POLY JEAN HARVEY – bleeding session continuous…
Neobična fuzija bluesa i punka, potpomognuta nerijetko taboo-tema tekstovima i stalno mijenjajućim image-om učinili su P.J. Harvey jednom od najzapaženijih ženskih alt. rock pojavnosti 90-ih.
S pet dosad objavljenih albuma i više je nego uspješno opravdala svu, još od početka karijere privučenu medijsku pozornost, dok je radom na nekoliko side projekata, koji uključuju i izlet u film, kao i suradnju s glazbenicima poput Tricky-a, Nick Cave-a i Thom Yorke-a, P.J. samo dodatno učvrstila svoj vrlo brzo stečen kultni status.
U osnovi i ne morate biti nekakav poseban fan da bi prepoznali osvježenje koje je njezina prisutnost donijela na ženski dio pop-rock scene, pogotovo kad se uzme u obzir da je to svijet kojim vladaju razne Alanise, Courtney i Madonne.
Sexualnost, provokativnosti i live nastupi kakvim ih zamišlja P.J. Harvey nekome mogu biti uistinu posebni i cool, nekome skroz jadni i smiješni, ali nitko ne može osporiti energiju i vrijednost onom osnovnom, zbog čega uopće pričamo o Polly, tj. njezinoj glazbi. Dokle god je ona u tom segmentu na visini zadatka, spremna odgovoriti na nove izazove i praviti nove pomake, apsolutni palac gore za nju… sve ostalo je manje važno.
BIOLOGIJA JEDNOG FEMININUM BLUESA
Polly Jean Harvey rođena je 9.10.1969 u Yeovil-u (Engleska). Djetinjstvo će provesti živeći na farmi u selu sa svega šestotinjak stanovnika tj. skoro pa odsječena od svijeta. Ipak njezini "hippi" roditelji, sakupljajući šaroliku muziku, odmah u ranom djetinjstvu malu Polly izlažu svakojakim tipovima glazbe (uključujući i blues i jazz). Već sa samo 11 godina P.J. postaje vješta u sviranju čak nekoliko instrumenata, npr. gitare, bubnjeva, violine i saksofona (impresivno, nema što), a razvija i sklonost prema kiparstvu. Čovjek koji se u ovom slučaju našao na pravom mjestu, u pravo vrijeme, da bi napravio prave stvari, bio je John Parish. On prepoznaje Polly-in talen i pomaže joj u usavršavanju sposobnosti sviranja gitare, a sa 17 godina ju uključuje i u svoj band "Automatic Dalmini". Kratkim boravkom u "Automatic Dalmini"-u i sviranjem u još nekoliko manjih bandova, Polly neosporno širi svoje glazbene vidike ali, tek upisom na studij umjetnosti u rodnom gradu Yeovil-u, radi ključni korak karijere. Na studiju upoznaje bassistu Steve Vaughn-a i bubnjara Roberta Ellis-a te s njima 1991. stvara trio "PJ Harvey".
KOLIKO SUHO?
Prva dva singla "Dress" i "Sheela-Na-Gig" dočekana su s odobravanjem i u press-u i među publikom, pa je samim time i pozornica za dolazak albuma bila više nego spremna. 1992. objavljen "Dry" ne samo da se pokazao dorastao očekivanjima, već ih je i višestruko premašio, dobivajući velik broj pohvala na račun svojih inovacija, tj. neuobičajenog kombiniranja blues forme i post-punk gitar rocka. Dodatnu pažnju priskrbljuje mu i Polly-in tekstualni dio s reći ćemo ne baš feminističkim odnosom prema feminizmu. Neočekivano velik uspjeh "Dry"-a stvara definitivno pretežak teret očekivanja pred sljedeći album, što Polly jako loše podnosi tako da na kraju stradava od živčanog sloma. Ipak stvari očito nisu bile tako dramatično-pogubno-ozbiljne i već je 1993. svjetlo dana ugledao "Rid of Me". Napravljen u suradnji s producentom Steve Albini-em ("Pixies") "Rid of Me" predstavlja pun pogodak, u potpunosti zasjenjujući uspjeh prethodnika (uz to što je zvukom superiorniji od "Dry" i tekstovi su dobili na zrelosti, tj. mračniji su i osobniji), usput donosi Harvey i prvu nominaciju za prestižni britanski "Mercury Prize".
Završetkom "Rid of Me" promotivne turneje, Polly raspušta trio i nastavlja karijeru kao solo umjetnica, orijentirajući se radije na suradnju s drugim glazbenicima nego na vlastiti band. U takvim, novonastalim, okolnostima 1995. je stvoren "To Bring You My Love". Na albumu sudjeluje između ostaloga i njezin prvi glazbeni mentor, John Parish (lik s početka priče), a u producentskoj se ulozi, uz Harvey i Parish-a, nalazi i legendarni Flood (producirao "Violator" "Depeche Mode"-a, "Mellon Collie & the Infinite Sadness" "Smashing Pumpkins"-a itd.). "To Bring You My Love" se sa svojim osobinama lagano odmiče od sirovog punk-guitar zvuka prijašnjih materijala (tj. više nije tako naglašen), a ujedno predstavlja i početak faze teatralnijeg pristupa kao i samim tekstovima, tako i live nastupima. Osim što album donosi Polly drugu nominaciju za "Mercury Prize", uspješno ju gura čak i u nešto komercijalnije vode (MTV & stuff). Nakon "To Bring You My Love", duo Parish-Harvey, nastavit će suradnju te 1996. objaviti zajednički projekt "Dance Hall at Louse Point", a osim toga, iste će godine P.J. gostovati na "Murder Ballads" Nick Cave-a, tj. duetu "Henry Lee".
Tri godine nakon zadnjeg albuma, 1998. g izlazi "Is This Desire?" Većim djelom napisan (smišljen) u izolaciji Yeovill-a, "Is This Desire?" je bitno mirniji, intimniji od svih dotadašnjih radova, što je čini se bilo dosta neočekivano pa i nije požnjeo neki posebno veliki uspjeh. U ulozi ko-producenta ponovno se pojavljuje Flood, a u ulozi bubnjara Rob Ellis, član originalnog "PJ Harvey" tria. Ranije, iste te godine zajedno s Tricky-em snimljena je stvar "Broken Homes" (nalazi se na Tricky-evom albumu "Angels with Dirty Faces"), a sljedeće 1999. godine, na red napokon dolazi film tj. Polly-ina uloga moderne Marije Magdalene u apokaliptičnoj religijskoj satiri Hal Hartley-a, "The Book of Life".
Na svu sreću s 2000. godine objavljenim "Stories From the City, Stories From the Sea" P.J. se vraća svojem prijašnjem zvuku odnosno agresivnijem i življem pristupu (nakon uvodnih "Big Exit" i "Good Fortune" to je itekako jasno (plus da meni ono zavijanje u "Good Fortune" ide strašno na živce, a inače mi je skroz super pjesma, hm, ali možda je problem u meni). Treba napomenuti da se u ulozi gosta pojavljuje Thom York ("Radiohead") i to u pjesmi "This Mess We're In".
Uh, gdje god je Thom u igri to je odmah jedna klasa više, a tko kaže da nesvjesno nije bio i ključni faktor da Harvey, konačno, u trećem pokušaju dobije taj nesretni "Mercury Prize".
UH HUH HUH HUH….
Nakon 2000. sljedi još jedna promotivna turneja, 2002. nova suradnja, ovaj put s Gordon Gan-om iz Violent Femmes-a (pjesma je "Hitting The Ground"), pa onda 2003. opet suradnja, Josh Homme ("The Queens of the Stone Age") i njegov projekt "Desert Sessions" itd. itd.
Na kraju, uz sve to, našlo se i vremena za vlastiti album, "Uh Huh Her»…koji je veličanstveni povratak potmuloj tutnjavi ingenioznih djela «Dry» i «Rid Of Me», režanje povrijeđene žene te nastavak krvavih sesija. O albumu, PJ i gitarama koje su sazidale neprobojni stup stenjanja, pročitajte više među recenzijama.
Post je objavljen 19.06.2004. u 12:29 sati.