Težak za scenu
Sl. VUČKOVIĆ 28.06.2004, 18:57:32
SAMO na prvi pogled, zvuči neverovatno da jedna od najsnažnijih ratnih povesti 20. veka, “Kaputt” Kurcija Malapartea, nikada nije preneta ni na pozorišnu scenu ni na film. Malaparte, koji je pisao i (doduše, ne mnogo uspešne) drame, čiji je drugi slavni roman “Koža”, inspirisao režiserku Lilijanu Kavani (1981. godine, Malapartea je igrao Marčelo Mastrojani), koji je, 1950. godine i sam snimio film... "Kaputt" je složio u pretežno narativnom obliku, koji bi dramatizacijom više izgubio nego se obogatio.
Uostalom, muka je i samo prevođenje Malaparteovih dela na drugi jezik. Suočio se s tim svako ko je iole pokušao da se bavi njegovim rečima i rečeničnim sklopovima.
A ako je taj neko usput vičan i filmskoj montaži, kao što je Volter Marč (obe verzije "Apokalipse sada", "Talentovani gospodin Ripli", "Engleski pacijent", "Povratak u Oz"...), inače opsesivno obuzet delima ovog pisca, treba mu verovati: "Osamnaest meseci radio sam na deset Malaparteovih priča; nijedna do tada nije bila prevedena na engleski... i sve su se same prevele iz jezika proze u jezik poezije!", pisao je Marč (u tekstu "Malaparteovi 'Partizani'"), navodeći četiri "prepreke" tom poslu - bogatu, gotovo poražavajuću gustinu teksta u originalu, divnu prirodu njegove mašte, česta ponavljanja i sled reči kao u pesmi i unakrsni smisao njegovih metafora... "A pošto je italijanski jezik - posebno Malaparteov italijanski - melodičniji od engleskog, poetski oblik prevoda pomagao mi je da sačuvam neke muzikalnije ritmove koji se gube proznim prevodom." Marč primećuje kod sebe "isto stanje svesti" dok montira filmsku sliku i zvuk i prevodi Malaparteovu prozu u "poeziju".
U tom, dosta opsežnom tekstu, Marč se osvrće i na "Kaputt": "Nije me Malaparteovim tekstovima toliko privukao njegov život, koliko neka francuska knjiga o kosmologiji, gde je jedna njegova storija upotrebljena kao ilustracija stanja odmah po stvaranju sveta. Slikovitost je bila tako neobična i neodoljiva i uspostavljala je tako čvrstu vezu između stvarnog i nadrealnog, da sam prosto morao da nađem knjigu iz koje je preneta ta priča: ispostavilo se da je to 'Kaputt', Malaparteov roman u prvom licu, o njegovom iskustvu sa istočnog i severnog fronta u Drugom svetskom ratu. Ne precenjujem uticaj te knjige na mene. Sadržaj me je malo izbacio iz ravnoteže (i tako je do danas): čitanje me podseća na polusan! Ne mogu da shvatim zašto do sada nisam čitao Malapartea, ni zašto se ne zahteva od svakog građanina Dvadesetog Veka da pročita 'Kaputt'... Kupio sam tuce primeraka da dam prijateljima, predviđajući eksploziju zanimanja! A rezultat: malo dima - možda plamičak, dva - i mnogo podignutih ramena i obrva. Pročitao sam još dve Malaparteove knjige prevedene na engleski: 'Kožu' i 'Volga raste u Evropi'. Nastavio sam učenje italijanskog jezika, koje sam prekinuo 1964. godine i zamolio prijatelje u Italiji da mi pošalju Malaparteove knjige koje su u SAD bile nedostupne..."
Ko zna, možda će baš Marčov talenat i žar prevođenja "neprevodivog" - dovesti jednog dana i do filmovanog romana "Kaputt", ili bar do neke pozorišne verzije? Izgleda da i on sam veruje u to: "... Verujem da bi Malaparte odobrio, ili bi ga, u krajnjem slučaju, zaintrigiralo, da stvaralačke oblike koje je pokrenuo vidi umnožene, jezike koje je govorio, uloge koje je igrao u prvoj polovini života punog protivrečnosti...".
Nešto od toga, Malaparte je ipak doživeo: slavljen i hvaljen po romanima "Kaputt" i "Koža", u svetu koji se tek oporavljao od ratnog užasa i borbe protiv fašizma - kojem je i sam doprineo - napisao je drame osrednjeg kvaliteta (koje su, ipak, bile igrane: "U Prustovoj blizini", "Kapital" i "I žene su izgubile rat"). A režirao je, 1950. godine, film "Zabranjeni Hrist", po sopstvenom scenariju - ratni veteran se vraća u selo, saznaje da je njegov brat, pripadnik Pokreta otpora, potkazan i mučki ubijen i sveti se na neznancu (nedužnom), koji se - sam prijavio kao egzekutor... Glavnu ulogu u tom filmu igrao je Raf Valone! Film je dobio Specijalnu nagradu grada Berlina na festivalu u tom gradu, a nagrađen je i u SAD, gde je distribuisan pod drugim naslovom.
Osim književne nagrade "Malaparte", koju su, između ostalih, dobile i Nadin Gordimer i Suzan Sarandon, u NJujorku i danas dobro funkcioniše (i kotira se visoko) Pozorište Malaparte - jedan od osnivača, umetničkih direktora i glumaca je i slavni Itan Houk! A Kuća Malaparte na Kapriju, koju je gotovo sam projektovao, sačuvala je i u ovom, tek započetom veku, slavu "arhitektonskog, mondenskog i turističkog čuda" prethodnog i "najlepše ikad sagrađene".
O "KAPITALU"
MARKSA sam uvek smatrao antirevolucionarom - pisao je Malaparte. Ali, napisao je dramu "Kapital", inspirisan upravo Marksom!
U jednoj anketi na Internetu, može se naći i reagovanje gledalaca čitalaca drame. Date su im dve kategorije: "prednost" i "mana".
U prvu, jedan je upisao: "Uspeti, znači ne brkati marksizam sa realnim socijalizmom".
Post je objavljen 30.06.2004. u 14:22 sati.