Danijel Dž. Borstin - Šekspir: Čitav svet je pozorište (4)
Bah traži drugi posao
Ushićenje protestanata dovelo je do uništenja nekih od najboljih ranih orgulja u Engleskoj. Konstruktori orgulja bili su prinuđeni da zarađuju za život kao drvoseče, a cevi sa instrumenata upotrebljavane su za točenje piva
Nezadovoljan uslovima rada i nesposobnošću hora s kojim je radio, 1730. godine požalio se vlastima koje su mu odgovorile tako što su pripretile da će mu smanjiti platu. I tako je Bah još jednom počeo da traži drugi posao. Ipak, zahvaljujući razumevanju novog rektora škole, njegovi problemi su privremeno zaboravljeni - ili barem ublaženi - a postavljenje na mesto direktora gradskog Kolegijuma muzikum omogućilo mu je da se susretne sa ozbiljnijim muzičarima i znatno širom publikom. Zbog toga je počeo manje pažnje da poklanja kantatama i posvetio se komadima za instrumente sa dirkama - Vežbe za čembalo (četiri dela u periodu od 1732. do 1741) - među kojima su Italijanski koncert, komadi za orgulje i Goldberg varijacije. Međutim, u to vreme je došlo do novih svađa sa školskim vlastima i Kolegijumom, pa se stvar naposletku završila na sudu. U međuvremenu, Bah je našao novi način da ispolji svoje talente - posećivao je Drezden i druge gradove izvodeći resitale na orguljama. Nastavio je i da s jedne strane ponovo ispituje, a s druge uvećava broj svojih radova za instrumente sa dirkama - objavljujući novi tom kolekcije radova pod nazivom Dobro temperovani klavir (1743) i poboljšava svoje rane koralne preludijume.
U nadi da će biti imenovan za dvorskog kompozitora, Bah je tada teološke nazore ostavio po strani i stvorio svoja najčuvenija dela. Misu u h-molu, ponekad nazivanu i „najvećim delom ikada stvorenim u muzici Zapadnog sveta“, Bah je prvobitno napisao za Augustina III, izbornog kneza Saksonije, koji je bio katolik. Luteranska služba je bila kraća od katoličke mise i imala je samo prva dva dela koji se zovu Kyrie i Gloria; upravo te delove Bah je poslao Augustusu 1733. godine. Ali, onda je iz nekog razloga odlučio da proširi rad i napravi celokupnu katoličku misu. Budući da su bila potrebna čak tri časa za njeno potpuno izvođenje, ona nije odgovarala liturgijskoj nameni i danas se izvodi pod nazivom „koncertna misa“. Bah je to delo napisao koristeći neke svoje ranije radove - Sanctus iz 1724, Kyrie i Gloria iz 1733, kao i druge kompozicije - i završio ga tek 1747. godine. Pet godina, koliko mu je bilo potrebno da ga „sastavi“ duži je vremenski period od onog koji je bio potreban Mikelanđelu da oslika tavanicu Sikstinske kapele. Bah možda nikada nije ni nameravao da ovo delo izvede tokom jedne službe. U svakom slučaju, to se nije ni dogodilo za njegovog života. Tek, gotovo sto godina kasnije, Misa u b-molu doživela je kompletno izvođenje i do dana današnjeg se smatra vrhuncem moderne duhovne muzike.
Bahov sin, Karl Filip Emanuel, bio je muzičar na dvoru Fridriha Velikog u Potsdamu. Godine 1747. Fridrih je pozvao starijeg Baha u svoje kraljevske odaje u vreme kada je obično slušao kamernu muziku. Vladar je potom, kako su tvrdili svedoci, otišao do svog „forte piana“ i počeo da svira „sam i bez ikakve pripreme, temu koju je potom ponovio i kapelmajstor Bah u fugi. Ono što je uradio kapelmajstor bilo je toliko lepo, da nije samo Fridrih iskazao svoje zadovoljstvo, već su i svi prisutni bili oduševljeni. Gospodin Bah (stariji) je našao da je tema koju je čuo tako neverovatno lepa, da bi bilo potrebno da se odmah zapiše kao fuga i zatim ugravira u bakar“. Tako je nastalo Bahovo delo - Musical Offering (Muzički dar, 1747) - kao njegov lični poklon Fridrihu Velikom - brojne varijacije na temu koju je potsdamski vladar odsvirao. Umetnost fuge, Bahovo poslednje delo, koje je ostalo nedovršeno, u suštini je opsežno razmatranje upotrebe kontrapunkta u njegovo doba.
Iako je Bah istraživao razne svetovne muzičke forme, njegov izuzetan opus istovremeno je i ispunjenje i posledica ograničenja crkvene muzike. „Nesposobnost da se prepusti udobnoj rutini spasla ga je uobičajene karijere muzičara koji radi za grad ili crkvu. Protestantski reformatori bili su, s druge strane, obazrivi kada je reč o umetnostima koje su bujale pod okriljem Rimske crkve.
Martin Luter (1483-1546) je lično voleo muziku, komponovao komade koji su do danas sačuvani, a imao je i nameru da muzici pruži značajniju ulogu u zajedničkom bogosluženju. Bio je, međutim, sumnjičav prema orguljama, pre svega zbog njihove „papske“ prošlosti. Džon Kalvin (1509-1564), koji je bio mnogo revnosniji od Lutera, nadao se da će zatrti tragove katoličke liturgije i muzike i zabraniti upotrebu instrumenata (uključujući orgulje) čak i za razonodu. Engleski reformatori su 1586. godine zahtevali rušenje crkava „gde je služenje Bogu žalosno ugroženo sviranjem na orguljama, pevanjem, zvonjavom i izvikivanjem psalama s kraja na kraj crkve, cijukanjem horista, maskiranih u bele odore“. I tako je ushićenje protestanata dovelo do uništenja nekih od najboljih ranih orgulja u Engleskoj. Konstruktori orgulja bili su prinuđeni da zarađuju za život kao drvoseče, a cevi sa instrumenata upotrebljavane su za točenje piva. Ipak, nekoliko primeraka orgulja je sačuvano, između ostalih i one u Katedrali svetog Pavla. Pričalo se da je Oliver Kromvel, koji je bio veliki zaljubljenik u muziku, uklonio orgulje iz Magdaleninog koledža u Oksfordu i prebacio ih u dvor u Hemptonu radi ličnog zadovoljstva i zabave.
Mesto orgulja na bogosluženjima protestanata bilo je predmet interesovanja Alberta Švajcera, jednog od najvatrenijih i najučenijih Bahovih sledbenika koji je nastojao da otkrije, popravi i sačuva rane primerke orgulja. On je, inače, mogao da ostvari sasvim lepu karijeru svirajući taj instrument, ali umesto toga odabrao je da bude lekar - misionar. Ipak, kada je otišao u Afriku, poneo je sa sobom i orgulje, koje su posebno za tu priliku pocinkovane da ne bi propale pod uticajem tamošnje vlažne klime. Proveo je šest godina (1905-1911) radeći na svom klasičnom delu posvećenom Bahu, a priredio je i Bahovu muziku za orgulje.
Luter je pronašao veoma dobre teološke razloge da uvrsti vokalnu muziku - muziku reči - u reformisanu službu. Godine 1564. opisao je zadivljujuću lepotu kontrapunktne polifonije:
„Kada se prirodna muzika uzdigne do umetnosti, čovek prvo posmatra i s velikim čuđenjem ispituje ono što postoji (jer to ne može biti sasvim shvaćeno ni prihvaćeno), veliku i savršenu mudrost Boga u Njegovom veličanstvenom muzičkom delu. U njemu je jedinstveno i zadivljujuće to što jedan čovek peva jednostavnu melodiju tenorom (kako to kažu muzičari), zajedno sa još tri, četiri ili pet glasova koji takođe pevaju, što izgleda kao da sviraju ili radosno ‘kruže’ oko te jednostavne melodije, i čudesna milost i lepota te melodije uz pomoć mnogobrojnih naprava i zvukova izvedena je kao da je reč o rajskom plesu, tako da oni koji sve to razumeju i koje to ‘dotakne’ moraju biti veoma začuđeni, i verovati da ne postoji ništa neobičnije na svetu od ove pesme ukrašene tim mnogim glasovima“.
Kada je masa pevala, izražavana su religiozna osećanja svih vernika. Kongregacijske himne za bogosluženja prevođene su na maternje jezike - sa latinskog na jezik pijace. Luter je otišao u školu u Ajzenahu i nalazio se upravo u blizini Varburga dok je pravio svoj istorijski prevod Biblije na nemački (1521-1522). Tu je, takođe, napisao Ein feste Burg ist unser Gott, delo koje je Hajne nazvao Marseljezom reformacije, a inspirisan njime, Bah je napisao jednu od svojih najvećih kantata.
Sasvim je verovatno da su ikonoklasti mogli da ostvare pobedu nad muzikom, kao što su gotovo uspeli sa likovnom umetnošću hiljadu godina ranije. Koncil u Trentu (1545-1563), koji je radio na katoličkoj protivreformaciji, imao je priliku da zabrani muziku u crkvi drakonskim merama, ali na kraju nije otišao dalje od osude svega što je „nečisto ili lascivno“, u cilju da se sačuva Božja kuća kao kuća molitve. Dobro poznata priča kaže da je Koncil bio spreman da donese pravilo kojim bi dopustio upotrebu polifonije. Međutim, tada je Đovani Pjerluiđi de Palestrina (1525?-1594) vodeći rimski kompozitor tog vremena, napisao Misu za šest glasova da bi dokazao da je polifonija sasvim kompatibilna sa duhom vere i da se sprečava razumevanje svetih tekstova. Njegova Misa trebalo je da konačno ukloni sve sumnje u pogledu upotrebe polifonije u crkvi. Ali, umesto toga, pokazalo se da je to legendarno delo (objavljeno tek 1567. godine), zapravo napisano po nalogu pape Marcelija II s namerom da se stvori prigodna misa u kojoj bi tekst, na Svetu nedelju, bio svima razumljiv.
Koncil u Trentu razmotrio je i sukob između vokalne i instrumentalne muzike. Osnovna primedba polifonije bila je upućena zbog nepoštovanja svetih reči i konačno je Koncil odlučio da crkvena muzika ubuduće mora biti napisana jednostavnije da bi reči bile svima razumljive. Bilo kako bilo, Palestrina je nesumnjivo učinio mnogo na očuvanju muzike u Rimokatoličkoj crkvi. Ovaj veliki kompozitor je dobio ime (odnosno prezime) po malom mestu u kojem je rođen. Bio je najpre dirigent hora u Rimu, potom je svirao orgulje u raznim crkvama, da bi se konačno obreo u Vatikanu. Nadgledao je reviziju muzike u liturgijama u skladu s naređenjima Tridentskog koncila, da bi se pesme očistile od „varvarizma, opskurnosti, neposlušnosti i suviška“ prouzrokovanih „neumešnošću, nemarnošću ili čak nemoralom kompozitora, pisaca i štampara“.
Palestrinin plodotvorni crkveni opus obuhvata stotinu dve mise, četiri stotine pedeset moteta i liturgijskih kompozicija, kao i 56 duhovnih madrigala. Ipak, on se „stideo i žalio“ što je napisao i muziku za neke ljubavne pesme. Stvorio je tzv. palestrinski stil - kontrapunkt vokalnih deonica u ritmu sa novom melodijom za svaku frazu u tekstu. Verovatno najpoznatiji kompozitor muzičke tradicije Zapada pre Baha, Palestrina je bio značajan i zbog toga što je bio prvi muzičar koji je bio uzor drugim stvaraocima. Ako se za njega ne može reći da je bio „onaj koji je sačuvao polifoniju“, onda je sasvim sigurno bio neprikosnoveni „princ rimske katoličke muzike“.
I dok je protestantska reforma imala podeljen stav prema orguljama i instrumentalnoj muzici, istovremeno je podsticala stvaranje muke reči. Korali, kongregacijske himne, postali su najvažniji oblik protestantske crkvene muzike. Kao što je Luter objasnio 1524. godine, on nikada nije nameravao da „koristeći se jevanđeljima uskrati postojanje raznim vrstama umetnosti, kao što su neki preterano religiozni ljudi predlagali, ali bi rado video sve umetnosti, a posebno muziku, u službi Boga koji im je sve dao i stvorio ih“. Pod italijanskim uticajem, moteti su se razvili u duže i složenije kantate, dobili određene operske osobenosti, kombinujući hor, solo pevače, pa čak i instrumente. Kao „prethodnica“ govornim propovedima, ova forma je postala poznata kao Bahova „muzička propoved“. Oko dve stotine ovih kompozicija sačuvano je do danas. Najveći broj ih je za hor, ali neke su pisane i za solo pevače, sa rečitativima i arijama.
I po raznovrsnosti, Bahova veličanstvena muzika ostala je neprevaziđena među modernim kompozitorima. Kada je reč o instrumentalnoj muzici, napisao je komade za trio orgulja, 170 koralnih preludijuma za orgulje, baš kao i dela za klavikord. Njegov čuveni Dobro temperovani klavir sastoji se iz dve celine od po 24 dela, a u svakom se nalazi po 12 durskih, odnosno molskih tonaliteta. U svojim brojnim svitama za klavikord prilagodio je francuski i italijanski stil. Njegovih šest izuzetnih Brandenburških koncerata (1721) i Goldberg varijacije (1742) i dalje oduševljavaju publiku koja ne ide u crkvu. A sva ta dela su bila osobena po svojoj složenoj tehnici kontrapunkta, shodno stilovima tog vremena.
Bahova vokalna muzika - muzika reči - dostigla je uzvišenost koja je mogla zabrinuti Lutera i u crkvenoj muzici nikada nije prevaziđena. Svetovne kantate, koje je nazvao dramma per musica, ponekad je prilagodio i uz sakralne tekstove. Njegove pasije - priče iz jevanđelja u obliku oratorijuma za Uskršnje služenje - bile su prvi dramski trijumfi. Pasija zasnovana na jevanđelju po Jovanu sastojala se od 14 korala, i jednog broja dodatih stihova, od kojih je neke napisao i sam Bah. Pasija po Mateju za dva hora, soliste, dva orkestra i par orgulja predstavlja monumentalni hrišćanski ep u 24 scene u kojima se prikazuju poslednji dani Spasitelja. Narator je jedan od evangelista, tenorski glas u rečitativu. Horovi dočaravaju buku gomile sa zastrašujućim realizmom. Takođe, tu su još i neke scene u kojima bi religiozne korale trebalo da peva kongregacija. Iako Bah nikada nije napisao operu, postoje određena operska dostignuća u njegovim pasijama - kao i dramska međusobna povezanost na koju se retko nailazi i u „pravim“ operama.
Bah - vešti zanatlija - svoje sposobnosti ovekovečio je i u nekim didaktičkim radovima. Njegov Dobro temperovani klavir objašnjavao je na sasvim određenim primerima razne vrste baroknih kompozicija za instrumente sa dirkama, ali je trebalo i da pruži argumente za štimovanje skale jednakih polutonova nasuprot staroj „prirodnoj skali“.
„Što više čovek pripada budućim pokoljenjima, drugim rečima čovečanstvu uopšte“, pisao je Šopenhauer (1788-1860) u svom eseju Slava (1891), „on se više otuđivao od svojih savremenika... Ljudi radije cene čoveka koji služi okolnostima svog sopstvenog kratkog časa, ili raspoloženju trenutka - pripadajući mu i živeći i radeći s tim“. Prema Šopenhauerovom saznanju, Bah dokazuje svoju posvećenost čovečanstvu uopšte. Njegova nadmoćnost u odnosu na moderne kompozitore priznavana je veoma sporo. Bahov rad na „božanskoj matematici“ pokazao je njegovu veličinu u stvaranju tehnike kontrapunkta karakteristične za doba koje mu je prethodilo. Tokom tri decenije njegovog uspešnog stvaralačkog rada, muzički stilovi su se menjali. U Bahovim poznijim godinama, njegovi raniji radovi, stvoreni tokom vajmarskog i ketenskog perioda, verovatno su izgledali staromodno. Novi kompozitori su odbacivali kontrapunkt i pisali popularne melodije, pojednostavljujući složene strukture koje je Bah stvorio. Štaviše, pre nego što je umro, njegova muzika je postala prilično nepopularna. Ali Bah je ipak nastavio da komponuje svoje kantate, pasije i mise u dobu kada je muzički ukus naglo postajao prosvećen i sekularan. Muzička publika se u godinama koje su sledile preselila najpre u dvorove vojvoda i kneževa, a potom i u koncertne hale u kojima se plaćao ulaz.
Uspon „nemačke“ svesti u ranom 19. veku doprineo je da Bah bude nekako licemerno idealizovan kao nemački genije (uprkos njegovim mađarskim korenima!). Dok je upotrebom svog prepoznatljivog operskog stila išao do krajnjih granica luteranskih i, uopšte, verskih dogmi, pisanjem veličanstvenih pasija i Mise u b-molu za jednog katoličkog princa, on je nastavio da komponuje prema narudžbinama Gradskog veća, crkvenih vlasti, ili nekog nevažnog lokalnog plemića - ponekad samo da bi zadobio njihovu naklonost. Njegovo delo Umetnost fuge prodato je u samo trideset primeraka do 1756. godine, a u narednih pedeset godina nijedna kompletna Bahova kompozicija čak nije zasebno ni objavljena. Bahovo ime je, ipak, sve više povezivano s njegovim sinovima i učenicima, a on sam je uvažavan uz izvesnu nostalgiju. Mocart je, recimo, 1782. godine u Beču učestvovao u nedeljnom podnevnom koncertu u kući barona Van Svitena, gde su svirana dela Hendla i Baha. Potom je napisao jedan preludijum i jednu fugu, a u pismu sestri (20. aprila 1782), kojoj je poslao ta dva dela, objasnio je da se prihvatio komponovanja pošto ga je njegova žena, Konstanca, stalno zadirkivala. „Budući da me je čula kako često improvizujem fuge, pitala me je da li sam i sam nekada napisao neku, i kada sam joj dogovorio da nisam, prigovorila mi je zadirkujući me da ja u stvari ne želim da radim na tako složenoj i lepoj vrsti muzike, pa nije odustala sve dok nisam napisao fugu, i, eto, tako se sve to dogodilo.“ Kada je Mocart posetio Lajpcig 1789. godine, čuo je Bahov motet za dva hora Sing unto the Lord a New Song (Zapevajmo Gospodu novu pesmu) i bio gotovo šokiran, budući da nije nikada čuo ništa slično. „Šta je ovo?“ uzviknuo je. „Da li iz ovoga čovek može nešto da nauči!“
Betoven je, takođe, postao veliki poštovalac Bahovog dela. Prilikom prvog boravka u Beču, njegova virtuozna interpretacija Dobro temperovanog klavira privukla je veliku pažnju. Neprekidno je bio u potrazi za kopijama Bahovih radova i planirao je dobrotvorni koncert za Bahovu poslednju živu kćerku. Za njega je Bah bio Otac harmonije i zato njegovo ime ne bi trebalo da bude Bach (Bach na nemačkom znači potok) već Meer (more). Pošto je Gete čuo jednog prijatelja kako svira neke Bahove kompozicije na orguljama, to mu je izgledalo kao „da se večna harmonija pretvara u samu sebe, baš kao što se to moralo dogoditi u naručju Gospoda, pre stvaranja sveta“.
Ima ironije u tome što je Bahov istorijski povratak prouzrokovan istim prosvetiteljskim duhom koji je svojevremeno doprineo da njegova muzika bude proglašena staromodnom. Povećano interesovanje za prošlost iskazano, recimo, kroz Volterovo Doba Luja XIV (1751) i Vinkelmanovu Istoriju antičke umetnosti (1764) takođe je uticalo da se proširi krug ljubitelja muzike. Ponovno otkrivanje Bahove crkvene muzike bila je zasluga briljantnog dvadesetogodišnjeg, ali već tada izuzetno zrelog kompozitora jevrejskog porekla Feliksa Mendelsona (1809-1847). Pasija po svetom Matiji, prvi put izvedena 1729. godine, bila je jedno od Bahovih najvećih, ali i najsloženijih i najtežih dela. Mladi Mendelson okupio je amaterske i profesionalne pevače i muzičare, kao i čitavu muzičku zajednicu Berlina prilikom obeležavanja stogodišnjice prvog izvođenja Pasije. Iako nije imao iskustva u dirigovanju, vešto ga je izveo zahvaljujući brojnim probama i izvođenje je doživelo veličanstven uspeh. Obožavaoci Bahovog dela, primetio je Eduar Devrije, jedan od profesionalnih izvođača, „nikada ne smeju da zaborave da je novi lut Baha počeo 2. marta 1829. godine i da je Feliks Mendelson bio taj koji je udahnuo novi život najvećem i najznačajnijem kompozitoru“. Međutim, budući da je sve što se događalo izazvalo krajnje neprijatne izlive ljubomore u berlinskim muzičkim krugovima, otac mladog kompozitora odlučio je da pošalje sina na jedno duže putovanje. Ipak, pod uticajem Mendelsonovog primera, i u drugim gradovima u nemačkoj počelo je izvođenje Pasije po Mateju, što je Bahovoj muzici donelo nemerljivu popularnost. Takođe, pokrenuta je i široka inicijativa pod nazivom Bach Gelellschaft (Bahovo društvo) sa ciljem da se štampaju Bahova celokupna dela (ovu akciju je 1850. godine započeo i finansirao Robert Šuman). Johanes Brams (1833-1897) tvrdio je da su dva najvažnija događaja u njegovom životu bila osnivanje Nemačke carevine i završetak rada na Bach-Gesellschaft izdanju. Gotovo dva stoleća posle Bahove smrti, 1950. godine, u Getingenu je osnovan Bahov institut, sa ciljem da se ponovo objavi to izdanje.
Bah je, naravno, potpuno zaslužio takvu posthumnu slavu. Otelotvorio je evropski religiozni duh u muzici i uspeo da njegova muzika stolećima potom zvuči isto, kako u crkvama, kao i u koncertnim dvoranama. Kao što je i sam objasnio, osobena tehnika barokne muzike podjednako služi Bogu i onima koji je slušaju.
Osnovna bas linija (ili kontinuo) jeste najsavršeniji temelj muzike, izvodi se s obe ruke tako da leva svira note koje su napisane dole, dok desna dodaje i sklad i nesklad, u nameri da se stvori prijatna harmonija u slavu Boga i dopuštenog uživanja duha, a namera i glavni razlog, kao što je to u čitavoj muzici, jeste da osnovna bas linija ne bi trebalo da bude ništa drugo do slava Bogu i odmor uma. Ukoliko toga nema, nema ni prave muzike, već samo đavolske buke.
Post je objavljen 19.06.2004. u 13:03 sati.