ne može ni da uđe kod svetitelja - jedna devojka je pala u nesvest pred samom kapelom.
Svi koji dolaze pričaju o detetu koje je palo sa zida i ostalo nepovređeno i o bombi koja nije eksplodirala. I Srpska pravoslavna crkva pominje da su se čuda dešavala na grobu svetog Vasilija. Zbog toga su njegove mošti prenete u manastirsku kapelu, koju je on i podigao. Odatle je upravljao eparhijom.

Radost i svetlost

Kapela je mala i u njoj se oseti velika energija, pa bila ona od sveca ili od mnoštva ljudi koji mu sa verom prilaze. Svako se u njoj oseća drugačije. Samo oni koji žele posebnu molitvu i pomoć zadržavaju se duže u kapeli. I svako ostavi neki prilog. Pošto kažu da Vasilije noću ustaje i hoda, većina vernika mu ostavi čarape. Svako ko dolazi u Ostrog donese ulje. Po odlasku svi dobiju malo osveštanog ulja i vode. Kažu da je dovoljno staviti jednu kap u litar iste tečnosti pa imati osveštanu celu količinu. Jedan Sremac iz okoline Mitrovice kaže da je redovno donosio ulje i vodu i davao bolesnoj ćerki. Sada je dobro, hvala Bogu, kaže on, ali bilo je kritično.
Niko ovde ne govori koja je njegova muka, ali želi da čuje da je neko bio jako bolestan i ozdravio. Kako reče jedna od putnica iz naše grupe, Rumunka udata za Novosađanina, bolest ne bira, a kada medicina nema rešenje, svi traže duhovni lek. Posle posete svetitelju ljudima se vraća volja za životom i radom i svetlost i boja u lice. I niko ne bi u Ostrog došao da ne veruje da je tako.
Najveću fascinaciju donosi noć. Stepenice do kapele su zakrčene ljudima koji žele da baš tu, što bliže svetitelju, provedu noć. Iako je na okolnim planinama te noći pao sneg, na zemlji spavaju i stari i mladi i deca, a niko se nikad nije razboleo. Ponesu ćebad i vreće za spavanje, pa ih i ostave u manastiru. Zatrebaće i drugima kada dođu, a možda i njima ako ih put i životna muka ponovo ovamo nanesu. Oni koji reše da noć provedu pod krovom, smeste se u manastirski konak sa drvenim klupama. Obično neko u prostoriji celu noć peva duhovne pesme i molitve i retko ko spava. Kažu, lepo je bdenje uz svetog Vasilija.
U Ostrog treba doći jednom ili tri puta. A potom koliko hoćeš, ili koliko ti treba

BLACK REBEL MOTORCYCLE CLUB
23.6.2004. Zagreb, Močvara

Veliki Ožujsko rock spektakl za sad bilježi rezultat 0/2. Lenny Kravitz nije svirao zbog problema s glasom, a Metallica navodno zbog nedovoljno prodanih karata. Kakvo čudo, pa karta je bila samo nekih 330 kn. Što nisu stavili 550 kn? Ili recimo 1.200 kn? Za Metallicu mi je ipak krivo (najavu pročitajte ovdje ), a Lenny je, iako ima par odličnih pjesama, u cjelini toliko antipatičan da mi je sasvim svejedno hoće li pjevati ili krepati od upale grla. Mnogi su komentirali da bi se isplatilo otići na njegov koncert samo zato da se vidi predgrupa, Black Rebel Motorcycle Club. I moram spomenuti (za malo vjerojatan slučaj da čitaju ovaj tekst) i da mi je krivo zbog toga što su organizatori popušili. Bolje imati velike i skupe koncerte nego ne imati ništa, kao što je bilo donedavno. Želim vam (i svima nama) više sreće i niže cijene sljedeći put.

I tako sjedim ja doma u srijedu u 23.15 i pišem recenziju Pixiesa kad eto ti poruke od Tamare (e da si bar i mene sms-ao, nekoliko pičkica od frendova i poznanika ne bi mi javilo, a ja bio tu večer u Zagrebu i pred Domom sportova!, op. ur., još jedna opaska, sori Ozrene, neke slične pičkice nabavljale su mi i kartu za PIXIES pa ih ipak nisam uspio vidjeti) da BRMC sviraju za pol sata u Močvari, besplatno! Jel to neki hoax? Fora u smislu 'C_heap natural V!agra pen;s enlargmment'? Zovem Močvaru. Fakat, istina je. Umjesto da ode spavat, bend je ponudio Zagrebu besplatnu svirku. A koji prostor to može bolje i spontanije organizirati od Močvare? Svaka čast svima zaslužnima za koncert!

Dramatičnom igrom sudbine te sam noći bio i bez auta i bez bicikla. A noćnim tramvajima mi do Močvare treba bar sat vremena. Šta da se radi? Pa, taj dan mi je kapnula neka para na kladionici (igrao sam Danska - Švedska X, Nizozemska - Latvija 1, Njemačka - Češka 2 (koeficijent 3.50!) i Italija - Bugarska 2< gola). Reko kaj-kurac, to je lova od kocke, služi da se troši bezveze. Zvat ću taksi! Valjda sam prvi čovjek u povijesti Močvare koji je tamo došao taksijem.

Vijesti o ovom neplaniranom i nenajavljenom koncertu su se ipak stigle proširiti i klub je bio fino popunjen. Uskoro izlaze njih trojica na stage. Bubnjar je gol do pasa, ima crne cvike i jebe mu se živo. Gitarist ima sljepljenu kovrčavu kosicu koja mu sakriva lice, liči na klošara. Basist (povremeno druga gitara) je markantan, visok i zgodan. Nije da se puno kužim u njihovu muziku, znam samo dvije stvari. Jednostavno sviraju, naročito bubnjar. Mislim da bih mogao nakon dvije probe svirati bubnjeve (a nije da ih znam svirati) u BRMC. Njihov zvuk je jedna zujeća rock-masa u kojoj je jasno definiran samo udarac doboša; ostalo se gubi. Sviđaju mi se. Podsjećaju me na Jesus and Mary Chain. Tamara spominje Stoogese.

Nastaju tehnički problemi i bend se ispričava i mora prekinuti koncert. Potpuno su nerazgovijetni, nitko ne zna šta su rekli. Ali ljudi se ne bune, ipak je ovo besplatni koncert. Vraćaju se za 15 minuta u akustičnoj varijanti koju su postupno pojačavali. Dio publike se nije vratio, na sreću nas ostalih, jer se velika vrućina uspjela malo smanjiti. Jedna pjesma samo vokal s gitarom. U drugoj dvije akustične gitare. U trećoj dolazi i bubnjar. Dobri su.

Onda basist pita jel bi mi još jednu stvar i svi naravno viču da da. On kaže da se 'toga i bojao' i sviraju zadnju stvar. Da bar znam kako se zove! Traje i traje i traje. Stalno je ista, monotona kao mantra. Pomalo je pojačavaju. Bubnjar prvo lupa u def. Poslije dodaje bas pedalu. Poslije dodaje i doboš. Poslije počinje lupati s defom po crashevima. Odlična pjesma. Žmirim i prepuštam se. Nakon nekog vremena otvaram oči i vidim gitariste nagnute, skvrčene preko instrumenata, znoj im kapa s brade. Sviraju. Basist daje gitaru nekom tehničaru koji nastavlja svirati akorde, a on sam uzima def. Udara ritam zatvorenih očiju i silazi u publiku. Fenomenalno! Svi plešu s njim, pjesma završava. Svi smo oduševljeni.

Poslije su šetali po klubu i razgovarali s ekipom. Imaju novog fana. Ja sam fan BRMC! Idem odmah nabaviti albume. Zagreb još dugo neće vidjeti koncert s ovakvim omjerom cijene i kvalitete

The Last Days of Jim Morrison

A rare look into the rock god's journals

By STEPHEN DAVIS


The retired Hollywood lawyer who played golf with Max Fink -- the attorney who defended Jim Morrison on the 1969 Miami obscenity and indecent-exposure charges -- said in 2002 that he believed Fink might have received a warning concerning Morrison about a month before Jim left for Paris, which would have been in early February 1971. According to this attorney, who spoke on condition of anonymity, Fink was given a tip by an associate of Mickey Rudin, the prominent Beverly Hills attorney whose clients included Frank Sinatra and who had ties to the Nixon administration. This retired lawyer was given to understand that Fink was quietly told that his famous client would be neutralized in prison -- murdered or incapacitated -- and should get out of the country before his legal appeals were exhausted and his passport confiscated. France, which has no extradition treaty with the United States for so-called sex crimes, was suggested as a logical place for Jim to take refuge. No direct or documentary evidence for this warning exists, only the unverifiable word of a respected former associate of both Rudin and Fink. Whatever the accuracy of this account, within one month Jim Morrison was in Paris, living incognito as a lodger in an apartment house, under the assumed names of James Douglas and/or Douglas James.
Pamela left for Paris first, on February 14th. The next day she checked into the Hotel George V and hooked up with her sometime boyfriend, Count Jean de Breteuil, a playboy and classy dope dealer -- his hashish and opium supposedly came from a Moroccan chauffeur attached to the French consulate in L.A. The de Breteuil family owned all the French-language newspapers in North Africa. When his father had died a few years earlier, Jean inherited his title of Comte de Breteuil, so he was an actual French count whose lineage went back 700 years.

Jim himself left four weeks later. He didn't pack much. He took prints of his two films, Feast of Friends and HWY; as many notebooks as he could find; the typed manuscripts of his unpublished poetry; the two quarter-inch-tape reels of his solo poetry readings; his Super-8 movie camera; a few copies of his poetry books; his personal photo file (including color transparencies of himself, a recent publicity photo of Joan Baez, pictures from the Miami trial and selected Elektra eight-by-ten-inch promotional glossies of himself); and a few precious books and clothes. He left his library and some files in Pamela's apartment and told the Doors' accountant to pay the rent while they were gone.

Pamela was by now a familiar figure in upscale Saint Germain hangouts like Cafe de Flore, Les Deux Magots and Brasserie Lipp as a companion of Count Jean de Breteuil. Her acquaintances included young models and actors, a few diplomats and cafe habitues such as les minets (gay fashion kids) and les michetons (handsome young men, impeccably dressed and groomed, who hung around le Drugstore and were employed as gigolos by fashionable but lonely women of the quarter). Through de Breteuil, Pamela had become friends with the gamine model and starlet Elizabeth Lariviere, known professionally as Zozo. Zozo lived in a large apartment on the Right Bank, and when Pamela learned Zozo had a job coming up in the south, she arranged for Jim to rent the flat while Zozo was away that spring.

Sometime in the middle of March 1971, Jim moved into the second-largest bedroom of a fourth-floor apartment in a handsome nineteenth-century Beaux Arts building at 17 rue Beautrellis, in the Fourth Arrondissement. The slightly shabby flat was furnished with the typically overstuffed antiques of the bourgeoisie. There were elegant marble fireplaces, parquet floors and plaster reliefs on the walls, and the ceiling of the salon was painted with a blue sky and puffy clouds. The leaky bathroom, smelling of old-fashioned French plumbing, had a bidet, a toilet and a narrow tiled wall tub that was equipped with a hand-held shower. (Zozo had padlocked her bedroom while she was away.) Jim's room faced the morning sun, and he moved a leather-covered writing table to the big window. As the day progressed, he would move the table to the other side of the flat, so he could sit in the sun as it warmed the courtyard in the rear of the building. A concert pianist lived across the courtyard, and the sound of her daily exercises seemed to please Jim. On the apartment's lobby mailbox, he taped a handwritten label for the postman: "James Douglas."

Jim cut down on alcohol when he first arrived in France, but after a month he was back at it, and the heavy, compulsive smoking began to take its toll. When Jim coughed up blood in April, Pamela took him to see a doctor at the American Hospital in Neuilly. A physical exam and a lung X-ray turned up nothing obvious, and Jim was told to get some rest in a warm climate, if possible. He wanted to see Spain and more of Morocco, so he and Pamela left Paris in a rented car on April 10th and headed south into the lush and wet European spring.

Their trip lasted around three weeks. On May 3rd, 1971, Jim and Pamela flew from Marrakesh to Casablanca, and then on to Paris. When they got to their apartment, Zozo and some friends were in temporary residence, so Jim and Pamela checked into l'Hotel, an exclusive small hotel on the rue des Beaux-Arts. L'Hotel was famous for its discretion, and many celebrities felt comfortable there. It was also famous because Oscar Wilde had died in one of its rooms. (His famous last words: "Either that wallpaper goes, or I do.")

Pamela had a huge problem now, because Count de Breteuil was in London and she wanted heroin. Jim told a friend of Zozo's that he didn't want Pamela scoring on the street, and anyway, he supposedly said, "Scoring is a man's job." Around that time, a Paris-Match photographer saw a friend sitting with Jim at the Cafe de Flore and said hello. A few minutes later, the friend came over to his table, explained that Jim Morrison wanted some heroin, and did he know where they could find some?

The upscale, junk-using denizens of Paris usually ended up at the Rock and Roll Circus, very late at night. The Circus was a big discotheque on the rue de Seine, modeled on the American electric ballrooms of the Sixties. The walls were decorated with large murals of English rock stars (and Jimi Hendrix) dressed as clowns. It was often packed with le jet set and French movie stars, and the new Chinese heroin ("China White") was sold openly in the club's dark corners. One prominent notebook entry of Jim's was published by his literary executors after his death: "The Chinese junkies will get you in the end."

One evening early in June, Jim and Alain Ronay -- a friend from UCLA who'd arrived in Paris in May -- were standing on the top step of the long staircase leading up to Sacre-Coeur, the great white church at the summit of Montmartre in northern Paris. A band of black African musicians was banging away, and Jim stopped to listen a while. Gazing off to the east, Jim asked Ronay about the large green hill he could see, all the way across the city. Ronay explained that it was Pere-Lachaise, Paris' great cemetery. It dated from Napoleon's time and was where honored citizens like Chopin, Balzac and Edith Piaf were buried. Jim insisted they visit immediately, but their taxi took an hour to fight through heavy traffic, and the gates were shut by the time they arrived.

Jim and Ronay returned to the cemetery a few days later. They walked among the impressive monuments of the great artists and the florid nineteenth-century tombs of the stolid bourgeoisie. When Ronay said he found the place a morbid experience, Jim protested that he liked the cemetery's spooky tranquillity in the midst of the city, and that he definitely wanted to be buried in Pere-Lachaise when he died.

Throughout June 1971, Jim Morrison carried a white plastic shopping bag from the Samaritaine department store with him whenever he went out. There were usually one or two spiral notebooks inside, plus a file of Jim's personal photographs, the quarter-inch-tape reel of his 1970 birthday poetry reading, a pack of Marlboro cigarettes, a Bic lighter, two or three ballpoint pens, a photocopy of an interview with Jean-Luc Godard ("Film and Revolution," by Kent Carroll) that had been published in Evergreen Review and an article about the Doors ("Morrison Hotel Revisited") torn from Jazz and Pop. One of the notebooks was titled "Tape Noon." It was filled with death-haunted poems, prayers, obscenities, a version of his poem "American Night" and phrases about the street riots he saw in Paris. One of the final pages bore a single, seemingly desperate line: "Last words, last words -- out." Jim Morrison obviously sensed that his time was nearing its end.

Early in the month, Jim and Pamela flew to London for a few days. Alain Ronay was already in London and reserved a room for them at the Cadogan Hotel, near Sloane Square. Pamela immediately disappeared for a while, probably to Cheyne Walk in nearby Chelsea, where Jean de Breteuil was living in Keith Richards' riverside mansion, doling out heroin to former pop star Marianne Faithfull, who had abandoned her career (and boyfriend Mick Jagger) for the life of a full-time addict.

Faithfull later wrote in her memoirs, "Jean was a horrible guy, someone who had crawled out from under a stone. I met him at Talitha Getty's house. He was her lover, and somehow I ended up with him. What I liked about him was that he had one yellow eye and one green eye -- and a lot of dope. It was all about drugs and sex. He was very French and very social. He was only with me because I'd been with Mick Jagger. In that froggy way, he was obsessed with all that."

One night in London, as Jim and Ronay were riding down the Kings Road in a black cab, Ronay told Jim that Oscar Wilde had been arrested for the crime of sodomy at the Cadogan Hotel and later had died at l'Hotel in Paris. "You better watch out that you don't follow too closely in his footsteps," Ronay teased. "You might end up like Oscar."

Jim didn't laugh, and turned away as if he'd been hurt. Ronay felt like an idiot.

Back in Paris a few days later, unable to concentrate on his writing, Jim again went to see a doctor at the American Hospital. Jim was now heavier than on his previous visit because he was drinking and eating more than usual. Again, Jim was told to stop smoking and cut down on alcohol, and (according to hospital records) was prescribed an antispasmodic medication to curtail the coughing spells. These pills often left him groggy and unable to write. An entire page of one of Jim's Paris notebooks, which possibly dates from this month, was filled with a tortured, repeated scrawl: "God help me."

One day around June 15th, Jim Morrison went out walking. It was high summer in Paris and everything was green, but there was also a brisk northern chill in the air. He crossed over to the "le Saint-Louis, then made his way to the quai d'Anjou. He stopped at the house marked No. 17 and sat on the parapet overlooking the river, making a note about Charles Baudelaire, who had once lived in a garret at the top of the house. Then Jim crossed to the Left Bank and made his way to the Odeon, where he bought a paper. Nearby was a cheap second-floor recording studio that he'd come across on an earlier walk. He went upstairs and hired the studio for an hour so he could listen to his poetry tape, which he was carrying around with him. The studio engineer played back sections of the tape for Jim, some of them twice. Before he left, Jim said he might want to do some fresh recording, and the owner told Jim he could come back anytime.

Jim walked on to the Cafe de Flore, where he sometimes found Pamela and her friends. He went out to the Flore's terrace and proceeded to order straight-up whiskeys until he had gotten his alcohol fix. Noticing an annoying racket nearby, he focused on two young American street musicians who were working the cafes for spare change. The guitarist wore a buckskin jacket, and the singer wore a cowboy hat. They were murdering Crosby, Stills, Nash and Young songs, one after the other. Jim, pretty drunk, loved them immediately. After they performed "Marrakesh Express" and nobody gave them any money, Jim introduced himself and graciously invited them to have a drink. He told them about the nearby recording studio and asked if they felt like walking over with him and doing a session. The two guys couldn't believe it.

"Wait, man, hold on," one said. "You are shitting us, right? Are you really Jim Morrison?" An hour later, they found themselves in the studio. The fifteen-minute tape has survived.

Jim was running real loose. His American accent sounded very stoned and very Southern. The studio people were unhappy that he was obviously drunk. They ran a businesslike operation that usually recorded jingles and classical musicians and told Jim archly that they were very busy and he could have a half-hour maximum with the two freaks he had brought along. Jim spent the first five minutes amiably cajoling the two guys, trying to get a sound out of them. The guitar player, a droll hippie troubadour, was only semicompetent, and the mind-blown singer ("I'm cutting a track in Paris with Jim Morrison!") was hopeless when they handed him a studio guitar. They couldn't even get in tune.

Jim asked the two hippies what they wanted to do. The guitar player suggested three obscure songs, but Jim had his own plan. He said, "Let's try something. I wrote this one myself" -- and launched into an astounding version of "Orange County Suite," the unfinished, unrealized paean to his old lady that had been rejected from at least two Doors albums.

It was a drunken, and mostly ad-libbed, recording. Yet, listening carefully (to one of the bootleg versions of the tape that have since sold thousands of CDs), one hears the authentic last of Jim Morrison, two weeks before he died, as he roars spontaneous verses and imagery about his hard-hearted woman, his anguish and his obsessions, easily deploying a poetic champion's compositional facility for the natural cadence and spontaneous rhyme: "Well, her father has passed over/And her sister is a star/And her mother's smoking diamonds/And she's sleeping in the car."

Jim gave the two hippies all the money he had on him after he paid for the studio time. The engineer handed him the box of quarter-inch tape. In a shaky scrawl, Jim inked in the name of his ad hoc Left Bank street band: Jomo and the Smoothies.

The last notebook Jim Morrison worked in is now in a private collection in Paris. He had obviously started the spiral-bound steno pad before he left L.A., since the first entry is "Cahuenga Auto 466-3268." The first twenty pages of the notebook are full of stanzas and imagery written in Jim's large-lettered handwriting. There are almost no cross-outs, as if the notebook represented a confident and finished sequence of poems.

Several pages are variants of older poems, such as The Ancient Ones, Winter Photography and The Hitchhiker. Other pages contain only one or two lines, but variations in the writing style indicate they may have been thought over for days. The notebook contains both wonderful new poems and scabrous jottings: JERK-BAIT SCROTUM, INC and Fuck Shit Piss Cunt. A previously unknown poem, Impossible Garden, refers to "a beautiful savage like me" and "the most insane whore in Christendom." A new song lyric, "Now You Are in Danger," seems to sum up Jim's Paris idyll: "Let the piper call the tune/March, April, May, June." The next page contains short lyrics for a blues song: "We're two of a kind/We're two of a kind/You want yours, and I want mine."

Page 17 contains one line: "She'll get over it."

Page 18: "What can I say? What can I do? I thought you found my sexual affection stimulating"

Page 19: "UMHM/Glorious sexual cool/I'm finally dead"

Page 20: "In that year we were blessed/By a great visitation of energy."

This notebook was in Jim's plastic bag, along with two tape boxes, Jim's photo file and some random papers, when Jim ran into Philipe Dalecky, Zozo's boyfriend, in the street. Jim thought he had recorded something interesting in "Orange County Suite" but couldn't listen to the tape reel because he only had a cassette player at home.

Dalecky: "I remember that I was walking along rue de Rivoli when I ran into Jim. We had a drink together in a bar, and he said he needed to make a cassette from a reel-to-reel tape he had in his bag. I said I could help him, and we went over to my place [5 rue Chalgrin] near the place de l'Etoile, about a five-minute walk from the bar. I had a little home studio with a Revox [tape recorder] and a K7 [cassette] deck, so I did the job. We had another drink, then Jim quickly left with the cassette, like he was really excited to listen to it. I went back to the studio and noticed Jim's plastic sack on the floor. I ran to the window, but he was already halfway down the block. I shouted, 'Hey, Jim! You forgot this!' He looked back at me, over his shoulder, and he shouted, 'All right -- keep it -- see you later -- bye!' "

Dalecky put the bag in a drawer. The next day he went to Saint Tropez with Zozo, who had a film job. He never saw Jim Morrison again.

No one still alive can say with complete confidence what took place in the fourth-floor apartment at 17 rue Beautrellis on the morning of July 3rd, 1971. Only two people, Pamela Courson and Jean de Breteuil, were fully party to the tragic death of Jim Morrison, and both died soon after. But it is accurate to say that in the frenzied days immediately following July 3rd, an improvised, risky, remarkably skillful and cynical cover-up, abetted by determinedly lax procedures by the local authorities, enabled an American rock star's sordid and potentially scandalous heroin overdose, with obvious but messy criminal implications and enormous financial consequences, to be officially decreed a common heart attack by the City of Paris.

Pamela Courson told several versions of her story: one to the police, one to Alain Ronay and French filmmaker Agnes Varda, and others to friends in California over the next three years. Jean de Breteuil blurted out his story in Morocco, where he felt safe, three days after the events. Parisian rock critic Herve Muller published findings that indicated Jim had really died in the toilet of the Circus a day or so earlier. Taking all of these sometimes dubious, thinly sourced narratives into account, one can construct a speculative timeline that considers all the variants of the painful, heartbreaking final hours of Jim Morrison's life.

Pamela Courson said they went to the movies. On a bright and warm summer's night, they walked through the village Saint-Paul, past the crumbling old city wall, down the narrow passage Charlemagne and found a cab at the Saint-Paul taxi stand. Pursued was director Raoul Walsh's attempt to inject a film-noir sensibility into the standard Hollywood western format. After the movie, they ate some sweet-and-sour Chinese food at one of the late-night restaurants on the rue Saint-Antoine. Jim washed his food down with several beers. At one o'clock, they called it a night and went back to their flat.

Jim was restless. He was sipping whiskey out of the bottle, possibly in pain from his various injuries and ailments. He sat at his desk with an open notepad but couldn't focus. Pamela was cutting lines of heroin on a mirror with a credit card. They both began snorting the drug, using rolled-up money. Jim started threading Super-8 films of their travels into the projector. Pamela said they sang together as they watched their dark, jerky, out-of-focus movies of Spain, Morocco and Corsica on the wall. Jim (according to Pamela in all her narratives) played old Doors records -- even "The End" -- far into the night. Between reels, they broke for lines of the strong Chinese junk.

If the neighbors can be believed, early that morning Jim Morrison became very upset. Raging, he opened the apartment's door and went into the hall before someone dragged him back in and slammed the door. A year later, the woman who lived directly upstairs told Dalecky and Zozo that on the night their friend had died, she had been awakened by a disturbance. She had opened her door with the chain on and had looked out to see "Monsieur Douglas" -- naked and screaming on the staircase.

According to Pamela, Jim started coughing again and had trouble clearing his throat. Pamela eventually told Jim they should go to bed. It was three o'clock on Saturday morning.

Jim asked Pamela for another line, or two, before bed. It was her stuff, bought from de Breteuil, and at home she was the one who doled it out (although she also maintained that Jim had his own stash as well). Jim was still awake when Pamela nodded off in a heroin stupor.

She woke up with a start, maybe an hour later. Jim, lying next to her, was gurgling horribly. It sounded like he was drowning in his own mucus. But she had heard this before and tried to wake him up. She couldn't rouse him. She slapped his face. Nothing. She hit him hard, again and again, until he began to come to.

An awful scene ensued. Rousing himself, in obvious pain, Jim staggered to the bathroom. Someone -- Pamela couldn't remember who -- turned on the water in the tub, and Jim lowered himself in. Pamela went back to bed and passed out again. She awoke, in a cold sweat, to terrible retching sounds. Jim, still in the bath, was now vomiting up chunks of pineapple and vivid clots of blood. Pamela rushed into the kitchen, fetched an orange Le Creuset saucepan and ran back into the bathroom. Jim vomited some more into the saucepan. When the nausea passed, she flushed the stuff down the toilet. She later said she thought she had to empty and wash out the saucepan three times. She said that Jim told her he felt better and to go back to sleep. Sometime around five o'clock, as the sky was turning light, Pamela, overcome with heroin and fatigue, fell back into bed. As she was drifting off, she thought she heard Jim calling out to her, "Pamela -- are you there?"

Perhaps an hour later, Pamela woke up again. Jim hadn't come back to bed. Morning light filtered through the louvers covering the windows. She got up and went to the bathroom. The door was locked from the inside. She shouted at Jim, rattled the heavy door, but there was no response.

At 6:30, Pamela called Jean de Breteuil, who was in bed with Marianne Faithfull. Faithfull was stoned on Tuinals but remembered when the call came in.

"I got to go, baby," de Breteuil said. "That was Pamela Morrison."

That woke Faithfull up. "Jean, listen to me. I've got to meet Jim Morrison."

"Not possible, baby. Not cool right now, OK? Je t'explique later. I'm right back."

He was at the flat within half an hour. Pamela, dressed in her white silk djellaba, was out of her mind and incoherent. The count calmed her down, gently broke a glass pane in the bathroom door, turned the lock and let himself in.

They found Jim Morrison, dead, still in the bathtub. Blood was still drying under his nose and mouth, as if he had violently hemorrhaged. There were two large and lividly purple bruises on his chest. The bath water was dark pink, as if Jim bled out until his heart stopped. Pamela later said that he looked relaxed for the first time in months, his head turned slightly to his left, a small smile on his lips. "He had such a serene expression," Pamela said. "If it hadn't been for all that blood . . ."

Pamela started slapping Jim, talking to him, freaking out. Then she got halfway into the tub with Jim before the count pulled her away and dragged her out of the bathroom. With cool calculation, amid terror and considerable anguish, de Breteuil told Pamela that he was leaving town. (The Paris police had already opened a dossier on his drug-dealing activities.) He and Faithfull would leave for Morocco that night. De Breteuil told Pamela that if she could get to Morocco, where his family had great influence, he would be able to protect her if any legal questions arose. Jim had no track marks on his body. Autopsies were performed in France on suspicion of murder only. De Breteuil told Pamela that police would soon be in the house and to flush any drugs she had. She could tell the medical examiner that Jim had heart disease. Pamela asked de Breteuil what to do next.

"Call your other friends," the count said. "Get them to help you. I will see you again before I leave. I'm sorry, darling. I love you. Goodbye."

De Breteuil left 17 rue Beautrellis around 7:30 on Saturday morning. Pamela padded back into the bathroom to talk things over with Jim Morrison, who had died, miserably and alone, about ninety minutes earlier at the age of twenty-seven.

At an all-night disco called La Bulle, on the rue de la Montaigne-Sainte-Genevieve, there was a weird announcement made over the sound system that morning by the American DJ Cameron Watson. Sometime around eight o'clock, after a word with a couple of dope dealers who had stopped by his booth, and with only a handful of customers left in the club, Watson stopped the music and said, "Jim Morrison died this morning." Then he repeated the news in French.

He was, mysteriously, the first person to announce Jim Morrison's death.

Agnes Varda's phone rang at about 7:30 on Saturday morning. Alain Ronay awoke and answered it. It was Pamela Courson, speaking very softly. Ronay told her to speak up and then heard the fear in her voice. "Jim is unconscious, Alain. . . . He's bleeding. . . . Can you call an ambulance for me? . . . You know I can't speak French. . . . Oh, please hurry. . . . I think he may be dying." Pamela couldn't say anything else because she was sobbing. She hung up.

Ronay dressed and crossed Varda's courtyard to wake her. She immediately called the Paris fire department's emergency line. The rescue squad was the best chance anyone in a medical crisis in Paris had of staying alive. She ordered Ronay to write down Jim's address for her and told him to bring his American passport, because he would need it when the police arrived.

Varda drove them in her old VW Beetle. Ronay was almost pissing himself in fear. Weaving through traffic, Varda finally got them to rue Beautrellis at about 9:30. Fire trucks, an ambulance and a small crowd held back by a police officer were in front of No. 17. When they got upstairs, Pamela was in the apartment's foyer, still dressed in her wet djellaba, surrounded by firemen.

"My Jim is dead, Alain," she said. Then: "I want to be alone now. Please -- leave me alone."

Ronay was stunned. He glanced over at Jim's empty boots in the hallway, one in front of the other, as if he'd just stepped out of them.

When the fire-rescue squad had arrived a few minutes earlier, they had lifted Jim out of the bath and laid him out on the floor. They tried cardiac massage briefly, but the body was already cold. They carried Jim to his bedroom and placed him on the bed. Pamela covered Jim with a blanket.

Varda asked the fire chief if he was sure Jim was dead. With tender courtesy, the chief replied that the resident had been dead for at least an hour before they had arrived. Varda went into the bedroom to be with Pamela. A police inspector arrived and began to grill Ronay. "How did you know Mr. Douglas Morrison?" After establishing that Ronay was an American citizen, he asked about Jim's age, nationality and occupation. What about the girlfriend? Did they use drugs? He turned and asked the paramedics to write a full statement. Ronay then told him, "My friend's name was Douglas Morrison. Douglas James Morrison. An American. He was a poet. He was an alcoholic, but, no, he didn't use drugs."

The inspector was skeptical. Looking around the flat, he remarked that poets don't usually live in such bourgeois surroundings. "If he was really a poet, as you say, how could he afford some place like this?" Ronay replied that Mr. Morrison lived on a private income, then pleaded that he was traumatized and couldn't answer questions. The inspector backed off a bit and said that if the medical examiner's report was satisfactory, the police would certify a death certificate and a burial permit. Otherwise, there would be an inquiry. Then he left.

Pamela assured Ronay that all the dope had been flushed. She went into the bedroom, carrying a pile of papers and copies of his poetry collection An American Prayer, and locked them in Jim's desk. When Varda left that afternoon, Pamela started to burn papers in the fireplace. Anything with Jim's name on it went up in smoke. She also burned some of her own letters, a journal and files relating to Jim's various arrests in Los Angeles. Ronay said he thought the cops would smell the fire, on what was turning out to be the hottest day of the summer, and ask questions. Pamela didn't care. Some of her letters, she explained, were like diary entries about Jim and drugs. She then produced an application for a marriage license from Denver in 1967. She asked, "Will they accept this? Do they know English?" Ronay assured her that it wouldn't work.

Next, Pamela broke into Zozo's padlocked bedroom with the fireplace hatchet and emerged wearing a full-length mink coat. "It's mine now," she told Ronay. "I'm taking it with me. She'll never give me back all the money we paid her in advance." Ronay said later that he convinced Pamela that she was in enough trouble already, and she hung the fur coat back in the closet.

The doorbell rang. It was the doctor, a short, stocky, middle-aged man carrying a black bag. "Where's the corpse?" he asked. Ronay pointed to the bedroom. Following legal procedure, the doctor demanded that Ronay accompany him to lay out the body. Ronay begged off because he didn't want to see Jim. But then Pamela appeared, apparently in a trance. Speaking in an artificial voice, she took the doctor's arm. "This is my very beautiful man, sir," she said as she took him into the bedroom.

The exam was completed in less than five minutes. The doctor came out and asked Ronay to translate Pamela's answers to his questions. He asked Jim's age, and was shocked when he was told twenty-seven. "I was going to write fifty-seven," the doctor told Ronay. He asked if Jim ever used drugs and was told no, never. Ronay tried to tell him about the coughing spasms, but the doctor waved him off. "All right. I understand," he said. He filled out a form and handed it to Ronay with an envelope. "Take this to the civil registry of the Fourth Arrondissement," he said, "and show it to the clerk. They will give you the death certificate." Then he offered his condolences to Pamela and left abruptly. It was now around noon. Ronay said that they went out for something to eat.

Then they went to get the death certificate. The office was closed, so they went back later. The lone woman on duty on a sleepy Saturday afternoon scanned the papers and told them that their request for a death certificate due to natural causes would be denied. She made a phone call and handed the receiver to Ronay. The prefect of police angrily told Ronay to get back to No. 17 within ten minutes.

The police arrived half an hour later. They found Pamela sitting demurely in the bedroom, next to Jim's body. She was holding hands with Jim, talking to him quietly. The inspector, Captain Berry, was brisk and unsympathetic. Jim had been cleaned up, with no traces of blood or any needle marks. The police quickly inspected the apartment and found nothing. The fresh ashes in the fire grate went unnoticed. But Captain Berry was bothered by the scene. He obviously smelled something very wrong, and twenty years later he told an interviewer that he thought Mr. Morrison had overdosed on drugs. He arranged for the senior medical examiner to arrive later to look at the corpse. Finally he told Pamela that if the new doctor found nothing amiss, they would receive the death certificate and burial permit.

Dr. Max Vassille arrived around six o'clock, carrying a black leather bag. Jim had been dead for twelve hours now. Vassille was an older gentleman, relaxed, and he smiled at them. He walked briskly into Jim's room and walked out again within a minute. He had a quick look at the bathtub. In the dining room he told Pamela and Ronay that he thought it strange that so young a man, who seemed to be in good condition, should just die in the bathtub like that. Ronay told Vassille about the heavy drinking and the violent coughing spells he had witnessed.

Vassille stood up. He told them that if their statements were accurate, and could not be immediately proved otherwise, he was inclined to say that Mr. Douglas Morrison had died of a heart attack caused by blood clots in the cardiac artery. He was now going to the Arsenal station to file his report. He advised them to rest for an hour -- "You both look very tense" -- and then join him at the station. After he left, and it looked for the first time that day that they might be in the clear with the authorities, Pamela fell apart and began to cry. Then, when her tears were dry, she had a tantrum. "Valium!" she screamed at Ronay. "I want Valium. Give some to me now." Ronay said he'd flushed his pills down the toilet. Pamela started crashing around the apartment until she found a few that she had stashed herself.

After she calmed down, Pamela said she wanted Jim cremated and his ashes scattered someplace he liked. Ronay said cremation was very rare in France and that an autopsy was always required first. Ronay told Pamela about Pere-Lachaise and suggested they try to bury Jim there, near Chopin, Sarah Bernhardt, Moliere or Debussy. This seemed reasonable to her. Pamela began going through the pockets of Jim's clothes, collecting about $200 in francs in a glass jar.

Captain Berry received them coolly at the Arsenal station. At 7:30 he handed them the death certificate (backdated to 2:30 that afternoon) and the burial permit.

"What about the body?" Ronay asked.

"Leave him where he is for now," Berry said and picked up the phone.

The doorbell rang at eight o'clock, only a few moments after Pamela Courson and Alain Ronay returned to the flat where Jim Morrison lay dead. Ronay was making tea, so Pamela answered the door. After a commotion, she shouted to Ronay, asking if he had ordered some ice cream. When he went to investigate, he found a small mortician in a dark suit, carrying a plastic bag and twenty-five pounds of dry ice. The police inspector had sent him. Shown into Jim's room, he wrapped the corpse in the bag with the ice. On the way out, he gave his card to Ronay and told him he would visit regularly until the funeral. "Believe me," he said, "I'll do my best. But this heat is against us."

Ronay told him that Pamela wanted to sleep next to the body. The mortician looked pained and said that he strongly advised against it. Ronay left also to get some badly needed rest.

Pamela seemed better when Ronay returned late the next morning. The iceman had already been and gone. Pamela was exhausted but told Ronay that having Jim in the house made her feel secure. She said that if she could do it, they would live like this forever.

The iceman came again, late in the day. He repacked Jim and explained to Ronay that, with the continuing heat wave Paris was enduring, the current situation would become impossible to sustain by Tuesday.

On Monday, after a second night spent lying next to her decomposing boyfriend, Pamela consented to a burial as soon as possible. Ronay walked across the river and found the house of Bigot, the undertaker, in the shadows of the twin spires of Notre Dame Cathedral, where an old monastic cloister had once stood. Mr. Guirard, the director, explained that everyone wanted to rest in Pere-Lachaise, and there were very few spaces left. Ronay pleaded that Douglas Morrison had been a famous young American writer. Guirard brightened. "A writer? I know a space -- in Division Eighty-nine, very close to another famous writer: Mr. Oscar Wilde."

Ronay was shocked. "No, I beg you, not next to Oscar Wilde! Please -- can you find another space?" A small double plot was found, near a memorial to victims of Nazi oppression in Paris, in a less desirable location on the other side of the hill. The funeral was arranged for Wednesday morning, July 7th. On Monday afternoon, the undertakers came to the flat, dressed Jim in a too-large dark suit and stuffed him into a too-small wood-veneer coffin, the cheapest one Bigot offered. Pamela gathered all the pictures of herself that she had and placed them in the coffin. The coffin was then sealed tightly with screws to retard further decay in the hot, dark apartment.

Pamela later said she had never seen Jim in a suit before. She said she thought he looked kind of cute.

From the book "Jim Morrison: Life, Death, Legend," by Stephen Davis. (c) 2004 by Stephen Davis. By arrangement with Gotham Books, a member of Penguin Group.



(Posted Jun 16, 2004)

Frusciante Prepares a Feast

Chili Peppers guitarist to release six albums in six months



John Frusciante will release six albums over the next six months, starting with the new The Will to Death.
On his previous albums, as recently as last year's Shadows Collide With People, the Red Hot Chili Peppers guitarist felt the need to make his recordings technically perfect, but as he listened to some of his favorite recordings, including the Rolling Stones' "Time Is On My Side," he gradually altered his approach.

"Brian Jones is playing a tambourine in that song that's totally out of time," he says. "At the time I was recording Shadows Collide With People, there would be no way in hell that I'd let a tambourine like that go by. I still might not let one go by that sounds that bad, but I use stuff like that as a reference point to remember, 'If they got away with that then I can definitely get away with this.' I started to realize that the right amount of imperfections, when they're spaced evenly across a record, can be really beautiful."

Frusciante is on a six-month hiatus from the Red Hot Chili Peppers, and the free time to experiment has led to some unexpected recordings, including an album made with his friend Josh Klinghoffer (Thelonious Monster) and Fugazi bassist Joe Lally under the name Ataxia.

"All the rest of the albums are pretty concise songs, but that one is more stretched out," Frusciante says. "It's got lots of guitar solos and it's more of a sound of three people in room creating together. I've never done such out-of-control guitar playing on a record before. There's photographs of us in the studio and I look like I'm about ready to jump out of my skin."

With most albums made over the course of ten days or less, Frusciante took inspiration to go against the grain from the contrarian spirit of filmmaker Jean-Luc Godard, in matching the more prolific pace of musicians of a generation ago, who frequently released a couple albums a year.

"For anybody who thinks that I'm just rushing through it or going too fast or something, I'm not," says Frusciante. "We just know the songs really well. If I'm going to sing a song, I don't sing it twenty times, I just sing it once. If I need to fix a line or two, I fix 'em. To me, a band, especially a rock band, should be good enough where you should just be able to go in and play the song."



COLIN DEVENISH
(Posted Jun 29, 2004)

Petar Petrović Njegoš
SPJEVOVI

Petar Petrović II Njegoš (1813 - 1851) tvorac je dramskih spjevova "Gorski vijenac" i "Lažni car Šćepan mali", i genijalnog filozofsko-religijskog spjeva "Luča mikrokozma". Na prijestolu crnogorskom naslijedio Svetog Petra Cetinjskog i bio posljednji duhovni vladar među Petrovićima. Tri spjeva crnogorskog vladike i najvećeg pjesnika Južnih Slovena, istinska su svetkovina zajedničkog jezika Crnogoraca, Srba, Bošnjaka i Hrvata, i najveći doseg regionalnog romantizma.




Fjodor Dostojevski
BRAĆA KARAMAZOVI

Fjodor Mihailovič Dostojevski (1821, Moskva - 1881, Sankt Peterburg) jedan je od najuticajnijih pisaca veličanstvenog ruskog XIX vijeka. Gotovo da ne postoji velikan moderne književnosti koji među svoje uzore ne svrstava i pisca "Zločina i kazne". "Braća Karamazovi" , posljednje veliko djelo ruskog pisca objavljeno je 1879-1880. godine. Zamišljeno kao "povijest jedne porodice" postaće slika jedne epohe, ali i prostor za brojna filozofsko-religijska pitanja koja su i inače opsijedala Dostojevskog.





Viljem Šekspir
TRAGEDIJE

Viljem Šekspir (1564-1616) je u jednoj od anketa krajem proteklog vijeka ubjedljivo izabran za "najboljeg pisca milenijuma". Bio je pisac, reditelj i glumac, tvorac moderne drame, ali i suvlasnik čuvenog londonskog "Gloub" teatra. "Hamlet", "Kralj Lir", "Otelo", "Magbet", "Romeo i Đulijeta", "Julije Cezar" i druge brojne genijalne tragedije najvećeg pisca engleskog jezika, i do danas ostaju popularne, neodoljive, svježe, ali i dalje intrigantne svakom novom čitaocu.





Tomas Man
ČAROBNI BRIJEG

Najveći moderni pisac Zapada, Njemac Tomas Man (1875 - 1955), pored genijalnih novela ili kraćih romana ("Tonio Kreger", "Smrt u Veneciji") koje ste upoznali u kolekciji "XX vijek", autor je monumentalnih romana "Budenbrokovi", "Čarobni brijeg" i dvije hiljade strana obimnog djela "Josif i njegova braća". "Čarobni brijeg" je priča o jednom sanatorijumu, o bolesti i liječenju, ali i superiorna povijest o Evropi i o svim onim duhovnim tokovima koji kreiraju modernu istoriju. Istoriju zanosa istoriju poraza.






Viktor Igo
JADNICI

Viktor Igo (1802 - 1885) do danas je ostao jedan od najpopularnijih francuskih pisaca. Sin Napoleonovog generala, suptilan pjesnik ("Ode i balade", "Orijentalne pjesme", "Kazne") i značajan dramatičar ("Kromvel"), ipak je najveću slavu zadobio svojim proznim djelima od kojih su najpoznatija "Zvonar Bogorodičine crkve u Parizu" i "Jadnici". "Jadnici" su objavljeni 1862, i bili su jedan od prvih pravih "bestselera" u modernom izdavaštvu. Riječ je o uzbudljivom moralističko humanističkom romanu u kojem pisac oslikava široku društvenu fresku Francuske onoga doba, ali ispoljava i naglašenu angažovano-političku notu.






Đovani Bokačo
DEKAMERON

Đovani Bokačo (1313 - 1375) , "nezakoniti" sin uglednog napuljskog trgovca, nakon mladosti provedene u lascivnom ambijentu ondašnjeg napuljskog dvora vraća se u Firencu, druži sa Petrarkom i postaje dio najznačajnijeg trija (Dante, Petrarka, Bokačo) u italijanskoj književnosti. Svojim pričama snažno je svjedočio duh novog doba i oslobođenog čovjeka. Šta se sve dešava i šta se sve može čuti kada se grupa firentinskih mladića i djevojaka, dok okolo hara epidemija kuge (sredina XIV vijeka), zatvori i priča priče. Svakoga od deset dana svako od njih deset priča po jednu priču o ljubavi, prevarama, podvizima i zanosima. Sto priča za pamćenje.






Migel Servantes
DON KIHOT

Migel Servantes de Savedra (1547 - 1616), genijalni španski prozaik, nakon neredovnog školovanja postaje vojnik. U znamenitoj bici kod Lepanta je izgubio ruku, potom je bio zarobljen od gusara, a postoji predanje koje kaže da je dio svog tamnovanja proveo i u najjužnijem crnogorskom gradu - Ulcinju. Umro je na isti dan i iste godine (23. april 1616) kada je, na drugom kraju Evrope, okončao zemaljske dane drugi velikan epohe, Viljem Šekspir. "Don Kihot" je prvi pravi moderni, a po mnogima i najveći ikada napisani roman. Servantes je "tužnolikog viteza", stvorio iz želje da se parodira "viteški roman" tadašnja dominantna književna moda. Prva
knjiga romana je objavljena 1605, a druga 1615.






Johan Volfgang Gete
FAUST

Johan Volfgang Gete (1749, Frankfurt na Majni - 1832, Vajmar) je najveći njemački pisac. Studirao je u Lajpcigu i Strazburu gdje je upoznao Herdera čiji uticaj će se pokazati kao veoma značajan za formiranje velikog pisca. Njegov kratki roman "Jadi mladog Vertera" bio je najpopularnije štivo epohe. Drama "Faust" (prvi dio objavljen 1808, a drugi, posthumno 1833) jedno je od najznačajnijih djela evropske književnosti proteklog milenijuma. Priča o alhemičaru i ugovoru sa Đavolom postala je amblem jednog stanja svijesti, ali i omiljeni motiv mnogih kasnijih pisaca.






Onore de Balzak
IZGUBLJENE ILUZIJE

Avantura čitanja umjesto avanture življenja. Jedno od najuzbudljivijih i najkomplikovanijih proznih tkanja, ključna knjiga postmodernističke proze. Između prividno raznorodnih i nepovezanih tekstova, u finalu se uspostavlja značenje koje prevazilazi i literaturu i život.








Lav Tolstoj
ANA KARENJINA

Grof Lav Nikolajevič Tolstoj (1828 - 1910) je bio izdanak jedne od najznačajnijih ruskih porodica, koja već nekoliko vjekova Rusiji daje mnoge generale, diplomate i pisce. Pisac monumentalnog romana "Rat i mir" i briljantnih novela ("Smrt Ivana Iljiča", "Krojcerova sonata"). "Ana Karenjina" je objavljena od 1873 do 1876. godine. Do danas je to vjerovatno najpopularniji roman iz XIX vijeka, koji je doživio i brojne filmske verzije od kojih je najpoznatija ona sa čudesnom Gretom Garbo.






Čarls Dikens
DEJVID KOPERFILD

Čarls Dikens (1811 - 1870) najznačajniji je engleski romanopisac XIX vijeka. Počeo je kao novinar, a smatra se utemeljiteljem socijalno-kritičkog romana. Napisao je brojne obimne romane ("Oliver Tvist", "Pikvikov klub", "Nikolas Niklbi", "Martin Čazlvit", "Velika očekivanja"). Među brojnim Dikensovim romanima do danas je (uz "Olivera Tvista") najčitaniji "Dejvid Koperfild", koji i po dominantnom mišljenju kritičara predstavlja njegovo najkompleksnije i najbolje romaneskno ostvarenje.






Dante Aligijeri
BOŽANSTVENA KOMEDIJA

Dante Aligijeri (1265 - 1321), Firentinac koji je umro kao politički prognanik u Raveni. Tvorac je najmonumentalnijeg književnog djela poznog srednjovjekovlja. Pored tri spjeva koji čine "Komediju" - "Pakao", "Čistilište" i "Raj", napisao je "Novi život", prelomnu knjigu koja je nagovijestila duh novog vremena. Danteov spjev nastao je između 1307. i 1313. i predstavlja svojevrsnu enciklopediju duha, ideja i ličnosti jedne epohe. "Vijesti" "božanstvenu komediju" objavljuju u genijalnom prevodu starog zagrebačkog profesora Mihovila Kombola.






Lorens Stern
TRISTRAM ŠENDI

Britanski pisac Lorens Stern (1713 - 1768), nakon završenih teoloških studija bio je neko vrijeme župnik u Jorku, ali je po uspjehu svojih prvih književnih djela izabrao boemski život. Značajan je i kao putopisac - njegovo "Sentimentalno putovanje po Francuskoj i Italiji" (1768) smatra se jednim od vrhunaca žanra. "Tristram Šendi" (objavljen od 1760. do 1767) je, po nepodijeljenom mišljenju književnih istoričara, najznačajnije djelo engleskog sentimentalizma. Stern u ovom romanu razara sve tradicionalne modele pripovijedanja, pa nije slučajno što su ga
Džojs i Virdžinija Vulf smatrali uzorom.






Robert Grejvs
ZLATNO RUNO

Robert Grejvs (1895 - 1985) engleski pjesnik, esejist, romanopisac i istraživač helenskih i hebrejskih mitova irskoga porijekla. Pored "Zlatnog runa" najpoznatiji njegov roman je "Ja, Klaudije", uzbudljiv portret jednog netipičnog rimskog imperatora. "Zlatno runo" je roman posvećen jednom od centralnih ciklusa grčke mitologije - otmici Zlatnog runa iz Kolhide i pohodu Argonauta predvođenih Jasonom koji je tome prethodio. Grejvsova interpretacija je zasnovana na njegovim višedecenijskim proučavanjima i nadasve -
uvjerljiva.






Anton Pavlovič Čehov
DRAME I PRIPOVIJETKE

Anton Pavlovič Čehov Anton Pavlovič Čehov (1860 - 1904), najveći dramatičar ruske književnosti i otac moderne drame, zasigurno je najuticajniji i najigraniji dramski pisac nakon Šekspira. Pored drama pisao je i pripovijetke koje su mu donijele slavu istinskog majstora. Drame "Galeb", "Ujka Vanja", "Tri sestre", ali i njegove genijalne priče ("Stepa", "Dvoboj") oslikavaju suton ruskog plemstva, dekadenciju jednog svijeta koji je isuviše slab da bilo što u svojoj sudbini promijeni,
pa tone u melanholiju i beskrajno samosažaljenje.






Stendal
CRVENO I CRNO

Stendal (pravo ime Mari - Anri Bejl, 1783 - 1842), uz Balzaka i Flobera ključna figura francuske proze XIX vijeka. Bio je Napoleonov vojnik, a nakon revolucije iz 1830. francuski konzul u Trstu i Ćivitavekji. Pored romana "Crveno i crno" napisao je još jedan veliki roman - "Kartuzijanski manastir u Parmi". U njegovim romanima kritika je registrovala prve zametke evropskog realizma. U romanu "Crveno i crno" (1830) nailazimo i na sasvim osoben psihološki pristup i sugestivno prikazivanje tzv. unutrašnjeg svijeta glavnog junaka.






Emili Bronte
ORKANSKI VISOVI

Emili Bronte (1818 - 1848, objavljivala i pod pseudonimom Elis Bel), zajedno sa sestrama (Šarlota i En) objavila je jednu pjesničku zbirku, no, autentičan izraz i književnu potvrdu dostiže svojim jedinim romanom. Roman "Orkanski visovi" (objavljen 1847) napisan je pod snažnim romantičarskim uticajem, ali sa naznakama novog, realističkog pristupa.








Viljem Tekeri
VAŠAR TAŠTINE

Viljem Tekeri (1811, Kalkuta - 1863, London), nakon indijskog djetinjstva vraća se na studije u Englesku i postaje cijenjen advokat. Uprkos tome, poisvećuje se novinarstvu, karikaturi i, najuspješnije - književnom radu. Uz Dikensa i Trolopa najznačajniji predstavnik engleskog realizma XIX vijeka. "Vašar taštine" objavljen je 1847-48. godine, u duhu ironično intoniranmog objektivnog realizma, ali i kao nastavak engleske tradicije pikarskog romana.






Džefri Čoser
KANTERBERIJSKE PRIČE

Džefri Čoser (oko 1340 - 1400) je, sasvim u duhu vremena prvo bio u vojnoj službi, da bi kasnije bio dvorjanin i diplomat. Upravo zbog toga je putovao po Evropi i upoznao se sa tada novim, prevratničkim literarnim praksama - italijanskim prvenstveno. Stvorio je opsežno djelo, uglavnom inspirisano Bokačom kao uzorom. "Kanterberijske priče" su stihovane priče koje podsjećaju na neku vrstu engleskog "Dekamerona", nesumnjivo najznačajnije djelo britanske literature prije Šekspira. U izdanju "Vijesti" čitajte ih u prepjevu značajnog hrvatskog pjesnika, Dubrovčanina Luka Paljetka.






Zola
NANA/ŽERMINAL

Emil Zola (1840 - 1902), otac naturalizma, društveno angažovani nastavljač francuske realističke tradicije XIX vijeka. Povodom čuvene afere "Drajfus" oštro je osuđivao ondašnje francusko društvo, pa je na neko vrijeme morao da se skloni u Englesku. Glavna djela: "Nana", "Žerminal", "Tereza Raken", "Čovjek-zvijer". "Nana" je objavljena 1879, a "Žerminal" 1885. godine, i nose sva obilježja utemeljitelja i najznačajnijeg predstavnika naturalizma: život ugnjetenih prikazan je objektivno i hladno-naučnički u duhu njegovog uvjerenja u ulogu pisca. Izuzetan prevod velikog pjesnika Tina Ujevića.






Ivan Gončarov
OBLOMOV

Ivan Aleksandrovič Gončarov (1812 - 1891), potekao je iz trgovačke porodice, studirao je književnost u Moskvi, da bi nakon toga bio službenik u ministarstvu finansija i cenzor. Jedna od ključnih figura ruskog objektivnog realizma, tvorac velikih romana "Oblomov" i "Ponor". "Oblomov" je štampan 1859. godine, a naslovni lik je postao termin ("oblomovština") kojim se izražava jedna posebna neaktivnost, apatija, i odsustvo bilo kakve potrebe za promjenom. Majstorski psihološki opisi i kreiranje atmosfere.






Aleksandar Dima
TRI MUSKETARA

Aleksandar Dima Otac (1802 - 1870) je govorio: "Istorija je čiviluk na koji ja kačim svoje romane." Bio je nezakoniti sin francuskog generala iz vremena revolucije. Zbog dugova je bježao u Belgiju, a putovao je i po Rusiji i Kavkazu. Tvorac čuvenog "Grofa Monte Kristo", i brojnih, vješto napisanih istorijskih romana. "Tri musketara" (1844) su vjerovatno jedan od romana koji je doživio ubjedljivo najviše filmskih verzija. Priča o Aramisu, Atosu, Portosu i D Artanjanu je uzbudljiva priča o intrigama, ljubavi i časti.






Valter Skot
AJVANHO

Valter Skot (1771 - 1832) je najpopularniji škotski pisac. Sakupljao je narodnu poeziju i pisao romane o junacima škotskog nacionalnog predanja. Godine 1826. dobio je plemićku titulu, isključivo kao nagradu za književne zasluge. Romani - "Rob Roj", "Kventin Darvard", "Talisman" i drugi. "Ajvanho" (1819) je roman koji evocira vrijeme tenzija između osvajača Normana i britanskih starosjedilaca Saksonaca. Skot na jedan ubjedljiv način priziva vrijeme viteških turnira, slave, krstaških ratova i zveketa mačeva.






Henri Džejms
PORTRET JEDNE LEJDI

Henri Džejms (1843, Njujork - 1916, London), američki pisac, pripadnik jedne od najintelektualnijih porodica ondašnje Amerike. Završio je pravo na Harvardu, a od 1867. živio je u Evropi. Pred kraj života, u znak protesta što SAD nijesu odmah ušle u Prvi svjetski rat uzeo je britansko državljanstvo. "Portret jedne lejdi" objavljen je 1881, i predstavlja jedan od stvaralačkih vrhunaca u djelu ovog suptilnog pisca i majstora psihološkog nijansiranja.






Nikolaj Gogolj
MRTVE DUŠE/PRIČE

Nikolaj Vasiljevič Gogolj (1809 - 1852) bio je ukrajinskog porijekla, a po Vladimiru Nabokovu on je najveći pisac ruskog XIX vijeka. Pored romantičarskih motiva i sugestivne folklorne fantastike, Gogolj je i realista u oslikavanju neveselih društvenih prilika carske Rusije. "Mrtve duše" (1842) su glavno Gogoljevo djelo, veličanstveni roman satirično-groteskne intonacije i sumorna slika spahijske Rusije.







Džordž Bernard Šo
DRAME

Džordž Bernard Šo (1856 - 1950), englesko-irski dramatičar, pisac brojnih duhovitih komada. U Dablinu je učio za trgovačkog pomoćnika, a 1876. seli se u London. Bavio se i muzičkom i pozorišnom kritikom, a 1925. je dobio Nobelovu nagradu. "Pigmalion", ljubavno-lingvistička priča o priofesoru Higinsu i Lizi Dulitl, vjerovatno je najpoznatiji komad Dž.B.Šoa, ali pord ove urnebesne komedije, pisao je i građanske drame u ibzenovskom duhu oštro kritikujući lažni moral. Majstor jezičkog obrta i paradoksa.






Fransoa Rable
GARGANTUA I PANTAGRUEL

Fransoa Rable (oko 1494 - 1553), najveći je francuski renesansni pisac. Bio je monah (prvo franjevac, pa benediktinac), da bi kasnije studirao medicinu, i čak postao slavan kao ljekar. Pobornik humanizma, nerijetko je bio proganjan zarad svojih spisa. "Gargantua i Pantagruel", genijalni satirično-parodijski roman u pet knjiga (šesta je sporna) nastao je između 1532. i 1562. Čitaoci "Vijesti" imaju priliku da ovaj roman čitaju u nenadmašnom prevodu Stanislava Vinavera.






Herman Melvil
MOBI DIK

Herman Melvil (1819 - 1891), uz Edgara Alan Poa najznačajniji je američki pisac XIX vijeka. Bio je mornar na trgovačkim lađama, ali i kitolovcima, pa je čak neko vrijeme živio i na jednom polinežanskom ostrvu. Nakon toga je počeo da se bavi pisanjem, a živio je na farmi i uveliko putovao. "Mobi Dik", prvi put objavljen 1851, je simbolično-alegorijska priča o moru i ljudskoj egzistenciji. Ivo Andrić je ovu knjigu smatrao jednim od najboljih romana u svjetskoj književnosti.





Henrik Sjenkjevič
OGNJEM I MAČEM

Henrik Sjenkjevič (1846 - 1916), prvi poljski dobitnik Nobelove nagrade (1905), pisac je brojnih popularnih romana - među kojima posebno mjesto ima njegova istorijska trilogija - "Ognjem i mačem", "Pan Volodijovski" i "Poptop". Autor je romana "Kroz pustinju i prašumu", "Quo vadis" i "Život bez dogme". "Ognjem i mačem" je istorijski roman - oslikava poljsko društvo iz XVII vijeka, u kojem pisac demonstrira vrhunsko književno, istorijsko i antropološko poznavanje vremena o kome piše.






Ivan Turgenjev
OČEVI I SINOVI/UOČI NOVIH DANA

Ivan Turgenjev (1818 - 1883), još jedan od ruskih velikana XIX vijeka. Suptilan pisac izuzetne socijalne opservacije i savršenog osjećaja za psihološko portretisanje. Autor "Lovčevih zapisa" i "Proljećnih voda". Romani Ivana Turgenjeva prikazuju onovremenu Rusiju kao prostor u kom se surovo sukobljavaju nove ideje i stare navike, utopija i despotija, jednom riječju - svijet očeva i svijet sinova.

Edgar Allan Poe
(Boston, 1809 - Baltimore, 1849)

Pripovjedač i pjesnik. Pisac čije je djelo izvršilo ogroman utjecaj na neke od rodonačelnika moderne književnosti (Baudelaire, Mallarmé, Valéry, u novije doba Borges i drugi), te snažno utjecalo na stvaranje novih književnih i uopće umjetničko-performativnih koncepata. Poe je genijalno povezivao suprotnosti. Zastupao je neograničenu slobodu pjesničke individualnosti, otvarao prostor iracionalnoga, klanjao se moći imaginacije kao izraziti romantičar. Istovremeno, teorijski je zagovarao i u svojim djelima briljantno demonstrirao strogo promišljenu i zanatski savršenu kontrolu nad književnim postupkom. Kombinirao je metafizički interes za istraživanje nedostupnih prostora smrti, grijeha, zločina, slutnji, s virtuoznom tehnikom zapleta i detekcije, po čemu nosi slavu utemeljitelja i tzv. trivijalnih književnih žanrova (krimića, detektivske priče, horora). Svojom pak neuravnoteženošću i alkoholizmom, te nesređenim životom profesionalnoga pisca, kritičara, urednika, stalno na rubu egzistencije, napokon i svojom tajnovitom smrću na ulicama Baltimora za vrijeme jednog proputovanja, Poe je sjedinio život i djelo u jednu od najzagonetnijih legendi moderne kulture. Objavio je zbirke pjesama Tamerlan i druge pjesme (1827) i Gavran i druge pjesme (1845), knjige priča Priče groteske i arabeske (1839/40), Priče (1845), te teorijsko-kritičke tekstove Filozofija kompozicije (1846) i (posthumno) Načelo poezije (1850).

Danilo Kiš
Enciklopedija mrtvih
Danilo Kiš
(Subotica, 1935 - Pariz, 1989)

Prozaik, esejist, književni prevodilac. Pisac snažne samoosviještenosti, kojom su koherentno prožeti cijelo njegovo djelo, njegove autopoetičke postavke i njegovo intelektualno-moralno držanje. Jedan je od najvažnijih i umjetnički najmoćnijih autora u generaciji, koja s početka šezdesetih godina uspostavlja djelotvornu korespondenciju s novim tokovima u svjetskoj književnosti. S obiteljskim sjećanjima na holokaust iz Drugoga svjetskog rata, s intelektualno snažno proživljenim iskustvima svevlasti "crvene" ideologije, Kiš je o temi totalitarističke pošasti Dvadesetoga stoljeća stvorio jedan od najeminentnijih i najsugestivnijih opusa u evropskoj književnosti. Objavio je romane Mansarda (1962), Psalam 44 (1962), Bašta, pepeo (1965), Peščanik (1972), zbirke pripovjedaka Rani jadi (1970), Grobnica za Borisa Davidoviča (1976), Enciklopedija mrtvih (1983), Laut i ožiljci (1994), dramu Elektra (1992), eseje Poetika (1972), Poetika, knjiga druga (1974), Život, literatura (1990), Gorki talog iskustva (1990), znamenitu polemičku knjigu Čas anatomije (1978), te pjesničku knjigu Pesme i prepevi (1992). Knjige Danila Kiša brzo su stjecale evropsku recepciju i prevedene su na mnoge jezike.

Težak za scenu
Sl. VUČKOVIĆ 28.06.2004, 18:57:32

SAMO na prvi pogled, zvuči neverovatno da jedna od najsnažnijih ratnih povesti 20. veka, “Kaputt” Kurcija Malapartea, nikada nije preneta ni na pozorišnu scenu ni na film. Malaparte, koji je pisao i (doduše, ne mnogo uspešne) drame, čiji je drugi slavni roman “Koža”, inspirisao režiserku Lilijanu Kavani (1981. godine, Malapartea je igrao Marčelo Mastrojani), koji je, 1950. godine i sam snimio film... "Kaputt" je složio u pretežno narativnom obliku, koji bi dramatizacijom više izgubio nego se obogatio.

Uostalom, muka je i samo prevođenje Malaparteovih dela na drugi jezik. Suočio se s tim svako ko je iole pokušao da se bavi njegovim rečima i rečeničnim sklopovima.

A ako je taj neko usput vičan i filmskoj montaži, kao što je Volter Marč (obe verzije "Apokalipse sada", "Talentovani gospodin Ripli", "Engleski pacijent", "Povratak u Oz"...), inače opsesivno obuzet delima ovog pisca, treba mu verovati: "Osamnaest meseci radio sam na deset Malaparteovih priča; nijedna do tada nije bila prevedena na engleski... i sve su se same prevele iz jezika proze u jezik poezije!", pisao je Marč (u tekstu "Malaparteovi 'Partizani'"), navodeći četiri "prepreke" tom poslu - bogatu, gotovo poražavajuću gustinu teksta u originalu, divnu prirodu njegove mašte, česta ponavljanja i sled reči kao u pesmi i unakrsni smisao njegovih metafora... "A pošto je italijanski jezik - posebno Malaparteov italijanski - melodičniji od engleskog, poetski oblik prevoda pomagao mi je da sačuvam neke muzikalnije ritmove koji se gube proznim prevodom." Marč primećuje kod sebe "isto stanje svesti" dok montira filmsku sliku i zvuk i prevodi Malaparteovu prozu u "poeziju".

U tom, dosta opsežnom tekstu, Marč se osvrće i na "Kaputt": "Nije me Malaparteovim tekstovima toliko privukao njegov život, koliko neka francuska knjiga o kosmologiji, gde je jedna njegova storija upotrebljena kao ilustracija stanja odmah po stvaranju sveta. Slikovitost je bila tako neobična i neodoljiva i uspostavljala je tako čvrstu vezu između stvarnog i nadrealnog, da sam prosto morao da nađem knjigu iz koje je preneta ta priča: ispostavilo se da je to 'Kaputt', Malaparteov roman u prvom licu, o njegovom iskustvu sa istočnog i severnog fronta u Drugom svetskom ratu. Ne precenjujem uticaj te knjige na mene. Sadržaj me je malo izbacio iz ravnoteže (i tako je do danas): čitanje me podseća na polusan! Ne mogu da shvatim zašto do sada nisam čitao Malapartea, ni zašto se ne zahteva od svakog građanina Dvadesetog Veka da pročita 'Kaputt'... Kupio sam tuce primeraka da dam prijateljima, predviđajući eksploziju zanimanja! A rezultat: malo dima - možda plamičak, dva - i mnogo podignutih ramena i obrva. Pročitao sam još dve Malaparteove knjige prevedene na engleski: 'Kožu' i 'Volga raste u Evropi'. Nastavio sam učenje italijanskog jezika, koje sam prekinuo 1964. godine i zamolio prijatelje u Italiji da mi pošalju Malaparteove knjige koje su u SAD bile nedostupne..."

Ko zna, možda će baš Marčov talenat i žar prevođenja "neprevodivog" - dovesti jednog dana i do filmovanog romana "Kaputt", ili bar do neke pozorišne verzije? Izgleda da i on sam veruje u to: "... Verujem da bi Malaparte odobrio, ili bi ga, u krajnjem slučaju, zaintrigiralo, da stvaralačke oblike koje je pokrenuo vidi umnožene, jezike koje je govorio, uloge koje je igrao u prvoj polovini života punog protivrečnosti...".

Nešto od toga, Malaparte je ipak doživeo: slavljen i hvaljen po romanima "Kaputt" i "Koža", u svetu koji se tek oporavljao od ratnog užasa i borbe protiv fašizma - kojem je i sam doprineo - napisao je drame osrednjeg kvaliteta (koje su, ipak, bile igrane: "U Prustovoj blizini", "Kapital" i "I žene su izgubile rat"). A režirao je, 1950. godine, film "Zabranjeni Hrist", po sopstvenom scenariju - ratni veteran se vraća u selo, saznaje da je njegov brat, pripadnik Pokreta otpora, potkazan i mučki ubijen i sveti se na neznancu (nedužnom), koji se - sam prijavio kao egzekutor... Glavnu ulogu u tom filmu igrao je Raf Valone! Film je dobio Specijalnu nagradu grada Berlina na festivalu u tom gradu, a nagrađen je i u SAD, gde je distribuisan pod drugim naslovom.

Osim književne nagrade "Malaparte", koju su, između ostalih, dobile i Nadin Gordimer i Suzan Sarandon, u NJujorku i danas dobro funkcioniše (i kotira se visoko) Pozorište Malaparte - jedan od osnivača, umetničkih direktora i glumaca je i slavni Itan Houk! A Kuća Malaparte na Kapriju, koju je gotovo sam projektovao, sačuvala je i u ovom, tek započetom veku, slavu "arhitektonskog, mondenskog i turističkog čuda" prethodnog i "najlepše ikad sagrađene".

O "KAPITALU"
MARKSA sam uvek smatrao antirevolucionarom - pisao je Malaparte. Ali, napisao je dramu "Kapital", inspirisan upravo Marksom!
U jednoj anketi na Internetu, može se naći i reagovanje gledalaca čitalaca drame. Date su im dve kategorije: "prednost" i "mana".
U prvu, jedan je upisao: "Uspeti, znači ne brkati marksizam sa realnim socijalizmom".

Police raid Dali show for 'fakes'

The exhibition was held to mark 100 years since Dali's birth in Spain
An exhibition marking 100 years since Salvador Dali's birth has been closed by police in Helsinki, who seized works amid suspicions they were forged.
Finnish officials said police had been tipped off by art collectors who bought items they suspected were not genuine.

The confiscated works, including graphic prints, etchings, woodcuts and sculptures, are now being examined by art experts and police investigators.

A Helsinki police spokesman it was not yet known how many items were fake.


There is a whole range of works which are suspicious

Jyrki Seppala, Helsinki Police

The private local company which organised the month-long exhibition to celebrate the Spanish surrealist was not available for comment.

Police investigator Jyrki Seppala said all 400 works displayed at the exhibition would be examined.

He said: "There is a whole range of works which are suspicious.

"For some of them, we might need help from outside the country. Others are obvious to us with just a magnifying glass."

He said if works did prove not to be genuine, possible future charges might include fraud, counterfeiting and copyright violations.

The display was put on to mark 100 years since Dali's birth in Figueres, near Barcelona, in May 1904. He died in 1989 of heart failure.

Much ado about Shakespeare

By Stephen Dowling
BBC News Online entertainment staff

Many of the author's rivals have been called 'the real Shakespeare'
On Thursday, The De Vere Society marked the 400th anniversary of the death of a man it believes wrote Shakespeare's plays.

Its members believe an Elizabethan nobleman, Edward de Vere, really wrote the many plays, poems and sonnets attributed to William Shakespeare - works that transformed the English language.

Shakespeare scholars say the society's doubts fly in the face of established evidence. But they are not the first to question whether the Stratford-born writer was the real author.

Over the years, conspiracy theorists have come up with a number of possible authors who may have used William Shakespeare as a pen-name, including some of his most respected contemporaries.

Royal rumour

Francis Bacon, the writer and philosopher, has been the subject of one of the most long-running arguments in English literature - the Baconian controversy - which still has its followers.

Likewise, the playwright and poet Christopher Marlowe has also emerged as one of the leading names in the great debate.

Other figures put forward as the "real" Shakespeare have included writer Ben Jonson, the nobleman Sir Walter Raleigh and even Queen Elizabeth I.

We all want to know more about him and he won't let us

Michael Wood
Author, In Search of Shakespeare
The theory about Edward de Vere, a noted literary patron in the court of Elizabeth I, started in 1920, after the publication of a book about him by an English teacher called J Thomas Looney.

Many of the doubts over Shakespeare's authorship were prompted by the Bard's background - his father was an illiterate butcher and his hometown, Stratford-upon-Avon, was considered a provincial backwater.

Family background

"Looney suddenly realised it was impossible for Shakespeare to have written all the plays because of his family background, and lack of opportunities," Richard Malim, general secretary of The De Vere Society, told BBC News Online.

Mr Looney studied writers of Shakespeare's time and came up with 14 tests, such as whether the writer was a Catholic sympathiser, to find the possible author. He decided de Vere was the writer because a poem showed similar traits to Shakespeare's work.


Michael Wood said details of Shakespeare's private life are scarce
Mr Malim also said research showed Shakespeare was "too young" to have written his first play, Love's Labours Lost, which he claims was written in a style at least 12 years out of date when first performed in 1594.

But why would de Vere hide his identity? Mr Malim argues it was not deemed suitable for a man of his standing to be seen writing plays for public consumption, so he kept it a secret - even though he died nine years before Shakespeare's last work was unveiled in 1613.

Michael Wood, a producer and programme-maker who presented the BBC series In Search of Shakespeare, believes the theories about "secret Shakespeares" have no basis in fact.

But he did say so many theories had been prompted by the frustrating lack of detail about the playwright's life.

'Interior life'

"There is this problem with his biography that always occupies people," he told BBC News Online.

But he said "no professional historian who had studied the primary sources has ever thought Shakespeare did not write the plays".

"For somebody so famous, we know very little about his interior life," Mr Wood said. "He was very guarded and reticent about life.

"We all want to know more about him and he won't let us."

Mr Wood said Shakespeare did not come from an educated family - but his father had become mayor of Stratford and had paid for his son to be educated at Stratford Grammar School.

Mr Wood also said Shakespeare was writing at "a time of acute tensions" in England, with the state religion veering from Protestant to Catholic and allegiances constantly changing - and this alone may have been the cause of the author's reticence.

Nestvarna «Luna» opet na bini
19. 06. 2004. - 11:49


Jedno od najvećih iznenađenja ovogodišnjeg domaćeg programa EXIT festivala je nastup grupe «Luna» 3. juna na Voda Main Stage-u. Da ne bude nesporazuma, u pitanju je jedna od najpopularnijih novosadskih grupa koja je obeležila jugoslovenski novi talas tokom osamdesetih godina. «Lunu» je osnovao Slobodan Tišma pesnik čije stihove sa prelepe ploče «Nestvarne stvari», vreme nikad neće pregaziti. Na zadovoljstvo mnogobrojnih fanova na binu će se, nakon dvadesetogodišnje pauze, popeti Slobodan Tišma, Ivan Fece Firči (ex EKV), Zoran Bulatović Bale (ex Pekinška patka) i Jasmina Mitrušić Mina.
«Luna» je svoj jedini album «Nestvarne stvari» objavila za «Helidon» 1984. godine. Zanimljivo je da se grupa raspala pre izlaska ploče jer je Bale otišao u vojsku, a Firči u zasvirao u EKV-u. «Luna» je za album «Nestvarne stvari» dobila nagradu «Sedam sekretara Skoja» (koju su tih godina "zaslužili" još Pankrti, Leb i sol i Lačni Franz). Snaga i nestvarnost «Nestvarnih stvari» ogleda se i u tome što je uhvaćen zapravo jedini trenutak kad su dva potpuno različita ega i senzibiliteta (Bale i Tišma) uspela da se spoje i kreiraju zajedno. Čak i da nije bilo više sile, raspad «Lune» bio je neminovan. Nakon svega Tišma sa Jasminom ponovo osniva «La Stradu» bend koji je takođe imao kratak vek. Slobodan Tišma se sada bavi pisanjem poezije, Firči je u Njujorku od početka devedesetih gde je između ostalog konstruisao i patentirao specijalnu vrstu doboša, Bale u Njujorku ima muzički studio, a Jasmina je profesor muzike.

Danijel Dž. Borstin - Šekspir: Čitav svet je pozorište (4)

Bah traži drugi posao
Ushićenje protestanata dovelo je do uništenja nekih od najboljih ranih orgulja u Engleskoj. Konstruktori orgulja bili su prinuđeni da zarađuju za život kao drvoseče, a cevi sa instrumenata upotrebljavane su za točenje piva

Nezadovoljan uslovima rada i nesposobnošću hora s kojim je radio, 1730. godine požalio se vlastima koje su mu odgovorile tako što su pripretile da će mu smanjiti platu. I tako je Bah još jednom počeo da traži drugi posao. Ipak, zahvaljujući razumevanju novog rektora škole, njegovi problemi su privremeno zaboravljeni - ili barem ublaženi - a postavljenje na mesto direktora gradskog Kolegijuma muzikum omogućilo mu je da se susretne sa ozbiljnijim muzičarima i znatno širom publikom. Zbog toga je počeo manje pažnje da poklanja kantatama i posvetio se komadima za instrumente sa dirkama - Vežbe za čembalo (četiri dela u periodu od 1732. do 1741) - među kojima su Italijanski koncert, komadi za orgulje i Goldberg varijacije. Međutim, u to vreme je došlo do novih svađa sa školskim vlastima i Kolegijumom, pa se stvar naposletku završila na sudu. U međuvremenu, Bah je našao novi način da ispolji svoje talente - posećivao je Drezden i druge gradove izvodeći resitale na orguljama. Nastavio je i da s jedne strane ponovo ispituje, a s druge uvećava broj svojih radova za instrumente sa dirkama - objavljujući novi tom kolekcije radova pod nazivom Dobro temperovani klavir (1743) i poboljšava svoje rane koralne preludijume.

U nadi da će biti imenovan za dvorskog kompozitora, Bah je tada teološke nazore ostavio po strani i stvorio svoja najčuvenija dela. Misu u h-molu, ponekad nazivanu i „najvećim delom ikada stvorenim u muzici Zapadnog sveta“, Bah je prvobitno napisao za Augustina III, izbornog kneza Saksonije, koji je bio katolik. Luteranska služba je bila kraća od katoličke mise i imala je samo prva dva dela koji se zovu Kyrie i Gloria; upravo te delove Bah je poslao Augustusu 1733. godine. Ali, onda je iz nekog razloga odlučio da proširi rad i napravi celokupnu katoličku misu. Budući da su bila potrebna čak tri časa za njeno potpuno izvođenje, ona nije odgovarala liturgijskoj nameni i danas se izvodi pod nazivom „koncertna misa“. Bah je to delo napisao koristeći neke svoje ranije radove - Sanctus iz 1724, Kyrie i Gloria iz 1733, kao i druge kompozicije - i završio ga tek 1747. godine. Pet godina, koliko mu je bilo potrebno da ga „sastavi“ duži je vremenski period od onog koji je bio potreban Mikelanđelu da oslika tavanicu Sikstinske kapele. Bah možda nikada nije ni nameravao da ovo delo izvede tokom jedne službe. U svakom slučaju, to se nije ni dogodilo za njegovog života. Tek, gotovo sto godina kasnije, Misa u b-molu doživela je kompletno izvođenje i do dana današnjeg se smatra vrhuncem moderne duhovne muzike.

Bahov sin, Karl Filip Emanuel, bio je muzičar na dvoru Fridriha Velikog u Potsdamu. Godine 1747. Fridrih je pozvao starijeg Baha u svoje kraljevske odaje u vreme kada je obično slušao kamernu muziku. Vladar je potom, kako su tvrdili svedoci, otišao do svog „forte piana“ i počeo da svira „sam i bez ikakve pripreme, temu koju je potom ponovio i kapelmajstor Bah u fugi. Ono što je uradio kapelmajstor bilo je toliko lepo, da nije samo Fridrih iskazao svoje zadovoljstvo, već su i svi prisutni bili oduševljeni. Gospodin Bah (stariji) je našao da je tema koju je čuo tako neverovatno lepa, da bi bilo potrebno da se odmah zapiše kao fuga i zatim ugravira u bakar“. Tako je nastalo Bahovo delo - Musical Offering (Muzički dar, 1747) - kao njegov lični poklon Fridrihu Velikom - brojne varijacije na temu koju je potsdamski vladar odsvirao. Umetnost fuge, Bahovo poslednje delo, koje je ostalo nedovršeno, u suštini je opsežno razmatranje upotrebe kontrapunkta u njegovo doba.

Iako je Bah istraživao razne svetovne muzičke forme, njegov izuzetan opus istovremeno je i ispunjenje i posledica ograničenja crkvene muzike. „Nesposobnost da se prepusti udobnoj rutini spasla ga je uobičajene karijere muzičara koji radi za grad ili crkvu. Protestantski reformatori bili su, s druge strane, obazrivi kada je reč o umetnostima koje su bujale pod okriljem Rimske crkve.

Martin Luter (1483-1546) je lično voleo muziku, komponovao komade koji su do danas sačuvani, a imao je i nameru da muzici pruži značajniju ulogu u zajedničkom bogosluženju. Bio je, međutim, sumnjičav prema orguljama, pre svega zbog njihove „papske“ prošlosti. Džon Kalvin (1509-1564), koji je bio mnogo revnosniji od Lutera, nadao se da će zatrti tragove katoličke liturgije i muzike i zabraniti upotrebu instrumenata (uključujući orgulje) čak i za razonodu. Engleski reformatori su 1586. godine zahtevali rušenje crkava „gde je služenje Bogu žalosno ugroženo sviranjem na orguljama, pevanjem, zvonjavom i izvikivanjem psalama s kraja na kraj crkve, cijukanjem horista, maskiranih u bele odore“. I tako je ushićenje protestanata dovelo do uništenja nekih od najboljih ranih orgulja u Engleskoj. Konstruktori orgulja bili su prinuđeni da zarađuju za život kao drvoseče, a cevi sa instrumenata upotrebljavane su za točenje piva. Ipak, nekoliko primeraka orgulja je sačuvano, između ostalih i one u Katedrali svetog Pavla. Pričalo se da je Oliver Kromvel, koji je bio veliki zaljubljenik u muziku, uklonio orgulje iz Magdaleninog koledža u Oksfordu i prebacio ih u dvor u Hemptonu radi ličnog zadovoljstva i zabave.

Mesto orgulja na bogosluženjima protestanata bilo je predmet interesovanja Alberta Švajcera, jednog od najvatrenijih i najučenijih Bahovih sledbenika koji je nastojao da otkrije, popravi i sačuva rane primerke orgulja. On je, inače, mogao da ostvari sasvim lepu karijeru svirajući taj instrument, ali umesto toga odabrao je da bude lekar - misionar. Ipak, kada je otišao u Afriku, poneo je sa sobom i orgulje, koje su posebno za tu priliku pocinkovane da ne bi propale pod uticajem tamošnje vlažne klime. Proveo je šest godina (1905-1911) radeći na svom klasičnom delu posvećenom Bahu, a priredio je i Bahovu muziku za orgulje.

Luter je pronašao veoma dobre teološke razloge da uvrsti vokalnu muziku - muziku reči - u reformisanu službu. Godine 1564. opisao je zadivljujuću lepotu kontrapunktne polifonije:

„Kada se prirodna muzika uzdigne do umetnosti, čovek prvo posmatra i s velikim čuđenjem ispituje ono što postoji (jer to ne može biti sasvim shvaćeno ni prihvaćeno), veliku i savršenu mudrost Boga u Njegovom veličanstvenom muzičkom delu. U njemu je jedinstveno i zadivljujuće to što jedan čovek peva jednostavnu melodiju tenorom (kako to kažu muzičari), zajedno sa još tri, četiri ili pet glasova koji takođe pevaju, što izgleda kao da sviraju ili radosno ‘kruže’ oko te jednostavne melodije, i čudesna milost i lepota te melodije uz pomoć mnogobrojnih naprava i zvukova izvedena je kao da je reč o rajskom plesu, tako da oni koji sve to razumeju i koje to ‘dotakne’ moraju biti veoma začuđeni, i verovati da ne postoji ništa neobičnije na svetu od ove pesme ukrašene tim mnogim glasovima“.

Kada je masa pevala, izražavana su religiozna osećanja svih vernika. Kongregacijske himne za bogosluženja prevođene su na maternje jezike - sa latinskog na jezik pijace. Luter je otišao u školu u Ajzenahu i nalazio se upravo u blizini Varburga dok je pravio svoj istorijski prevod Biblije na nemački (1521-1522). Tu je, takođe, napisao Ein feste Burg ist unser Gott, delo koje je Hajne nazvao Marseljezom reformacije, a inspirisan njime, Bah je napisao jednu od svojih najvećih kantata.

Sasvim je verovatno da su ikonoklasti mogli da ostvare pobedu nad muzikom, kao što su gotovo uspeli sa likovnom umetnošću hiljadu godina ranije. Koncil u Trentu (1545-1563), koji je radio na katoličkoj protivreformaciji, imao je priliku da zabrani muziku u crkvi drakonskim merama, ali na kraju nije otišao dalje od osude svega što je „nečisto ili lascivno“, u cilju da se sačuva Božja kuća kao kuća molitve. Dobro poznata priča kaže da je Koncil bio spreman da donese pravilo kojim bi dopustio upotrebu polifonije. Međutim, tada je Đovani Pjerluiđi de Palestrina (1525?-1594) vodeći rimski kompozitor tog vremena, napisao Misu za šest glasova da bi dokazao da je polifonija sasvim kompatibilna sa duhom vere i da se sprečava razumevanje svetih tekstova. Njegova Misa trebalo je da konačno ukloni sve sumnje u pogledu upotrebe polifonije u crkvi. Ali, umesto toga, pokazalo se da je to legendarno delo (objavljeno tek 1567. godine), zapravo napisano po nalogu pape Marcelija II s namerom da se stvori prigodna misa u kojoj bi tekst, na Svetu nedelju, bio svima razumljiv.

Koncil u Trentu razmotrio je i sukob između vokalne i instrumentalne muzike. Osnovna primedba polifonije bila je upućena zbog nepoštovanja svetih reči i konačno je Koncil odlučio da crkvena muzika ubuduće mora biti napisana jednostavnije da bi reči bile svima razumljive. Bilo kako bilo, Palestrina je nesumnjivo učinio mnogo na očuvanju muzike u Rimokatoličkoj crkvi. Ovaj veliki kompozitor je dobio ime (odnosno prezime) po malom mestu u kojem je rođen. Bio je najpre dirigent hora u Rimu, potom je svirao orgulje u raznim crkvama, da bi se konačno obreo u Vatikanu. Nadgledao je reviziju muzike u liturgijama u skladu s naređenjima Tridentskog koncila, da bi se pesme očistile od „varvarizma, opskurnosti, neposlušnosti i suviška“ prouzrokovanih „neumešnošću, nemarnošću ili čak nemoralom kompozitora, pisaca i štampara“.

Palestrinin plodotvorni crkveni opus obuhvata stotinu dve mise, četiri stotine pedeset moteta i liturgijskih kompozicija, kao i 56 duhovnih madrigala. Ipak, on se „stideo i žalio“ što je napisao i muziku za neke ljubavne pesme. Stvorio je tzv. palestrinski stil - kontrapunkt vokalnih deonica u ritmu sa novom melodijom za svaku frazu u tekstu. Verovatno najpoznatiji kompozitor muzičke tradicije Zapada pre Baha, Palestrina je bio značajan i zbog toga što je bio prvi muzičar koji je bio uzor drugim stvaraocima. Ako se za njega ne može reći da je bio „onaj koji je sačuvao polifoniju“, onda je sasvim sigurno bio neprikosnoveni „princ rimske katoličke muzike“.

I dok je protestantska reforma imala podeljen stav prema orguljama i instrumentalnoj muzici, istovremeno je podsticala stvaranje muke reči. Korali, kongregacijske himne, postali su najvažniji oblik protestantske crkvene muzike. Kao što je Luter objasnio 1524. godine, on nikada nije nameravao da „koristeći se jevanđeljima uskrati postojanje raznim vrstama umetnosti, kao što su neki preterano religiozni ljudi predlagali, ali bi rado video sve umetnosti, a posebno muziku, u službi Boga koji im je sve dao i stvorio ih“. Pod italijanskim uticajem, moteti su se razvili u duže i složenije kantate, dobili određene operske osobenosti, kombinujući hor, solo pevače, pa čak i instrumente. Kao „prethodnica“ govornim propovedima, ova forma je postala poznata kao Bahova „muzička propoved“. Oko dve stotine ovih kompozicija sačuvano je do danas. Najveći broj ih je za hor, ali neke su pisane i za solo pevače, sa rečitativima i arijama.

I po raznovrsnosti, Bahova veličanstvena muzika ostala je neprevaziđena među modernim kompozitorima. Kada je reč o instrumentalnoj muzici, napisao je komade za trio orgulja, 170 koralnih preludijuma za orgulje, baš kao i dela za klavikord. Njegov čuveni Dobro temperovani klavir sastoji se iz dve celine od po 24 dela, a u svakom se nalazi po 12 durskih, odnosno molskih tonaliteta. U svojim brojnim svitama za klavikord prilagodio je francuski i italijanski stil. Njegovih šest izuzetnih Brandenburških koncerata (1721) i Goldberg varijacije (1742) i dalje oduševljavaju publiku koja ne ide u crkvu. A sva ta dela su bila osobena po svojoj složenoj tehnici kontrapunkta, shodno stilovima tog vremena.

Bahova vokalna muzika - muzika reči - dostigla je uzvišenost koja je mogla zabrinuti Lutera i u crkvenoj muzici nikada nije prevaziđena. Svetovne kantate, koje je nazvao dramma per musica, ponekad je prilagodio i uz sakralne tekstove. Njegove pasije - priče iz jevanđelja u obliku oratorijuma za Uskršnje služenje - bile su prvi dramski trijumfi. Pasija zasnovana na jevanđelju po Jovanu sastojala se od 14 korala, i jednog broja dodatih stihova, od kojih je neke napisao i sam Bah. Pasija po Mateju za dva hora, soliste, dva orkestra i par orgulja predstavlja monumentalni hrišćanski ep u 24 scene u kojima se prikazuju poslednji dani Spasitelja. Narator je jedan od evangelista, tenorski glas u rečitativu. Horovi dočaravaju buku gomile sa zastrašujućim realizmom. Takođe, tu su još i neke scene u kojima bi religiozne korale trebalo da peva kongregacija. Iako Bah nikada nije napisao operu, postoje određena operska dostignuća u njegovim pasijama - kao i dramska međusobna povezanost na koju se retko nailazi i u „pravim“ operama.

Bah - vešti zanatlija - svoje sposobnosti ovekovečio je i u nekim didaktičkim radovima. Njegov Dobro temperovani klavir objašnjavao je na sasvim određenim primerima razne vrste baroknih kompozicija za instrumente sa dirkama, ali je trebalo i da pruži argumente za štimovanje skale jednakih polutonova nasuprot staroj „prirodnoj skali“.

„Što više čovek pripada budućim pokoljenjima, drugim rečima čovečanstvu uopšte“, pisao je Šopenhauer (1788-1860) u svom eseju Slava (1891), „on se više otuđivao od svojih savremenika... Ljudi radije cene čoveka koji služi okolnostima svog sopstvenog kratkog časa, ili raspoloženju trenutka - pripadajući mu i živeći i radeći s tim“. Prema Šopenhauerovom saznanju, Bah dokazuje svoju posvećenost čovečanstvu uopšte. Njegova nadmoćnost u odnosu na moderne kompozitore priznavana je veoma sporo. Bahov rad na „božanskoj matematici“ pokazao je njegovu veličinu u stvaranju tehnike kontrapunkta karakteristične za doba koje mu je prethodilo. Tokom tri decenije njegovog uspešnog stvaralačkog rada, muzički stilovi su se menjali. U Bahovim poznijim godinama, njegovi raniji radovi, stvoreni tokom vajmarskog i ketenskog perioda, verovatno su izgledali staromodno. Novi kompozitori su odbacivali kontrapunkt i pisali popularne melodije, pojednostavljujući složene strukture koje je Bah stvorio. Štaviše, pre nego što je umro, njegova muzika je postala prilično nepopularna. Ali Bah je ipak nastavio da komponuje svoje kantate, pasije i mise u dobu kada je muzički ukus naglo postajao prosvećen i sekularan. Muzička publika se u godinama koje su sledile preselila najpre u dvorove vojvoda i kneževa, a potom i u koncertne hale u kojima se plaćao ulaz.

Uspon „nemačke“ svesti u ranom 19. veku doprineo je da Bah bude nekako licemerno idealizovan kao nemački genije (uprkos njegovim mađarskim korenima!). Dok je upotrebom svog prepoznatljivog operskog stila išao do krajnjih granica luteranskih i, uopšte, verskih dogmi, pisanjem veličanstvenih pasija i Mise u b-molu za jednog katoličkog princa, on je nastavio da komponuje prema narudžbinama Gradskog veća, crkvenih vlasti, ili nekog nevažnog lokalnog plemića - ponekad samo da bi zadobio njihovu naklonost. Njegovo delo Umetnost fuge prodato je u samo trideset primeraka do 1756. godine, a u narednih pedeset godina nijedna kompletna Bahova kompozicija čak nije zasebno ni objavljena. Bahovo ime je, ipak, sve više povezivano s njegovim sinovima i učenicima, a on sam je uvažavan uz izvesnu nostalgiju. Mocart je, recimo, 1782. godine u Beču učestvovao u nedeljnom podnevnom koncertu u kući barona Van Svitena, gde su svirana dela Hendla i Baha. Potom je napisao jedan preludijum i jednu fugu, a u pismu sestri (20. aprila 1782), kojoj je poslao ta dva dela, objasnio je da se prihvatio komponovanja pošto ga je njegova žena, Konstanca, stalno zadirkivala. „Budući da me je čula kako često improvizujem fuge, pitala me je da li sam i sam nekada napisao neku, i kada sam joj dogovorio da nisam, prigovorila mi je zadirkujući me da ja u stvari ne želim da radim na tako složenoj i lepoj vrsti muzike, pa nije odustala sve dok nisam napisao fugu, i, eto, tako se sve to dogodilo.“ Kada je Mocart posetio Lajpcig 1789. godine, čuo je Bahov motet za dva hora Sing unto the Lord a New Song (Zapevajmo Gospodu novu pesmu) i bio gotovo šokiran, budući da nije nikada čuo ništa slično. „Šta je ovo?“ uzviknuo je. „Da li iz ovoga čovek može nešto da nauči!“

Betoven je, takođe, postao veliki poštovalac Bahovog dela. Prilikom prvog boravka u Beču, njegova virtuozna interpretacija Dobro temperovanog klavira privukla je veliku pažnju. Neprekidno je bio u potrazi za kopijama Bahovih radova i planirao je dobrotvorni koncert za Bahovu poslednju živu kćerku. Za njega je Bah bio Otac harmonije i zato njegovo ime ne bi trebalo da bude Bach (Bach na nemačkom znači potok) već Meer (more). Pošto je Gete čuo jednog prijatelja kako svira neke Bahove kompozicije na orguljama, to mu je izgledalo kao „da se večna harmonija pretvara u samu sebe, baš kao što se to moralo dogoditi u naručju Gospoda, pre stvaranja sveta“.

Ima ironije u tome što je Bahov istorijski povratak prouzrokovan istim prosvetiteljskim duhom koji je svojevremeno doprineo da njegova muzika bude proglašena staromodnom. Povećano interesovanje za prošlost iskazano, recimo, kroz Volterovo Doba Luja XIV (1751) i Vinkelmanovu Istoriju antičke umetnosti (1764) takođe je uticalo da se proširi krug ljubitelja muzike. Ponovno otkrivanje Bahove crkvene muzike bila je zasluga briljantnog dvadesetogodišnjeg, ali već tada izuzetno zrelog kompozitora jevrejskog porekla Feliksa Mendelsona (1809-1847). Pasija po svetom Matiji, prvi put izvedena 1729. godine, bila je jedno od Bahovih najvećih, ali i najsloženijih i najtežih dela. Mladi Mendelson okupio je amaterske i profesionalne pevače i muzičare, kao i čitavu muzičku zajednicu Berlina prilikom obeležavanja stogodišnjice prvog izvođenja Pasije. Iako nije imao iskustva u dirigovanju, vešto ga je izveo zahvaljujući brojnim probama i izvođenje je doživelo veličanstven uspeh. Obožavaoci Bahovog dela, primetio je Eduar Devrije, jedan od profesionalnih izvođača, „nikada ne smeju da zaborave da je novi lut Baha počeo 2. marta 1829. godine i da je Feliks Mendelson bio taj koji je udahnuo novi život najvećem i najznačajnijem kompozitoru“. Međutim, budući da je sve što se događalo izazvalo krajnje neprijatne izlive ljubomore u berlinskim muzičkim krugovima, otac mladog kompozitora odlučio je da pošalje sina na jedno duže putovanje. Ipak, pod uticajem Mendelsonovog primera, i u drugim gradovima u nemačkoj počelo je izvođenje Pasije po Mateju, što je Bahovoj muzici donelo nemerljivu popularnost. Takođe, pokrenuta je i široka inicijativa pod nazivom Bach Gelellschaft (Bahovo društvo) sa ciljem da se štampaju Bahova celokupna dela (ovu akciju je 1850. godine započeo i finansirao Robert Šuman). Johanes Brams (1833-1897) tvrdio je da su dva najvažnija događaja u njegovom životu bila osnivanje Nemačke carevine i završetak rada na Bach-Gesellschaft izdanju. Gotovo dva stoleća posle Bahove smrti, 1950. godine, u Getingenu je osnovan Bahov institut, sa ciljem da se ponovo objavi to izdanje.

Bah je, naravno, potpuno zaslužio takvu posthumnu slavu. Otelotvorio je evropski religiozni duh u muzici i uspeo da njegova muzika stolećima potom zvuči isto, kako u crkvama, kao i u koncertnim dvoranama. Kao što je i sam objasnio, osobena tehnika barokne muzike podjednako služi Bogu i onima koji je slušaju.

Osnovna bas linija (ili kontinuo) jeste najsavršeniji temelj muzike, izvodi se s obe ruke tako da leva svira note koje su napisane dole, dok desna dodaje i sklad i nesklad, u nameri da se stvori prijatna harmonija u slavu Boga i dopuštenog uživanja duha, a namera i glavni razlog, kao što je to u čitavoj muzici, jeste da osnovna bas linija ne bi trebalo da bude ništa drugo do slava Bogu i odmor uma. Ukoliko toga nema, nema ni prave muzike, već samo đavolske buke.

Šangajski vremeplov

Iz škole ste zapamtili samo da se Šangaj nalazi na delti rijeke Jang-ce i da ste Mao Ce-tungu voljeli crtati brkove?
960.
Ribarsko selo na delti rijeke Jang-ce prvi se put spominje u spisima.
1839.-1842.
U Opijumskom ratu britanska flota opsjeda grad kada Kinezi pokušavaju opstruirati dilanje opijuma. Kinezi gube. U nanjinškom ugovoru piše da šangajska luka mora biti otvorena za trgovinu sa zapadom. Nastaje britanska, francuska i američka koncesija.
1863.
Britanska i američka koncesija fuzioniraju u 'International Settlement'. Šangaj se sastoji od kineskog dijela, 'International Settlementa' i francuske koncesije, a svaki dio ima zasebnu gradsku upravu.
1900.
Kineski tajni savez pod nazivom 'Bokseri' buni se protiv prevelikog uplitanja stranaca u njihovu zemlju i širenja kršćanske vjere. Mnogi Kinezi zbog straha prelaze u strane koncesije. Više od 23.000 Kineza i članova stranih poslanstava umire. Inernacionalna 'Not trupa' porazila je Boksere.
1921.
Mao Ce-tung, Li Dazhao i Chen Duxiu osnivaju u Šangaju Komunističku partiju Kine.
1927.
Više tisuća kineskih radnika i studenata štrajka. Nacionalisti uzvraćaju akcijom čišćenja u kojoj na tisuće komunista umire.
1938.
Počinje naci-teror i tisuće Židova bježi u Šangaj. 1940. u Šangaj je doplovilo 20.000 Židova.
1949.
Nakon što je u Šangaj umarširala Narodna oslobodilačka vojska, Mao je proglasio Narodnu Republiku Kinu.
1966.
Mao i njegova supruga su izazvali kulturnu revoluciju. Sve zapadnjačko je zabranjeno. Radikalni maoisti teroriziraju stanovništvo. Progoni, mučenja i poniženja su na dnevnom redu. Svetišta i hramovi se uništavaju u ime komunizma.
1978.
Nakon Maove smrti Kina se lagano otvara politički i gospodarski prema zapadu.
1990.
Kineska vlada proglašava Pudong, mali klinasti dio zemlje između unutarnjeg grada Šangaja i Kineskog mora, zasebnom gospodarskom zonom. Strani poslovnjaci smiju otvarati filijale banaka, robne kuće i supermarkete.

COWBOY JUNKIES – One Soul Now (Cooking Vinyl/Dancing Bear)

Margo i braća Timmins. Anđeli glasni i anđeli tihi. Americana u najsvjetlijem akustičnom izdanju. Oprostite što ne znam kako približiti čari novog albuma Cowboy Junkiesa jer ljepota kojom plijene još od obrade «Sweet Jane» do današnjih dana, mjerljiva je samo s nadahnutoošću banda samog i moodovima u kojima su prilikom izvedbe.
Bez sumnje, ovaj puta su zaglibili duboko u poniranje svojim dušama.
REALNA CIJENA: 120 kuna

LOS LOBOS – The Ride (Hollywood Records/Dancing Bear)

Još jedan band iz LA. Band koji nikako nije površan La Bamba tip grupe. Band koji traje i svakim albumom donosi pomake u tretmanu jednostavne i čiste rock forme na način kako ga sviraju chicanosi. Nakon «Just another band from LA» kompilacije, nakon objašnjenja kako vukovi preživljavaju, nakon podcijenjenog «Kika» kao oličenja jednostavnosti i skladateljske
Los Lobos u društvu ugodnom friendova nude svoj najbolji album.
Svjedočite.
REALNA CIJENA: 130 kuna

DAVID BYRNE – Growing Backwards (Nonesuch/Dancing Bear)

Povratak čovjeka iz kutije koji se na novom albumu osim poliglotizmom (Au Fond Du Temple Saint, Un Di Felice, Etera) bavi prilagođavanjem opernih arija i klasične glazbe Georgesa Bizeta i Giusseppe Verdija u pop formu, prerađivanjem suvremenika Lambchop («The Man Who Loved Bear»), nastavlja uvrnute putove komponiranja još od Talking Heads pjesmarica, osvajati svojim šarmantnim pop artizmom i pomirivanjem naoko nespojivih elemenata. Cijela paleta atipičnih pop rock instrumenata služi uprizorenju njegovih autorskih vizija, te koračanja graničnim područjima kuda ga navigiraju muze.
Jeste li spremni istraživati?
REALNA CIJENA: 100 kuna

POLY JEAN HARVEY – bleeding session continuous…

Neobična fuzija bluesa i punka, potpomognuta nerijetko taboo-tema tekstovima i stalno mijenjajućim image-om učinili su P.J. Harvey jednom od najzapaženijih ženskih alt. rock pojavnosti 90-ih.
S pet dosad objavljenih albuma i više je nego uspješno opravdala svu, još od početka karijere privučenu medijsku pozornost, dok je radom na nekoliko side projekata, koji uključuju i izlet u film, kao i suradnju s glazbenicima poput Tricky-a, Nick Cave-a i Thom Yorke-a, P.J. samo dodatno učvrstila svoj vrlo brzo stečen kultni status.
U osnovi i ne morate biti nekakav poseban fan da bi prepoznali osvježenje koje je njezina prisutnost donijela na ženski dio pop-rock scene, pogotovo kad se uzme u obzir da je to svijet kojim vladaju razne Alanise, Courtney i Madonne.
Sexualnost, provokativnosti i live nastupi kakvim ih zamišlja P.J. Harvey nekome mogu biti uistinu posebni i cool, nekome skroz jadni i smiješni, ali nitko ne može osporiti energiju i vrijednost onom osnovnom, zbog čega uopće pričamo o Polly, tj. njezinoj glazbi. Dokle god je ona u tom segmentu na visini zadatka, spremna odgovoriti na nove izazove i praviti nove pomake, apsolutni palac gore za nju… sve ostalo je manje važno.
BIOLOGIJA JEDNOG FEMININUM BLUESA
Polly Jean Harvey rođena je 9.10.1969 u Yeovil-u (Engleska). Djetinjstvo će provesti živeći na farmi u selu sa svega šestotinjak stanovnika tj. skoro pa odsječena od svijeta. Ipak njezini "hippi" roditelji, sakupljajući šaroliku muziku, odmah u ranom djetinjstvu malu Polly izlažu svakojakim tipovima glazbe (uključujući i blues i jazz). Već sa samo 11 godina P.J. postaje vješta u sviranju čak nekoliko instrumenata, npr. gitare, bubnjeva, violine i saksofona (impresivno, nema što), a razvija i sklonost prema kiparstvu. Čovjek koji se u ovom slučaju našao na pravom mjestu, u pravo vrijeme, da bi napravio prave stvari, bio je John Parish. On prepoznaje Polly-in talen i pomaže joj u usavršavanju sposobnosti sviranja gitare, a sa 17 godina ju uključuje i u svoj band "Automatic Dalmini". Kratkim boravkom u "Automatic Dalmini"-u i sviranjem u još nekoliko manjih bandova, Polly neosporno širi svoje glazbene vidike ali, tek upisom na studij umjetnosti u rodnom gradu Yeovil-u, radi ključni korak karijere. Na studiju upoznaje bassistu Steve Vaughn-a i bubnjara Roberta Ellis-a te s njima 1991. stvara trio "PJ Harvey".

KOLIKO SUHO?
Prva dva singla "Dress" i "Sheela-Na-Gig" dočekana su s odobravanjem i u press-u i među publikom, pa je samim time i pozornica za dolazak albuma bila više nego spremna. 1992. objavljen "Dry" ne samo da se pokazao dorastao očekivanjima, već ih je i višestruko premašio, dobivajući velik broj pohvala na račun svojih inovacija, tj. neuobičajenog kombiniranja blues forme i post-punk gitar rocka. Dodatnu pažnju priskrbljuje mu i Polly-in tekstualni dio s reći ćemo ne baš feminističkim odnosom prema feminizmu. Neočekivano velik uspjeh "Dry"-a stvara definitivno pretežak teret očekivanja pred sljedeći album, što Polly jako loše podnosi tako da na kraju stradava od živčanog sloma. Ipak stvari očito nisu bile tako dramatično-pogubno-ozbiljne i već je 1993. svjetlo dana ugledao "Rid of Me". Napravljen u suradnji s producentom Steve Albini-em ("Pixies") "Rid of Me" predstavlja pun pogodak, u potpunosti zasjenjujući uspjeh prethodnika (uz to što je zvukom superiorniji od "Dry" i tekstovi su dobili na zrelosti, tj. mračniji su i osobniji), usput donosi Harvey i prvu nominaciju za prestižni britanski "Mercury Prize".
Završetkom "Rid of Me" promotivne turneje, Polly raspušta trio i nastavlja karijeru kao solo umjetnica, orijentirajući se radije na suradnju s drugim glazbenicima nego na vlastiti band. U takvim, novonastalim, okolnostima 1995. je stvoren "To Bring You My Love". Na albumu sudjeluje između ostaloga i njezin prvi glazbeni mentor, John Parish (lik s početka priče), a u producentskoj se ulozi, uz Harvey i Parish-a, nalazi i legendarni Flood (producirao "Violator" "Depeche Mode"-a, "Mellon Collie & the Infinite Sadness" "Smashing Pumpkins"-a itd.). "To Bring You My Love" se sa svojim osobinama lagano odmiče od sirovog punk-guitar zvuka prijašnjih materijala (tj. više nije tako naglašen), a ujedno predstavlja i početak faze teatralnijeg pristupa kao i samim tekstovima, tako i live nastupima. Osim što album donosi Polly drugu nominaciju za "Mercury Prize", uspješno ju gura čak i u nešto komercijalnije vode (MTV & stuff). Nakon "To Bring You My Love", duo Parish-Harvey, nastavit će suradnju te 1996. objaviti zajednički projekt "Dance Hall at Louse Point", a osim toga, iste će godine P.J. gostovati na "Murder Ballads" Nick Cave-a, tj. duetu "Henry Lee".
Tri godine nakon zadnjeg albuma, 1998. g izlazi "Is This Desire?" Većim djelom napisan (smišljen) u izolaciji Yeovill-a, "Is This Desire?" je bitno mirniji, intimniji od svih dotadašnjih radova, što je čini se bilo dosta neočekivano pa i nije požnjeo neki posebno veliki uspjeh. U ulozi ko-producenta ponovno se pojavljuje Flood, a u ulozi bubnjara Rob Ellis, član originalnog "PJ Harvey" tria. Ranije, iste te godine zajedno s Tricky-em snimljena je stvar "Broken Homes" (nalazi se na Tricky-evom albumu "Angels with Dirty Faces"), a sljedeće 1999. godine, na red napokon dolazi film tj. Polly-ina uloga moderne Marije Magdalene u apokaliptičnoj religijskoj satiri Hal Hartley-a, "The Book of Life".
Na svu sreću s 2000. godine objavljenim "Stories From the City, Stories From the Sea" P.J. se vraća svojem prijašnjem zvuku odnosno agresivnijem i življem pristupu (nakon uvodnih "Big Exit" i "Good Fortune" to je itekako jasno (plus da meni ono zavijanje u "Good Fortune" ide strašno na živce, a inače mi je skroz super pjesma, hm, ali možda je problem u meni). Treba napomenuti da se u ulozi gosta pojavljuje Thom York ("Radiohead") i to u pjesmi "This Mess We're In".
Uh, gdje god je Thom u igri to je odmah jedna klasa više, a tko kaže da nesvjesno nije bio i ključni faktor da Harvey, konačno, u trećem pokušaju dobije taj nesretni "Mercury Prize".

UH HUH HUH HUH….
Nakon 2000. sljedi još jedna promotivna turneja, 2002. nova suradnja, ovaj put s Gordon Gan-om iz Violent Femmes-a (pjesma je "Hitting The Ground"), pa onda 2003. opet suradnja, Josh Homme ("The Queens of the Stone Age") i njegov projekt "Desert Sessions" itd. itd.
Na kraju, uz sve to, našlo se i vremena za vlastiti album, "Uh Huh Her»…koji je veličanstveni povratak potmuloj tutnjavi ingenioznih djela «Dry» i «Rid Of Me», režanje povrijeđene žene te nastavak krvavih sesija. O albumu, PJ i gitarama koje su sazidale neprobojni stup stenjanja, pročitajte više među recenzijama.

Cheat's guide to Joyce's Ulysses


James Joyce's novel Ulysses caused uproar in the 1920s
Wednesday 16 June 2004 marks the 100th anniversary of "Bloomsday", the day celebrated by Irish author James Joyce in his controversial Dublin-set novel Ulysses.
The book has fascinated scholars and baffled readers for decades with its dense prose, obscure puns and allusions to the characters and events of Homer's epic Greek poem The Odyssey.

It has also outraged censors with its choice language and graphic descriptions of basic bodily functions.

However, for all its renown and notoriety, it is a book that few have read and even fewer comprehend.

To rectify this, BBC News Online presents an irreverent simple chapter-by-chapter guide to the key events, characters and Homeric parallels.


CHAPTERS 1-3
The first three chapters introduce would-be writer Stephen Dedalus, familiar to Joyce readers from his earlier novel A Portrait of the Artist as a Young Man.


Joyce is buried at Fluntern cemetery in Zurich, Switzerland
On the morning of 16 June 1904, Stephen leaves the disused watchtower he shares with "stately, plump Buck Mulligan", vowing never to return.

After teaching at a nearby school he talks to an ageing master who gives him a letter to deliver to the offices of a Dublin newspaper.

He then goes for a long walk on the beach that gives him plenty of time to ponder his literary aspirations and dead mother fixation.


CHAPTERS 4-5
Jewish advertising salesman Leopold Bloom buys a kidney, then returns home to 7 Eccles Street and has it for breakfast. He then defecates. Upstairs Molly, his unfaithful opera singer wife, waits for him to leave so she can entertain her lover.


CHAPTER 6
Bloom attends a funeral at Glasnevin Cemetery, his symbolic encounter with death mirroring Odysseus's descent into Hades. It's a real barrel of laughs.


CHAPTER 7
NEAR MISS AT NEWSPAPER OFFICE
Bloom and Stephen almost meet in a chapter peppered with tabloid-style headlines.


CHAPTERS 8-9
It's lunchtime, so Bloom stops at Davy Byrne's "moral pub" for a gorgonzola sandwich and a glass of burgundy. He then pays a call to the National Library where he overhears Stephen sounding off about Shakespeare.


CHAPTER 10
Lots of short episodes. Lots of different characters. All connected by a Vice-Regal parade from one side of town to the other.


CHAPTER 11
In a chapter full of song - Joyce's allusion to Homer's deadly Sirens - Bloom narrowly avoids meeting Molly's lover, concert promoter Blazes Boylan.


CHAPTER 12
Bloom has an argument with a pub bore whose blinkered anti-Semitism mirrors Homer's one-eyed Cyclops. He exits, closely followed by a cake tin.


CHAPTER 13
As evening falls, Bloom sees two young girls on the beach and masturbates in a chapter written in the florid style of a romantic penny-dreadful.



CHAPTER 14
Stephen and Bloom meet at last in a maternity hospital in a chapter whose structure is meant to represent both the nine months of pregnancy and the birth of the English language. And they say this book is hard.


CHAPTER 15
READER
(horrorstruck) Blimey, this looks like heavy going.

STEPHEN'S DEAD MOTHER
No kidding! There's over 100 pages of this stuff, all written in the style of a play script. But all you need to know is that Bloom follows Stephen to a brothel where they have lots of freaky hallucinations.


CHAPTER 16
A weary Bloom takes Stephen to a cabman's shelter where they listen to the ramblings of a tattooed sailor who makes little or no senzzzzzzz


CHAPTER 17
Q. What happens next?

A. Bloom and Stephen walk back to Eccles Street. Bloom offers Stephen a bed for the night but Stephen refuses and leaves. Bloom goes to bed. The section is written in a question-and-answer format like a religious catechism.


CHAPTER 18
yes Molly Bloom sits awake in bed yes and remembers her youth in Gibraltar yes and her many sexual partners yes in one unbroken stream of consciousness yes and recalls the day she yes gave herself to Bloom while munching some heavily symbolic seed cake yes

(The 35-page chapter consists of just seven sentences. The final words are: "...and yes I said yes I will Yes.")



--------------------------------------------------------------------------------

We asked users to send in their own summaries - and plenty sent in their views too.

Lord help us all. "Pretentious drivel", "better off with a good walk rather than reading dusty books". What possible hope is there for a country which with such self-righteous philistinism scorns its own treasures? Ulysses is the greatest novel of the twentieth century. It is is wise, warm, witty, affirmative and beautiful. it is less pretentious than a baked bean. Read it. read it out loud to yourself. It won't bite. It wasn't written either to shock or to impress. Only pretentious barbarians believe artists set out shock: and how these philistines delight in revealing how unshocked they are. Those who attack it are afraid of it and rather than look foolish they prefer to heckle what they don't understand. Ignore all this childish, fear-filled criticism, Ulysses will be read when everything you see and touch around you has crumbled into dust.
Stephen Fry, London, UK


Man goes for a walk around Dublin. Nothing happens

David Mosley, Newport Pagnell
The unfortunate and undeniable effect of the novel's clever winded language is to alienate the majority of modern people. Mr Fry claims it will be be read when all else has turned to dust but consider how few people honestly read this 100 year old book beginning to end (despite trying hard) and how many still read, live and understand the 300 year old works of Shakespeare. The problem with Ulysses is that it is not populist enough and feels like an authors fancy for other authors.
Sam LeSpam, London, UK

Sorry Stephen Fry, but I'm not "afraid" of Ulysses. Iżm not "childish" or "fear-filled". Nor am I a "philistine", and having read it I understand exactly what it is- a deliberately difficult modernist experiment.

Claiming that Ulysses is the greatest novel of the twentieth century is nothing new, but dismissing anyone who doesn't agree with you as "foolish" does sound a bit, well, sixth form-y. Still, at least it's not Finnegans Wake!
Johnny Cullen, london, uk

Cheers BBC. I don't know what Joyce would have to say about it, but I think you've done a fine job! Inspired to pick it up and have a go. Thoroughly enjoyed and would recommend Dubliners also by the man himself, for those who fancy Joyce but might be a bit nervous about Ulysses (like me!)
Nessa, London, UK

Gosh, I hope that's THE Stephen Fry - and well said. I haven't read Ulysses, but I intend to - as an avid reader, I'm fascinated by the books that have been influential to other writers.
Ruth, Reading, UK


My great-grandad appears as a character in the book - old Troy of the Dublin Metropolitan Police. I don't know if people realise that at least some of the characters Bloom encounters in his ramblings were real?
John Kavanagh, Billericay, UK


Tried to read it once, but gave up. What is the point in writing a load of rubbish that fails to entertain and keep one's interest? It may have had some notorierty and shock value in Edwardian days, but now even the 'marked page brigade' would hardly bother with such trash. The scholars may be fascinated but the reality is that Ulysses is an overrated load of rubbish.
Teesside Expat, Kuwait


The book is pretentious hogwash, a classic because the pretentious, intellectual mafia say it is. Don't waste your time on this drivel.
Paul Burns, Liverpool England


Can't claim any originality for this, but I still like someone's summary of Ulysses as: "Man goes for a walk around Dublin. Nothing happens." Joyce himself, when asked to sum up Ulysses in a sentence is supposed to have retorted: "If I could have said what I wanted to say in a sentence then I wouldn't have had to write the bloody novel!"
David Mosley, Newport Pagnell, UK


I wasted three weeks of my life recently reading Ulysses. Had it not been on the on the "Big Read" list I would never had bothered (I'm trying to read all 100). I can summarise it in two words - pretentious drivel!
Pauline Doherty, Fife, UK


Thanks BBC from saving me from any temptation to attempt to read what would appear to be an unmitigated load of rubbish.
Ruth, Camberly, Surrey


Ah now and you haven't even mentioned the conscious stream style writing, the books worth it for that alone, you'll never know a character so well or follow his thoughts to such an extent as Bloom's! Sex and walking, sex and shopping, sex and fireworks, sex and booze-fuelled hallucinations of dizzying heights and terribly lows. It's pretty funny too - once you get used to it!
Rob McElroy, Stoke, Staffs


If you follow Bloom's trail around Dublin it makes a geographic question mark. Also, I tried to read the novel like listening to music, if that makes sense, because it 'reads' in a beautifully musical way.
Christopher Dent, Leeds, UK


I have to admit in my near 60 years I have never read Ulysses. I also have to admit, initially with a touch of guilt, that I have never been in a situation where my conscience has lead me to even have considered that I possibly ought to read it. Reading your guide has restored my faith in my initial judgement! Thank you, BBC.
Tony Hall, Peterborough, Cambs


Ulysses defies any kind of "summary". You got to read it to find out why it is one of the best novels ever written

Pele Roy, Exeter
I'm sure it's a great, innovative and worthwhile piece of art. Unfortunately, that doesn't mean it's not mind-numbingly boring. Is Joyce to the novel what Birtwistle is to the song?
Chris Halligan, Huddersfield, West Yorks


One of the all time favourite books of 20th century literature. I especially liked Joyce's handling of the stream of consciousness technique in narration. And also how time was used in the novel. Probably he was inspired by Bergson!
Joy Roy Choudhury, Calcutta, India


Complete drivel that only reached its lofty "artistic" status by being controversial (at the time) and impenetrable - the "it must be good" syndrome that so many pretentious arty types exhibit.
Kevin, Liverpool, UK


Think I'll stick to Grisham and Clancy for my bed time reading...
Rob, London


Many thanks for your summary. Could you do Remembrance of Things Past next please?
Richard Lucas, Egham, Surrey


Ulysses defies any kind of "summary". You got to read it to find out why it is one of the best novels ever written. James Joyce is born once in a century.
Pele Roy, Exeter, UK


It took me two years to read this book, I had visited Dublin so I read it while following the Dublin Street map, which made it even more time consuming. "I am exhausted, abandoned, no more young. I stand, so to speak, with an unposted letter bearing the extra regulation fee before the too late box of the general post office of human life" Bloom page 642 - blew my mind, made the difficult reading all worthwhile to have found this gem! Thanks for this opportunity.
Veronica Maher, Huddersfield


Author wakes up one morning and decides just how far he can push his luck.....quite far by the sounds of it.
S Gardner, Portsmouth, UK


My copy is bible black and like the bible I've never read it though I've heard it quoted and misquoted and in a hundred years from now we'll all like Joyce be dust and your time and faculties'd be more constructively spent on a solitary morning walk far from your bookshelf and dusty book self.
Ian Jackson, Lancaster, England


A recently modern take on Life and its Loving, most memorably captured and allegorised in the enduring and religiously contemporised The Temptation of Saint Anthony. Perhaps I should give it a read.
Graham Campbell, CyberSpace


Boy refuses to meet dying mum's maker. Man meets butcher. Boy's dad meets man. Man meets editor. Editor meets boy. Boy meets cronies. Man meets classical statue's bottoms. Everybody meets everybody in the streets. Man meets barmaids. Wife meets lover. Man meets bigot. Gerty meets man's eyes. Boy meets drunken soldier. Man meets boy (at last). Boy and man meet lying sailor. Boy's lips meet man's cocoa. Man meets wife's bottom in the bed. Wife meets boy (in her dreams).
Roger Moss, Brighton, England


Born. Eat. Have sex. Die.
Robert Willoughby, London


I watched a performance of this play at the Dublin plays festival, circa 1961/62. Was with a bunch of JJ fans, was suitably shocked at the bits I understood, and marvelled at the rest. Very grateful for your simplified explanation of the novel, better late than never, as they say
Frances Mcdermott, Twickenham , Middx, England.


I gave up my first effort to read the book a couple of years ago. Recently I discovered a 4-CD audio book, which although heavily abridged, is helping to give me a flavour of what the story is about. Who knows, I might give reading it another go one day.
Andy Grant, Luton, Beds


Dedalus, a teacher, is cynical about Catholicisim, but suffers guilt over his mother's death. Bloom is an Irish Jew with an unfaithful wife. Both mourn the death of their baby son. Bloom's day sees him face embarrassment, sexual frustration, anti-semitism, and the profundities of birth and death. Dedalus gets drunk with Buck Mulligan and after a few near-misses, meets Bloom. They talk, and realise they are kindred spirits. Bloom comes home. Molly still loves him, despite her affair. Bloom is the hero, Dedalus is the future and Molly is procreation.
Marky, Scotland


A father who lost his son and a son who has lost his parents explore Dublin, both (unknowingly) in search of each other, albeit unknowingly. The theme and structure borrowed from Homer's Odyssey are a metaphor for Joyce's dream of Ireland's journey from a 'priest-ridden' backwater to a country taking its rightful place in the European intellectual and philosphical tradition. Greek myth, latin language, Jewish, Christian & secular traditon, Irish culture, all forge the way forward for Molly, Stephen, Bloom and Ireland.
Charlie Clown, Warrington, Cheshire


I bought the book from a second hand store and started to read it. Incredibly pages 301-350 were repeated twice - there was no 351-400! I only discovered this when I got to 350 the first time....I gave up but always wondered what happened. In some ways I am sorry to have missed it!
R Fleming, Liverpool, UK


Ulysses is very simple and at the same time very hard. Joyce is a perfect example who enforces the idea that you could make art out of nothing at any day you want, even in a single one.
Ukë Maxharraj, Gremnik Kosova


Very stimulating. Could you do Finnegans Wake for us next?
Simon B, London UK


Thanks for what I hope is the first of a series. So useful and time-saving to have shortened versions. How about doing similar with some Shakespeare, a Wagner Opera, a Pinter Play, a Sondheim Musical and Coronation Street? Bet you can't manage The League of Gentlemen though!
Martyn , Leeds, West Yorkshire


Writer with very considerable technical abilities, but limited imagination and conventional views of human nature, describes a day he wished he had lived, but really had never come close to experiencing. Unable to create his own world, he used parallels and parodies. With stock characters and mainly hackneyed situations, the result is a book that attracts talentless academics and the kind of people who pat themselves on the back for great literary insight which they demonstrate by walking around Dublin on Bloomsday. Despite its deficiencies, and the naffness of most of its devotees, it remains a truly great book.
David Jones, Liverpool, UK


The book needed a good editor willing to chop 800 pages out of it. And as for the clever puns and allusions, you might as well watch Countdown instead

David Meadows, South Tyneside
Irish novelist disappears up own back passage. Collects royalty cheque.
Andy Bellinger, Reigate ,UK


Sorry James, life's too short.
Paul, London, UK


This book is the greasy pole of literature. You simply cannot get past page 10 without sliding back to the beginning and trying again to understand what on earth is going on. The best cure for insomnia when Germany are not playing football.
Philip Winter-Taylor, Ashford, UK


What a load of arty rubbish.
David Foster, Poole, Dorset


Read entertainment page on BBC website. Understood perfectly. The End.
Pam, London, UK


Great work - now can you do Finnegans Wake?
Brian Davies, Brussels, Belgium


Joyce goes on almighty bender on June 15, 1904. Sleeps through next day, thus missing first date with Nora Barnacle. Can find no one else to elope to Europe with and write his epic, so returns to mother and nurses her through final illness. Racked with guilt, he joins the Jesuits. Later immortalised as character (Fr. Kinch) in book written by Samuel Beckett. Is also inspiration for Fr. Jack character in BBC comedy series in late 1990s. (By the way, I think Ulysses is one of the best books ever written).
Tony Somers, The Hague, Holland


There is no plot. There are no characters that the reader cares about. I don't know why this qualifies as a novel. The book needed a good editor willing to chop 800 pages out of it. And as for the clever puns and allusions, you might as well watch Countdown instead - their puzzles are far more entertaining.
David Meadows, South Tyneside, UK


The copy I had said that Joyce had spent 10 years writing it. From what I could see he could have done it in 10 minutes after an evening binge drinking.

Pretentious and completely incomprehensible nonsense. I did the second hand bookstall a favour and dumped it in the recycling bin.
Heal, Luxembourg


I'd never heared of this book until today following a link in google, and now having read the summary, I am even less likely to read this book than I was when I'd never heard of it.
Tim Lewis, Maesycwmmer, Wales


A day in the life of Leopold Bloom, an ordinary man with extraordinary yearnings. A day in the life also of Stephen Dedalus, an ordinary man with extraordinary dreams. At the novel's heart are concepts of movement: the physical movements of the protagonists around Dublin; the city brought into motion through passenger vision from cabs, trains and trams, the metre of printing presses, rolling of beer barrels; a cacophany of urban sounds; emotional and moral journeys as pasts are confronted and epiphanies are reached -- all reinforced by the changing rythms and voices of the narrative, by words that so precisely evoke the tread of feet upon sand, the spinning perspective of drunks, music carrying on the air... It concerns what we learn and accept about ourselves through our encounters and observations.
Melanie Wood, Newcastle upon Tyne


Thanks BBC, I always wondered what it was about but couldn't be bothered to read it. Now I definitley can't be bothered to read it.
David, Reading, Berks


Odder than the Odyssey, more Greek to me than Homer. Perhaps one day I shall read it, just out of spite.
Simon Elvin, Plymouth, England


A great book to fall asleep to - but for real good Irish writing go for Flann O'Brien.
Kro, Annecy, France


I gave up my first effort to read the book a couple of years ago. Recently I discovered a 4-CD audio book, which although heavily abridged, is helping to give me a flavour of what the story is about. Who knows, I might give reading it another go one day
Andy Grant, Luton, Beds


Boy meets girl. Girl meets another boy. Boy meets another boy. Girl gets an attack of the guilts. The end.
Kenny Millar, Kirkintilloch, Scotland

Sorry? What just happened here? Um.
Matt Oakes, London

I have read the book several times.It is difficult, but don't be discouraged it is worth the effort. Try reading sections aloud (an Irish accent helps) and it will come alive. Good luck to all who make the journey. G. S.
G Smith, Derby

Watch the Coen Brothers "O'brother, where art thou?" It'll all become much clearer!
Robin Hull, London UK

James Joyce
wrote something choice,
and lots of publishers said:
"This stuff'll never be read!"
Adrian Dover, Birmingham, UK

Thanks BBC. I always wondered what it was all about but could not be bothered to read it. Now i don't need to. Great!
Mark, Kent, UK

Precis. Geezer has a day off has an identity crisis. Other geezer has breakfast , his wife has other plans. Mad day out in Dublin. Two geezers eventually meet. Mad night out in Dublin. They go their separate ways. Geezers wife does review of lovers. end.
Paul James, Berkshire, UK


Why all the fuss? Sounds like a perfectly ordinary day to me.
Rob, Warwick University


An Irishman goes for a job at a building site and the foreman says if he can answer a couple of questions he can start straight away, Michael says "fine". The foreman says, "What's the difference between a Joist and a Girder?" Michael says, "Oh that's easy, Joyce wrote Ulysses and Goethe wrote Faust".
Jel, Brussels

This book is a private joke where the beholder must be fluent in the classics. That said, a read of Dubliners and Portrait will get you into the proverbial plays for the Premiership that is Ulysses. Anthony, A Dublin man in NY
Anthony May, Queens NY

Father, Son and Hamlet's Holy Ghost. Agenbite of inwit. Boy is father to man. Holy Roman / English empire. Artist meets scientist. Homer's plan subverted, to music. What is a nation? Plumtree's Potted Beef to their heels. Pork butchers will inherit the earth. Earth in space. Earth mother.
Pete Taylor, Carnforth England

yes he said lifting heavyweight tome makes good doorstop yes whilst munching lightweight yes non-symbolic sandwich thus considering meaning of said book yes is it a work of great literary imagination yes and will it be fawned over yes by legions of pretentious highbrow literary critics yes but is it actually any good yes well no actually.
J Pearce, Hindhead, UK

I recommend you buy the students' edition, which has lots of helpful notes. This will make the whole thing somewhat clearer. But not completely clear, because that wouldn't be any fun. If you wanted an easy read, you should have bought Harry Potter.
Stephen Coltrane, UK

Bloke decides to walk around Dublin forming big geographic mark by his trail, with loads of fun and laughs along the way. Goes to bed and kisses wife's buttocks before going to sleep. Nooo! Oh yes.
Christopher Dent, Leeds, UK

Suddenly, nothing happened!
Louis Brandt, Leicester, UK

The Tracy Emin of publishing perhaps?

Tony White, London
Sleep... God... pubgrub... death... school...Shakespeare... masturbation... one-eyed anti-semites... urination... brothel...Johannes Jeep... and love. Simple, really.
James Lloyd, Sandycove, Co. Dublin

'Ulysses' was a cartoon TV series broadcast on Children's BBC (Phillip Schofield era) in the late eighties about a big spaceship with a bearded man on it. It ran for about twelve zillion months (approx) and made about as much sense as the book. Not enough Dublin in it, and not as good as 'The Mysterious Cities of Gold'.
Ross Lowe, Derby, England

Clever old Joyce,
writer of prose,
difficult book
but don't turn up your nose


searchers for meaning
are tearing their hair
not enough clues
its really not fair


this big solid tome
the best way i've found
read it like a poem
don't expect solid ground


the language that flows!
the elegant prose!
just enjoy what you read
my advice if you heed
keeps you going and you'll tend
to get to the end.


Ullyses in 80?
No problem matey!

Neil Coward, Blackpool, Lancs

Your summary has made me want to try and read it again - I have 2 failed attempts under my belt, but now I have renewed yes determination yes! It is a very odd book. Thanks for the helpful summary. Off to buy some seedcake!
David Boocock, Madison, USA

Hard up author comes up with 'novel' way to get sex, drugs and bodily functions into one place and thus sets the standard for rock and roll. There is nothing diffficult in this book so long as you read it as if having a conversation with the lads near to the end of an evening down the pub!
Chris, Leicester, England

Was this James Joyce's idea of an enormous practical joke on the literary establishment? The Tracy Emin of publishing perhaps?
Tony White, London, UK

Life is too short, don't bother trying to read this book unless you have lots of time.
Gwo Tzer Ho, edinburgh

I read on the train home last night of a new 22 CD compilation that has just been released of the novel. It is read by the actor who's famous for his role as the Bishop in Father Ted (who's name escapes me right now) and is meant to be very accessible. In a deeply unfashionable swipe at our obsession for 'real-time' it stretches for 27 hours - Blooms odyssey takes 18 - but with the authentic Irish voice and multiple character voices it sounds like a great way to get into what is an unfairly stigmatised work.
Tom Quinn, London, UK

Ulysses is, in parts, a very funny book. The precis and remarks, above, remind me of the Dublin response to "Oirish jokes". "Why are Oirish jokes so stupid? So that the English can understand them" Pity there are so many inaccuracies in the precis but "tabloid Joyce" is an oxymoron.
Pat O'Connell, Dublin, Ireland

One can only appreciate Joyce's exquisite attention to literary detail if one has lived outside ones own native land for a long time. He wrote about an Ireland that had long since ceased to exist, and a Dublin that was later swept away by a revolution and civil war. He left us for posterity a literary photograph, which only an Irish expatriate could have written.
John De Roche, Irishman living in Europe

Yes, I still feel guilty about not finishing the book after eagerly, yes, taking the J.J. module as part of my BA in English Literature, which I graduated from in '96! Yes! Did buy and listen to the talking book, heavliy abridged! Yes! Wish your precis had been around then, still better late than never! Yes
Susan McIntosh, Bognor Regis, England

Haven't read the book, but I've listened to the Kate Bush song The Sensual World, which is about the book. For anyone who doesn't want to spend weeks reading the book, this 5 minute song is an absolute boon. Highly recommended.
Kev, Essex, UK

It is quite typical of the pompous boorishness of the BBC to try and denegrate an Irish masterpiece. You will never understand it and of course you will always be envious.
Pol.O'Gallan, Warwickshire

For those wanting the more verbose, original and complete version of Ulysses, it can be found in html form on gutenberg.net for free. Although by comparison it makes reading Shakespeare seem like childsplay.
Olly, Cambs, UK

I studied Joyce last year for my AS Level, reading Dubliners which i think is the greatest set of short stories ever written. Socio-economic comment, religious satire, political satire, sex, alcoholism and some prophetic visions about the future of Ireland, all shrouded in characteristion, extended metaphor and analogies. I did't get past the first chapter of Ulysses however, so thanks for finishing it off for me! :D
Ben, Leeds,UK

You don't read Ulysses for the plot, you read it for the prose - and if you don't like the prose, don't read the book. Ulysses is not just a journey around Dublin, it is a journey around history, society and language. The text comes in wonderful waves of lucidity and obscurity just as, one suspects, Bloom lives his life. It is a terribly moving and ultimately very sad work, but quite, quite beautiful. It has given so much pleasure to so many people, and that can't be bad.
Nick Brown, London, UK

A short hallucanatory journey through life encapsulating all the themes of a good pub argument, women, adultery, religion, politics.
Jack O'Sullivan, Kent, UK

A very good précis. Incidentally, most eminent joycean scholars now agree that Bloom's breakfast kidney (chapter 4) is an ironic allusion to silent film star Buster Keaton. Fancy that.
Francis O'Shaughnessy, London, UK

Why do so many people complain about the lack of plot? If you want a thriller, go read one.

Justin Holmes, Tonbridge
It's all about coming home, like The Odyssey, the irony being that you never really left in the first place. Consequently Bloom and Stephen walk around Dublin in circles. They cannot escape who they are no matter how much they try - "the mole on my right breast is where it was when I was born, though my body has been woven of new stuff time after time". "I am other I now" says Stephen, and yet he remains obsessed with his dead mother, and his father Simon keeps popping up in the text. Joyce ran away to Paris, Shakespeare ran away to London, Odysseus ran away to war, but they take it all with them: Joyce continued to write about Dublin, Stephen argues that Shakespeare's whole canon reflects his life, and the whole of The Odyssey focuses on Odysseus trying to get home - "each returns after a life of absence to that spot of earth where he was born, where he has always been". So much more to this book though, well worth reading...accept that you don't have to understand every word and it is easier to appreciate.
Rachel Horton, London, UK

Amusing to see so many inferiority complexes displayed by your correspondents - look for the words "arty" used as an insult (stick to your Grisham then, the world's highest paid typist), and "pretentious" - which is the word of choice for those who believe that because they don't get something, it must have no merit. I have tried and failed to read Ulysses but I know enough people who get great and genuine pleasure out of it to know that that's my responsibility and not Joyce's.
Alan Simpson, Belfast, NI

To all those who are proud of never Having read Ulysses I would ask since when has ignorance become a valid point of view?
Garrett McColgan, London, UK

I tried reading it when I was 16 and was defeated. Thank you for reminding me about it, I'll give it another go. I know that sometimes when you put more in you get more out.
Rod Humphris, Bath, UK

Why do so many people complain about the lack of plot? If you want a thriller, go read one. If you think of Ulysses as a (very) long poem, and are prepared to read it as much for the richness of the language itself as for its content, then you may find yourself rewarded.
Justin Holmes, Tonbridge, Kent

Ulysses remains one of the most enjoyable books I have ever read, but the key to enjoying it is to not try to understand it. Just take your time, be proud of yourself when you understand one of the millions of literary references (Homer's Odyssey is just the tip of the iceberg), don´t think too hard about the ones you don´t, and get caught up in Joyce's stream-of-conciousness, be carried away by the amazing possibilty of language, appreciate all the different types of people and ways of life that flit through the pages of thia masterpiece, and put it down agreeing with Molly Bloom that the thing to do is say yes to all the experiences life has to offer! Then, if you thought that wasn´t too hard, try Finnegan's Wake...
Alexandra Skwara, London, UK

It could be a myth, but apparently a fan, upon meeting Joyce, said "I must shake the hand that wrote Ulysses", to which Joyce replied "it's done other things aswell"!
Gary, Newcastle, UK

For those interested to read the book but have trouble reading it, here are some tips on how to read the book and probably even finish it: Be familiar with the 'Stream of Conciousness' style of writing, When in doubt read ALOUD for Joyce's books are meant to be read that way, Note that the novel is out to destroy the English language so forget everything you know about conventional English linguistics. It worked for me. Hope it'll help you. Regards.
Khalid, Singapore

I believe I'm right in saying that Joyce's own wife once said to him 'Why don't you write something that people want to read?' And Mark Twain certainly once said 'a classic is a book everyone wishes they had read, but no one has actually read'. By this definition Ulysses is certainly a classic - probably THE classic. My advice is steer well clear of anyone who has read this book or (IMHO much more likely) claims to have read it.
John Lewis, Wolverhampton

Twenty-five years ago our English teacher tried to get us to read "A Portrait of the Artist". She gave up after three sessions because none of us could follow it. I'm glad she didn't try explaining Ulysses to the class, although disappointed she didn't point me in its direction.
Paul, Hailsham, UK

The people who have sent you their comments fall into four groups: those who have read the book and enjoyed it; those who have read the book and not enjoyed it; those who have tried to read the book and not enjoyed it; and those who have not read the book but still feel entitled to dismiss it as rubbish. The last group is depressingly large. For what it's worth, I am in the first group and no amount of outraged condemnations based on ignorance will ever persuade me that it is not one of the greatest half dozen books in the world.
Robert Matthews, Scarborough, England

A load of polysyllabic verbosity!
Paul, Farnham, UK

I recently read Ulysses for the second time for an hour each day on a regular train journey. I can understand why people use words like 'pretentious' and 'drivel' to describe it, but then I could use words like 'cliched' and 'crap' to describe the kind of novels that most people read. Each of us has a different outlook on what is enjoyable to read, and we read for different reasons. Joyce has a great deal of appeal to me on a variety of levels, and I think his work is absolutely unique.
Michael, Charlotte, NC. USA


Great stuff BBC - I prefer your version. The original is the literary equivalent of a cow in formaldehyde!
Brian T, Marlow, UK

Books like Ulysses are like an ancient whisky sat on the dusty shelf, not meant for drinking, just for decoration. Everyone holds it in high regard but tasting it is just gonna bring disappointment. Books like this need to be written to remind us writers how far you need to go before you can be classified as insane.
Matt Batchelor, Chepstow

Can't we just agree that it is rubbish. It's a snob thing - no one has read it so no one can argue with the dogma that it is the greatest novel of the twentieth century. But it fails on every count - it is almost unreadable, intensely boring and trivial. Almost any other book is preferable for packing into your holiday luggage!
Brian Rosenwald , Bolton, UK

I feel compelled to confront the detractors of this book. Are we saying that if a book is not as immediately comprehensible as your average Jackie Collins effort, that it does not deserve time for exploration. Ok, let's just write-off most of the greatest books ever written. Like most great books, Ulysses demands an effort from the reader and you get out what you put in.
Mike, Hamilton

I read it, but could not find anyone to go with me to Dublin today. My friends all think I'm crazy for enjoying the book, but seeing the bloomsday party helps me know that at least I'm not alone.
Catherine, Atlanta, USA

Apparently if you chart out Bloom's wanderings in Ulysses, on a map of Dublin, it forms the shape of a question mark.
Tony Moran, St. Albans, UK

A chap, Dedalus (no feathered wings),
Verbosely does certain things,
After hundreds of pages,
Which seem to take ages,
The fat lady finally sings.
(P.S. - I haven't read it!)
Nigel Macarthur, London, England

I've never got through all of Ulysses myself, despite being required to read it on my course. But it is my laziness that stops my doing so, not an inherent reluctance to attempt to read something challenging and, at times, boring. It's really sad to read a message board on which lots of people proudly proclaim opinions that amount to little more than wilful and incurious ignorance.
David Ring, Oxford

Read the first three pages three times. Decided to read on, in the hope that it would all become clear. Think I got as far as Bloom buying a kidney before I remembered that I read for pleasure and shelved it. Just read your guide to the first three chapters and had no idea that that's what was happening! (Always read books that you want to read, not that you think you should read.)
Stephen, Maidstone, Kent, UK

I was amazed, visiting old friends in Dublin in their 60s -- they took me around Dublin, pointing out places of interest in the novel. It must be that natives are somehow steeped enough in the places to be able to cut through the novel. Neither of them was educated beyond age 16, yet they spoke more clearly of the novel than a lot of literary scholars.
Rowan, Faroe Islands

You force your language down our throats, Joyce regurgitates it to you in splendid colour and you call it drivel? Irony at its best :-)
Joe Lafferty, Dublin

Had heard the book mentioned a few times before, now I think I will have to pick up a copy and read it. Sounds most interesting!
Jack, Hull, UK

For those who'd criticise it without reading it - "illiteracy is a nightmare from you aren't trying to awake".
Joel, Herts, UK

Ulysees is a brilliant book. It can be used both as an excellent paperweight and to prop up wonky table legs.
Dave Washer, London, UK

Someone requested a condensation of Proust. Here it is: "Boy eats bun, then thinks about it, a lot"
Gerard Clarke, London, UK

Very Good BBC. I've read Ulysses and several other Joyce books. They're all heavy going, disjointed and obscure as far as I'm concerned. But you can get into them if you're as bored as I've been at certain times in my life. You capture the main thread well BBC, but with just not enough detail to allow Lit. students to rip it off in their essays instead of reading something that really will benefit them if they do.
Stephen Alexander, Girona, Spain

Maybe it was written to give the nascent profession of 'literary criticism' something to critique?
Geoff, Liverpool, UK

One man's drivel is another's deep understanding

Kevin, North Wales
Nice, friendly introduction, but you left out this famous advice: just read it, and have fun. (BTW, I found Stuart Gilbert's companion book a great assist.)
Frank Lynch, Brooklyn, NY, USA

For those who'd criticise it without reading it - "illiteracy is a nightmare from which you aren't trying to awake".
Joel, Herts, UK

Just because something is difficult does not make it over-rated or rubbish. Ulysses takes effort, much effort - but you give it that effort you are rewarded with a book that is a friend for life.
Kenneth Murray, Edinburgh, Scotland

You know how modern art looks as though it's all just "splodges" of paint slapped onto a canvas (must be canvas, old bit of kitchen top just won't do).... this book sounds like the same thing... some people will marvel other will scoff.. very often these things are just a case of the emperor's new clothes !
Doug McDougall, Swindon

Uh? (There - managed to reduce it to one syllable)
Pete, Manchester

The point of the book is that the description of a day in the life of a very ordinary man deserves a 1000 plus page mix of pretentious, infuriating and brilliant prose. It reveals the epic and heroic in us all, despite our terrible failings. The early 20th century had Joyce. We've got Big Brother. I know which i prefer.
nick flynn, london

Great parts of the book seem pointless. I am currently working on internet applications and have to look at "Packets" of data. If I capture and look at everything I get a "stream of consciousness" of my network and whilst that does represent what is happening it is confusing unless you filter down to what you want to look at. The key is that one man's drivel is another's deep understanding.
Kevin, Deganwy, North Wales

JJ's books probably holds the record for the no. of books bought but not read, read but not understood , understood but not impressed, impressed but not read . Joyce sent a signed copy of the 1st publication of Ulysses to a cousin and later asked her what she thought of the book . She said she never bothered to read it. Christies would be delighted to get hold of that copy. ' Signed copy still in box . Postmarked Paris 1922. Part of the estate of great grand niece of the author'. Three generations of sensible owners!
G Sun, Dublin Ireland

Oh come on people. Some things are worth making the effort for. If you fancy having a go at reading it have a go but if not quit moaning. No one would go to a performance of an Opera by Wagner and expect Boyzone to appear. Some art is difficult and the journey to experiencing it fully is half of the joy in approaching it in the first place. It's reverse snobbery to constantly condemn such works as Ulysses for being "difficult". Or do you all just want to read easy pap? I for one want to be challenged from time to time to save my braincells dying of atrophy through lack of use...
Jenny, Bristol

Thanks BBC. I promise I will read this book and promise to try and understand and even enjoy it and i promise not to send sneering emails rubbishing it if i don't.
Chris, London, London

I prefer the ever-honest and straightforward writing style of Charles Bukowski over this brain twister any day.
M. Zban, Lancaster, PA USA

Man writes book full of Homeric, Shakespearean, Catholic allegory designed as superficial novel but with crossword puzzle depth of layers, devising a Tristram Shandy< style of changing formats and the first proper use of stream of consciousness style. Readers discover book is best studied rather than read (highly recommend Don Gifford's Annotated Notes), most recoil in horror and make derogatory comments while the few who persevere find that they gain two things. The first: their enjoyment of detecting the multi-faceted meanings gives longevity to the occasional(!) reread or scan of it. The Second: they are considered artsy fartsy but those who didn't persevere!
Michael Corkery, Cork, Ireland

Thanks BBC. As my New Years resolution I vowed to read four classics this year. I have now read 1.5. Any chance of some help with The Count of Monte Cristo?
Daniel Rowlson, Kenilworth, UK

Some of your correspondents give up so easily! The real thing is really good, not so much for the story, but for the language, the fun, and the insight. Strongly recommended for a reading holiday in the sun.
Julian Davis, stockport, UK

After stroking his fine beard, which was remarkably reminiscent of Barry Gibb from The Beegees, he managed to annoy the Greek Gods and was punished to travel through space, whilst his crew were frozen in a state of animation, until he found the Kingdom of Hades. There's a little red robot called NoNo, who was slightly annoying, and his spaceship looked like an aerobee with a flaming apple in the middle. Oh hang on, that's the cartoon isn't it? My namesake was weird.
Seamus Seoighe, Crystal Palace, London

Always wondered what it was about and whether it was connected to Homer's Odyssey. Now I know and won't waste my money buying it. It's amazing how people get away with making money out of rubbish - now it's the turn of the Harry Potter "novels".
Rita Kennedy, Skegness, Lincs

1. Read this book to yourself in an Irish accent. 2. Read this book fast, it is about rhythms. 3. If you do not understand something, don't worry, don't go back, don't analyse, it is not meant to be understood. 4. It is about texture not narrative.
Malcolm Martin, Surrey, UK

Who needs sleeping pills. I have read Ulysses every night for the past eight years and never have trouble getting to sleep. I'm nearly up to page six.
David, Kendal Cumbria

A good try, but I wonder what Joyce himself would think of your "Cheat's guide..". Good wishes to all the Ulysses' fans gathered in Dublin. I was just wondering if they were served a "pint" with the special breakfast or was it before opening time?
Matt Hande, Recife, Brazil

Well, I read it a few years back and quite liked it, especially the stream of consciousness that makes up the last chapter- very clever. Took 3 years to finish it, mind, but certainly better than Lord of the bleedin' Rings- up a hill, down a hill. Meet some elves, sing a song. Bit of plot. Up a hill....
Matt, Berkshire, UK

Ahem: 'the heaventree of stars hung with humid nightblue fruit' - life's never too short for beauty of that power. All these 'salt of the earth' types protesting that Ulysses is 'arty rubbish' seem to me merely to be a little bit scared of any hard work in reading (or thinking). Any reward is best earned, in literature as in life! And if you won't make the effort, or can't make that effort a success, then don't simply hate that which has overwhelmed you.
LJ, London, UK

I am very grateful to you for explaining this. Thank you. No wonder that bloke who developed the BBC website got an OBE.
Dafydd, London UK

Joyce is laughing at us all while we try to make sense of his utter nonsense!

Joe, Ireland
When the RSM in 'It Ain't Half Hot Mum' referred to Lah-de-dah, Gunner Graham's reading material (Ulysses)as Usless, he wasn't far wrong. I've heard Joyce's novel described as an onion with many layers. And just like an onion this turgid tripe encourages tears to be wept.... Try Puckoon by Spike Milligan for the true Irish experience!
Martin , Southampton, England

No-one can possibly understand even half of it. Does that matter? Does anyone understand as much as half of the Bible? Let the words wash over you, and enjoy the bits you do get. Appreciate the language, even when it's in a tongue you don't know a word of. If it isn't for you, read something else instead. What's the problem?
Rupert Taylor, Bristol, England

For all of you who feel the book is rubbish, pretentious, etc. I think Joyce would laugh with you and Bloom would agree with you. Bloom did not spend the day reading pretentious tripe, he went out and lived life. Ironically those who would rather not read Joyce, and would rather live life, better reflect the nature of humanity he conveys in his novel than those who pretend to be intellectuals and try and re-enact Bloomsday. I believe Joyce would himself had no time for such pretentious airs and graces.
James Regan, London, England

You have all missed the point! JJ was an alien from the planet Zarg. His book was meant to be read by humans and therefore make them susceptable to mind control, ready for the invasion that never came due to global warming and UHT milk. Oh, no I never did read it.
Gary, Southend Essex

Joyce is laughing at us all while we try to make sense of his utter nonsense!
Joe, Ireland

Having read Ulysses a couple of times and thoroughtly enjoyed it, I must still say I found your summary very useful. It stimulated my memory and made me think of re-reading it again! To those who say this is simply pretentious drivel, consider that some may enjoy a different reading experience and subject matter than yourself. They might also call books you enjoy drivel, but both are wrong as it doesnt matter where the pleasure in reading comes from, just that its there.
James Wright, Bristol, UK A girlfriend once recommended I should read Ulysses. I briefly tried, then dumped her.
Bill Basham, Lymington, UK

So James Joyce was the Damien Hirst of the literary world, knocking out a bunch of old codswallop that anyone could do if they didn't have better things to get on with, telling you that you're intellectually inferior as you don't understand the message, and then waiting for the bewildered and confused intellectuals, who refuse to admit they don't get it either, to applaud? How does that song go? "Money for nothing ..."
Mark Grady, Walton-on-Thames, Surrey

I'm slightly ashamed to admit that I had no idea that the 16th June was such an important date until I heard all the hype on Radio 4 in the past few days. To me, 16th June has always just been my birthday (43 today!), but I am now inspired to actually plough through Ulysses to find out what all the fuss is about. Oh, and as for the book being pretentious rubbish, maybe some of the previous contributors should look a little closer to home...(to paraphrase Sybil Fawlty) Pretentious? Toi?
Delia, Surrey, UK

I was pleased when my son's English teacher compared his writing to that of James Joyce. Now I'm worried!
greta mackenzie, miami, usa

I'm not certain Joyce ever read it. Still, good summary. Try the bible next: nothing, light, people born & died, judgement, the end.
Hugh, Netherlands

I'm afraid I can never take James Joyce seriously any more, having seen Tom Stoppard's "Travesties". Imperator vestitum non habet, I'm afraid,
Herbert, Leeds, UK

As a schoolboy and later as a student my father implored me to read this book. And every Bloomsday he would dutifully go off to Dublin with his "Joyce cronies" and follow the question mark around Dublin. [The late Frank Delaney was one of these cronies]. I tried, seriously tried, about 3 times only to be baffled and bewildered by the second page. After my father died I resolved to read it from cover to cover come Hell or high water. I also remembered many of the comments of my father: "Its full of twists and turns and dead ends. If it annoys you and perplexes you then Joyce has succeeded". He was right, several times I threw the book away in annoyance! And when I eventually finished the book I felt bewildered, even cheated. But then was that what Joyce wanted?
Joe Murphy, Belfast, N. Ireland

Ulysses is available as an unabridged audiobook. I've just asked my library to get a copy. Might help some people? I'm looking forward to enjoying it!
Kate Francis, Sheffield, England

Yes the book is impenetrable in places and only intelligible to a Joyce scholar. But it is a timeless classic and the final chapter, the Molly Bloom soliloquy, stands as some of the most astounding writing in the English language
Paul Watson, Bootle, UK

I thought Ulysses was a hugely entertaining read. If you want difficult you should try to read Finnegans Wake (I'd be grateful for a cheat's guide to that if you've got one handy).
Trevor Pake, Edinburgh


Ulysses was a mystery to me sober, but became curiously enjoyable after three or four glasses of Guinness. I suspect James Joyce may have also had a glass in his hand when he wrote it.
Keith, kortenberg, belgium

Read "James Joyce for the ordinary reader" by Anthony Burgess. This excellent book provides all the answers to Joyce's opus magnus Ulysses.
Kieran O'Keeffe, Corby

Ulysses looks really daunting, but it's really fun to read, plus, since the plot is not hugely important, you can read the chapters in any order and you never really have to finish it if you don't want to. If you want it to make some sense, try Harry Blamyres's 'New Bloomsday Book' for in-depth explanations of each chapter, but its probably more fun to read it independently.
Lisa Melvin, Loughborough, Leicestershire

Pure Poetry. You must not read it you must savour it. I really don't understand the complaints. It's not difficult nor terribly challenging. "Finnegan's Wake" is a bit more of a challenge. My summary: A bespectacled and poor Irish novelist recounts the broader tragico-comedic history of humankind by microscopically mapping the events of a day in the life of one man.
Patrick Standen, Burlington, VT, USA

Anyone of us could write a book like Ulysses that is so quirky and dense as to be incomprehensible to the rest of the world, but that wouldn't make us clever or cool. It would just make us look stupid because we thought we could fool people into thinking that we were clever and cool. Thankfully, Joyce failed to do this. We saw through him. I advise those who haven't read it to forget about this esoteric rubbish and restrict their reading to worthwhile books.
Ian Marr, Dundee, Scotland

Ulysses is to literature, what Everest is to mountains. We know they're the greatest - even if only the literary foothills are ever reached.
Bob, Dublin

So it would seem the great James Joyce has had the last laugh, we are still puzzling over his book after 70 years and no doubt for many years to come. This is a book that reads you, any comments on it are a reflection on yourself. With that in mind, this book is full of life, wit and hope.
David Foster, Aberdeen, Scotland

Glad to see that Ulysses is still enraging the bourgeois in spirit after all these years. What do you expect from a book that reflects both the stream and sewer of thought? When life gets up your nose, one excellent way to clear it is to borrow Stephen Dedalus's handkerchief. As for the summary - or reductio ad absurdum - of the book given here, it reminds me of Patrick Kavanagh's poem "Who killed James Joyce?" Here's to Buck Mulligan!
Patrick , Reading, UK

If James Joyce was around today to write Ulysses 2 would it resemble the stream of consciousness unfolding in this on-line debate? Ulysses is not pretentious nonsense. It's a lovely book. It does however take a bit of time and effort to get to grips with. Persevere and you too will be able to visit a living, breathing Dublin as it existed 100 years ago today.
Mike Haskins, Norwich, Norfolk

Francis Bacon work returns to UK




Enlarge Image

A Francis Bacon painting on loan from an Iranian museum goes on show in London on Friday for the first time in more than 30 years.
Two Figures Lying on a Bed with Attendants was painted by the renowned British artist in 1968.

The three-panelled work was acquired by Tehran's Museum of Contemporary Art in the 1970s.

It will be on display at the Tate Britain gallery in London for six months. Bacon died aged 82 in 1992.

Another triptych painting by Bacon is to be auctioned at Christie's in London on 24 June.

The auction house estimates the 1966 work, titled Three Studies of Isabel Rawsthorne, will fetch between Ł1.5m and Ł2m.

Inspired

The sitter, Ms Rawsthorne, is believed to have been Bacon's only female lover.

The painting is part of Christie's Post-War and Contemporary Art sale.

Bacon was born in Dublin but moved to London at the age of 16 before spending time in Paris and Berlin.

He became involved in the surrealist movement that became popular in post World War I Germany and France.

One of his first major influences was Picasso.

He had his first big solo show in London in 1934 but did not begin to paint intensively again until 1944.

Bacon went on to have his work shown in the US, France, Italy, Holland and Switzerland.

Some found his paintings unsettling and it was not until 1962 that Bacon's reputation was finally assured with a major exhibition of his paintings at the Tate gallery.

Naslovna Hronika Događaj dana Terazije Kultura Dežurna Evropa Ekonomija Globus Vojvodina Sport Feljton Periskop Vikend --------------- ---------------



DOGAĐAJI





Ponoćni jam session Najdžela Kenedija u Velikoj dvorani Centra Sava


Majstor se opušta




Zorica Kojić
Ono što se do sada prepričavalo samo kao kultna klupska legenda o divljim jazz noćima nakon beogradskih koncerata Najdžela Kenedija, podignuto je ovom prilikom do ranga zvanične koncertne stvarnosti za najveći broj njegovih domaćih "živih" ljubitelja na matičnom mestu radnje, u dakle Velikoj dvorani Centra Sava - peti dolazak glasovitog britanskog violiniste, uz njegovo međuvremeno sviračko obitavanje u Novom Sadu, pretvorio se nakon onog pretežno seriozno intoniranog "Vivaldi Experience" u ponedeljak, nekako već u apsolutno dvostruki "fancy" događaj, kako za "celebrities" formirane u centralnoj diviziji partnera, tako i za obične obožavaoce nezasito gladne možda upravo ovakvog Kenedija.
Odabravši da za svoje scenske kolaborante uzme svog tamnoputog gitarskog prijatelja imena Kaleb, a onda u nastavku večeri i domaću uzdanicu Vasila Hadžimanova, demonstrirano je kako izgleda neobavezno klupsko veče gde se majstor opušta i zabavlja za svoj račun, ali gde je u svom umeću jednako veliki, pokazujući da (električna) violina može u rukama virtuoza biti dostojna svakog mesta. Tako su oni manje izdržljivi i spremni na Kenedijevo bdenje (uz opasnu konkurenciju Eda Raša u bašti Sava Centra!) prisustvovali samo njegovom, pretežno soul-blues-pop sa jamajčanskom etno primesom intoniranom uvodnom šou, oh dabome sa odgovarajućom bocom Hajnekena u ruci, pri čemu je ceo ispunjen parter SC bio očigledno razdragana kulisa za njegovu privatnu sviračku zabavu.
Odlučimo li se ipak da i ovu zgodu procenjujemo profesionalno i fenomenološki strogo, budući da se donekle odvija kao regularan večernji nastup, ustanovićemo da je hiper-talentovani Najdžel bez sumnje neopisivo šarmantan lik, ali da isto tako postoje i granice iza kojih, barem ona ozbiljna publika, zapravo i ne želi da zna kako umetnik izgleda kad padne superstar maska. No, bez brige u njegovom slučaju! Naime, Najdžel Kenedi se i ovog puta kao umetnik bez greške iskazao na svom osnovnom instrumentu - nekoj vrsti prilagođene, elektroficirane mini-violine - no međutim je tim jasnije bilo da mu njegov slučajni sadrug Kaleb nikako nije i pratnja odgovarajućeg formata. Neobavezan set onih već pomenutih blues i soul numera jamajčanskog ugođaja brzo se pretvorio u nedovoljno krupan slušalački izazov, naročito nakon onakvog Vivaldija, zalazeći tek tako u prostore utrkivanja sa sopstvenim muzičkim demonima i ljubavima, diljem kojih ga ne biste više sledili s krajnjim poverenjem. Simpatično, svejedno.





Internacionalni festival alternativnog teatra - INFANT


Prošlost i budućnost


Počev od 25. juna, u Novom Sadu će biti održan 10. jubilarni Internacionalni festival alternativnog i novog teatra - INFANT. Ovogodišnji festival baziran je na ideji "vraćanja" pozorištima koja su učestvavala u prethodnih devet Festivala, ne bi li se, kako je kazao Ljubosav Majera, selektor festivala, sagledalo koliko su se ta pozorišta promenila.
- Vraćenje je samo etapa kojom smo želeli da proverimo kakvi su njihovi stavovi danas - objasnio je Majera na jučerašnjoj konferenciji za štampu. Prema njegovim rečima program ovogodišnjeg festivala izuzetno je bogat, ali je malo domaće produkcije, što je jako alarmantno. On je ocenio da je "alternativna" produkcija u domaćim pozorištima mala i nekvalitetana i izrazio žaljenje zbog toga, daodajući da to nije lično pravdanje već neka vrsta napada.
- Ovogodišnji INFANT je pokušaj da bacimo pogled unazad, ali i da predstavimo nove pozorišne jezike - kazao je Simon Grabovac, urednik festivala i dodao da su se organizatori trudili da izvuku sve što se dešavalo u pozorišnom svetu zemlje i inostranstva tokom godine, a otvoreno je novim kretanjima u pozorištu i da to predstave u Novom Sadu. On je naglasio da ovogodišnji Infant ide linijom promovisanja Novog Sada kao grada otvorenog kulturi. Robert Kolar, gradski sekretar za kulturu, ocenio je da je kulturni život u Novom Sadu vrlo uzbudljiv, te da je gradska vlada prepoznala svoj interes u realizaciji Festivala. On je izrazio zadovoljstvo što su se u finansiranje INFANT-a uključile i Vlade Pokrajine i Republike.
Infant 2004. trajaće 11 dana (do 5. jula) i ugostiće mnoga domaća i strana pozorišta. Kako je najavljeno veliki deo predstava održaće se na otvorenom, a svakodnevno će se održavati radionice i okrugli stolovi. S. Stefanović





Četrdeset godina Teatra levo u šezdesetogodišnjici AKUD "Lola"


Junski dani pozorišta


U okviru proslave 60-godišnjeg jubileja Amaterskog kulturno-umetničkog društva "Lola" koji se obeležava čitave ove godine, poslednjih dana juna Teatar Levo koji je u sastavu ovog društva obeležiće i sopstveni jubilej - 40 godina postojanja. Sa grupom mladih pozorišnih entuzijasta, kako je juče ovim povodom u propstorijama "Lole" posvedočio njegov dugogodišnji član, a sada umetnički direktor Dragoljub Njegru, osnovao ga je reditelj Jovan Ristić sa željom i potrebom da se publici ponudi i nešto drugačije od onoga što je mogla da vidi i čuje u etabliranim pozorištima. Iz ovog pozorišta potekla su i takva imena kao što su: Mirjana Karanović, Ana Sofrenović, Slobodan Beštić, Gojko Baletić, Vladimir Jeftović, Petar Božović koji je ovde odigrao svoju prvu ulogu u Joneskovoj "Ćelavoj pevačici" sa 15 godina. Prvu predstavu napisao je Milovan Ilić Minimaks i zvala se "Bio jednom jedan čovek".
Teatar sada broji više od 50 ljudi od 10 do 60 godina starosti i u programu proslave predstaviće se i ove različite generacije. "Među javom i međ’ snom" je predstava najmlađe generacije, nastala iz njihove pozorišne radionice koju vodi Zoran Zlatković. Potom će se pedstaviti stariji članovi Teatra Levo - od 17 do 23 godine, koje vodi Snežana Zdravković s projektom "Prepoznavanje i traganje u teatru".
U okviru programa proslave biće izvedene i neke od čuvenih predstava ovog teatra kao što su "Rastibuđilizovane Klejbezable" koja se igra već 29 godina i ovo će joj biti 1456 izvođenje što je čini jednom od najizvođenijih predstava na Balkanu, pa i u Evropi. Tu su i predstave iz repertoara Teatra Levo koji se gradi na retko ili nikad izvođenim autorima kod nas kakva je predstava slovačkih autora "Dugonja, Trbonja i Ćoronja", potom predstava hrvatskog autora postavljena još 1995. "Krhotine", "Rapidna regresija rime" iz 1998. koja se osvrtala na naše tadašnje stanje, te "Ecce homo" iz prethodne godine koja se bavi državama postkomunističkog perioda. Međunarodni karakter ovoj manifestaciji daće gostovanje Omladinskog centra iz Haskova iz Bugarske sa pantomimom, kao i radionica koju će održati Frensis Pardejan iz Italije od 25. do 29. juna, koji je inače nekadašnji saradnik Odin teatra i Euđenija Barbe, a mogli smo da ga upoznamo na Bitefu 1986. godine kada je ovaj teatar gostovao kod nas.
On je muzički obrazovan i podučava glasovne tehnike, a član je Asocijacije umetnika koji sinhronizuju filmove. U četvrtak, 24. juna, u Bitef teatru, on će izvesti i svoju predsatvu "Hic et nunc" ("Ovde i sada"). Najzad, na programu će se naći i jedna premijera Teatra Levo. "Telo - uništenje, opstanak" autora Zorana Zlatkovića, neverbalni teatar, biće izveden 27. juna i reprizno 29. Svečano otvaranje Dana teatra Levo je u ponedeljak, 21. juna, hepeningom Bodyart, a sve se zavrašava 1. jula. Ipak, to nije kraj. Obeležavanja jubileja, kako je najavio Mihajlo Rabrenović, predsednik "Lole", u novembru će biti zaokruženo centralnom proslavom u Sava centru, uz izdanje CD, monografije...
Rabrenović je istakao i dobru saradnju sa Gradom i Republikom koji su donatori društva, kao i sa inostranstvom u kome je ono dobro poznato. I. M.





Dobrotvorni koncert Učenik učeniku na Kolarcu


Za pomoć vršnjakinji


Učenici beogradskih srednjih muzičkih škola održaće danas u Kolarčevoj zadužbini humanitarni koncert za pomoć 16-godišnjoj Ivani Gojković, kojoj je potrebna hitna transplatacija jetre. "Ivana je obolela od autoimunog hepatita i ciroze u terminalnoj fazi, pa je hitna transplantacija jetre jedini način da joj se spasi život.
Operacija treba da se izvrši u Italiji, a koštaće 120.000 evra", navodi se u saopštenju zemunske informativne službe. Cena karte je 300 dinara, a mogu se kupiti na blagajni Kolarca ili naručiti telefonom ili e-mailom: vladakarźeunet.yu. Koncert organizuje Skupština grada, Omladina Jugoslovenske asocijacije za borbu protiv side (JAZAS), Srednja medicinska škola "Nadežda Petrović" i beogradske muzičke škole. Večeras se održava prvi koncert za pomoć Ivani, u domu "Pinki" u Zemunu, na kojem će nastupiti Đorđe David i "Gang", "Neverne bebe", "Night shift" i grupa 357. Oni koji mogu da izdvoje i nešto više sredstava, mogu da izvrše uplatu za pomoć Ivani na račun kod Komercijalne banke br. 908-20501-70, poziv na broj 50700-1226153873 (dinarski) i 542700-1226153873 (devizni račun). Beta





Premijera predstave "Škola" u "Dušku Radoviću"


Lepše slike


Predstava "Škola", prema knjizi Jasminke Petrović u izdanju Kreativnog centra, još jedan je tekst ove autorke postavljen na scenu Malog pozorišta "Duško Radović" čija će premijera biti 22. juna sa početkom u 20 sati, najavljeno je juče na konferenciji za novinare u ovom teatru. Upravnica Anja Suša podsetila je da se u "Dušku Radoviću" u okviru novopokrenute scene za adolescente već sa velikim uspehom igra "Seks za početnike" iste autorke. Dramatizaciju "Škole" uradio je Stevan Koprivica kome su kao povod za to bile odlične ilustracije knjige. Teži deo posla bio je da se od konstatacija naprave karakteri i likovi, dok je, opet, ironijski, iskošen odnos prema školi u ovoj knjizi poslužio kao osnova za zaplet koji je donekle oslobođen sloja nostalgije, pa stoga i ne idealizuje ovo, zapravo, za mnoge teško i surovo životno doba. Ipak, reditelj Darijan Mihajlović, mišljenja je da se ovom predstavom dočarava neka lepša, starinskija, bolja škola koja pruža utešniju sliku nego ova danas čije je realno stanje često porazno. Scenograf predstave je Dukan Radenković, kostimograf Dragica Pavlović, a kompozitor Marko Grubić, inače frontmen grupe Vroom. I profesori i đaci odrasli su glumci. Strašnog profesora matematike tumači Dragan Petrović, izgubljenog profesora istorije Feđa Stojanović, a tipičnu profesorku srpskog Dušica Sinobad. Među đacima su: Jovo Maksić, Nataša Marković, Bojan Lazarov, Slobodan Pavelkić i drugi.
Anja Suša je najavila i lutkarski projekat "Duška Radovića" koji će polovinom jula biti izveden u okviru BELEF-a, što znači da u ovom pozorištu još uvek nije kraj sezone, a za kraj leta planiran je i početak radova na njegovoj rekonstrukciji. I. M.





Nova filmska prokletstva "Isterivača đavola"


Stvarne posednutosti




Još od 1973. godine, kada se pojavio film "Isterivač đavola", bilo je priča o njegovom "prokletstvu". Reditelj Reni Harlin, koji je radio na četvrtom delu serijala - prednastavku pod imenom "Exorcist: The Beginning", i sam je video da se neke čudne stvari dešavaju dok su snimali film. Reni Harlin je, inače, snimao novu verziju filma od decembra prošle godine u Rimu, nakon što su čelnici studija otpustili Pola Šredera, nezadovoljni njegovom verzijom. "Snimao sam filmove na vrhovima Alpa, pod vodom, ronio s ajkulama i nikada nisam bio povređen. Međutim, dve nedelje po početku snimanja udarila su me kola u Rimu pa sam proveo dve nedelje u bolnici i do kraja seta snimao sa nogom u gipsu", priča Harlin. To i nije tako "čudna stvar" koja se desila tokom devet nedelja snimanja. Jedna druga je možda čak i više uzbudila ekipu, a nju su otkrili u rimskom hotelu Ekscelzior, gde su odseli. Naime, vrlo brzo se neko dosetio da se ime tog hotela pominje u originalnom filmu - mesto gde je odseo suprug Elen Bernstin. Svi su se zbog toga malo čudno osećali, ali najteže je bilo producentu filma. Kada je došao do svoje sobe video je da je smešten u broj - 666.
Harlin priznaje da ima ambivalentna osećanja po pitanju prokletstva i đavola. "Dosta smo istraživali i pronašli da Vatikan ima sada do 300 isterivača đavola. Čak i papa ima svog egzorcistu. Crkva definitivno veruje u te stvari i svakoga dana negde u svetu se obavlja egzorcizam. Naravno, ja sam siguran da je 99,9 odsto toga neki problem mentalne prirode, ali oni kažu da svake godine imaju nekoliko slučajeva za koje veruju da je u pitanju prava posednutost", ispričao je Harlin čiji dugo očekivani film počinje da se prikazuje u avgustu. V. T.

Ponoćni jam session Najdžela Kenedija u Velikoj dvorani Centra Sava


Majstor se opušta




Zorica Kojić
Ono što se do sada prepričavalo samo kao kultna klupska legenda o divljim jazz noćima nakon beogradskih koncerata Najdžela Kenedija, podignuto je ovom prilikom do ranga zvanične koncertne stvarnosti za najveći broj njegovih domaćih "živih" ljubitelja na matičnom mestu radnje, u dakle Velikoj dvorani Centra Sava - peti dolazak glasovitog britanskog violiniste, uz njegovo međuvremeno sviračko obitavanje u Novom Sadu, pretvorio se nakon onog pretežno seriozno intoniranog "Vivaldi Experience" u ponedeljak, nekako već u apsolutno dvostruki "fancy" događaj, kako za "celebrities" formirane u centralnoj diviziji partnera, tako i za obične obožavaoce nezasito gladne možda upravo ovakvog Kenedija.
Odabravši da za svoje scenske kolaborante uzme svog tamnoputog gitarskog prijatelja imena Kaleb, a onda u nastavku večeri i domaću uzdanicu Vasila Hadžimanova, demonstrirano je kako izgleda neobavezno klupsko veče gde se majstor opušta i zabavlja za svoj račun, ali gde je u svom umeću jednako veliki, pokazujući da (električna) violina može u rukama virtuoza biti dostojna svakog mesta. Tako su oni manje izdržljivi i spremni na Kenedijevo bdenje (uz opasnu konkurenciju Eda Raša u bašti Sava Centra!) prisustvovali samo njegovom, pretežno soul-blues-pop sa jamajčanskom etno primesom intoniranom uvodnom šou, oh dabome sa odgovarajućom bocom Hajnekena u ruci, pri čemu je ceo ispunjen parter SC bio očigledno razdragana kulisa za njegovu privatnu sviračku zabavu.
Odlučimo li se ipak da i ovu zgodu procenjujemo profesionalno i fenomenološki strogo, budući da se donekle odvija kao regularan večernji nastup, ustanovićemo da je hiper-talentovani Najdžel bez sumnje neopisivo šarmantan lik, ali da isto tako postoje i granice iza kojih, barem ona ozbiljna publika, zapravo i ne želi da zna kako umetnik izgleda kad padne superstar maska. No, bez brige u njegovom slučaju! Naime, Najdžel Kenedi se i ovog puta kao umetnik bez greške iskazao na svom osnovnom instrumentu - nekoj vrsti prilagođene, elektroficirane mini-violine - no međutim je tim jasnije bilo da mu njegov slučajni sadrug Kaleb nikako nije i pratnja odgovarajućeg formata. Neobavezan set onih već pomenutih blues i soul numera jamajčanskog ugođaja brzo se pretvorio u nedovoljno krupan slušalački izazov, naročito nakon onakvog Vivaldija, zalazeći tek tako u prostore utrkivanja sa sopstvenim muzičkim demonima i ljubavima, diljem kojih ga ne biste više sledili s krajnjim poverenjem. Simpatično, svejedno

Čarobnica istorije
Aleksandar GATALICA 18.06.2004, 18:33:11

"POLAKO nazirem obličje svoje smrti", ovo je prva rečenica koju je svome Hadrijanu uspela da pripiše Margerit Jursenar, nagoveštavajući da će u tim Cezarovim rečima tajnu kriti i ukupni "Hadrijanovi memoari". Ovo jedinstveno delo zamišljeno je kao niz pisama koje car Hadrijan piše svom nasledniku na rimskom tronu Marku Aureliju, i u njemu su obrađene velike teme: vladavina, uspenje i prolaznost slave, ali iznad svega - smrt. Roman, koji se u sredu štampa u Ediciji "Novosti", objavljen je 1951. godine i domah je postao jedna od klasičnih knjiga 20. veka. Najpre stoga što je u isto vreme bio i istorijski roman i pesma u prozi, na mahove čista poezija, kako su govorili mnogi.
A ti mnogi nalazili su da je spisateljica saznala suviše, rekla premnogo za nekog ko se samo sa istorijskih izvora obaveštavao o caru Hadrijanu i njegovom veku. Nejednom se u francuskoj štampi toga doba, a i kasnije - napola u šali, napola ozbiljno - spominjala mogućnost da je Jursenarova bila veštica ili proročica, toliko je Hadrijan u njenim memoarima bio živ. Ko je zapravo bila ta spisateljica koja je oživela Hadrijana?

Kao i mnogi drugi pisci, i Margerit Juresenar je do "Hadrijanovih memoara" bila jedna od mnogih spisateljica francuskog jezika. Rodila se u Briselu kao Flamankinja. Pravo ime joj je bilo Margerita de Krajankur. Tek kada je u adolescentskom dobu počela da objavljuje prve pesme, smislila je umetničko ime Jursenar, koje je zapravo bilo anagram njenog pravog prezimena. Do 1951. Margerit Jursenar je objavila "Aleksis ili rasprava o zaludnoj borbi" (1929), roman "Kovanje sna" (1934), i zbirku pesama "Strasti" (1936). U osvit Drugog svetskog rata Jursenarova upoznaje Amerikanku Grejs Frik koja joj postaje životna saputnica i prevodilac njenih dela na engleski tokom mnogih godina.

Pre književne slave Margerit Jursenar tako stiže slava javno proklamovane i obeležene lezbijke. Bilo je to vreme kada seksualne slobode niti revolucije, nisu bile ni na vidiku i kada Jursenarova i Frikova imaju mnogo problema, čak i u, tada još puritanskoj Americi. U više navrata pokušavaju da kupe kuću, ali prodavci odustaju da im je prodaju čim saznaju ko su zapravo kupci. Na nekoliko privremenih adresa ljubavnice se zadržavaju tek kratko, jer urnebesna buka "poštenih građana" pod njihovim prozorima ne da im da zaspe ni danju ni noću. Najzad se smiruju i trajnije nastanjuju na obali jezera Mejn.

Iako nikad nije otvoreno proklamovala svoju homoseksualnost, Margerit Jursenar postaje gej i lezbijska ikona i to mesto nesumnjivo drži do danas. Praktično u svim knjigama ove prve članice Francuske akademije nauka, reč je o homoerotizmu. Nekad je to diskretni prikaz mladog čoveka koji napušta porodicu zbog svojih stvarnih sklonosti, drugi put su to stihovi bazirani na antičkim motivima, treći put u pitanju su, kao u "Hadrijanovim memoarima" široko oslikani istorijski pokreti na čijem se naličju ponovo prepoznaje homoseksualizam.

Ipak, Margerit Jursenar nikad ne bi postala najslavnija spisateljica francuskog jezika da je samo ostala uzor oslobođenih homoseksualaca. U prvoj kući koju je kupila sa svojom ljubavnicom, godine 1930, u Americi otpočinje ova spisateljica pisanje romana "Hadrijanovi memoari". Gotovo dvadeset godina prerađuje i dopunjuje materijal, da bi roman najzad ugledao prve kopije na francuskom 1951. godine. Naredne godine sledi nagrada Francuske akademije nauka. Potom dolaze i mnoge druge počasti: članstvo u Belgijskoj akademiji nauka (1970), orden Legije časti (1971), Gran pri Francuske akademije nauka (1974) i najzad članstvo u ovoj instituciji (1980). Margerit Jursenar postaje prva žena član Francuske akademije nauka i tako prva besmrtnica među besmrtnicima.

Bilo je u tome neke pravde. Ona koja se čitavog života ćutljivo i diskretno zalagala za prava homoseksualaca, postala je prvi akademik ili akademkinja, kako god nekome izgledao ovaj izraz. U obrazloženju odluke Akademije stajalo je: "Posmatrajući svet, čiji su centar predstavljali muškarci, gospođa Jursenar bila je u stanju da analizira problematiku moći i marginalizacije."

A gospođa akademik Jursenar učinila je i mnogo više. Posmatrajući moć i marginalizaciju kao razdvajanje osećanja i fizičke žudnje, Jursenarova je postala uzor za mnoge frrancuske književnice od Natali Berne do današnjih dana. Projektujući sebe u muške homoseksualne junake, njoj je takođe postalo moguće da istraži prirodu i granice muževnosti i ženstvenosti, na prividno objektivan način, najčešće se koristeći naracijom u prvom licu. Kao rezultat stoji literatura, politički i socijalno najčešće sporna koja je, međutim, književnost najvišeg ranga.

KAO DOSTOJEVSKI
- NAJVIŠE cenim Margerit Jursenar. Svi ostali: Dostojevski, DŽojs i drugi dolaze posle nje. "Hadrijanovi memoari" su za mene u istom rangu kao i Biblija - kaže Eva Ras, književnica. - Kao klinac gutao sam sve. "Hadrijanovi memoari" su knjiga koja mi je jedno vreme objašnjavala sve i za mene nema ničeg što je bolje i pametnije napisano - dodaje Bogdan Tanjević, košarkaški trener.
- Kada sam, po ko zna koji put, otvorila knjigu Margerit Jursenar "Hadrijanovi memoari" i pročitala jedno od njegovih pisama, shvatila sam da će knez Mihailo Obrenović, naš srpski knez u romanu "Bezdno", progovoriti - kaže Svetlana Velmar-Janković, književnica.

Totalan roman
S. OSTOJIĆ 17.06.2004, 18:36:06

Od stalnog dopisnika
Pojava svakog novog dela Umberta Eka smatra se, s pravom, svečanošću knjige. Od juče, takvim duhom kulturne posebnosti odišu prostori knjižara uzduž i popreko Italije, u kojima hiljade znatiželjnih čitalaca zaviruju u svežanj od 456 stranica pozamašne knjige pod zavodljivim i ne manje čudnim naslovom. “Tajanstveni plamen kraljice Loane”.
Slavni semiolog i pisac nije se ustručavao da pozajmi ovaj naslov iz “prizemnog” sveta stripa, i to američkog, iz davnih tridesetih godina prošlog veka. I sve to možda da bi odgonetača zagonetnog tkiva svojih ranijih literarnih bestselera još više “spustio na tle” - opremio podnaslovom: “Ilustrovani roman”!
“Tajanstveni plamen...”, dakle, nije samo roman za čitanje, nego i za gledanje. Na reči se nadovezuju slike. Stranica po stranica: tekstovi, kadrovi iz filmova, scene iz teatra, varijetea, mjuzik-hola; stripovi; ekran kompjutera u beskonačnom lancu informacija...
Iz prvih objavljenih fragmenata ovog “ilustrovanog romana” razaznaje se da se Eko izuzetno vešto snalazi u svom lavirintu sećanja u čijem se središtu nalazi čovek koji je izgubio pamćenje i koji pokušava da rekonstruiše svoju egzistenciju. Taj sveukupni svet slika i zvukova, informacija iz prošlosti, iz razdoblja fašizma, pokreta otpora, oslobođenja zemlje, pomažu Ekovom junaku u traganju za izgubljenim identitetom. Tu je i lik dečaka očaranog lepotom žene, koji kradomice, u zabačenom kiosku na periferije Bolonje kupuje krajem četrdesetih godina, zabranjivane pornografske revije, koje danas i strogim moralistima deluju nevino.
“To nije autobiografsko delo, već knjiga o jednoj generaciji, sačinjena od uspomena koje su svačije pa dakle i moje”, rekao je autor ovih dana, u razgovoru za torinsku “Stampu”. U prvoj kritici koja se pojavila o ovom delu, Mateo Kolura u dnevniku “Korijere dela sera” piše: “U ovoj knjizi sadržan je sav Umberto Eko: genijalni semiolog, grabežljiv bibliofil, strastveni čitalac, slavni graditelj bestselera, od “Imena ruže” (1980) do “Baudolina” (2000), preko “Fukoovog klatna” (1988) do romana “Ostrvo dan ranije” (1994)... “Svoju analizu Kolura zaključuje rečima: “Eko ima ambiciju da ovim delom ostavi literaturi knjigu koja bi se mogla nasloviti - totalni roman u vreme kompjutera.
Vredno je navesti i jednu istinitu anegdotu u vezi sa idejom knjige “Tajanstveni plamen kraljice Loane”. Eko se, naime, svojevremeno, predstavljajući knjigu “Zora jednog novog sveta”, autobiografiju italijanskog profesora-antologičara Alberta Azora Roze, u jednom trenutku izjasnio kategorično protiv knjige koju promoviše: “Mrzim ovu knjigu!” U dvorani je nastao tajac, autor koji je sedeo do Eka prebledeo je. Eko je ubrzo otklonio zabunu: “Taj nesrećni Azor Roza ispričao je sve što sam ja kanio da učinim - sećanje od detinjstva do fašizma, pokreta otpora. Mrzim ovu knjigu jer je Roza to učinio vrlo dobro, besprekorno”. A onda se obratio autoru: “Ali obećava ti, ja ću tu knjigu napisati!” I održao je obećanje, napisavši “Tajanstveni plamen...”
“Tajanstveni plamen kraljice Loane”, izdanje Bompjani. Štampan je u početnom tiražu od 300.000 primeraka, a knjiga je unapred prodata u oko 40 zemalja. l

NA SRPSKOM - NA JESEN
Najnoviji roman Umberta Eka, “Tajanstveni plamen kraljice Loane” pojaviće se na našem jeziku na oktobarskom Beogradskom sajmu knjiga, u izdanju “Narodne knjige, a u prevodu Mirele Radosavljević i Aleksandra Levija.
“Narodna knjiga” je u poslednjih nekoliko godina ekskluzivni izdavač Ekovih knjiga na našem jeziku.
D. S.

Album Title Animal Serenade
Date of Release Mar 23, 2004
AMG Rating
Genre Rock
Tones Cathartic, Earnest, Sophisticated, Literate, Stylish, Intimate, Theatrical, Organic, Autumnal, Confident, Passionate, Street-Smart, Complex, Fiery, Intense, Reflective, Self-Conscious, Uncompromising
Styles Singer/Songwriter, Album Rock
Type live


Apparently the notion of Lou Reed reinterpreting the works of Edgar Allan Poe didn't strike a positive chord with many folks, given the chilly commercial and critical reception accorded to Reed's 2003 album The Raven, and it seems plenty of fans were no more enthusiastic about seeing the material performed in person, since the tour staged to support the album found Reed playing smaller venues than was his custom. And in both cases, the folks who took a rain check really missed something; while The Raven was genuinely flawed, it was also one of Reed's most ambitious and compelling albums in quite some time, and the subsequent live shows found Reed and his musicians in truly superb form. Animal Serenade, recorded during the Los Angeles date of the tour, is a striking two-plus hour document of Reed and a fine ensemble in full flight; Reed brought along a small but potent backing band — bassist and sometimes percussionist Fernando Saunders, guitarist Mike Rathke, cellist Jane Scarpantoni, and backing vocalist Antony — and the performances presented manage to merge the intimacy of a small-group show with the force and passion of a full-on rock gig. The takes on "All Tomorrow's Parties" and "Dirty Blvd." are both hypnotic and muscular, but the more subtle and measured interpretations of "Venus in Furs," "Sunday Morning," and "The Day John Kennedy Died" easily conjure up the same edgy conviction, and Reed's interplay with his group is marvelous. These folks don't simply back him up; there's a genuine sense of collaboration among the musicians that's one of the real defining points between good and great performances. Animal Serenade isn't the hardest rockin' live album Lou Reed has ever cut, but for the sheer commitment and power of these performances, it's in a dead heat with Live in Italy as Reed's finest concert recording, and makes clear that in his fifth decade in music, Lou can still deliver the goods — and in some respects is actually getting better. A more than pleasant surprise, and truly fine listening. — Mark Deming

1. Advice (Reed) - 2:07
2. Smalltown (Cale/Reed) - 6:04
3. Tell It to Your Heart (Reed) - 6:03
4. Men of Good Fortune (Reed) - 4:27
5. How Do You Think It Feels (Reed) - 8:09
6. Vanishing Act (Reed) - 5:31
7. Ecstasy (Reed) - 7:09
8. The Day John Kennedy Died (Reed) - 4:04
9. Street Hassle (Reed) - 6:59
10. The Bed (Reed) - 5:15
11. Revien Cherie (Saunders) - 7:12
12. Venus in Furs (Reed) - 10:02
13. Dirty Blvd. (Reed) - 6:54
14. Sunday Morning (Cale/Reed) - 5:04
15. All Tomorrow's Parties (Reed) - 6:18
16. Call on Me (Reed) - 2:45
17. The Raven (Reed) - 9:33
18. Set the Twilight Reeling (Reed) - 9:08
19. Candy Says (Reed) - 6:04
20. Heroin (Reed) - 9:11

Lou Reed - Guitar, Vocals, Producer, Soloist
Biff Dawes - Engineer
Nick Launay - Mixing
Mike Rathke - Guitar, Guitar Synth
Fernando Saunders - Bass, Guitar, Drums, Vocals, Vocals (bckgr), Producer, Piccolo Bass, Scat
Bill Bentley - Executive Producer
Jane Scarpantoni - Cello, Soloist
Guido Harari - Photography
Doug Field - Assistant Engineer
Antony - Vocals, Vocals (bckgr)
Emily Lazar - Mastering
Phil Kneebone - Assistant Engineer
Sarah Register - Assistant
Roberta Stacy - Photography
Jane L. Wechsler - Photography

Uh Huh Her Artist PJ Harvey
Date of Release Jun 8, 2004
AMG Rating
Genre Rock
Tones Volatile, Brooding, Cathartic, Literate, Intimate, Aggressive, Sensual, Passionate, Confrontational, Intense, Distraught
Styles Singer/Songwriter, Alternative Pop/Rock, Indie Rock
Type parental advisory


Even though she's not quite as overt about it as Madonna or David Bowie, PJ Harvey remains one of rock's expert chameleons. Her ever-changing sound keeps her music open to interpretation, and her seventh album, Uh Huh Her, is no different in that it departs from what came before it. Uh Huh Her — a title that can be pronounced and interpreted as an affirmation, a gasp, a sigh, or a laugh — is, as Harvey promised, darker and rawer than the manicured Stories from the City, Stories from the Sea. That album was a bid for the mainstream that Harvey said she made just to see if she could; this album sounds like she made it because she had to. However, despite the playful tantrum "Who the Fuck?" and the noisy mix of pent-up erotic longing and frustration that is "The Letter," Uh Huh Her isn't the Rid of Me redux that one might envision as a reaction to the previous album's gloss. Instead, Harvey uses some of each of the sounds and ideas that she has explored throughout her career. The gallery of self-portraits, juxtaposed with snippets of Harvey's notebooks, gracing Uh Huh Her's liner notes underscores the feeling of culmination and moving forward. The results aren't exactly predictable, though, and that's part of what makes songs like "The Life and Death of Mr. Badmouth" interesting. Earlier in Harvey's career, a track like this probably would have exploded in feral fury, but here it simmers with a crawling tension, switching atmospheric keyboards for searing guitars. Indeed, keyboards and odd instrumental flourishes abound on Uh Huh Her, making it the most sonically interesting PJ Harvey album since Is This Desire? Lyrically, heartache, sex, and feminine roles are still Harvey's bread and butter, but she manages to find something new in these themes each time she returns to them. "Pocket Knife" is an especially striking example: a beautifully creepy murder ballad, the song conjures images of hidden feminine power — a pocketknife concealed by a wedding dress — as well as lyrics like "I'm not trying to cause a fuss/I just wanna make my own fuck-ups." "You Come Through," meanwhile, is nearly as direct and vulnerable as anything that appeared on Stories from the City, Stories from the Sea. Uh Huh Her isn't perfect; the track listing feels top-loaded, some of the later songs, such as "Cat on the Wall" and "It's You" come close to sounding like PJ Harvey (if such a thing is possible), and the minute-long track of crying seagulls is either a distraction or a palate cleanser, depending on your outlook. Still, Uh Huh Her does so many things right, like the gorgeous, Latin-tinged "Shame" and the stripped-down beauty of "The Desperate Kingdom of Love" (one of a handful of short, glimpse-like songs that give the album an organic ebb and flow), that its occasional stumbles are worth overlooking. Perhaps the most nuanced album in PJ Harvey's body of work, Uh Huh Her balances her bold and vulnerable moments, but remains vital. — Heather Phares

1. The Life and Death of Mr. Badmouth (Harvey) - 4:53
2. Shame (Harvey) - 2:33
3. Who the Fuck? (Harvey) - 2:09
4. Pocket Knife (Harvey) - 3:44
5. The Letter (Harvey) - 3:22
6. The Slow Drug (Harvey) - 3:25
7. No Child of Mine (Harvey) - 1:08
8. Cat on the Wall (Harvey) - 3:03
9. You Come Through (Harvey) - 2:48
10. It's You (Harvey) - 4:13
11. The End (Harvey) - 1:23
12. The Desperate Kingdom of Love (Harvey) - 2:44
13. (Harvey) - 1:11
14. The Darker Days of Me & Him (Harvey) - 4:34

PJ Harvey - Producer, Engineer, Mixing
Rob Ellis - Percussion, Drums, Vocals (bckgr)
Evelyn Isaac - Vocals (bckgr)
Mister Head - Vocals (bckgr), Engineer, Mixing
Rob&Maria - Artwork

Festival posvećen Džojsovom romanu
Masovni doručak povodom stogodišnjice od dešavanja radnje romana „Uliks“ Džemsa Džojsa održan je tokom vikenda u Dablinu, a centralni dogadaj u okviru petomesečne manifestacije posvećene jednom od najvećih romana XX veka biće održan 16. juna, na „Blumov dan“.


‘’Uliks’’ prvi put objavljen u Parizu pre 82 godine, na stotinama stranica govori o jednom jedinom danu, 16. junu 1904. u životu Leopolda Bluma, u Dablinu. Roman od objavljivanja prate mnoge kontroverze i skandali, i dalje je predmet najrazličitijih tumačenja, dok se zbog stila kojim je napisan, smatra pravim izazovom, kako za prevodioce tako i za čitaoce.

Život Džemsa Džojsa je bio neobičan kao i njegovo delo. Roden 1882. u predgradu Dablina proveo je život u Evropi seljakajući se između Pariza, Trsta, Rima i Ciriha.

Proveo je život sa Norom sobaricom jednog hotela u Dablinu koju je upoznao baš tog dana kada se dešava radnja u „Uliksu“ i koja, izgleda, nikada nije pročitala nijedno njegovo delo. Kao književnik, celog života se borio sa odbijanjima izdavača, napadima kritičara, optužbama za širenje nemorala i nepoštovanje crkve i najzad, sa nerazumevanjem čitalaca. U Cirihu je umro 1941. godine.

Festival posvećen Džojsu, njegovom romanu i junaku, počeo je 1. aprila, do 31. avgusta predviđen je niz uličnih predstava, muzičkih, filmskih i drugih umetničkih manifestacija duž reke Lifi a u narednih desetak dana u Dablinu će biti održano oko 70 različitih dogadaja.

Roman ‘’Uliks’’, remek delo svetske književnosti na srpski jezik je preveo Zoran Paunović a izdavač je ‘’Geopoetika’’

: DADO DJURIC
Blagoslov za ratnike


--------------------------------------------------------------------------------
Kad Amerikanci unistavaju dzamije u Iraku, sve je u redu. A kad Crnogorci bace bombu na krov od plastike i slome dva stakla, to je bruka. I sad ja treba, ako odem u Crnu Goru, da kazem da su Crnogorci kreteni i kriminalci sto su bacili nekoliko djuladi na Dubrovnik. Razdor je bio obostran i rat je uopste nesreca.
Avgusta mjeseca navrsilo se cetrdeset godina otkako je Dado Djuric dosao u Francusku ili otkako je napustio Jugoslaviju. Za te cetiri decenije stekao je svjetsku slavu ako pogledamo u kojim se sve muzejima nalaze njegove slike i gradove i zemlje u kojima je izlagao. Najnepoznatiji je ostao u svojoj zemlji. I evo, najzad, jedna prava izlozba pokazace dio Dadovog rada. Njegova voljena Crna Gora uzvraca ljubav Dadu Djuricu i priprema mu veliku izlozbu i izvanredan docek na Cetinju u Plavom dvorcu 14. septembra. Rodni grad docekuje Dada kao dostojnog sina koji je u svijetu proslavio sebe a time i svoju zemlju. Kako rece princ Nikola Petrovic, koji je zasluzan za sve to, uz galeristu Pjera Naona: "Crna Gora moze biti ponosna sto je do poslednjeg dinara ucestvovala u troskovima oko te izlozbe i kataloga, bez ijedne pare sa strane."

Ove godine se napunilo cetrdeset godina otkako si dosao u Francusku.

- Cetrdeset godina se napunilo prije dvije nedjelje, 15. avgusta, otkad sam stigao. Slavio sam to. Nikada nista ne slavim, niti kakve rodjendane niti druge tarakovine, ali taj dan sam obiljezio, ovoga puta sam se sjetio i popilo se malo vise vina. Toga dana sam napravio jedan autoportret, prvi od ne znam kada, koji je u katalogu sa datumom 15. avgust, sto je htjelo da oznaci da sam punih cetrdeset godina u Francuskoj. Portret je po sredini razbucan sto je znacajan simbol.

Da li si zazalio sto si otisao u Francusku?

- Imam jednog prijatelja u Averonu koji ima kucu i bogatu zemlju od koje fino zivi. Seljaci iz toga kraja Francuske odlaze u Pariz, drze tamo sve one velike kafane sto se zovu "brasserie" i brzo se obogate i ovaj moj komsija kuka sto i on nije otisao u Pariz da se obogati. Sad on kuka sto nije otisao u Pariz da se obogati, a ja treba da kukam sto sam otisao! Treba da shvatis moju situaciju: ja sam pobjegao, kako sam ti jednom rekao, ali Crna Gora me je uhvatila poslije 40 godina preko Konavala i preko crnogorskih rabota sto su tamo radili.

Izlozba na Cetinju je vrlo blizu: otvara se 14. septembra. Prva znacajnija tvoja izlozba u Jugoslaviji.

- To je izlozba Nikole Petrovica i Pjera Naona. Ja se licno nijesam puno mijesao u to. Ja sam se mijesao u katalog, tu sam ucestvovao izbliza.

Pa jesi li zadovoljan izborom slika?

- Trebalo je da ja napravim rigorozniji izbor, ali neko je za mene napravio taj izbor i ja necu vise da se mijesam u te rabote. Te su slike prodate, to nijesu vise moje slike.

Da sam sam pravio izbor, izabrao bih one slike koje sam nesposoban da napravim na Cetinju. Sve sto sam napravio nije za Cetinje, za Crnu Goru, nije to dovoljno. Stavio bih ove sto sam sada uradio, zatim bih izabrao slike iz poslednjih pet-sest godina. Ovo sto je sad otislo u Crnu Goru to je ona izlozba sto je bila u Vansu, kraj Nice, proljetos. To ide u Crnu Goru preko Nikole i Naona, neka im je nazdravlje, to nije izlozba koju sam ja zelio da napravim za Cetinje.

Ti ovdje zivis izolovano (u mestascu Eruval) vjerovatno da bi mogao da radis na miru?

- Ne zelim nikoga da vidim. Ja radim. Nije meni do zabave. Ali, bez obzira na izolaciju, ne mozes da pobjegnes od Jugoslavije, slikar ne moze da pobjegne. Mene je Jugoslavija ufatila preko televizije sa svim sto se tamo dogadjalo... Ti si bijesna na nase politicare zbog svega sto se zbilo, zbog bogacenja, a mislis li da politicari na Zapadu zive bez materijalne pomoci!?

Ipak ne postoji drzava na svijetu koja je opljackala svoje gradjane kao nasa.

- I Francuska pljacka svoje gradjane preko poreza. Ova sirotinja, "beskucnici bez stalnog boravka" nemaju posla, nemaju cime elektriku da plate, mogu samo da se nalocu vina da zaborave.

Ipak, tragicnije je ovo sto se dogodilo nasim "pecalbarima" ciju je tesko stecenu zaradu njihova domovina otela! To nema ni u fasizmu. Bilo je i samoubistava zbog toga.

- Sve su vlasti fasisticki nastrojene. Kad kazes vlast, kazes fasizam. Svacim se bave da dobiju pare.

Gledam ti ovaj kompleks "Treca internacionala" sa uzdignutom rukom i trazim onu teglu sa pismom Deleza, francuskog filozofa. Znam da ti je pisao povodom monografije o tebi koja je izasla u Parizu i za koju je tekst napisao Alen Boske.

- E, pismo neces naci. Zamisli sta mi se dogodilo: jedina tegla toga kompleksa, koja se slomila, bila je ona u kojoj je bilo Delezovo pismo i Poljakinja je to izbacila. Nijesam te poslusao kad si rekla da ga sklonim i propala rabota.

Bio si prijatelj sa Anrijem Misoom, dolazio je na tvoje izlozbe redovno i kao veoma star.

- Miso je meni ucinio cast i napisao mi je jedan tekst koji je sada usao u katalog. Ali nemoj slucajno da ga citiras prije nego katalog izadje.

Razgovor za NIN je pravljen cetvrtog septembra. Bio je prekrasan dan: bilo je toplo i suncano, a bujno zelenilo oko Dadove kuce i ateljea djelovalo je umirujuce i nekako svecano, pa je Dado bio veoma raspolozen. U jednom momentu mi kaze da zapjevam nesto. A sta ce Crnogorka da zapjeva nego "Jos ne svice rujna zora"!? Kazem Dadu da je ta pjesma lajtmotiv u filmu Gorana Paskaljevica "Tudja Amerika", a on primjecuje:


- Paskaljevic je duplo jaci filmadzija od ovog naseg Emira.

Zatim se povela rijec o ratu, svjetskome, i o Zidanom Mostu gdje je sa mnogima i moj otac nestao bez traga.


- Savezniacima, Francuzima i Englezima... Staljin je rekao da puste sve cetnike do Mosta i da ih tu na Mostu sve pokokaju i tu su ih potamanili da je to bio strasan masakr i klanje. Moja rodjena tetka Julka je imala sina koji je nestao, i odbila je penziju u nadi da ce joj se vratiti. Gatala je svaki dan i slusala emisije "Izgubljena lica" preko radija. Sve uzalud. Bio je to divan momak. A njegov burazer Dane bio je cuveni crnogorski informbirovac je propao u logoru, dok mu je brat Bane, dok su ih prevozili za logor, pobjegao iz voza i danas je ziv. Tako majci od tri sina ostane jedan. Vjesanje direktno na Cetinju nijesam vidio, ali sam vidio dva objesena covjeka koji su visili petnaest dana da bi odvratili druge ljude od daljih akcija. To su radili zemljaci Sebastijana Baha, muzicki narod. Kad divlji narodi kidisu jedan na drugog to i nije cudo, ali kad kulturni narodi tako rade...

Eto, kada su ovi sa Zapada tamanili sirotinju u Africi i Aziji, kretenski su se ponasali u doba kolonijalizma, lako im je bilo protiv bosonogih, gladnih i bolesnih. E, tada se sjetio jedan fini Englez, koji se zvao ser Rasel i Zan-Pol Sartr, Francuz, moj i tvoj "zemljak", oni su izmislili medjunarodni sud, njih dvojica i jos jedan treci, Srbin Vladimir Dedijer. Znaci, bilo ih je trojica. I sad, kad se taj sud ponovo aktivirao, kad su Srbi dobili po nosu, niko se nije sjetio da je jedan Srbin bio medju prvim osnivacima toga suda.

Kad je ono bila povika zbog Dubrovnika, u ovome ratu, i lelek zbog unistavanja "Venecije jadranskoga mora", moja zena Hesi je kupila televizor bas u to vrijeme. Vidimo kako Crnogorci i Hercegovci pucaju, gadjaju mrceni Dubrovnik topovima i na televiziji vele: "Evo srpska armija navalila na Dubrovnik!" I serviraju intervju onoga sto pali iz topa, topdzije, i ja cujem i vidim: to nije Srbin nego Crnogorac! Hesi kaze: "Ovo su Srbi." "Kakvi Srbi, ovo su Crnogorci i to sa Cetinja, poznajem ih po naglasku!" Ja licno bio sam pogodjen, osramocen, bruka me, neka cudna bruka me obuzela. Jos je Aristotel govorio o toj bruci, o bruci u ratu. Nije to tako prosto, ne moze sad Bernar Kusner da ti objasni kako su Crnogorci kreteni, a kako su oni drugi dobri i pametni. I Nikola Petrovic dosao sa motorom i ja mu kazem: "Nikola, jadan, to su Crnogorci." Cudi se Nikola. Kazem mu ja: "Bruka je pukla, ali jedini nacin da se ostane Crnogorac jeste da se to prizna. "Ne moze sad covjek da ih se odrice kad su u nezgodnoj situaciji. Ja mogu samo da ih blagosiljam, te momke sto su ratovali. Nema tu sad da se kaze "nijesu moji" posto su se obrukali. To bi bilo suvise lako.

Zasto da ih blagosiljas?

- To su moja djeca, ti momci. Sad ja treba na njih da kidisem preko radija i novina. Nijesu oni sami posli, no im je neko naredio i poveo ih tamo. Svaki rat je bruka. I tu nema sta da se kaze, da se prica, to je kao kad se dvoje podaveljaju pa ko ce koga... Rat je bruka. Nijesu samo Crnogorci ratovali. A ko je zakukao, dvije godine ranije, kad su Amerikanci lupali one bozanstvene ljepote od dzamija u Iraku? Niko nije progovorio ni rijec! A Dubrovnik su napali "divljaci". Postoji neka planetarna pravda. Kad Amerikanci unistavaju dzamije u Iraku, sve je u redu. A kad Crnogorci bace bombu na krov od plastike i slome dva stakla, to je bruka. I sad ja treba, ako odem u Crnu Goru, da kazem da su Crnogorci kreteni i kriminalci sto su bacili nekoliko djuladi na Dubrovnik. Razdor je bio obostran i rat je uopste nesreca.

Jos nesto u vezi s Dubrovnikom. Prvi put sam cuo od jednog nesimpaticnog francuskog intelektualca, koga ti sigurno znas, koji je ljubazan i koji ima nesumnjivih kvaliteta, to je Zan d'Ormeson. On ima pravo da voli koga hoce od nasih naroda, a i Grke i Albance, to je njegova stvar. Od njega sam dakle, cuo, naucio cime su se Dubrovcani vjekovima bogatili. To je posteno sto nam je on kazao, jer to nikada nijesam cuo u Jugoslaviji: bavili su se prodajom roblja. Hvatali bi Crnce iz Libije i Egipta i prodavali ka' brave i od toga su se bogatili. To nijesam znao nego me Zan d'Ormeson naucio preko televizije.

Crna Gora je pokusala da se malo ekonomski osamostali, ali nije uspjela da se oslobodi iz zagrljaja Velikog brata. Ide tesko.

- Ne moze Crna Gora da se otkaci, ne od Srbije, nego uopste je to mnogo ozbiljnija stvar no sto ljudi shvataju. U stvari, Srbija postoji preko Crnogoraca. Da nije bilo Crnogoraca i ratnih kriminalaca taj rat ne bi nikad ni bio tamo. I Karadzic i Milosevic su Crnogorci, i onaj mali Raznatovic je sa Cetinja. Radi se o jednoj civilizaciji koja je bila potpuno ugusena i sa Istoka i sa Zapada; to je Vizantija. Nas su tamanili jos od krstaskih ratova, s druge strane Turci, Katarina Velika, prije toga Rimljani. Balkan je uvijek bio gusen izmedju nekih spoljnjih pritisaka. Vizantija ne postoji u Ujedinjenim nacijama, ali postoji u senzibilitetu, u mentalitetu, u nacinu zivota. Zapad nikad nije volio Vizantiju. Ona je uvijek bila ismijavana, da cak postoji izraz na francuskom "vizantijske svadje", sto znaci beznacajne svadje. Rat u "bivsoj" Jugoslaviji, kako je sada zovu, bio je "vizantijski rat", samo ovoga puta krvavi rat koji je mnoge naveo da prodaju svoje gelere. Postoji jedna izreka kod nas: "Crna Goro, krv te ugazio." To se desilo ovoga puta. Kazu da u Crnoj Gori ima mafijasa. Pa neka su, neka pokupe maksimum love kad ih pustaju. Zinula im guzica na dojc marke.

Znaci, raspad Jugoslavije te zabolio?

- To je moja licna tragedija i ja o tome ne pricam, kao sto ne pricam o svom licnom zivotu.

Ima li u Francuskoj slikara koje posebno cijenis?

- Za mene je francusko slikarstvo najvece planetarno slikarstvo, zato sto zivim u Francuskoj. Da zivim u Njemackoj vjerovatno bih to rekao za njemacko slikarstvo. Dakle, to slikarstvo koje me zanima ide od slavnih francuskih majstora Avinjona pa preko Fransoa Klue do danas. Moderni Francuzi me manje interesuju, a najbolji zivi francuski slikar je Baltus, koji je porijeklom Poljak. Nemoj mi spominjati Bejkona i njegovu izlozbu u Boburu. Znas li ti zasto se ne prodaju moje slike? Zato sto kazu da kopiram Bejkona. On je nesto drugo kopirao, ali to je njegov problem.

Jednog dana ce se sjetiti da si veci od Bejkona.

- Jednog dana, ali u ocekivanju toga ja tesko zivim.

Da li bi zelio da ti se napravi retrospektivna izlozba u Jugoslaviji?

- Ne, to je veoma komplikovano, a drugo, treba da znas da moje slikarstvo nema nikakve veze s umjetnoscu: to su slutnje, brige. Ja sam ti i prije rekao, ja nijesam slikar, ja sam filozof.

Crnogorski slikari
ANASTAS BOCARIC (1864-1944)

Rodjen je u Budvi, a slikarstvo je ucio u Atini i Solunu. Nakon skolovanja jedan period zivota je proveo na Cetinju, radeci kao dvorski slikar portrete savremenika u stilu akademskog realizma. Te njegove slike se mogu i danas vidjeti u Umjetnickom muzeju na Cetinju, koji posjeduje kolekciju Bocaricevih radova nastalih i u kasnijim periodima stvaralastva. Njegove crkvene slike se nalaze u Prcnju. U rodnom gradu Budvi radovi mu se cuvaju u sklopu Zbirke zavicajnih umjetnika Moderne Galerije.




PERO POCEK (1878-1963)

Rodjen je na Cetinju, a skolovanje je zavrsio na Akademiji u Napulju. Ostaje da zivi u Italiji, samo povremeno se vracajuci u Crnu Goru. Slikarski stil je poceo da gradi na akademizmu, ali ga je vrlo brzo napustio. Rasvjetljava paletu i slika mediteranske pejzaze u duhu plenerizma i impresionizma. (Pogled na Napulj, Ulcinjsko polje). Svoj razvojni put je zavrsio ekspresivnim izrazom (Kraljeva lovacka kuca). Stvaralastvo Pera Poceka se vrednuje kao najsmjelije i najvrjednije u odnosu na ostale slikare prve generacije crnogorskih savremenih umjetnika. Njegova djela se mogu vidjeti u sklopu stalne postavke slika Umjetnickog muzeja na Cetinju.




MILO MILUNOVIC (1897-1967)

Rodjen je na Cetinju. Skolovao se u Italiji, ali je u vise navrata boravio u Parizu. U njemu je upoznao Sezana, za kojeg kaze :"Preko njega sam usao u sustinu umjetnosti koja se zove slikarstvo." U dvadesetim godina napusta impresionisticki stil i svoj licni stil trazi u okvirima neoklasicizma (Akt, Kupacica), tezeci mirnim arhitektonskim kompozicijama, ravnotezi crteza i masa. Njegov kolorit je u svim periodima stvaralastva bio plemenit, uz prevlast valera. Bez obzira sto je predstavnik slikarstva likovne intelektualnosti, izraz njegovih platna iz zrele faze je najcesce melanholican (Enterijer sa torzom, Mrtva priroda sa violinom). Po tome se on smatra usamljenikom u crnogorskom slikarstvu, jer je u vremenu izmedju raskrsca svjetskih ratova tezio tome da iznad haoticne i duhom nemirne stvarnosti dosegne vise vrijednosti reda i mira. U posljednjem, poslijeratnom, periodu svoga rada, Milo Milunovic pronalazi inspiraciju u rodnom mediteranskom podneblju. Slikajuci pejzaze inspirisane boravcima u Budvi i Svetom Stefanu, rasvjetljava paletu, u slike unosi svjetlost i ekspresivnu notu u oblikovanju objekta slikanja (Riba u korpi, Plodovi mora).

Milo Milunovic se bavio i pedagoskim radom, kao profesor beogradske Akademije likovnih umjetnosti, a bio je sa P. Lubardom osnivac Umjetnicke skole na Cetinju. Imao je veliki broj samostalnih izlozbi u svim vecim gradovima SFR Jugoslavije i u svijetu (Parizu 1928. 1931, Moskvi 1960).




PETAR LUBARDA (1905-1974)

Rodjen je na Cetinju. Pocetak skolovanja mu se veze za Beograd, u kojem se ne zadrzava dugo i koji zamjenjuje sa Academie des Beaux-Arts u Parizu. Nemirnog duha, ubrzo napusta redovno skolovanje i odlucuje se da samostalno uci obilazeci muzeje i galerije Pariza.Tih godina izlaze na Salon des Independes, a u godinama poslije toga priprema niz samostalnih izlozbi u svjetskim umjetnickim centrima poput Rima 1929, Haga 1939. gdje dobija prvu medjunarodnu nagradu. Njegov stil se poceo razvijati u okvirima koloristickog realizma. Pedesetih godina on ce dozivjeti veliku promjenu i sazrijevanje. U pejzazima iz Crne Gore (Iz okoline Cetinja, Kamena pucina 1951.), forma je dobila ekspresivan izgled arabeske, pojacana sukobom toplo – hladnih tonova. U monumentalnim kompozicijama iz nacionalna epike i drame (Boj na Kosovu, Bitka na Vucijem Dolu, Sutjeska, Guslar) njegov izraz oslobadja cistu i jaku boju i kompozicione ritmove, opiruci se racionalnoj i estetskoj konstrukciji slike. U kasnoj fazi rada (Zodijak, Vatreni zid) dosao do apstraktnog eksresionizma. Medjutim njegove slike nikad nisu gubile vezu sa literarnim predloskom. Nihov znacaj je bio upravo u tome da su one bile briljantna transpozicija nacionalne epike u sferu likovnih vizija univerzalnog karaktera.

Petar Lubarda je imao veliki broj samostalnih izlozbi, u Jugoslaviji i sirom svijeta. Dobio je Grand-prix na Svjetskoj izlozbi u Parizu 1937, te Nacionalnu nagradu Guggenheim 1956.

Stalna postavka njegovih slika se nalazi na Cetinju u Umjetnickom muzeju.




BRANKO FILIPOVIC- FILO (1924- 1998)

Rodjen je na Cetinju. Zavrsio je Akademiju u Beogradu 1955. i Accademia di Belle Arti u Rimu. Jedan od najznacajnijih predstavnika enformela i lirske apstrakcije, pjesnik drame nastajanja, slikar pozitivne energije i strastvenog zivotnog impulsa.

Samostalno je izlagao u Beogradu, Zagrebu, Rimu, Becu, Briselu i Parizu.

Njegove slike se mogu vidjeti u Umjetnickom muzeju na Cetinju.




MIODRAG – DADO DJURIC (1934)

Rodjen je na Cetinju. Zavrsio je Umjetnicku skolu u Herceg-Novom i Akademiju u Beogradu 1956. Te godine odlazi u Pariz, u kojem ostaje da zivi do danas. Po prirodi je samotnjak, uporan, nepredvidiv. "Moja Crna Gora je odmah, sasvim, u pocetku svega, ona je jezgro moje inspiracije." Tematski njegovo slikarstvo predstavlja vizuelnu metaforu "smaka svijeta". To su prizori apokalipse citavog zivog svijeta koji u sebi svjesno njeguju iluzionisticki i literarni momenat. Slikarski, oni su potencirani preciznim crtezom, naturalizmom zastrasujucih detalja i neobicno svijetlom atmosferom prostora u kojem se desavaju.

Alen Boske (franc. likovni kriticar) ga poredi sa Tangijem i Ernstom, a po osobenoj imaginaciji sa Dalijem.

Danijel Kordije: "Slavimo ovog slikara – djecaka sto je ponovo dao sustinu slikarstvu, onu koja mu je nedostajala."

Fransoaz Soaj : "Dado je umio da raskine sa starim pravilima koja sputavaju slikarstvo i otuda je dospio na vrh moderne umjetnosti. Izvan nestvarne stravicnosti njegovih cudovista i zavodljivosti njegove palete, Dadovo djelo- jedno od najznacajnijih naseg doba- ostaje istovremeno i jedno od najtezih."

Njegove slike se danas nalaze u Boburu, Vasingtonskoj galeriji, Amsterdamu, Njujorku i Briselu.

Umjetnicki muzej na Cetinju posjeduje kolekciju njegovih ranih radova.




VOJO STANIC (1924)

Rodjen je u Podgorici. Zavrsio je studije vajarstva u Beogradu, nakon kojih odlazi da zivi i radi u Herceg Novom. Vremenom se opredjeljuje za slikarstvo, koje mu omogucuje bolju izrazajnost sopstvenog duha - miroljubivosti , mediteranske duhovitosti i interesovanja za ljude. Njegove slike su male pozorisne price iz svakodnevnog zivota, pune topline. U njima se ozivljava duh renesansnih komedija, blago karikiranih ljudskih mana i istovremenog razumijevanja istih. Teme iz kafana, sa mora ili iz kuce cesto su isprepletene nadrealnim detaljima ili mastovito izvrnutim odnosima likova i predmeta.

Vojo Stanic je imao vise samostalnih izlozbi. Njegovo najznacajnije predstavljanje je bilo na Venecijanskom Bijenalu 1996.

Njegove slike se nalaze u vecini galerija u Crnoj Gori, a u Umjetnickom muzeju na Cetinju su u sastavu stalne postavke.




DIMITRIJE POPOVIC (1951)

Rodjen je na Cetinju. Zavrsio je Akademiju u Zagrebu, gdje je ostao da zivi i radi. U pocecima svoga rada oslanjao se na Dada Djurica i Dalija, ali za njegov dalji, zreliji stil mnogo su zanacajniji uzori u Mikelandjelovom i Mestrovicevom djelu. Virtuozan crtac, skolovan na renesansnim majstorima, slika stabilne kompozicije, cisto, precizno izvedene plasticnosti objekta. Nasuprot tom metodu gradjenja slike stoje njegovi motivi: svijet raspadanja, kombinovanja zivotinjskih i ljudskih djelova koji izazivaju jezu i zgrazavanje. Njegovo djelo je izraz modernog senzibiliteta i ljudske raspolucenosti : erotskih i kristoloskih tema, opscenog i sakralnog, nadrealnog i klasicizma, vizije i deskripcije. Poznati su mu ciklusi : Judita 1983, Corpus Misticum1985.

Samostalno je izlagao na Cetinju, Beogradu, Zagrebu, Zenevi, Milanu, a njegova najnovija izlozba bila je postavljena u Vatikanu.

Frida Kalo u Beogradu, simbolično


Nedelja posvećena Fridi Kalo, otvorena je sinoć u beogradskoj Beton hali teatru. Fenomen meksičke slikarke eksploatisan je u ovdašnjim medijima prošle godine, od trenutka kada je IK Clio objavila "Dnevnik Fride Kalo", a u bioskopima se još prikazivao film o njenom životu, sa Selmom Hajek i Antoniom Banderasom, u glavnim ulogama. Otvarajući Nedelju posvećenu Fridi Kalo, ambasador Meksika u SCG Karlos Dijego i Kasada, rekao je da je da se pedesetogodišnjica njene smrti, raznim manifestacijama obeležava i u Meksiku. Nedelja posvećena Fridi Kalo otvorena je izložbom postera i publikacija, nakon čega je Leposava Milošević Sibinović - vajar - održala predavanje "Bol i radost u slikarstvu Fride Kalo". Emitovana je i radio drama "Frida" autorke Sanje Domazet u režiji Ivane Vujić (produkcija RTS), koja će uskoro učestvovati na Festivalu radio drama "Prix de Italia". U nastavku programa, ove nedelje, održaće se još nekoliko predavanja - na teme: "Frida - život u slikama" govoriće Radoslav Zelenović (direktor Jugoslovenske Kinoteke), "Mit o ženi" je naziv predavanja koje će održati Biljana Bukvić (prevodilac) i Sanja Domazet (dramski pisac), a na temu "Bol kao inspiracija" govoriće Irina Subotić (istoričar umetnosti) i Ivana Vujić (reditelj).
U Beton hala teatru, gde se odvijaju svi programi (ulaz je besplatan) gostovaće Johan Kresnik iz Berlina sa plesnom predstavom "Frida Kalo", a što se filmova tiče, premijerno će biti prikazan meksički film "Frida - živa priroda" u režiji Pola Leduka i jedan dokumentarni film o njenom životu, dok će manifestaciju u petak zatvoriti igrani film "Frida". Čitaće se i odlomci iz knjige "Dnevnik Fride Kalo". "Nakon smrti (1954), ona je postala izuzetno popularna, a sedamdesetih godina ponovo je porasla njena popularnost. U Meksiku se smatra velikom i snažnom ličnošću, zbog snažnog karaktera i zbog toga što je išla ispred svog vremena", rekao je, pored ostalog, Karlos Rodrigez i Kesada, najavljujući ovonedeljnu manifestaciju čiji su organizatori Ambasada Meksika i Beton hala teatar. J.

Izabrana dela Eugena Verbera


Pored "Talmuda" i "Uvoda u jevrejsku veru", Narodna knjiga uskoro treba da objavi i novo izdanje Verberovog prevoda "Kumranskih rukopisa"


I pored velikih napora ovdašnjih izdavača, koji su uprkos materijalnoj oskudici, tokom proteklih godina uspevali da objavljuju vredne knjige i time donekle povrate narušeno dostojanstvo našoj kulturi, ostao je ogroman nepopunjen prostor za objavljivanje kapitalnih dela iz gotovo svih oblasti literature. Tako se beogradska Narodna knjiga, svrstala u grupu malobrojnih izdavača koji je na vreme odlučio da pojedina od ovih izdanja ponovo objavi, ne bi li udovoljila potrebi institucija i pojedinaca za značajnim naslovima iz domena priručničke, leksikografske i religijske literature.
Dosledno sprovodeći svoje planove, ovaj izdavač je tokom 2002. godine započeo objavljivanje izabranih dela Eugena Verbera, pre svega onih koje je kao autor i vrsni prevodilac ostavio za sobom, prerano preminuvši pre devet godina. Verber je bio glumac, pisac, književni prevodilac, neumorni i blistavi intelektualni um i, kako je zapisano u našoj kulturi, naš najugledniji judaista i hebreista.
Pored monografije "Uvod u jevresku veru" i ponovljenog izdanja "Talmuda", koji su u međuvremenu objavljeni, sa velikom pažnjom očekuje se i novo izdanje Verberovog prevoda "Kumranskih rukopisa". Namera izdavača bila je motivisana činjenicom da su ove knjige i te kako tražene u knjižarama, kao i da je od vremena ranijih izdanja stasala nova generacija čitalaca koja ima potrebu za ovom vrstom literature. Podsetimo samo da je "Talmud" od 1981. doživeo četiri izdanja u velikom tiražu, a da su "Kumranski rukopisi" nagrađeni prestižnom nagradom "Miloš N. Đurić" kao najbolji prevod 1983. godine.
Verberov "Uvod u jevrejsku veru", kako sam autor navodi u kratkom pogovoru, predstavlja prvi obimniji udžbenik te vrste objavljen kod nas od vremena posle Drugog svetskog rata. U knjizi smo u prilici da nađemo sve ono što nas interesuje o jevrejskim praznicima, oblicima svetkovanja, postovima, načinima ishrane, kao i običajima koji prate rođenje, umiranje, ili radnje koje se praktikuju pri sahranjivanju. Iako je u svom detinjstvu i mladosti stekao tradicionalno versko obrazovanje i vaspitanje, pisac navodi kako "nikada slične knjige nije imao", tako da je prva znanja o veri svog naroda sticao u roditeljskom domu, u kome je živeo poštujući jevrejsku versku praksu, da bi se "tek nakon dugogodišnjeg bavljenja naučnim i prevodilačkim radom u jevrejskim naukama", sazreli neophodni uslovi za samostalno pisanje jedne ovakve knjige.
Preuzevši na sebe zadatak da obnovi dragocene rezultate Verberovog istarživačkog, autorskog i prevodilačkog rada, "Narodna knjiga" je, pored "Uvoda u Jevrejsku veru" objavila i drugu knjigu Izabranih dela - "Talmud", čiji je tekst, pored prevoda sa hebrejskog i aramejskog jezika, autor dopunio i bogatim predgovorom.
U najskorije vreme očekujemo da će ovaj veliki izdavački poduhvat biti dopunjen i objavljivanjem "Kumranskih rukopisa", u kojima je pored izbora tekstova i njihovog prevoda, Verber napisao objašnjenja i rečnik pojmova, kako bi čitaocu bilo olakšano razumevanje drevnih zapisa, pronađenih pre nepunih šest decenija kraj obala Mrtvog mora.
Osim što će mlađim bibliofilima ova literatura postati neka vrsta svetionika u mnogim prilikama, čije će stranice ritualno prelistavati, a drevna saznanja i ideje usvajati sa lakoćom i neskrivenim oduševljenjem, članovima jevrejske zajednice biće pružena mogućnost da, putem jednog opsežnog pregleda pojmova i radnji vezanih za jevrejske praznike i običaje, ali i objašnjenjima datim uz ključne knjige jevrejske vere, prošire svoja znanja o bogatoj kulturnoj baštini svog naroda. Siniša Kovačević

O protokolu Sionskih mudraca iz novog ugla - nastanak protokola

VELIKI FALSIFIKAT


Da li je nastanak "Protokola" još jedna u nizu pakosti podmetnutih jevrejskom narodu, ili ne?! Činjenica je da mnogi Jevreji pripadaju nekim mračnim redovima, ali to ne bi smeo da bude razlog za generalizovani stereotip da su Jevreji krivi za sve nevolje ovog sveta. Ali, činjenica je i to da "Protokoli" predstavlju genijalan program za dalje osvajanje sveta.

Bilo ko je pročitao "Protokol" razumeće zašto Jevreji širom sveta odlučno i s pravom napadaju svako njegovo novo izdavanje.

Naime, za njih je protokol falsifikat sačinjen od strane OHRANE (tajne policije carske Rusije), a napisan je s ciljem da se za sve nedaće diljem sveta okrive Jevreji. Najbolji dokaz za to je i činjenica da je i Adolf Hitler koristio "Protokole" kako bi izazvao mržnju, odnosno, antisemitska osećanja među Nemcima.

Naravno, Jevreji kažu da je besmislena tvrdnja o jevrejskoj zaveri usmerenoj na to da vladaju celim svetom. Po njihovom mišljenju, nastanak "Protokola" vezuje se za ORHANU koja je preradila pamflet Morisa Zolija: razgovor u paklu između Monteskjea i Makijavelija napisan je još 1862. godine u Ženevi, a uperen je protiv apsolutističke vlasti Napoleona III u Francuskoj.

U spisu "Ka jednoj racionalnoj teoriji tradicije" Karl Poper (nemački filozof jevrejskog porekla) kaže da se u društvenom životu ništa ne odigrava onako kako smo zamislili i da svako dešavanje uvek ima neželjenih posledica koje se ne mogu eliminisati, te otud njegov eksplicitan stav protiv svih "teorija zavere" koje bi globalozovale pokušaje manjih ili većih grupa da utiču na svetsku politiku u smislu osvajanja opšte vlasti (što se obično pripisuje masonima).

Tokom istorije, ideje o "teriji zavere" uglavnom su zastupale levičarske snage i partije liberalne orijentacije, dok su oni koji veruju u nju uporno dokazivali da "Protokoli" nisu pamfleti i falsifikati, a kao glavni argument za to poslužio im je cionizam (nacionalni pokret Jevreja za uspostavljanje vlastite države u Palestini) koji svojim delovanjem navodno potvrđuje mnoge stavove iz "Protokola".

Za protokole se tvrdilo da prestavlja zapis sa Svetskog kongresa Jevreja održanog u Bazelu 1897, na kom su doneti planovi za postizanje dominacije nad celim svetom.

Od pozanatih knjiga takve prirode svakako je ona Viktora Marzdena pod nazivom "Sionski protokoli". Marzden je bio dopisnik "Morning posta" iz Rusije, a po njegovom mišljenju istorija protokola tekla je ovako:
"Ruski agent u Parizu g-đa Justina Glinka dobavljala je važne informacije koje je prosleđivala generalu Orgevskom u Sankt Peterburg. Na spisku njenih plaćenika nalazio se i Jevrejin Jozef Sorst, član pariske masonske lože 'Mizraim'. Jednog dana 1884. godine Sorst je Rusima ponudio informacije od velike važnosti za njih, tražeći za to sumu od 2500 franaka. Traženi novac predala mu je g-đa Glinka, a za uzvrat je dobila izvesne dokumente. Posle toga, Sorst odlazi u Egipat gde je, po izveštaju francuske policije, misteriozno ubijen. Original dokumenta, zajedno sa prevodom, poslat je Orgevskom koji ga je uručio svom pretpostavljenom, generalu Čerevinu, koji je ovaj dokument trebalo da preda lično caru, ali budući da je bio dužnik ruskim Jevrejima, dokument je jednostavno sklonio u arhivu. U međuvremenu, u Parizu se pojavio jedan pamflet u kome se vrlo loše govorilo o ruskom dvoru i pošto se sumnjalo da je u to umešana i g-đa Glinka, naređeno joj je da se vrati u Rusiju, posle čega je prognana na svoje imanje. Tamo je zapovedniku okruga A. Suhotinu dala kopiju dokumenta koji je danas poznat pod nazivom "Protokoli sijonskih mudraca". Suhotin dokumente pokazuje svojim prijateljima, Stepanovu i Nilusu. Godine 1897. Stepanov privatno izdaje "Protokole", a profesor Sergej A. Pilus objavljuje ih u Carskom selu 1901. godine. Nilusov prijatelj G. Butmi takođe je izdao "Protokole", a jedan primerak ovog izdanja nalazi se u Britanskom muzeju od 10. 08. 1906. godine.

U januaru 1917. godine Sergej Nilus pripremio je drugo, dopunjeno i "dokumentovano" izdanje. Međutim, pre nego što je došla na tržite, knjiga je zaplenjena i po naređenju Arona Kirbiza Kerenskog uništena. Ipak, sačuvano je nekoliko primeraka i prebačeno na Zapad. Knjiga je izdata 1919. u Nemačkoj, 1920. u Engleskoj, Francuskoj i u SAD, 1929. u Jugoslaviji u Splitu, 1933. u Beogradu, zatim ponovo 1941. godine po dolasku nacista na antimasonsku izložbu, a potom 1994. godine od strane kuće "Velvet". Izdanje je zabranjeno kao i sva druga.

Stav da su "Protokoli" potpun falsifikat i u celini sumnjiv spis koji su nosioci antisemitskih interesa podmetnuli sa namerom da se ozloglasi judaizam - uglavnom preovladava u savremenim naučnim krugovima.
Ali, da li je to baš tako?

Naime, brojne zagonetne napomene sadržane u "Protokolu" snažno svedoče protiv takvog zaključka, ukazujući na to da ih nije mogao smisliti neki lukavi prevarant.

Nijedan antisemitski falsifikator ne bi umešao takve napomene u nameri da stvori nepoverenje u judaizam, jer niko ne bi verovao da su one jevrejskog porekla.

Pođimo redom i iznesimo neke od njih, za koje smatramo da zaslužuju pažnju naših čitalaca:
- U tekstu se u više navrata govori o dolasku masonskog kraljevstva i kralja sionske krvi koji će vladati njim. Tvrdi se da će budući kralj biti izdanak dinastičkog korena kralja Davida kao i to da će kralj Jevreja biti stvarni papa i patrijarh međunarodne crkve.

Kao izraz jevrejske misli, stvarne ili izmišljene, takve izjave su bukačke i besmislene. Još od biblijskih vremena nijedan kralj nije imao mesta u jevrejskom predanju, a samo načelo kraljevanja postalo je potpuno beznačajno.

Zamisao o kralju Jeverejima je bila besmislena i 1897. g. isto kao i danas, a nijedan falsifikator nije mogao biti neobavešten o toj činjenici, te se pretpostavlja da su navedene napomene pre hrišćanskog porekla nego judaističkog.

Tokom poslednja dva milenijuma jedini kralj Jevreja bio je ISUS - a prema jevanđeljima, on je bio od dinastičkog korena Davidovog.

Ako je neko izmislio jedan spis pripisujući ga jevrejskoj zaveri, zašto bi u njega uneo nesumnjivo hrišćanke prizvuke?!

- Tekst "Protokola" završava se neobičnim iskazom: "Potpisano od strane predstavnika "siona 33 stepena".

Zbog čega bi jedan antisemitski falsifikator pokušao da okrivi sve Jevreje umesto nekolicine onih koji sačinjavaju predstavnike "siona 33 stepena" i zašto bi objavio da su spis potpisali, recimo, predstavnici međunarodne jevrejske skupštine? Nezamislivo je da predstavnici "siona 33 stepana" deluju tako kao da se odnose na bilo kakvu međunarodnu jevrejsku zaveru, a u najboljem slučaju izgledalo bi kao da je to samo masonski spis, a znamo da 33 stepen u masonstvu pripada tzv. strogoj pokornosti sistema slobodnog zidarstva koji je uveo Hunt na zapovest svojih nepoznatih pretpostavljenih čiji je pripadnik bio Čarls Redklif. Važno je reći i to da gornje razrede ovog reda čine najniži razredi tajnog reda "sionskog priorata".

Pojavljivanje "Protokola" u javnosti smatramo neminovnošću i pored činjenice da su bili velika i dobro čuvana tajna. Naime, što je dokument tajniji, važniji, zanimljiviji, raste mogućnost da se banalno otkrije.

Masonerija pokušava na sve moguće načine dokazati da su "Protokoli" antisemitski pamflet, povezujući ih sa satirom o Napoleonu III, Morisa Zolija.
Odbaciti "Protokole" izuzetno je teško, čak i ako ih proglasite falsifikatom.
Najčešće citirani štampani tekst "Protokola" do kog je došao Sergej Aleksandrovič Nilus gotovo je identičan sa onim koji je prezentovao Jurij Butmij, a analizu razlika oba teksta dao je Mihajlo Popovski u knjizi "Tajni svet masona" , napominjući u završnom komentaru:
"Butmijev tekst niko nije opovrgao, a kako i bi kada se najveći deo onoga što je sadržano u njemu nalazi i u ranijim govorima ili spisa triju jevrejskih rabina:

Prvi je govor rabina Rajhorna (Reichhorn) održan u Pragu, na grobu rabina Simeona Ben Juda godine 1880, dakle sedamnest godina pre kongresa u Bazelu. O tome šta je i kako je govorio Rajhorn saznajemo od ser Džona Redklifa u spisu 'Izveštaj o istorijskim i političkim događajima poslednjih deset godina'.
Drugi tekst, brošura pod nazivom 'Ein Rabbiner uber die Goim' godine 1901. dopala je u ruke mladočeškom zastupniku Bresnovskom, zbog koje je on interpelirao ministra rata, pa je tako izašla u javnost (austrijski nedeljnik 'Michel Wache auf' broj 7 i 8 od 2. i 3. marta 1901.godine).

Treći je govor nepoznatog rabina na kongresu u Lavovu 1911. godine, obelodanjen u bečkom 'Bauern Bundler'-u 1. novembra 1912. godine.
Autentičnost ovih spisa nikad nije poricana, što govori u prilog autentičnosti teksta "Protokola" - ali ne u smislu dokaza o postojanju cionističke zavere već u smislu postojanja spisa koje su sačinili pripadnici nekog tajnog hrišćansko-jevrejskog reda ili društva.

PROTOKOLI AUTENTIČNI, A JEVREJI ŽRTVE MANIPULACIJE

Svi ovi dokumenti pojavili su se krajem 19. veka, što znači da su stari preko 100 godina, ali njihov sadržaj i danas je aktuelan.

Mada se u prošlosti pokušalo implicirati to da se radi o krivotvorenom materijalu, danas je lako uvideti da je u pitanju autentičan materijal.
Bez obzira na to što su u njima Jevreji smatraju glavnim protagonistima svetske zavere, čini se da su ovi dokumenti delo tajnog društva koje se zove iluminati, zbog čega se ovaj dokument danas često naziva i - "Iluminati protokoli."

Jevrejski narod bio je žrtva njihove manipulacije, uostalom kao i svi drugi narodi. Iluminati sebe stavljaju izvan država i nacija, a neke od njih koriste za promociju svojih planova.

Oni koji su dublje proučavali delovanje ovog tajnog društva, mogu vrlo lako prepoznati njihove "otiske prstiju" i u ovim "Protokolima". S obzirom na to da se ovde radi o jednoj multidimenzionalnoj manipulaciji ljudima, svi oni koji teže istinskoj slobodi moraju dobro da prouče metode kojima se ovaj kontrolni sistem služi, pre svega zbog toga što su one "kodirane" tako da se bezizlazan položaj današnjeg čoveka smatra normalnim, a to je jedan od glavih aspekata manipulacije čoveka koji se manifestuje suženjem njegove svesti i moći percepcije, a sve to postiže se - kontrolom informacija.

S jedne strane, opasno je tražiti zaveru u svemu što se događa, a s druge strane još je opasnije ne videti zaveru tamo gde ona postoji.

Ukoliko ovoj grupi ljudi pođe za rukom da ostvari vešto organizovan plan koji se sprovodi već hiljadama godina, a kako stvari stoje čini se da imaju dobre šanse za to - cena koju će platiti ljudski rod mogla bi da bude previsoka.

Da li nam je Kastaneda u svojoj poslednjoj knjizi slučajno rekao: "Upravo kao što mi gajimo kokoške u kokošinjcima, grabljivci gaje nas u ljudskim krletkama. Tako im je hrana uvek na raspolaganju".
"Ovo je nemoguće! Da je to tako, ja bih to sigurno znao!" - reći će većina onih, koji spavaju, a misle da su budni.

DANAS SADRŽI SUTRA

Kucnuo je poslednji čas da aktiviramo svoje mozgove, jer ako to ne učinimo sad, možda to više nikad nećemo moći učiniti. U zavisnosti od toga kako je pojedinac koristio svoj um dok mu je bio na "raspolaganju", odrediće se i njegova dalja sudbina, odnosno, prema tome će snositi konsekvence u budućnosti.

Oni koji su živeli na prostorima bivše Jugoslavije imali su "sreću" da dožive različite aspekte ove istorijske manipulacije, a osetivši je na svojoj koži mnogi su se "probudili". Naime, podelili su nas na nekoliko glavnih grupa, zatim na mnogo "sporednih" podgrupa koje su se tokom istorije sukobljavale, kako se činilo spontano, a u stvari ljudi sa ovih naših prostora bili su vešto i perfidno izmanipulisani kad god je to kontrolorima "matriksa" odgovaralo. O posledicama svega ovoga ne moramo ni pričati.

Većina nas imala je priliku da doživi jedan sistem/program dizajniran od strane ove iste grupe ljudi: marksizam, odnosno, komunizam, zamišljen da bude antiteza kapitalizmu, prilikom stupanja na istorijsku pozornicu "pokosio" je desetine miliona ljudi. Umesto veronauke, u škole se uvodi proučavanje novog programa - marksizma, sa takvom ozbiljnošću kao da će trajati hiljadama godina. Na kraju posle toliko žrtava, "puj pike" - ne važi više.

Nazad stoko, u stare torove! Sada, đaci opet idu na veronauku (svako na svoju), dok iluminati ne izađu s nekim novim programom. Sada nam se smeši neka "new-age" religija!

Naime, ustanovljenje novog svetskog poretka ne može proteći bez većeg oružanog sukoba između hrišćana i islamista, tako da je vrlo moguće da će tek posle jedne ograničene upotrebe nuklearnog oružja i par miliona mrtvih, doći do adekvatne reakcije naroda, odnosno, do njihovog zahteva da se taj užas zaustavi po svaku cenu, kako bi se onda moglo reći: "Eto, vidite do čega nas dovedoše ove religije" - sada moramo napokon nešto poduzeti. Pa naravno, imamo rešenje - "new age" religija, zajedno sa novim svetskim poretkom. Ali, obavezna za sve, naravno!

Naš obrazovni sistem nikad nam nije ponudio podatke o dizajniranju, finansiranju, uvođenju i održavanju komunističke vlasti u Rusiji i mnogim drugim zemljama sveta, verovatno zbog toga što je i on pod direktnom ili indirektnom kontrolom iluminata.

Što se tiče sistema finansiranja "poduhvata" ove organizacije primetno je da se on bazira na prodavanju "magle", da u realnosti nema nikakvu podlogu, nego je fiktivan. Na bazi te fikcije oni naplaćuju interes kojim stvaraju bazu za kupovinu svega, od prirodnih bogastava pa do ljudske duše. Danas gotovo ne postoji zemlja koja nije njihov dužnik. Naravno, IMF (Međunarodni Monetarni Fond) takođe je jedna od njihovih važnijih organizacija.

Što se tiče kontrole svesti ona počinje kontrolom informacija, a ona se uspostavlja u domenu obrazovanja, nauke, u medijima, religioznim institucijama itd.

Do dan-danas, u svetu se nije dogodio nijedan lokalni ili globalni sukob, a da ova grupa nije bila u njegovoj pozadini o čemu svedoče i zbivanja u vezi sa poslednjim konfliktima na balkanskim prostorima. Upravo tu, mogli su se uočiti osnovni aspekti manipulacije kojima se iluminati služe za razbijanje država, izazivanje oružanih sukoba, održavanje rata dok se industrija i infrastruktura napadnute države dovoljno ne unište. Tada na vlast stupa marionetska vlada, uništena država se kreditira kako bi se obnovila infrastruktura i privreda zemlje, uz visoke interesne stope. Te kredite uspostavljena vlada od strane iluminata obično ne uspeva da vrati, te tako i ona i država i narod postaju "vlasništvo" IMF-a. Usput se obavlja i tranzicija prirodnih bogatstava, industrije, komunikacija, medija. Oni koji sve ovo prežive postaju jeftina radna snaga, ukoliko imaju sreće da uopšte dobiju posao.

I tako stalno u krug. Ljudsko biće u kontuzovanom stanju svesti opet će poleteti na komšiju, ne primećujući da su i on i komšija izmanipulisani od strane organizacija koje su za njih nevidljive.

Jevrejski narod takođe je žrtva ove manipulacije, jer je on, čini se, skrenuo na sebe "specijalnu pažnju" ovih reptilnih 4D entiteta, koje najbolje simbolizuje - Jehova. Na toj "pažnji" njima ni malo ne treba zavideti, jer kao Jehovin "izabrani narod" Jevreji su stavljeni u jednu podređenu ulogu, analognu sklapanju ugovora sa đavolom. á

GENETSKI KOD

Dovoljno je pročitati "Knjigu Isusa Nunova" iz Starog Zaveta, pa shvatiti da se pokolj ljudskih bića na ovoj planeti obavlja "odozgo", na čelu sa fiktivnom individuom - Jehovom i kako smo mi samo jedan instrument u njegovim rukama.

Veštom manipulacijom "Protokola", odnosno, njihovom implikacijom jevrejskog naroda kao nosioca ove zavere, realni zaverenici skrenuli su pažnju i srdžbu sa sebe na narod koji realno ne stoji iza toga, nego je samo jedna od njihovih žrtava.

Slična stvar je i sa cionističkim pokretom koji je takođe organizovan od strane iluminata, čak se nalazi u njegovom užem rukovodstvu, a svojim zločinačkim akcijama za "dobrobit" jevrejskog naroda čine mu upravo suprotno, stvarajući uslove za njegovu propast, pogotovo na području današnjeg Bliskog Istoka.

Zašto je jevrejski narod dobio "specijalni tretman" od strane hiperdimenzionalnih kontrolora možemo samo da nagađamo, međutim, ima nekih indikacija da njihov genom sadrži određene elemente koji imaju veliki potencijal ukoliko bi se njihov nosilac "probudio".

Čini se da ti geni u jednom takvom slučaju mogu da obezbede njihovom nosiocu tranziciju na jedan viši nivo postojanja, odnosno, izlazak iz realiteta u kome smo trenutno zarobljeni. Međutim, ako je čovekova svest zarobljena, onda od izlaska iz "podruma" nema ništa.

Ugovorom sa Jehovom sprečila se genetska razmena Jevreja sa pripadnicima drugih naroda, dok su oni kao narod ostali sputani a njihov istinski duhovni potencijal amputiran.

Stoga je sasvim razumljivo što se najžešći protivnici cionizma danas nalaze među pripadnicima jevrejskog naroda. U određenim istorijskim periodima, kao i danas, objavljivanje "Protokola" smatralo se jednim antisemitskim aktom. Zataškivanjem dokumenata nije se mnogo postiglo, osim što su se otklonile potencijalne smetnje odvijanju ovog plana u čiju zamku bi mogli da upadnemo svi zajedno.

Kontrolni sistem iluminata uspeo je da "hipnotiše" mase do te mere da se ratovanje i ubijanje drugih ljudskih bića kao i zagađenje prirode smatra neizbežnom i normalnom pojavom.
Činjenica je da na gornjim nivoima već odavno postoji samo jedna vlast i da je iluzija da su političari ili tajne službe većih zemalja u međusobnom konfliktu.á

Da li se ovde radi o zaveri ili ne, stvar je ličnog stava svakog pojedinca. Na kraju krajeva - sve je to stvar slobodne volje.

Ipak, svima onima koji nakon čitanja ovog teksta ne vide ništa nad čim bi se trebalo zamisliti, mogu samo da poželim laku noc i miran san.

Atlantida pronađena u Španiji
Najstarija svjetska misterija možda je konačno riješena. Grupa naučnika tvrdi da je najvjerovatnije pronašla ostatke izgubljenog grada - Atlantide. Satelitske fotografije južne Španije podudaraju se s opisima drevnog grada utopije, koje je dao grčki filozof Platon.

Doktor Rainer Kühne s Univerziteta "Wuppertal" u Njemačkoj tvrdi da se Platonov opis ostrva Atlantida odnosi na pojas nedaleko od obale u južnoj Španiji, koja je uništena između 800. i 500. godine prije nove ere. Kako prenosi BBC, satelitske fotografije slane bare, poznate kao Marizma de Hinojos blizu Cadiza, pokazuju dvije pravougaone strukture u blatu i dijelove koncentričnih krugova koji su ih nekad okruživali.

"Platon je pisao o ostrvu s pet dijametara (925 metara) koji su okruženi s nekoliko kružnih struktura, koncentričnih krugova od kojih se neki sastoje od zemlje, a drugi od vode. Na slikama imamo koncentrične krugove upravo onakve kako ih je opisao Platon", rekao je Kühne. On tvrdi da bi pravougaone strukture mogle biti ostaci srebrnog hrama posvećenog Posejdonu, bogu mora, i zlatnog hrama posvećenog Kleiti i Posejdonu - što je sve opisano u Platonovom "Dijalogu Krećana".

Međutim, veličina ostrva i koncentričnih krugova na fotografijama je nešto veća od Platonovog opisa Atlantide. Njemački naučnik tvrdi da postoje dva moguća objašnjenja za to odstupanje. Prvo, Platon je možda pogriješio u procjeni veličine Atlantide i drugo - mjerne jedinice iz drevnog perioda koje je Platon koristio možda su za 20 odsto veće od onih koje se sada koriste. Ukoliko je druga pretpostavka tačna, pravougaoni objekti u potpunosti odgovaraju dimenzijama hramova koje je dao Platon.

Apstrakcija likovnog izraza
BANJA LUKA - "Balkanski tokovi", prva samostalna izložba Slobodana Vidovića, banjolučkog akademskog slikara, otvorena je u petak u Izložbenom salonu Kulturnog centra Banski dvor u Banjoj Luci.

Riječ je o izložbi koja broji 20 slika rađenih u tehnici ulje na platnu, a koje je Vidović radio zadnje tri godine svog stvaralaštva.

Izložbu je otvorio Dragoljub Davidović, gradonačelnik Banje Luke, a o stvaralaštvu mladog umjetnika govorila je Ljiljana Perduv-Misirlić, istoričar umjetnosti i kustos u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske.

"Vidović je izdanak jedne generacije novih ljudi naših sugrađana koji su završavajući Akademiju umjetnosti u Banjoj Luci svojim djelima doprinijeli afirmaciji likovne umjetnosti našeg grada", rekao je Davidović.

Ova izložba, naglasio je Davidović, još je jedan dokaz da je banjolučka Akademija umjetnosti opravdala svoje postojanje, jer je stvorila mladu generaciju banjolučke art scene.

"Gledajući slike koje su izložene ovdje, reklo bi se da je u pitanju umjetnik sa više godina i više iskustva. Ali kad se prati rad ovog mladog umjetnika postaje jasno da zahvaljujući njegovom izrazitom talentu i pristupu umjetnosti uopšte postoji logika nastanka ovih slika. Vidović vrlo rano napušta akademski kliše i okreće se internacionalnom likovnom izrazu apstraktno-ekspresionističkog obilježja", izjavila je Ljiljana Perduv-Misirlić.

Izložba "Balkanski tokovi" trajaće do 30. maja.

Grafike Miodraga - Dade Đurića
BANJA LUKA - Izložba grafika akademskog slikara Miodraga - Dade Đurića biće otvorena 9. juna u Galeriji "Dacešin" u Ulici svetog Save 16 u Banjoj Luci.

Riječ je o 30 grafika, rađenih u tehnikama suva igla, bakropis, akvatinta i gvaš, koje su nastale u periodu od 1980. do 1982. godine.

Miodrag - Dado Đurić kao slobodni umjetnik živi i stvara u Parizu od 1956. godine, pripada starijoj generaciji slikara koji su u Parizu napravili visok uspon u svojoj umjetničkoj karijeri.

Đurić je rođen 1933. godine na Cetinju u Crnoj Gori. Godine 1952. završio je Umjetničku školu u Herceg Novom, a na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu 1956. godine diplomirao je u klasi profesora Marka Čelebonovića.

Radio je kao litograf dok se nije afirmisao kao slikar u Parizu, gdje se iskazao sa oko 30 samostalnih izložbi, počev od prve održane 1958. godine u Galeriji "Daniel Kordier". Kasnije je bio zastupljen samostalnim ili učešćem na grupnim izložbama u skoro svim svjetskim centrima likovne umjetnosti - šest samostalnih izložbi u Njujorku, tri u Briselu, dvije u Tuluzu, Ruanu, Bolonji, Roterdamu... Izlagao je na izložbi "Contemporary Montenegrin Paintings", koja je održana 1997. godine u Vašingtonu u SAD.

Ostvarenja Dade, kako ga zovu svi u umjetničkim krugovima, izložena su u mnogim muzejima, galerijama i privatnim kolekcijama savremene umjetnosti u svijetu.

Đurić je član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Zastupljen u trotomnom djelu "Umjetnost XX vijeka", koje je objavljeno u Parizu te u brojnim enciklopedijama umjetnosti.

A. BASARA

"Frida" odjekivala s Kastela Na banjolučkom "kamenom srcu" - Kastelu u petak naveče je gostovao kultni zagrebački bend "Psihomodo pop" pred više od tri hiljade posjetilaca, u organizaciji "Hard Rock Cafea" i Hard Rock radija.

Iako je ulaznica cijenjena 10 konvertibilnih maraka, nikom nije bilo žao dati tu sumu, s obzirom da je 50 odsto prisutnih na koncertu stasavalo krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, upravo uz Gopčevu muziku. Naime, onih stotinjak tinejdžera, koji nisu mogli platiti koncert, sjedili su na Kastelovom "zidiću" odakle se ne vidi scena, ali atmosfera je slična kao i na koncertu.

Neumorni Davor Gobac, frontmen grupe, je više od dva sata bez ijedne pauze skakao, pjevao, vrištao i znojio se, dok se euforična publika zalijevala pivom uz šutku, koja se odvijala samo u prvim redovima. Što se više išlo prema kraju ljetne scene, to je publika bila sve starija. Izuzetak je bio mladi bračni par sa sinčićem koji je, zajedno s roditeljima, u glas pratio pjesme "Frida", "Garaža", "Ja volim samo sebe", "Ramona", "Kad sam imao 16", te mnoge druge poznatije pjesme ovog benda.

Nešto prije ponoći članovi grupe "Psihomodo pop" su pokušali da završe koncert, ali kako je prošlo čitavih 14 godina od posljednjeg, to im nije pošlo za rukom. Poslije buke koju su svi prisutni sinhronizovano pravili, Gobac se vratio na scenu i po drugi put otpjevao "svoju najveću ljubav" -"Fridu", te obećao da se više neće desiti da prođe više od decenije kako bi došao ponovo u Banju Luku.

M I Z A R
D I S C O G R A P H Y




MIZAR 1988
Label : HELIDON

Track listing :
1.Devojka od Bronza - A Bronze Maiden
2.Dozdot - The Rain
3.Magla - Fog
4.Iljada i Sheeset leta - Thousand and sixty years
5.Uninije - Uninije
6.Stoj - Stop
7.Gradot e Nem - The city is Dumb
8.Hoden Zhe - Hoden Zhe
9.Istekuvam - I'm Flowing
10.Zlatno Sonce - Golden Sun

Recorded in studio : Tivoli - Ljubljana (Slovenia) january-march 1988
Producer : Goran Lisica - Dallas




MIZAR Svjat Dreams (Sweet Dreams) 1991
Label : Amarkord Records

Track listing :
1.1762 - 1762
2.Glas - Voice
3.Dumanje - Thinking
4.Dom - Home
5.Veligden - Easter
6.Svjat Dreams - Sweet Dreams
7.Da peam pesna - To sing a song
8.Otrov vo Venite - Poison in the veins
9.Obichen Chovek - Ordinary Man
10.Abja Mem - Abja Mem

M I Z A R
H I S T O R Y
(1982-1991)

The band MIZAR is formed in Skopje,1982, with this line up : Gorazd Chapovski (guitar),
Risto Vrtev (vokal),Ilija Stojanovski (bass guitar) and Panta Dzambazovski (drums).In 1983
the band for the first time appeared live several times in Skopje,Ohrid (Macedonia) and on the
YURM (Yugoslavian Rock Moment Festival) in Zagreb (Croatia).Mizar's line-up changes in
1985 : instead of Risto Vrtev comes Goran Tanevski, Slobodan Stojanoski is now on keyboards.
The band records few demos the same year and starts a yugoslavian tour (Nis, Beograd, Rijeka
Ljubljana - with Laibach and Disciplina Kicme). 1987 they played on Subotica rock festival
"Mladina" where they won a first place prize from audience. After this success they got a contract
for recording a first studio album. The album simply named "Mizar" is released 1988 in Ljubljana,
Slovenia, on an independent label Helidon. The same year they have a big yugoslavian tour. In
Ljubljana Mizar appeared with Swans and Miladojka Youneed. 1989 Mizar leaves for London
searching a record label. After that they start working on their second album "Svjat Dreams" at the
end of 1990. After recording the album the frontman Goran Tanevski leaves the band, and new
vocalist becomes Nora. In 1991 the album is released on Amakord Records, the bands label.
The band leaves for another yu tour and they play the last gig in June 1991 in Skopje.
One of the most important gigs was the gig in Udine,Italy and Hamburg,Germany

Pisac iz daljine
Dušan STANKOVIĆ 10.06.2004, 18:14:56




UTEMELJIVAČ svetske moderne proze i, svakako, najcitiraniji i najuticajniji pisac proteklog veka DŽems DŽojs (1882-1941), uz slavan roman "Uliks" (800 stranica) objavio je još jedno veliko delo "Portret umetnika u mladosti" koji je u svim školskim lektirama sveta. Ovaj roman naš list objavljuje u sredu u biblioteci "Novosti". Potpuna posvećenost, koju je smatrao nužnim preduslovom ozbiljnog književnog rada, podrazumevala je i herojsku samoću svojevoljnog izgnanstva. Zbog toga je ovaj Irac zauvek 1904. napustio Dablin i sa svojom dragom Normom Barnakl živeo po gradovima kontinenta, najiše u Trstu, Cirihu i Parizu. Bio je, moglo bi se reći, osnivač književnosti "toka svesti".
Postao je pisac tek kada se iselio iz otadžbine, a u Irskoj su ga dugo ismejavali, da bi tek kasnije, kada je postao slavan, počeli da ga veličaju. Tada su i Dablinci "shvatili neke stvari" i otpočeli da mu priređuju prave "orgije počasti". Kad se dokopao para raskalašno ih je trošio i kelnerima davao velike napojnice. Neki irski kritičari su tvrdili da je mnogo imao sličnih osobina sa ocem, pa su zato i njega proglasili za "genijalnog potomka džabalebaroša". Po osobinama je bio takođe i veliki "pobunjenik među bundžijama", a to se može videti i po romanu "Portret umetnika u mladosti", koji je objavio istovremeno 1914, kad i zbirku pripovedaka "Dablinci", a roman "Uliks" osam godina kasnije.
U podužem eseju posvećen DŽojsu pod nazivom "Mitska uzvišenost trivijalnog", dr Zoran Paunović, vrsni znalac dela ovog pisca, kaže, između ostalog: "Nečastivi o kome govori DŽojs pronašao je u njemu šegrta koji će mnogo puta ozbiljno ugroziti neprikosnovenost svog učitelja. To se moglo prilično jasno da nasluti te iste, za DŽojsa izuzetno značajne 1914, kada je u časopisu 'Egoist', u nastavcima počelo i objavljivanje romana 'Portret umetnika u mladosti'. Junak Stiven bio je odbačen kao 'đačka vežba', a pred čitaocima se pojavilo delo koje je potvrdilo kako DŽojsovu jedinstvenu darovitost, tako i njegovu spremnost za nova preispitivanja mogućnosti proznog izraza."
Naš veliki anglista dr Vida E. Marković, u pogovoru romana "Portret umetnika u mladosti" ("Radova" biblioteka "Reč i misao", prevod Petra Ćurčije, koji i "Novosti" objavljuju) piše: "’Davno jednom, u dobro staro vreme...', počinje DŽems DŽojs svoje najharmoničnije i u celini najuspelije delo 'Portret umetnika u mladosti', 1916. (štampano prvi put kao knjiga) da bi ga završio smelom, da ne kažem, arogantnom izjavom: 'Ja idem da se po milioniti put sučelim sa stvarnošću iskustva i da u kovačnici svoje duše iskujem još nestvorenu svest svog naroda’."
I, zaista, svi se kritičari, čak i cinični Irci, slažu da ovaj roman počinje rečima bajki kakve se detetu pričaju pre nego što postane svesno sebe kao odvojenog bića, dok poslednje reči u romanu su iskazi čoveka koji je u tolikoj meri "svestan svoje individualnosti", samouveren, da mu se čini kako ima snage da postane tumač vremena u kojem živi!
Postoji u romanu "Portret umetnika u mladosti" i ova rečenica: "Neću služiti onome u šta više ne verujem, zvalo se to moj dom, moja otadžbina ili moja crkva". Oni koji bolje poznaju političke prilike u nezavisnoj Irskoj, pa i u Severnoj Irskoj, koja je u sastavu Velike Britanije, i gde se već decenijama vodi nemilosrdni rat između katolika i protestanata, ova rečenica je dovoljna da se shvati zašto je DŽems DŽojs napustio svoju otadžbinu. Jer, ma koliko bio okružen irskim nacionalizmom, potpirivanim engleskim tlačenjem, DŽojsa su osećanja vodila prema evropskoj kulturi, jer je dobro poznavao italijanski i francuski jezik.
Na strani 192. "Potreta umetnika" DŽojs piše: "Kad se vraćao kaminu, malo hramljući ali koračajući krepko, Stiven vide kako u njega gleda ćutljiva jezuitska duša iz bledih očiju u kojima ne beše ni trunke ljubavi (...) Činilo se kao da je on upotrebljavao lukavstva i znanje i veštine sveta, kao što mu je rečeno da učini, za što veću slavu Boga, ne radujući se što se služi njima i ne mrzeći ono što je bilo zlo u njima, nego upravljajući ih, odlučnim pokretom poslušnosti, samima sebi, i pored tog tihog služenja on kao da nije nimalo voleo gospodara, a ciljeve kojima je služio kao da je voleo malo, ako mu je uopšte bilo stalo do njih".
Između dva rata, slava DŽojsa bila je na vrhuncu, mnogo se u Evropi raspravljalo o DŽojsovom stavu prema čoveku. Najveći protivnik njegovog dela bio je francuski nobelovac Andre Žid, pisac slavnog romana "Kovači lažnog novca", prokatoličkog usmerenja, koji za života nije dozvolio da se DŽojsova dela pojave u slavnoj "Galimarovoj" biblioteci "Plejada"! I neki drugi su smatrali da se ovaj pisac u toku svog umetničkog stvaranja sve više udaljavao od Čoveka i Boga. Međutim, većina je u njegovom delu videla da on gradi novi vid humanizma, opisuje čoveka ne kao boga sa Olimpa, nego kao obično usamljeno biće...

SAVET MLADIĆU
ZANIMLJIVA je i istinita anegdota o tome kada se DŽojsu obratio mladi Irac, pošto je pročitao "Portret umetnika", s pitanjem šta bi trebalo da uradi da i on postane pisac. DŽojs mu je odgovorio: "Pišite sa onim što je u vašoj krvi, a ne sa onim što vam je u mozgu!" Mada se već slavan pisac i tada držao pravila koje je dao mladiću, DŽojs ipak ništa nije prepuštao slučaju. U "Potretu umetnika" svaki citat, bilo kojeg mislioca da je, uvek je bio u ulozi priče.

Famozna Nora
Aleksandar Gatalica 11.06.2004, 18:28:25

NIJE lako biti pisac revolucionar. Biografija DŽejmsa DŽojsa to rečito potvrđuje. Onaj koji će se posle 1921. godine smatrati začetnikom novog evropskog romana, rodio se u tradicionalnoj irskoj porodici. Izrazita naklonost prema svešteničkom pozivu, u godinama školovanja snažna religioznim roditeljskim vaspitanjem, počela je ad se kurni već početkom 20. veka. Ključni datum koji je DŽojsa uveo u svet umetnosti i obeležio kao literarnog prevratnika bio je 10. jun 1904. godine.
Toga dana DŽojs nije dobio sjajnu ponudu do velikog izdavaa, nije ni otpočeo svoju najznačajniju knjigu. Tog dana DŽojs je, kao njegovi budući antiheroji, upoznao dablinsku sobaricu Noru, koja će mu postati žena, savetnik i zaštitnik tokom mnogih godina zajedničkog turobnog života. ako gotovo neškolovana, bez mnogo predznanja za život sa umetnikom sklonim eruptivnim reakcijama i svakoj raspusnosti, Nora je ostala DŽojsova nevenčana žena tokom decenija i shvatila da umetnikovo delo bolje od mnogih njegovih ispitivača.
Pa i datum - onaj najvažniji za roman "Uliks" - 16. jun 1904. biće dan kada je Nora pristal na ponudu jednog nepoznatog pisca i sa njim odbegla na Kontinent. Bez novca, bez blagoslova roditelja, ne mareći za malograđanske konvencije (DŽojs će se oženiti tek 1931. godine), par prelazi najpre u Pulu, a potom u Trst, gde DŽojs u Berlicovoj školi stranih jezika dobija mesto profesora engleskog jezika.
U to vreme nastaju ili počinju da se pišu tri najslavnija DŽojsova dela: "Dablinci", "Portret umetnika u mladosti", koji se štampa u ediciji "Novosti", i "Uliks". Ali život, onaj svakodnevni i po pisca veoma targični, nastavlja da se odvija svojim tokom, Sve do 1917. DŽojs je praktično bez stalnih prihoda. Dva puta se tokom Prvog svetskog rata seli: najpre u ratnim godinama u Cirih, potom odmah posle Svetskog rata u Trst, da bi se tek kasnije trajno nastanio u Parizu. U to vreme prvi put primećuje znake slepila i podvrgava se nizu ne odveć uspešnih operacija. Tih godina mlađa kćer Lucija pokazuje prve znake šizofrenije.
Tek posel 1917. DŽojs od Harijete Šo Viver, ispred izdavačke kuće Egoist pres, dobija stalnu mesečnu nadoknadu. U Parizu će se pisac, međutim, nastaniti tek 1920. kada se sa dve knjige, "Dablincima" i "Portretom umetnika u mladosti" već smatra uticajnim piscem. No, biti uticajan ne znači i biti materijalno obezbeđen. DŽojsovi su u Parizu živeli kao boemi: izlazili su o tuđem trošku, gladovali za svoj račun i na svaki prihod gledali kao na naročitu milost.
Jedini oslonac tokom teških godina DŽojsu ostaje Nora, ona Nora kojoj se u pismima obraćao besramnim seksualnim porukama i potpunim opisima njenih
najintimnijih telesnih osobina prema kojima su današnji video snimci popularnih pevačica dečija pesma. Ali, Nora je bila više od atrakcije i seksualnog objekta. Onome ko je u potrazi za slobodom odbacio potporu crkve, države i porodice, žena se u oskudnom vremenu pojavila kao vodilja i putokaz.
Ostala je Nora tako u oskudnim vremenima odana umetniku u mladosti skoro kao Danteova Beatriče. Ali, DŽojsov život i kasnije ostaje jedna turobna priča. Čak i posle 2. februara 1922, kad izlaze prve kopije "Uliksa", i u piščev život počnu da ulaze redovni obroci, umetnik nije miran niti zadovoljan. Tako ostaje do kraja života, kada poslednji put pokušava da pobegne pred nacistima. Godina je 1941. i za gotovo slepog DŽojsa ovog puta je kasno za bekstvo.

Nesuđeni sveštenik
DŽejms DŽojs postao je sa samo sedam godina najmlađi učenik jezuitske škole Klongous Vud Koledža. Ali, nije mu bilo pisano da postane sveštenik. Prerano odvojen od kuće, okružen drugovima s kojima nije mislio da uspostavlja prisnije odnose, DŽojs završava školovanje zbog finansijske propasti porodice. Postaje tako već početkom veka pisac i politički obojen pesnik. Potom odlazi i korak dalje postavši boem, razvratnik i književni prevrat

Sjajan portret mladog Dablinca
M. KODEMO 12.06.2004, 19:02:22

MEĐU romanima, koje smo do sada objavili u ediciji “Novosti” bar polovina predstavlja biografsku prozu, pa i ostvarenje DŽemsa DŽojsa “Portret umetnika u mladosti”, koje će se naći na novinskim kioscima u sredu...
To je bio prvi roman, koji je još 1904. godine počeo da piše tada 22-godišnji Dablinac DŽems DŽojs, da bi ga završio tek deset godina kasnije! Priča o desetogodišnjaku, pa mladom momku Stivenu Dedalusu, koji odrasta u Irskoj početkom 20. veka, tragajući za znanjem i razumevanjem, direktno je DŽojsova životna priča, koju je više od pola veka kasnije, 1977, preneo na ekran irski režiser DŽozef Strik. Taj film, i još desetak koji su bili inspirisani DŽojsovim delima i njegovim životom, uglavnom su i snimili njegovi Irci.
Jedini američki film “Mrtvi”, uradio je po prvoj od petnaest pripovedaka DŽojsove zbirke “Dablinci”, veliki reditelj DŽon Hjuston 1987. godine, nekoliko meseci pre nego što će umreti u 81. godini!
Bilo je to njegovo ljubavno filmsko pismo zemlji predaka, u kojoj je rođen i u kojoj je rastao kao dečak. Ujedno, ispunila mu se želja da na ovom filmu, koji se dešava jedne božićne večeri, sarađuje sa svojom decom: sin Toni je napisao scenario, ćerka Anđelika je igrala glavnu ulogu, kao jedina rođena Amerikanka u čisto irskoj glumačkoj ekipi...
Strik je ujedno bio i prvi režiser koji se prihvatio DŽojsove literature. On je deset godina pre “Portreta” (glavnu ulogu tumači irski glumac Bosko Hogan), ekranizovao DŽojsovo opšte priznato najznačajnije delo od 700 stranica - “Uliksa”. Kritika je složna u opštoj oceni da nijedna od ekranizacija dela velikog irskog pisca nije bila posebne vrednosti, osim možda “Mrtvih” Hjustona, ali da su svi filmovi dostojanstveno ispoštovali DŽojsovo književno delo.
Ekranizovana su skoro sva DŽojsova dela: i “Fineganovo bdenje”, “Uliks”, “Dablinci” i “Izgnanici”... Ovaj poslednji, a to je zabeleženo i na Internetu, dve godine pre Francuza, snimila je 1973. kao TV film za Televiziju Beograd naša rediteljka Mira Trailović! Ona ga je i adaptirala i režirala, a igrali su Vera Čukić, Olga Ivanović, Zoran Radmilović, Zorica Šumadinac, Stevo Žigon i drugi.
Zanimljivo je da je roman “Portret umetnika u mladosti” DŽems DŽojs počeo da piše pod nazivom “Stephen Hero” (što bi u našem prevodu bilo “Stiven heroj”), što je i odgovaralo njegovim mladalačkim godinama, da bi ga kasnije prekrstio u naziv pod kojim je mnogo kasnije objavljen.
Čudna je inače “ptica” bio DŽems DŽojs. Sve svoje romane je pisao dugo, natenane: “Uliksa” - osam godina, “Portret” deset, a “Fineganovo bdenje”, koje je lično smatrao svojim najboljim delom, čak 17!
Skoro ceo život, 36 godina, proveo je sa jednom ženom, svojom životnom saputnicom Norom Barnakl, veselom sobaricom, koju je upoznao u godini kada je počeo da piše “Portret” i čiji mu se smisao za humor dopao više od uštogljenosti gospođica iz visokog društva. Venčao se s Norom tek 26 godina kasnije i ostao s njom sve do smrti 1941, u Cirihu. Nora je po svemu sudeći bila sjajna žena, koja je trpela njegove hirove, pijančenja, fobije, ljubomoru. O njoj je 2000. snimljen i igrani film, baš pod nazivom “Nora”. NJu je igrala irska glumica Sjuzen Linč, a DŽojsa - Ivan Mek Gregor! Ali, u filmografiji književnika nalazimo još jedan zanimljivi film, “Ženu DŽemsa DŽojsa”, snimljen 1985. U njemu je glavna ličnost Harijet Šou Viver, njegov pariski izdavač “Uliksa”, koju tumači Fionula Flenegen, dok je pisca igrao Kris O’Donel. Da li je Harijet još jedna DŽojsova žena?
Bežeći u dvadesetoj godini od porodice i oca koji je bankrotirao pogrešno investirajući, DŽems DŽojs je, oslonjen na Noru, lutao Evropom, seleći se iz Dablina u Pariz, pa u Trst i Pulu, gde je predavao engleski (i bio očajno siromšan), vraćao se ponovo u Dablin, London, odlazio u Cirih gde se neuspešno lečio od glaukoma (na nekim umetničkim portretima nosi crnu povesku preko levog oka), preplovio okean do NJujorka, opet išao u Trst i Pariz, da bi na kraju umro u Švajcarskoj u 59. godini.

DUGOVI
IZA DŽojsa su ostali mnogi dugovi, koje su plaćali njegov mlađi brat i izdavači. Sa Norom je imao ćerku Luciju, koja je rano obolela od šizofrenije i morala da bude hospitalizovana...
Još jedan zanimljiv detalj iz života DŽojsa: Negde dvadesetih sa još nekim drugarima neuspelo je u Dablinu pokrenuo bioskop! Pred smrt izjavio je u intervjuu “NJujork tajmsu” da bi voleo da napiše dramu o grčkim revolucionarima...

Satiruća žudnja
Dušan STANKOVIĆ 13.06.2004, 19:40:44

TAČNO na stogodišnjicu rođenja DŽemsa DŽojsa 1982. godine književnik Entski Bardžes napisao je u londonskom "Obzerveru" poduži tekst o ovom Ircu čiji roman "Portret umetnika u mladosti" naš list objavljuje u sredu u biblioteci "Novosti". Upoređujući dvojicu slavnih književnika sa ovog velikog evropskog ostrva, Čarlsa Dikensa i DŽojsa, Bardžes piše:

"Očigledno je da DŽojs, iako čovek iz naroda, nije nastojao da bude narodski pisac. Pa, ipak, njegova stogodišnjica se slavi s više oduševljenja nego što ga je ovdašnji književni svet imao 1970. za Čarlsa Dikensa, koji je nastojao da bude narodski pisac. Proslava dostiže vrhunac u Dablinu, gde još ima ljudi koji DŽojsa (umro je 1941) nazivaju nitkovom, a njegovog oca duboko poštuju kao velikog gospodina!"

DŽojs u "Portretu umetnika u mladosti" kroz opis junaka piše: "Zastao je na odmorištu pred vratima, pa ih onda, hvatajući porculansku jabučicu na bravi, naglo otvori. Čekao je u strahu, duša je malaksala u njemu, i dok je prelazio preko praga, nemo se molio da mu smrt ne dodirne čelo, da nečastivi koji se nalazi u mraku ne dobije moć nad njim. Nepomično je čekao na pragu kao na ulazu u kakvu mračnu pećinu. Tu su bila neka lica - oči čekahu i vrebahu."

Opisujući DŽojsa, Francuzi u velikoj "Larusovoj" enciklopediji ističu naročito godinu 1920. kada je pisac došao u grad na Seni iz Ciriha, gde je održana velika izložba pokreta dadaizma. Predstavnici ove umetničke branše su bili objavili rat jeziku i razumu (!) osporavali su logiku, rugali se kulturi, tražili neograničenu umetničku slobodu. I DŽems DŽojs se tu umešao, ali odmah potom pokret se raspao, a jedan deo, kao Tristan Cara i drugi, prišao su nadrealizmu, novom pravcu koji je osporavao isto tako svaku vezu sa tradicijom. DŽojsov "Portret umetnika" već je tada "davno" bio objavljen, a sledio je "Uliks".

Pisac se uvlači u sebi, piše ono što on misli da treba. Nora, njegova požrtvovana žena, postaje simbol majke Irske, ona je oživotvorenje principa plodne, ženstvene, materinske otadžbine. Za vreme kratke posete Dablinu, 1909, DŽojs piše Nori koja je ostala u Trstu: "Želim da se vratim svojoj ljubavi, svojoj zvezdi, svojoj čudnookoj Irskoj." Za njega je Nora bila deo Irske uvek prisutan u njegovim lutanjima po belom svetu. Sve ono mitsko, jer DŽojs nije mogao da živi u Irskoj, on je pronašao u Nori. Čak je i njen jezik koristio da bi što vernije u "Portretu umetnika" dočarao otadžbinu koju je napustio.

NJegov junak Stiven izgovoriće u romanu poduži monolog koji upravo objašnjava stanje duha samog pisca. "Tragične emocije ima osoba koja gleda na dve strane, ka strahu i ka sažaljenju, a i jedno i drugo su njene faze. Vidiš da upotrebljavam reč zaustavljati. Ja mislim da je tragična emocija statična. Ili bolje, dramatična emocija je takva. Osećanja koja izaziva nesavršena umetnost je kinetična, žudnja ili gađenje. Žudnja nas nagoni da nešto posedujemo, da idemo ka nečemu. Gađenje nas tera da nešto napustimo, da odemo od nečega. Umetnosti koje ih izazivaju, pornografske ili didaktičke, jesu, prema tome, nesavršene umetnosti. (...) Duh se zaustavlja i uzdiže iznad žudnje i gađenja."

Zanimljivo je da je veliki američki pisac Ernest Hemigvej, koji je obožavao DŽojsov "Portret umetnika", prokrijumčario nekoliko primeraka njegovog "Uliksa" u SAD gde je bio zabranjen 1933. godine. Irski biografi DŽojsovog života tvrde još da je on kraj kreveta stalno držao olovku i papir i budio se stalno noću da piše. Noru je to dovodilo do ludila, jer nikako nije mogla da shvati zašto se "DŽim" bavi tim budalaštinama (!) koje niko ne razume, "a imao je prilike da ostvari blistavu pevačku karijeru"...

NEVOLJNI USAMLJENIK
POŠTO je duže vreme DŽems DŽojs živeo u Cirihu, magazin "Art" iz ovog grada objavio je u decembru 2001. poduži razgovor sa Frederikom Pažakom, koji je već napisao knjige o Ničeu, Cezareu i Apolineru. Na pitanje, zašto i sa DŽojsom, Pažar odgovara:

- Svi ovi pisci su bili usamljenici, nevoljni, bez porodica i bez dece. DŽojs, kao usamljenik, postao je otac, ali veliki usamljenik i pored žene i dece. NJegovi odnosi sa Norom bili su izvanredni, i ljubav koju je gajio prema bolesnoj kćerki Luciji bila je potresna. Ali njegova vizija ljudskih odnosa me dovodi do zaključka da su mnogi muževi ubice svojih supruga i da su roditelji ubice svoje dece! Tu DŽojs nije bio izuzetak. NJegova usamljenost podsvesno je ubijala njegovog sina i ćerku koju je obožavao. Može se surovo reći da je porodica DŽojs bila čudan sastav četvorke u začaranom krugu. DŽojs je bio egocentrik i ravnodušna osoba i za njegovu ličnost nikako se ne bi moglo reći da je posedovao dobre osobine. Imao je osećanje krivice, bio nedruželjubiv, dok ga je alkohol i moralno i fizički uništavao...

PROJEKTI
FILM O HEMINGWAYU


Patrick Hemingway, jedini živi sin slavnog pisca Ernesta Hemingwaya, pristao je surađivati na filmu o svome ocu, pa ćemo uskoro moći odgledati prvi film o poznatome piscu kojem je piščeva obitelj dala podršku, a autor scenarija je John Mulholland. "Vrlo se često u filmovima o mome ocu izostavlja činjenica kako je danima i noćima samo pisao i pisao. Drugi aspekti njegova života bili su znatno eksponiraniji. On je bio jako kompliciran čovjek. Nesavršen, ali izuzetno kompliciran", veli Patrick Hemingway. "Hemingwaya se vrlo često doživljavalo kao nepodnošljivog pijanca i ženskaroša. Vrlo često se zanemaruje kako je u dvadesetim godinama prošlog stoljeća među prvima pisao o silovanju, homoseksualizmu, abortusu i disfunkcionalnim obiteljima", objasnio je Mulholland.

ESTONIJA VRATILA NJEMAČKOJ DJELO SLAVNOG SLIKARA
POVRATAK DÜREROVA "KRSTITELJA"


Estonski premijer Juhan Parts predao je muzeju Kunsthalle u sjevernom njemačkom gradu Bremenu sliku Albrechta Dürera "Sveti Ivan Krstitelj", nestalu na kraju Drugog svjetskog rata. Slika veličine 59x21,7 centimetara, nastala između 1503. i 1505., vraćena je na mjesto pokraj slike "Sveti Onofrije" od koje je odvojena prije šezdesetak godina. Direktor muzeja Wulf Herzogenrath izrazio je zadovoljstvo što je Estonija vratila sliku "a da nije zatražila protuuslugu". Tijekom rata vrednote tog muzeja pohranjene su u Brandenburškom dvorcu na istoku Njemačke. Dürerovu sliku potom je 1945. godine ukrao ruski vojnik, govori Herzogenrath.

Početkom, pak, devedesetih sliku je zaplijenila estonska carina kad ju je "jedna privatna osoba iz Rusije" pokušala prenijeti na Zapad kako bi je prodala na tamošnjem tržištu. Potom je slika provela inkognito desetak godina u pohrani muzeja Kadriorg u Tallinnu, prije no što ju je u ljeto 2003. identificirao nizozemski stručnjak kao nestalo djelo velikog njemačkog majstora renesanse. Predstavnik muzeja u Bremenu izjavio je da je Muzej "ponosan i sretan što ponovno posjeduje to djelo, tim više što je veliki dio njegove zbirke raspršen po čitavom svijetu, a veliki dio nije nikad vraćen u Bremen".

* MICHELANGELO je možda patio od Aspergerovog sindroma, blažeg oblika autizma, smatraju britanski znanstvenici u svojoj najnovijoj studiji o jednom od najvećih umjetnika čovječanstva. Za taj je sindrom tipična slaba socijalna i komunikacijska kompetencija, a vrlo je česta i posebna nadarenost na drugim područjima. Iz različitih povijesnih izvora proizlazi da je veliki renesansni umjetnik bio teška osoba koja je imala problema sa svojim suvremenicima, ustvrdili su Muhamed Arshad i prof. Michael Fitzgerald u studiji objavljenoj u stručnom časopisu Journal of Medical Biography. Autor poznate skulpture Davida i besmrtnih freski u Sikstinskoj kapeli bio je usamljenik kojemu se nitko nije uspio približiti, izoliran, sklon naglosti i koleričnim ispadima, naoko bešćutan, napisali su autori studije o Michelangelu.
Pored gotovo opsesivnog bavljenja umjetnošću Michelangela praktički ništa drugo nije zanimalo. Svaki duži razgovor bio mu je odvratan, znao bi se često okrenuti i otići ostavljajući svog sugovornika u pola rečenice. U sliku se, navode autori, uklapa i njegovo prinudno robovanje određenim ritualima, kao i stalni pokušaji da kontrolira svaki aspekt svog života. Kada god mu to ne bi pošlo za rukom, Michelangelo je bio krajnje frustriran. Iz dostupnih izvora povijesne građe i zapisa suvremenika britanski su autori uspjeli rekonstruirati i da su slične crte pokazivali i Michelangelov otac i djed, što ukazuje da je poremećaj društvenih kontakata bio naslijeđen.

Festival jednog junaka
utorak, 15. jun 2004.



Masovni doručak povodom stogodišnjice od dešavanja radnje romana "Uliks" Džemsa Džojsa održan je tokom vikenda u Dablinu, a centralni događaj u okviru petomesečne manifestacije posvećene jednom od najvećih romana XX veka biće održan 16. juna, na "Blumov dan".
''Uliks'' prvi put objavljen u Parizu pre 82 godine, na stotinama stranica govori o jednom jedinom danu, 16. junu 1904. u životu Leopolda Bluma, u Dablinu. Roman od objavljivanja prate mnoge kontroverze i skandali, i dalje je predmet najrazličitijih tumačenja, a zbog stila kojim je napisan smatra se pravim izazovom kako za prevodioce tako i za čitaoce.



Život Džemsa Džojsa je bio neobičan kao i njegovo delo. Rođen 1882. u predgrađu Dablina proveo je život u Evropi seljakajući se između Pariza, Trsta, Rima i Ciriha.



Proveo je život sa Norom sobaricom jednog hotela u Dablinu koju je upoznao baš tog dana kada se dešava radnja u »Uliksu« i koja, izgleda, nikada nije pročitala nijedno njegovo delo. Kao književnik celog života se borio sa odbijanjima izdavača, napadima kritičara, optužbama za širenje nemorala i nepoštovanje crkve, najzad i sa nerazumevanjem čitalaca. U Cirihu je umro 1941. godine.

Festival posvećen Džojsu, njegovom romanu i junaku, počeo je 1. aprila, do 31. avgusta predviđen je niz uličnih predstava, muzičkih, filmskih i drugih umetničkih manifestacija duž reke Lifi a u narednih desetak dana u Dablinu će biti održano oko 70 različitih događaja.

Roman ''Uliks'', remek delo svetske književnosti na srpski jezik je preveo Zoran Paunović a izdavač je ''Geopoetika''.

Ruski novelist i dramatičar. Rođen u židovskoj obitelji, upamtio nasilja u Odesi za vrijeme masovnoga egzodusa židova iz carske Rusije 1905. Surađivao s boljševicima za vrijeme revolucije 1917. u Petrogradu. Kao pripadnik Crvene konjice maršala Budjonoga sudjelovao u njezinu pohodu na Poljsku 1920. godine. Novelama iz knjige Crvena konjica (1926), jednim od najautentičnijih i književno najboljih svjedočanstava o Oktobru, odmah je izazvao otpor režimske kritike kako svojim nekonvencionalnim stilom i majstorstvom, tako i desakralizacijom rata i deheroizacijom njegovih junaka. (Po šklovskome, Babelj ”jednakom snagom piše o triperu i o zvijezdama”). Život židovske sirotinje u Odesi, često s onu stranu zakona, Babelj je maestralno opisao u novelističkoj knjizi Odeske priče (1928). Objavio je dvije drame: Zalaz sunca (1928) i Marija (1935). Tridesetih godina, u strašnoj klimi ideološkoga terora socrealizma i staljinističkih progona, Babelj je zašutio, a svoju šutnju obrazlagao je na Kongresu sovjetskih pisaca 1934. maksimom, koja će postati čuvena: ”Banalna riječ je kontrarevolucionarna.” Bio je izaslanik na Kongresu za obranu kulture u Parizu 1936. Uhapšen je 1939. i optužen za špijunažu. Po Staljinovoj naredbi strijeljen je u moskovskom zatvoru Butirka 27. siječnja 1940. Vlasti su Babeljevoj udovici saopćile da je umro u nekom sibirskom logoru 1941.

Oficir zaljubljen u smrt i uplašen od žena
Michael Kohlhaas, duža pripovijetka ili kratki roman njemačkog dramatičara i prozaika Heinricha von Kleista, skoro dva stoljeća od svog nastanka zrači blještavim umjetničkim sjajem. Genijalni književni vizionar s prelaza 18. na 19. stoljeće svojom je prvom i najčuvenijom prozom snažno utjecao na modernu umjetnost. Roman E. L. Doctorowa Ragtime i istoimeni film Milosa Formana možda su najočitiji primjer ovog utjecaja

Heinrich von Kleist rodio se u godini sa tri sedmice (1777.), a umro u godini sa tri jedinice (1811.). Živio je tačno trideset četiri godine i trideset četiri dana (datum rođenja - osamnaesti oktobar, datum smrti - dvadeset prvi novembar). Ove numerološke podudarnosti mogu biti zanimljive onima koji u takve stvari vjeruju, no i takvima teško mogu objasniti književnu genijalnost i vizionarstvo Kleistovo.

Pisac koji je veći dio svog života proživio u osamnaestom stoljeću (osamnaestog dana u mjesecu Kleist je rođen) ima itekako šta kazati čitateljima u dvadeset i prvom (dvadeset i prvog dana u mjesecu Kleist je umro).

Ubica i samoubica Familiju Kleist možemo nazvati paradigmatičnim primjerom onih pruskih vojničkih porodica u kojima se muškom djetetu gotovo od rođenja samo jedna karijera - i to ona vojna - nameće i preporučuje. Još prije Heinrichovog rođenja ova je obitelj Pruskoj podarila čak osamnaest generala. Heinrich je, dakle, rođen u takvoj porodici, mjesto rođenja - Frankfurt. Događaj koji je obilježio njegovo djetinjstvo bila je očeva smrt. Kleist je u to vrijeme imao tek deset godina. U godini očeve smrti on je poslan u Berlin na školovanje u armijskom internatu.

S navršenih šesnaest godina Heinrich započinje vojnu karijeru službom u Kraljevskoj gardi u Potsdamu, a te iste godine umire mu i majka. I pored svog mogućeg vojničkog drila, Kleist je imao velikih problema da se prilagodi armijskom životu i disciplini. Kao dvadesetdvogodišnjak tražio je otpust iz vojske, a u jednom pismu to ovako objašnjava: " (…) vojni poziv, kojem iz srca nikad nisam bio privržen, budući da je on nespojiv sa mojim ukupnim bićem, postao mi je toliko omrznut da mi je sve teže da se poistovijetim sa njegovim ciljevima. Najveća čuda vojne discipline, predmet divljenja stručnjaka, ja iz dubine srca prezirem; (…)".

Nakon što je dobio otpust iz vojske, Kleist se vraća u Frankfurt te jedno vrijeme studira planirajući karijeru u državnoj službi, a paralelno podučava nekoliko frankfurtskih djevojaka iz - kako se to kaže - boljih kuća. Jedna od njih, imenom Wilhelmina von Zenge, postat će njegova zaručnica. Zaprosio ju je u pismu koje joj je predao zajedno s njezinim ispravljenim pismenim zadatkom.

Kleist je, međutim, uskoro shvatio da mu ni činovnička karijera ne odgovara. Htio je samo jedno - pisati. Početkom devetnaestog stoljeća putuje u Dresden i Pariz, a naposljetku odlučuje da želi živjeti u miru i pisati negdje u provinciji, nekom švicarskom selu, recimo. Nastanjuje se u jednom selu blizu Berna, no uskoro se na nagovor sestre Ulrike vraća u Prusku. Tih godina počinje ustvari njegova književna karijera, čiji je odjek kod suvremenika varirao od hvalospjeva do pokuda.

Pred kraj života Kleist se počeo baviti novinarstvom. Pokrenuo je dnevne novine Berliner Abendblatter (prve njemačke dnevne novine u povijesti), čije je tri četvrtine sadržaja sam ispunjavao. List je najprije doživio fantastičan uspjeh, no Kleist je uskoro bio suočen sa cenzurom i sličnim problemima te ga je morao ugasiti 1811. godine.

U jesen iste godine Kleist je pronašao partnericu za zajedničku smrt: Henriettu Vogel, mladu ženu oboljelu od raka. Dvadeset i prvog novembra Kleist je najprije pucao njoj u grudi, a zatim sebi u usta.

Priželjkivanje smrti Za Kleista je, inače, još od pubertetskih godina zavjetovanje na zajedničku smrt predstavljalo vrhunski oblik bliskosti. Poznato je da je dogovore o zajedničkom samoubistvu sklapao sa nekoliko osoba: od jednog druga iz vojnog internata do svoje sestre Ulrike.

Skandalozna Kleistova smrt privukla je u ono doba ogroman publicitet i pažnju, a neki detalji iz njegove biografije su i dan danas predmet velikog interesa znatiželjnika. Tu je najprije činjenica Kleistove čednosti. Neki su skloni tvrditi da je Kleist cijeli život proživio u celibatu. Mađarski pisac Istvan Eorsi, koji je o Kleistu pisao jako lijepo, veli ovako: "Psihologizovanju skloni predstavnici nauke o književnosti rado zastupaju tezu da je Kleistovo priželjkivanje smrti rezultat njegove neiživljene seksualnosti. Teško je osporiti ovu tezu."

Kleist se nakon raskida zaruka zakleo da se nikad neće ženiti, a poznato je i da je napustio Leipzig, gdje je neko vrijeme živio nakon što se u njega zaljubila kćerka njegovog svojevrsnog literarnog mentora Christophera Wielanda. Anegdotalno se također prepričavala storija o jednoj prelijepoj glumici koja je Kleista pozvala da pođe s njom u njen stan, a Kleist je pak na to pocrvenio do ušiju kao bulka i bukvalno pobjegao.

Kleist i gospođa Vogel su i noć uoči smrti proveli u odvojenim sobama. Tragovi takvog stava vidljivi su i u Kleistovim djelima. Eorsi ovako kaže: "Kleistov strah od onog što u kolokvijalnom govoru nazivamo 'srećom' - vapi do neba. Užasava ga i sama ideja tjelesnog dodira sa ženom. Tankoćutni književni analitičari su već pokazali koliko puta Kleist sprečava svoje junake da padnu jedni drugima u zagrljaj."

Kolhasovska priroda Neka nam Istvan Eorsi prepriča sadržaj Michaela Kohlhaasa, prve i najslavnije Kleistove proze. "Konjarskom trgovcu Michaelu Kohlhaasu obližnji vlastelin nameće nezakonite dažbine, zatim mu plijeni dva konja, i šibama kažnjava njegovog slugu. Kohlhaas čini sve da na legalan način istjera pravdu, ali svi njegovi napori se razbijaju o zid sačinjen od sprege interesa vlastodržaca. Kada su sve legalne mogućnosti iscrpljene, Kohlhaas okreće novi list, organizuje odmetničku družinu, podmeće požare, ubija, pljačka i nepokolebljiv je u namjeri da se bori sve dok mu ne budu vraćeni, u prvobitnom stanju, u međuvremenu upropašćeni konji, i dok samovoljni vlastelin ne bude kažnjen."

Ovaj prozni tekst iz 1808. godine vjerovatno je najklajstovskije djelo, tj. najvjernije nam prikazuje samog autora. Kleist je rođeni buntovnik i u isto vrijeme čovjek sa istančanim osjećanjem pravde: on je onaj koji se bori protiv konvencija i institucija, a za ono što mu pripada. Iako su sva Kleistova djela i danas živa i aktualna, upravo je Michael Kohlhaas vjerovatno onaj dio njegovog opusa što se najsnažnije obraća sadašnjici.

Svi čitatelji Doctorowljevog romana Ragtime i gledatelji istoimenog izvrsnog filma u režiji Milosa Formana lako će u liku crnog pijaniste Coalhousea Walkera JR-a prepoznati varijaciju na lik i djelo Michaela Kohlhaasa. Čak je i ime mig u tom pravcu, a automobil će u skladu s epohom zamijeniti konje. No nije to, naravno, jedini primjer modernog kolhasovskog lika. Prisjetimo se ovdje također i glavnog lika Jančarovog romana Zujanje u glavi te junaka filma Payback u izvedbi Mela Gibsona - obojica su odjeci Kleistovog Michaela Kohlhaasa.

Kleistov Kohlhaas nam poručuje - kako to formulira Eorsi - da logika očajanja čovjeka može voditi ili putem rezignacije ili putem terorizma te da se njegovo bezakonje napaja sa istog izvora sa kojeg se ranije napajalo njegovo bezuslovno poštovanje zakona. Heinrich von Kleist bio je čovjek kolhasovske prirode i pisac koji nam je ostavio djelo i dan danas aktuelno. I skoro dva stoljeća nakon njegove smrti riječi Kleistove otkrivaju autentičnog književnog genija u čijim je djelima i Goethe prepoznao "neobična obilježja vremena".

Sažetak naraštajnoga iskustva u opsežnoj i složeno komponiranoj Povijesti pornografije pripada podžanru"Bildungsromana"kao jedna od najboljih realizacija toga romanesknog tipa u hrvatskoj književnosti.
Na dva vremenska plana i u dva pripovjedna toka autor prati"klapu"generacijskih prijatelja od školskih dana do zrele dobi. Smrt i pokop jednoga od njih tužna je prigoda da se ponovno okupe na idealiziranim prostorima svoga djetinjstva u provincijskom gradu, gdje će nostalgična, sentimentalna sjećanja oživjeti u punoj snazi, napose u kontrastu sa zbrojem (ne)postignutog u životnoj bilanci četrdesetogodišnjaka.

Jedan od junaka, ujedno pripovjedač u prvome licu, rekonstruira, usporedo s biografijom"klape", fenomene negdašnje svakidašnjice, a potporu njegovim zapažanjima daje paralelno iščitavanje rukopisnoga rada znanstvenih pretenzija naslovljenog"Povijest pornografije"koji je u mladosti sastavljao njegov najbolji prijatelj.

Pornografija je ovdje, naravno, metafora za individualne mogućnosti prekoračivanja društvenih zabrana. Roman je prožet esejističkim ulomcima koji najavljuju tematiku budućih triju nefikcionalnih Tribusonovih knjiga u kojima se s mnogo nježnog sentimenta, ali i neodoljiva humora autobiografski evocira nedavna društvena i kulturna prošlost.

GORAN TRIBUSON
Bilješka o piscu
Autor Mirjana Jurišić

GORAN TRIBUSON (Bjelovar, 1948.), pripovjedač, romanopisac, filmski i televizijski scenarist, od prve zbirke pripovijedaka Zavjera kartografa (1972.) do danas je objavio tridesetak knjiga. Uz Pavla Pavličića, pripadnika istoga književnog naraštaja i u mnogome bliskoga poetičkog srodnika (po polazištu u fantastici, po vjernosti žanrovskom romanesknom modelu, po sklonosti autobiografskoj prozi), Goran Tribuson najplodniji je hrvatski autor u posljednja tri desetljeća. S Pavličićem dijeli i popularnost u čitateljskim krugovima: taj je dvojac, mnoga desetljeća nakon što je Šenoa u pretprošlom stoljeću prvi privolio Hrvate da čitaju hrvatsku knjigu, zaslužan što je od sedamdesetih godina prošloga stoljeća naovamo hrvatska čitateljska publika obnovila i osnažila zanimanje za djela hrvatskih pisaca.
Tribusonov se prozni opus, osim opsežnošću, odlikuje i žanrovskom razvedenošću, tematskom raznolikošću i poetičkim mijenama. Ono što ostaje nepromjenjivim kao poveznica toga raznolikog opusa jest uklanjanje svakoj ideologizaciji, pripovjedačka vještina, visoka zanatska razina i stalna svijest o potrebama čitatelja kao krajnjega"korisnika"literature. Ne pišući s otvorenom namjerom da bi osvojio mjesto u parnasovskim visinama, u enciklopedijama, u čitankama, već da bi bio čitan, danas i ovdje, Tribuson je, što je samo naizgled paradoksalno, ostvario niz antologijskih djela koja su svom autoru već osigurala ugledno mjesto u hrvatskoj književnoj povijesti, da ne kažemo"vječnosti", jer to je termin koji bi sam Tribuson s užitkom ironizirao.

U književnost je ušao poput svojih vršnjaka tzv. borhesovaca (Pavličić, Barbieri, Jelačić Bužimski, Čuić i dr.), prozom pisanom u fantastičnome ključu. Uz spomenutu prvu zbirku, tu pripadaju knjige novela knjige Praška smrt (1975.) i Raj za pse (1978.), te rani romani Snijeg u Heidelbergu (1980.), koji je ocijenjen kao jedan od najboljih romana generacije fantastičara, Čuješ li nas, Frido Štern (1981.), koji jednim narativnim tijekom najavljuje buduće Tribusonovo romaneskno propitivanje generacijskog identiteta, i Ruski rulet (1982.), koji nedvosmisleno već podnaslovom"bulevarski roman"utire put autorovu još jasnijem okretanju prema, generacijski također mu srodnom, brisanju granica između"visoke"i"niske"književnosti, odnosno provjeravanju kako zakoni trivijalnih žanrova funkcioniraju u tzv. ozbiljnoj književnosti. U tom dijelu svoga opusa Tribuson pokazuje interes za okultizam, sotonizam, mistiku, radnju smješta u srednjoeuropski kulturni krajolik, iskazuje eruditska znanja i vještinu intertekstualnoga kombiniranja.

Ranu i ne predugu fazu hermetične proze upućene znalcima, Tribuson brzo zamjenjuje popularnijim poetičkim modelima i čitljivijim narativnim strategijama. Na terenu fantastike, amalgamirane sa žanrovskim oblicima poput horora, ostaje i u nekim kasnijim romanima Potonulo groblje (1990.) i Sanatorij (1993.). U kriminalističkom pak kodu ostvaruje cijelu seriju romana, dajući tom dotad u nas uglavnom prezrenom žanru dignitet vrijedne literature. Niz je počeo Zavirivanjem (1985.), a do danas je bibliografiju domaćega krimića dopunio s još desetak rado čitanih naslova, među kojima su najpopularniji Made in USA, Uzvratni susret, Siva zona, Dublja strana zaljeva, Noćna smjena, Bijesne lisice... Po uzoru na"tvrdokuhanu"prozu detekcije ikone američkoga kriminalističkog romana Raymonda Chandlera, i Tribuson, osim uzbudljive literarne potrage za zločincem i razrješenjem temeljne zagonetke romana, u svojim krimićima uvjerljivo rekonstruira društvenu patologiju suvremene zbilje. Za to mu najbolje služi stalan lik (i komentator!) gotovo svih njegovih krimića istražitelj Nikola Banić, hrvatski pandan Chandlerovu legendarnom Philu Marloweu.

Sa spisateljskom i životnom zrelošću, javila se u Tribusona autorska potreba za retrospektivnim romanesknim uvidom u doba odrastanja vlastite generacije. Kako su protekle formativne godine naraštaja koji je stasao usporedo s usponom i padom socijalističkog modela društvene organiziranosti, koji se oblikovao u godinama snažnih ideoloških pritisaka, ali i probijanja"željezne zavjese"nezaustavljivim globalnim prodorima medijske i pop-kulture, koji je bio u isto vrijeme buntovan i romantičan, te"što se zbilo poslije", kad su se istopili mladenački ideali i iluzije, nade i očekivanja? Na ta pitanja odgovara Tribuson u romanima Polagana predaja (1984.), Legija stranaca (1985.) i - najboljem u toj svojevrsnoj generacijskoj (u mnogome autobiografskoj) trilogiji – Povijesti pornografije (1988.). Dok su Rani radovi (1997.), Trava i korov (1999.) i Mrtva priroda (2003.) ogledni primjeri književno superiornog zrcaljenja duha vremena koji, tako autentično oživljen, zrači iz mitskih šezdesetih sve do prvih godina novoga tisućljeća.

ULOMAK IZ ROMANA
Povijest pornografije
Autor Mirjana Jurišić




Prvo poglavlje – Pogreb je sasvim loš kao krajnji ishod nečijih životnih planova, ali je sasvim dobar kao početak romana. Pa, sad, ako baš želiš nešto napisati o svemu ... – rekao je Miki Grabar i nemoćno slegnuo ramenima, nakon što je donio vijest o tome kako je u lokalnu mrtvačnicu s jugoslavensko-talijanske granice dopremljen zakovan metalni lijes s tijelom našeg prijatelja Čede Kralja – Delona.
Ništa nisam želio napisati; želio sam samo neko vrijeme biti sam i baviti se nekom trivijalnom, besmislenom radnjom – buljiti kroz prozor ili u bjelinu zida. – Vijesti o smrti kao da dolaze baš onda kad ne trebaju – dodao je Miki, valjda i sam svjestan da je izrekao neprikladnu i šuplju frazu. Htio sam mu reći kako bi moj pokojni ujak Emil zacijelo rekao kako nema tog vremena, prikladnog za vijesti o smrti, ali mu nisam rekao ništa. – Zbog ovog se nećemo napiti? – upitao je Miki, zastao nesigurno, a onda polako krenuo van. – Nećemo – otpovrnuo sam poluglasno, pustivši ga da ode. Nekoliko telefonskih poziva, što su uslijedili tog dopodneva, uvjerili su me da o Delonovoj smrti ne znaju već samo prijatelji i poznanici, nego da o njoj govorka i bruji čitav grad, ne samo zbog toga što su ga svi poznavali nego i zato što je ta smrt, sudeći po zakovanom lijesu, morala biti sasvim neuobičajena. Nemajući živaca da uvijek izno­va razglabam ono malo poznatih mi činjenica, isključio sam telefon.

– Što sad uraditi? – pitao sam se, u stvarima smrti, sućuti i pogreba pravi i nepopravljivi neznalica. Odjuriti do Delonovih roditelja i ponuditi im kakvu-takvu pomoć, ukopčati telefon i nazvati Irenu, naručiti vijenac? Od svih mogućih izbora najprikladnijim mi se učinilo pobjeći, sjesti s Mikijem u njegov raštelani auto i zbrisati s mjesta događaja. Baš kao što smo već jednom i uradili. Ali, kao i sva laka rješenja, ni ovo nije dolazilo u obzir. Trebalo je stisnuti zube i otrpjeti. Otac je došetao do telefona, promrmljao nešto i uključio ga u utičnicu. Čim je to uradio, aparat je zazvonio. Prišao sam mu i ne dižući slušalicu ponovo ga isključio. Nakon toga otišao sam u sobu, pronašao na dnu ormara kartonsku kutiju i počeo prekopavati po brdu starih fotografija. Osim školskih, nije bilo nijedne s Delonovim likom.

Zapravo, stereotipno će zazvučati da nas je Delonova smrt ispunila iznenađenjem i boli, ali su okolnosti u kojima se zbila bile sasvim u sferi naših nagađanja. Ljepotan, šarmer, bonvivan, svjetska skitnica i varalica za koju se zanimao čak i Interpol, Čedo Kralj, popularnije Delon, oduvijek nas je učio tome da su ekscesi i iznenađenja bit njegove naravi, te da je svako čuđenje njegovim potezima neumjesno. Odlazio bi u trenu kad bismo se naviknuli na njega, vraćao se iznenada, baš kad bismo ga počeli zaboravljati. Bavio se svim i svačim, počesto stvarima i poslovima koji su nadilazili naša najcrnja nagađanja. Patetično je tvrdio kako bi ga mnogi rado vidjeli iza rešetaka, ali se kleo da nikad nije prodao dušu crnom vragu. Znali smo da ne laže, premda je u svakodnevnim stvarima znao i te kako lagati. Ahasver i apatrid iz metafizičkih, ali počesto i iz golih materijalnih razloga, učinio je najluđi potez kad je prije nekoliko dana tajno stigao u naš grad na proslavu dvadesetogodišnjice mature. Baš zbog njegove prisutnosti, ta je proslava poprimila pomalo karakter kružoka tajne organizacije, jer je bilo nužno da što manje ljudi zna za njegov kratki povratak. Veselio se, pio, pjevao, zabavljao čitav ostarjeli razred i vješto odbijao znatiželju onih koje je mučilo to otkuda je sad banuo u rodni grad. Poslije ponoći izišao je s nama, nekolicinom prijatelja, i vrlo brzo rekao kako mora otići jer još noćas mora prijeći talijansku granicu. Jasno, svi su znali da se državna granica s urednim papirima sasvim lako prelazi u svako doba dana i noći, osim ... osim ako se ne zoveš Čedo Kralj. Slutio sam tada da ima svoje interne metode prelaska granice, ali mi ni nakraj pameti nije bilo da će se vratiti tako brzo, i to u zatvorenom metalnom lijesu.

Da pogreb bude tmuran i neizvjestan, pobrinulo se nekoliko činilaca. Prvo nas je nenadani štrajk radnika Vrta spriječio da podignemo već naručene i plaćene vijence. Zatim se nešto šuškalo o štrajku komunalnog poduzeća, pod čiju je ingerenciju spadalo i gradsko groblje. Taj je štrajk, na sreću, odgođen za dvadeset četiri sata, pa su ga na svojim leđima osjetili sutrašnji mrtvaci. Zatim su nastali problemi s katoličkim svećenikom koji se tog dana osjećao loše zbog nekakve nepoznate viroze, a sveopću pomutnju napravio je i očajni otac koji je u nastupu neočekivana bijesa počeo inzistirati da se pogreb odgodi kako bi se obavila obdukcija. Tumačili su mu da je tako nešto sasvim neizvedivo, našto je on slegnuo ramenima i počeo neutješno ridati.

S pola sata zakašnjenja i sa svećenikom koji je neprekidno šmrcao, sprovod je ipak krenuo. Na ulazu u groblje na nas se izlio pravi prolom oblaka i učas nam promočio odijela. Za mrtvačkim kolima sporo su koračali Čedin otac, majka, tetka i senilni djed sa sela, koji zacijelo nije znao gdje se nalazi i koga to pokapaju. Za njima smo išli mi ... mi, prijatelji do groba. Milan Grabar polako je koračao, izbjegavao veće mlake i, zaogrnut američkim"montgomerijem", izgledao već poput nekog tko se navikava na američku modu i američki život. Ili mi se to samo činilo zbog toga što sam znao da mu je u džepu PAN AM-ova avionska karta, i što svatko s takvom kartom u džepu djeluje pomalo američki. Do Milana je posrtao debeli i pretjerano ćelavi direktor lokalnih kinematografa Ljubo Brabec, čiji je nesigurni korak bio posljedica dvodnevne alkoholne apstinencije. Do Ljube, ali bliže meni, koračala je Ljubina žena Irena i gušila se od plača. Zasigurno se doimala kao osoba koju je ovaj pogreb najviše potresao, i da je netko neupućen promatrao ovu tužnu povorku, svakako bi pomislio da je uplakana Irena pokojnikova supruga. Ali ne, ona je već deset godina bila žena Ljube Brabeca, čitavo jedno desetljeće promatrajući kadrovski i privatni pad svog slučajnog muža. Korak-dva iza nas ljuljala se i zanosila predebela Seka Živanović, nekadašnja školska i gradska ljepotica, koja je u svojim najsjajnijim danima dobila nadimak Arleta, po ljupkoj ženi princa Valijanta. Uz nju stisnula se njena desetogodišnja kćerka Ines, za koju je ova turobna povorka predstavljala tek groteskni sprovod slabo joj znanog stričeka. Dvije važne osobe iz manje-više opravdanih razloga nisu prisustvovale simboličnom bacanju ilovače na Delonov lijes. Prva je bila Milanova sestra i moja bivša žena Sonja, koja se upravo nalazila na svom drugom bračnom putovanju sa čovjekom koji je zacijelo bio manji idiot od mene, a druga Jaromir Kralik, koga smo zbog nepoznavanja drugih, prikladnijih čeških riječi oduvijek zvali Brambor. Jaromir nije mogao ispratiti Delona jer ga je već devet godina čekao na jednoj drugoj parceli ovog istog groblja.

Cjepivo protiv ovisnosti o kokainu?
Britanski znanstvenici su razvili cjepivo za koje tvrde da može pomoći ovisnicima o kokainu da se riješe svoje ovisnosti.

Testiranja provedena u SAD su pokazala da gotovo polovica ovisnika kojima je davano cjepivo nazvano TA-CD mogu izdržati i 6 mjeseci bez korištenja droge.

Cjepivo koje su razvili znanstvenici iz tvrtke Xenova ne može kod ovisnika spriječiti žudnju za kokainom, no može spriječiti pojavu osjećaja zadovoljstva nakon njegove konzumacije.

Znanstvenici objašnjavaju kako se cjepivo temelji na korištenju spojenih malih molekula kokaina i velikih molekula proteina koje se koriste za stimulaciju imunološkog sustava organizma.

Tako dolazi do proizvodnje antitijela koja prepoznaju drogu i sprječavaju njegovo putovanje putem krvi do mozga.

Delca

Krenuo sam davno

Krenuo sam davno (ne secam se gde)
Moja si
Andjeli
Godine najnovije
Veliki talas
Reci mi
Ma, ko te...
Na pocetku opet kraj
Idi daleko
Kao u boji
Prolece
Ti imas dosta godina



CD 414237
MC 515972

10. Ernesto Sabato - Tunel (12. 05. 2004.)
Holivud se nije usudio da ekranizuje kultni roman danas 93-godišnjeg argentinskog pisca Ernesta Sabata "Tunel", mada ima čak i krimi elemenata koji su mogli da mu se dopadnu: fatalna ljubav, zločin iz strasti, ludilo. Ipak, dve filmske verzije njegovog prvog književnog ostvarenja, štampanog 1948. uradili su prvo 1952. godine Sabatovi zemljaci Argentinci, drugu 1987. Španci.
Oba filmska "Tunela", kao i Sabatov roman, govore o zločinu iz ljubavi i strasti. Glavni junak, slikar Huan Pablo Kastel, priča o svojoj opsednutosti jednom ženom, koja ga je odvela u ludilo i u košmarni tunel usamljenosti i paranoje, iz koga je izlaz bio samo - ubistvo!

Vilijem Fokner - Buka i bes (21. 04. 2004.)Roman će biti uzvišeniji i plemenitiji što više prikazuje unutrašnji, a manje spoljni svet. Nije zadatak romansijera da opisuje velike događaje, nego da neznatne učini zanimljivijim.
Niko bolje nije ispunio ovaj “amanet” - o unutrašnjem toku svesti u književnosti, slavnog filozofa Šopenhauera - kao nobelovac Vilijam Fokner u delu “Buka i bes. “Vratio sam se hodnikom, budeći pri hodu korake iščezle u četama koje su žamorile u tišini”, priča Foknerov junak. “Ponovo sam ušao u zagušljivu odaju gde je časovnik na tamnom stolu otkucavao svoju užasnu laž.

Sinkler Luis – Martin Arousmit – 09.06.2004

Roman Martin Arousmit prati životni put mladog lekara od idealističkih studija, kroz moralnu Scilu i Haribdu medicinske i naučničke karijere. Odlučan da istraje u plemenitim idejama i naučnim istraživanjima za dobrobit čovečanstva, mladi Arousmit se suočava sa brojnim zamkama i iskušenjima stvarnosti. Priznanje, slava, bogatstvo i moć su neke od “sirena” koje se udružuju da ga namame u kraljevstvo licemerja i samozadovoljstva, gde će zaboraviti načela kojima ga je naučio njegov prvi mentor Maks Gotlib, vrsni bakteriolog.

LIRA VEGA

LIRA VEGA

Iza neba
Kometa
Brzi intermeco
Druga nova
Dja no de
Hip-no-step-in-dub-hop
Park
You&Me
Kineski raggae
Lajka
Svemirski vodic
Tongue of Glue


CD 414534
MC 516238

Biografija benda LIRA VEGA

Clanovi: Dejan Utvar - bubnjevi, Nemanja Acimovic - bas gitara, Vladimir Djordjevic - gitara, Zoja Borovcanin - vokal, Boris Mladenovic - tonac i producent

Bend LIRA VEGA je poceo sa radom 1998. godine, u okviru pozorisne trupe POZORISTE SESIRA. Ekipa muzicara koja i danas cini bend sastala se radeci na predstavi "Zima ili snovi ili putovanje u svim pravcima", praveci muziku koriscenu u toj predstavi. Pod imenon POZORISTE SESIRA bend prvi put nastupa u beogradskom klubu "Underground", na promociji sesira Ljudmile Stratimirovic, osnivacice trupe, u martu 1998. Hit - singl "Alfa Akvari" koji je pratio promociju predstave nekoliko nedelja se nalazio na prvom mestu liste singlova radija B92. Slede svirke po Bgd. klubovima Fili, Underground, i nastup ispred benda OBOJENI PROGRAM neposredno pred bombardovanje, marta 1999. U decembru iste godine zajedno sa trupom POZORISTE SESIRA tada istoimeni bend nastupa na turneji po Sloveniji, u okviru obelezavanja godisnjice kulturnog centra na Metelkovoj. U okviru turneje odrzano je nekoliko koncerata - u Ljubljani, Velenju i Prestraneku. Ova faza rada je krunisana samostalnim nastupom u Beogradskom Domu omladine u martu 2000. godine.

Sledi dvogodisnja pauza uslovljena obavezama clanova, koja traje sve do marta 2002, kada se bend ponovo okuplja i pocinje intenzivno vezbanje, i rad na unapredjenju tehnickih i estetskih performanci. Bend se pojavljuje pod novim imenom, LIRA VEGA, jer muzicari, osim Zoje Borovcanin ne rade vise u trupi POZORISTE SESIRA, a bendovska prica se na taj nacin odvaja od pozorisne. Bend je do sada, od ponovnog okupljanja svirao na koncertu povodom rodjendana beogradskog radija SKC, na REFRACT - regionalnom festivalu alternativne kulture u Beogradu i kao gosti na velikom koncertu beogradskog benda Jarboli. Od domacih bendova podrsku pruzili novosadski OBOJENI PROGRAM, hrvatski LET 3.

Neposredno posle otvaranja kultnog kluba Akademija 2003. LIRA VEGA je imala samostalni nastup pred punim klubom i gostovanje na koncertu engleskog banda Bushcraft i veoma zapazen nastup na EXIT-u 03.

Snimljen je spot za prvi hit singl "You And Me" koji promovise prvo izdanje koje se pojavilo za PGP RTS 08.04.2004. u prodaji

Dzojs

DZEJMS DZOJS- PORTRET UMETNIKA U MLADOSTI - 16.06.2004
Portret je čitko i jasno delo, delo kome ne treba mnogo komentara, jer ono govori za sebe. Njegova tema je vrlo obična: ulazak mladog čoveka u život. Tu temu su, u bezbroj varijacija, obrađivali svi realisti i naturalisti 19. veka, francuski, ruski i engleski; po tome je ona u Džojsovo vreme bila već tradicionalna. Portret je takođe istorija jedne mladenačke pobune protiv autoriteta, koja dovodi do odlučne prekretnice u životu junaka. Pa ipak je Džojsov mladi čovek različit od svih drugih mladih ljudi u romanu 19. i ranog 20. veka.

Academy ovation for Moore's 9/11


Michael Moore's film made history, winning the Palme d'Or at Cannes
Fahrenheit 9/11, the controversial film by Michael Moore, has been given a standing ovation by at the headquarters of the Academy Awards.
The anti-Iraq war film was shown at the Academy of Motion Picture Arts and Sciences in Los Angeles on Tuesday.

The 600-strong audience cheered and clapped throughout the film and got to their feet as Moore took to the stage.

Fahrenheit 9/11, which won the top prize at the 2004 Cannes Film Festival, will open in US cinemas on 25 June.


Political bias

Moore, whose film criticises President Bush's response to the 11 September attacks and alleges links between the Bush family and Osama bin Laden's, told the audience it was time for change.

He said: "There has been a shift in this country. ... The average American is finally beginning to figure it out. We were duped [into invading Iraq]."

"I hope this country will be back in our hands in a short period of time," he added.

Fahrenheit 9/11 was refused distribution by the film's original backers, Disney - whose Miramax film unit produced the movie - citing concerns over its apparent political bias.

But brothers Harvey and Bob Weinstein, the founders of Miramax, personally bought back the rights from parent company Disney.

Moore won an Oscar in 2002 documentary Bowling for Columbine.

He said he expected Fahrenheit 9/11 to do three times as well as Columbine, which earned a record $21.5m (Ł11.75m) for a documentary.

Težak i izazovan
Sl. VUČKOVIĆ 14.06.2004, 18:21:13

JEDINA drama koju je DŽojs objavio (1918) o umetniku i ljubavnom trouglu - "Izbeglištva", bila je oda Ibzenu, njegovom omiljenom piscu. Ričard i Berta, nevenčani roditelji osmogodišnjeg dečaka, svako u još po jednoj čvrstoj ljubavnoj vezi, vraćaju se kući posle devet godina... Bila je napisana potpuno u duhu Ibzena...

Drama je, međutim, istovremeno bila hipotetičko preispitivanje sopstvenog života, jedno "šta bi bilo da je bilo" u odnosu na porodicu i društveni koncept, u kojima je stasavao: "Možemo li da zatvorimo srce za duboka osećanja? Da li bi trebalo da ga zatvorimo?" pitao je, ali se čuvao jasnog odgovora. Ko bi ga, uostalom, dao? Iako malo poznata, ova DŽojsova drama ipak nalazi put do gledalaca - prošle godine, recimo, izvela je Kompanija kamernih pozorišta, u režiji DŽaspera Bega.

Ali, to DŽojsa kao dramskog pisca, ipak nije uvelo u pozorište.

Uveli su ga drugi, zaobilazno, lomeći se na njegovoj teškoj leksičkoj strukturi, odsustvu vizuelnog zapažanja, "nedramskim" dijalozima... Iako su "Mrtvi" danas najpoznatije DŽojsovo delo preneto u pozorišno-muzičku (mjuzikl) zatim i filmsku formu, ustvari, dramatizacija "Dablinaca", s "posebnim osvrtom" na "Uliksa" (2000.godine nagrada "Toni" za najbolji scenario mjuzikla) bilo je raznovrsnih pokušaja, i sa "Uliksom", "Fineganovim buđenjem", "Portretom umetnika u mladosti".

Sa "Portretom" je, zapravo, sve i počelo. U pustolovinu dramatizacije upustio se - danas širom sveta poznati irski pisac i scenarist Hju Leonard (rođen 1926. godine, kao DŽon Kiz Bajrni) - početkom šezdesetih. "Stiven D" zvalo se to delo, u koje su uvršćeni i delovi "Stivena heroja", prve verzije "Portreta". Napisano je za Dablinski pozorišni festival, na kojem je prvi put i izvedeno, 1062. Igralo ga je pozorište Gejt i s tim komadom gostovalo u Belfastu, Cirihu, Parizu, Londonu, NJujorku. Bila je to drama u dva čina, za 24 muška i sedam ženskih likova, reklamirana kao "epizode o odrastanju mladog Irca koji odbacuje porodicu, crkvu i zemlju".

Uspeh je, sudeći po tragovima koji se danas mogu naći, bio zapažen i adaptaciju su, dve godine kasnije, istovremeno štampali izdavači u Engleskoj i SAD. U sezoni 1966/67. "Stivena D" igralo je pozorište Olni na of Brodveju, sa zapaženim uspehom. Imala su ga na repertoaru i druga pozorišta u Americi i Velikoj Britaniji, ali "Portret umetnika" odnosno "Stiven D", ostao je do danas neprivlačan za repertoarsko planiranje. Izvodi se, eventualno, u delovima, kao monodrama, ili u eksperimentalnom teatru.

Kod nas je 1992. godine "Portret umetnika u mladosti" bio na repertoaru KPGT odnosno JU-festa (Subotica-Beograd-Niš). Prema sopstvenoj adaptaciji romana, predstavu je režirao Saša Gabrić i publika je to dobro primila. U proleće iste godine, u njegovoj režiji mogli smo videti i predstavu "DŽojstik", inspirisanu DŽojsovim delom.

Iako nije bio dramski pisac, DŽojsu se ne može osporiti bar delimičan doprinos dobroj irskoj pozorišnoj tradiciji. On je pozorište voleo i ozbiljno razmišljao o njemu. U jednoj polemici, piše: "... Irsko literarno pozorište je poslednji pokret protesta protiv sterilnosti i lažljivosti moderne scene. Pre pola veka, u Norveškoj je objavljena protestna nota i od tada, u više zemalja se vode duge i obeshrabrujuće bitke protiv nosilaca predrasuda i pogrešnog tumačenj ai podsmeha. Pokoji trijumf tu i tamo duguje se čvrstom ubeđenju, a svaki hrabar pokret nešto je postigao. Irsko literarno pozorište izdvajalo se kao šampion napretka i objavilo rat komercijalizmu i vulgarnosti. Ono je delimično povratilo reč i isterivalo je starog đavola kada se posle prvog sukoba prepustilo narodskoj volji. Sada je vaš narodski đavo opasniji d vulgarnog đavola... i on sada spremno može da kiti svoj govor. Još jednom je prevagnuo i na Irsko literarno pozorište sada mora da se računa kao na vlasništvo svetine najmračnije vrste u Evropi".

POZORIŠTE
I danas tačno na stogodišnjicu dana u kojem se događa radnja "Uliksa" u Irskoj je, ceremonijalnim, javnim doručkom, obeležen Bloomsday. Slavi se gotovo kao nacionalni praznik a tim povodom održava se i tromesečni festival svih umetnosti, ReJoyce Dublin. U turističkoj ponudi je i obilazak opzorišta O Rejli, iz drugog poglavlja "Portreta umetnika". Pozorište je danas kulturni i kongresni centar.