ULOMAK IZ ROMANA
Povijest pornografije
Autor Mirjana Jurišić
Prvo poglavlje – Pogreb je sasvim loš kao krajnji ishod nečijih životnih planova, ali je sasvim dobar kao početak romana. Pa, sad, ako baš želiš nešto napisati o svemu ... – rekao je Miki Grabar i nemoćno slegnuo ramenima, nakon što je donio vijest o tome kako je u lokalnu mrtvačnicu s jugoslavensko-talijanske granice dopremljen zakovan metalni lijes s tijelom našeg prijatelja Čede Kralja – Delona.
Ništa nisam želio napisati; želio sam samo neko vrijeme biti sam i baviti se nekom trivijalnom, besmislenom radnjom – buljiti kroz prozor ili u bjelinu zida. – Vijesti o smrti kao da dolaze baš onda kad ne trebaju – dodao je Miki, valjda i sam svjestan da je izrekao neprikladnu i šuplju frazu. Htio sam mu reći kako bi moj pokojni ujak Emil zacijelo rekao kako nema tog vremena, prikladnog za vijesti o smrti, ali mu nisam rekao ništa. – Zbog ovog se nećemo napiti? – upitao je Miki, zastao nesigurno, a onda polako krenuo van. – Nećemo – otpovrnuo sam poluglasno, pustivši ga da ode. Nekoliko telefonskih poziva, što su uslijedili tog dopodneva, uvjerili su me da o Delonovoj smrti ne znaju već samo prijatelji i poznanici, nego da o njoj govorka i bruji čitav grad, ne samo zbog toga što su ga svi poznavali nego i zato što je ta smrt, sudeći po zakovanom lijesu, morala biti sasvim neuobičajena. Nemajući živaca da uvijek iznova razglabam ono malo poznatih mi činjenica, isključio sam telefon.
– Što sad uraditi? – pitao sam se, u stvarima smrti, sućuti i pogreba pravi i nepopravljivi neznalica. Odjuriti do Delonovih roditelja i ponuditi im kakvu-takvu pomoć, ukopčati telefon i nazvati Irenu, naručiti vijenac? Od svih mogućih izbora najprikladnijim mi se učinilo pobjeći, sjesti s Mikijem u njegov raštelani auto i zbrisati s mjesta događaja. Baš kao što smo već jednom i uradili. Ali, kao i sva laka rješenja, ni ovo nije dolazilo u obzir. Trebalo je stisnuti zube i otrpjeti. Otac je došetao do telefona, promrmljao nešto i uključio ga u utičnicu. Čim je to uradio, aparat je zazvonio. Prišao sam mu i ne dižući slušalicu ponovo ga isključio. Nakon toga otišao sam u sobu, pronašao na dnu ormara kartonsku kutiju i počeo prekopavati po brdu starih fotografija. Osim školskih, nije bilo nijedne s Delonovim likom.
Zapravo, stereotipno će zazvučati da nas je Delonova smrt ispunila iznenađenjem i boli, ali su okolnosti u kojima se zbila bile sasvim u sferi naših nagađanja. Ljepotan, šarmer, bonvivan, svjetska skitnica i varalica za koju se zanimao čak i Interpol, Čedo Kralj, popularnije Delon, oduvijek nas je učio tome da su ekscesi i iznenađenja bit njegove naravi, te da je svako čuđenje njegovim potezima neumjesno. Odlazio bi u trenu kad bismo se naviknuli na njega, vraćao se iznenada, baš kad bismo ga počeli zaboravljati. Bavio se svim i svačim, počesto stvarima i poslovima koji su nadilazili naša najcrnja nagađanja. Patetično je tvrdio kako bi ga mnogi rado vidjeli iza rešetaka, ali se kleo da nikad nije prodao dušu crnom vragu. Znali smo da ne laže, premda je u svakodnevnim stvarima znao i te kako lagati. Ahasver i apatrid iz metafizičkih, ali počesto i iz golih materijalnih razloga, učinio je najluđi potez kad je prije nekoliko dana tajno stigao u naš grad na proslavu dvadesetogodišnjice mature. Baš zbog njegove prisutnosti, ta je proslava poprimila pomalo karakter kružoka tajne organizacije, jer je bilo nužno da što manje ljudi zna za njegov kratki povratak. Veselio se, pio, pjevao, zabavljao čitav ostarjeli razred i vješto odbijao znatiželju onih koje je mučilo to otkuda je sad banuo u rodni grad. Poslije ponoći izišao je s nama, nekolicinom prijatelja, i vrlo brzo rekao kako mora otići jer još noćas mora prijeći talijansku granicu. Jasno, svi su znali da se državna granica s urednim papirima sasvim lako prelazi u svako doba dana i noći, osim ... osim ako se ne zoveš Čedo Kralj. Slutio sam tada da ima svoje interne metode prelaska granice, ali mi ni nakraj pameti nije bilo da će se vratiti tako brzo, i to u zatvorenom metalnom lijesu.
Da pogreb bude tmuran i neizvjestan, pobrinulo se nekoliko činilaca. Prvo nas je nenadani štrajk radnika Vrta spriječio da podignemo već naručene i plaćene vijence. Zatim se nešto šuškalo o štrajku komunalnog poduzeća, pod čiju je ingerenciju spadalo i gradsko groblje. Taj je štrajk, na sreću, odgođen za dvadeset četiri sata, pa su ga na svojim leđima osjetili sutrašnji mrtvaci. Zatim su nastali problemi s katoličkim svećenikom koji se tog dana osjećao loše zbog nekakve nepoznate viroze, a sveopću pomutnju napravio je i očajni otac koji je u nastupu neočekivana bijesa počeo inzistirati da se pogreb odgodi kako bi se obavila obdukcija. Tumačili su mu da je tako nešto sasvim neizvedivo, našto je on slegnuo ramenima i počeo neutješno ridati.
S pola sata zakašnjenja i sa svećenikom koji je neprekidno šmrcao, sprovod je ipak krenuo. Na ulazu u groblje na nas se izlio pravi prolom oblaka i učas nam promočio odijela. Za mrtvačkim kolima sporo su koračali Čedin otac, majka, tetka i senilni djed sa sela, koji zacijelo nije znao gdje se nalazi i koga to pokapaju. Za njima smo išli mi ... mi, prijatelji do groba. Milan Grabar polako je koračao, izbjegavao veće mlake i, zaogrnut američkim"montgomerijem", izgledao već poput nekog tko se navikava na američku modu i američki život. Ili mi se to samo činilo zbog toga što sam znao da mu je u džepu PAN AM-ova avionska karta, i što svatko s takvom kartom u džepu djeluje pomalo američki. Do Milana je posrtao debeli i pretjerano ćelavi direktor lokalnih kinematografa Ljubo Brabec, čiji je nesigurni korak bio posljedica dvodnevne alkoholne apstinencije. Do Ljube, ali bliže meni, koračala je Ljubina žena Irena i gušila se od plača. Zasigurno se doimala kao osoba koju je ovaj pogreb najviše potresao, i da je netko neupućen promatrao ovu tužnu povorku, svakako bi pomislio da je uplakana Irena pokojnikova supruga. Ali ne, ona je već deset godina bila žena Ljube Brabeca, čitavo jedno desetljeće promatrajući kadrovski i privatni pad svog slučajnog muža. Korak-dva iza nas ljuljala se i zanosila predebela Seka Živanović, nekadašnja školska i gradska ljepotica, koja je u svojim najsjajnijim danima dobila nadimak Arleta, po ljupkoj ženi princa Valijanta. Uz nju stisnula se njena desetogodišnja kćerka Ines, za koju je ova turobna povorka predstavljala tek groteskni sprovod slabo joj znanog stričeka. Dvije važne osobe iz manje-više opravdanih razloga nisu prisustvovale simboličnom bacanju ilovače na Delonov lijes. Prva je bila Milanova sestra i moja bivša žena Sonja, koja se upravo nalazila na svom drugom bračnom putovanju sa čovjekom koji je zacijelo bio manji idiot od mene, a druga Jaromir Kralik, koga smo zbog nepoznavanja drugih, prikladnijih čeških riječi oduvijek zvali Brambor. Jaromir nije mogao ispratiti Delona jer ga je već devet godina čekao na jednoj drugoj parceli ovog istog groblja.
Post je objavljen 15.06.2004. u 16:02 sati.