Oficir zaljubljen u smrt i uplašen od žena
Michael Kohlhaas, duža pripovijetka ili kratki roman njemačkog dramatičara i prozaika Heinricha von Kleista, skoro dva stoljeća od svog nastanka zrači blještavim umjetničkim sjajem. Genijalni književni vizionar s prelaza 18. na 19. stoljeće svojom je prvom i najčuvenijom prozom snažno utjecao na modernu umjetnost. Roman E. L. Doctorowa Ragtime i istoimeni film Milosa Formana možda su najočitiji primjer ovog utjecaja

Heinrich von Kleist rodio se u godini sa tri sedmice (1777.), a umro u godini sa tri jedinice (1811.). Živio je tačno trideset četiri godine i trideset četiri dana (datum rođenja - osamnaesti oktobar, datum smrti - dvadeset prvi novembar). Ove numerološke podudarnosti mogu biti zanimljive onima koji u takve stvari vjeruju, no i takvima teško mogu objasniti književnu genijalnost i vizionarstvo Kleistovo.

Pisac koji je veći dio svog života proživio u osamnaestom stoljeću (osamnaestog dana u mjesecu Kleist je rođen) ima itekako šta kazati čitateljima u dvadeset i prvom (dvadeset i prvog dana u mjesecu Kleist je umro).

Ubica i samoubica Familiju Kleist možemo nazvati paradigmatičnim primjerom onih pruskih vojničkih porodica u kojima se muškom djetetu gotovo od rođenja samo jedna karijera - i to ona vojna - nameće i preporučuje. Još prije Heinrichovog rođenja ova je obitelj Pruskoj podarila čak osamnaest generala. Heinrich je, dakle, rođen u takvoj porodici, mjesto rođenja - Frankfurt. Događaj koji je obilježio njegovo djetinjstvo bila je očeva smrt. Kleist je u to vrijeme imao tek deset godina. U godini očeve smrti on je poslan u Berlin na školovanje u armijskom internatu.

S navršenih šesnaest godina Heinrich započinje vojnu karijeru službom u Kraljevskoj gardi u Potsdamu, a te iste godine umire mu i majka. I pored svog mogućeg vojničkog drila, Kleist je imao velikih problema da se prilagodi armijskom životu i disciplini. Kao dvadesetdvogodišnjak tražio je otpust iz vojske, a u jednom pismu to ovako objašnjava: " (…) vojni poziv, kojem iz srca nikad nisam bio privržen, budući da je on nespojiv sa mojim ukupnim bićem, postao mi je toliko omrznut da mi je sve teže da se poistovijetim sa njegovim ciljevima. Najveća čuda vojne discipline, predmet divljenja stručnjaka, ja iz dubine srca prezirem; (…)".

Nakon što je dobio otpust iz vojske, Kleist se vraća u Frankfurt te jedno vrijeme studira planirajući karijeru u državnoj službi, a paralelno podučava nekoliko frankfurtskih djevojaka iz - kako se to kaže - boljih kuća. Jedna od njih, imenom Wilhelmina von Zenge, postat će njegova zaručnica. Zaprosio ju je u pismu koje joj je predao zajedno s njezinim ispravljenim pismenim zadatkom.

Kleist je, međutim, uskoro shvatio da mu ni činovnička karijera ne odgovara. Htio je samo jedno - pisati. Početkom devetnaestog stoljeća putuje u Dresden i Pariz, a naposljetku odlučuje da želi živjeti u miru i pisati negdje u provinciji, nekom švicarskom selu, recimo. Nastanjuje se u jednom selu blizu Berna, no uskoro se na nagovor sestre Ulrike vraća u Prusku. Tih godina počinje ustvari njegova književna karijera, čiji je odjek kod suvremenika varirao od hvalospjeva do pokuda.

Pred kraj života Kleist se počeo baviti novinarstvom. Pokrenuo je dnevne novine Berliner Abendblatter (prve njemačke dnevne novine u povijesti), čije je tri četvrtine sadržaja sam ispunjavao. List je najprije doživio fantastičan uspjeh, no Kleist je uskoro bio suočen sa cenzurom i sličnim problemima te ga je morao ugasiti 1811. godine.

U jesen iste godine Kleist je pronašao partnericu za zajedničku smrt: Henriettu Vogel, mladu ženu oboljelu od raka. Dvadeset i prvog novembra Kleist je najprije pucao njoj u grudi, a zatim sebi u usta.

Priželjkivanje smrti Za Kleista je, inače, još od pubertetskih godina zavjetovanje na zajedničku smrt predstavljalo vrhunski oblik bliskosti. Poznato je da je dogovore o zajedničkom samoubistvu sklapao sa nekoliko osoba: od jednog druga iz vojnog internata do svoje sestre Ulrike.

Skandalozna Kleistova smrt privukla je u ono doba ogroman publicitet i pažnju, a neki detalji iz njegove biografije su i dan danas predmet velikog interesa znatiželjnika. Tu je najprije činjenica Kleistove čednosti. Neki su skloni tvrditi da je Kleist cijeli život proživio u celibatu. Mađarski pisac Istvan Eorsi, koji je o Kleistu pisao jako lijepo, veli ovako: "Psihologizovanju skloni predstavnici nauke o književnosti rado zastupaju tezu da je Kleistovo priželjkivanje smrti rezultat njegove neiživljene seksualnosti. Teško je osporiti ovu tezu."

Kleist se nakon raskida zaruka zakleo da se nikad neće ženiti, a poznato je i da je napustio Leipzig, gdje je neko vrijeme živio nakon što se u njega zaljubila kćerka njegovog svojevrsnog literarnog mentora Christophera Wielanda. Anegdotalno se također prepričavala storija o jednoj prelijepoj glumici koja je Kleista pozvala da pođe s njom u njen stan, a Kleist je pak na to pocrvenio do ušiju kao bulka i bukvalno pobjegao.

Kleist i gospođa Vogel su i noć uoči smrti proveli u odvojenim sobama. Tragovi takvog stava vidljivi su i u Kleistovim djelima. Eorsi ovako kaže: "Kleistov strah od onog što u kolokvijalnom govoru nazivamo 'srećom' - vapi do neba. Užasava ga i sama ideja tjelesnog dodira sa ženom. Tankoćutni književni analitičari su već pokazali koliko puta Kleist sprečava svoje junake da padnu jedni drugima u zagrljaj."

Kolhasovska priroda Neka nam Istvan Eorsi prepriča sadržaj Michaela Kohlhaasa, prve i najslavnije Kleistove proze. "Konjarskom trgovcu Michaelu Kohlhaasu obližnji vlastelin nameće nezakonite dažbine, zatim mu plijeni dva konja, i šibama kažnjava njegovog slugu. Kohlhaas čini sve da na legalan način istjera pravdu, ali svi njegovi napori se razbijaju o zid sačinjen od sprege interesa vlastodržaca. Kada su sve legalne mogućnosti iscrpljene, Kohlhaas okreće novi list, organizuje odmetničku družinu, podmeće požare, ubija, pljačka i nepokolebljiv je u namjeri da se bori sve dok mu ne budu vraćeni, u prvobitnom stanju, u međuvremenu upropašćeni konji, i dok samovoljni vlastelin ne bude kažnjen."

Ovaj prozni tekst iz 1808. godine vjerovatno je najklajstovskije djelo, tj. najvjernije nam prikazuje samog autora. Kleist je rođeni buntovnik i u isto vrijeme čovjek sa istančanim osjećanjem pravde: on je onaj koji se bori protiv konvencija i institucija, a za ono što mu pripada. Iako su sva Kleistova djela i danas živa i aktualna, upravo je Michael Kohlhaas vjerovatno onaj dio njegovog opusa što se najsnažnije obraća sadašnjici.

Svi čitatelji Doctorowljevog romana Ragtime i gledatelji istoimenog izvrsnog filma u režiji Milosa Formana lako će u liku crnog pijaniste Coalhousea Walkera JR-a prepoznati varijaciju na lik i djelo Michaela Kohlhaasa. Čak je i ime mig u tom pravcu, a automobil će u skladu s epohom zamijeniti konje. No nije to, naravno, jedini primjer modernog kolhasovskog lika. Prisjetimo se ovdje također i glavnog lika Jančarovog romana Zujanje u glavi te junaka filma Payback u izvedbi Mela Gibsona - obojica su odjeci Kleistovog Michaela Kohlhaasa.

Kleistov Kohlhaas nam poručuje - kako to formulira Eorsi - da logika očajanja čovjeka može voditi ili putem rezignacije ili putem terorizma te da se njegovo bezakonje napaja sa istog izvora sa kojeg se ranije napajalo njegovo bezuslovno poštovanje zakona. Heinrich von Kleist bio je čovjek kolhasovske prirode i pisac koji nam je ostavio djelo i dan danas aktuelno. I skoro dva stoljeća nakon njegove smrti riječi Kleistove otkrivaju autentičnog književnog genija u čijim je djelima i Goethe prepoznao "neobična obilježja vremena".