Sewen

Zaželio sam želju ko u basni,
I rekao sam - lažeš, al pojasni.
Jer ne želim opet, ikad pasti
Kakav sam to kralj, bez vlasti...

Zaželio sam želju i evo tu si,
Boli kad ti srce nagrabusi...
Dok me nagon tjera da se predam,
Razum nagovara da se ne dam...

Ako se uputiš pješke meni
Bez kompasa i sata,
I ako budemo pronađeni
Dok se za obzor svjetlo hvata...
Možda prepoznam nadu u mirisnoj svijeći,
U plavim očima, zaiskrim u sreći.
I možda krenemo crtajući zvijezde danju,
A ja sam sklon tom obećanju...

Volio bih da sam himna tvoja,
Da samnom zastavu dižeš
I snove nižeš.

Obraza bijelih, a bijela nije boja,
Otvori samnom miljunsko pitanje
Pa krenimo u svitanje.

Umio sam što sam naumio.
Sve sam se usudio za sreću
Pa ostao uz svijeću...

Nad ovim mojim nebom, rijetki oblaci kruže.
Opet ću vratiti sat da sam s tobom duže.
Tako mi malo treba, makar to bilo i tajno,
A sve je opet daleko i beskrajno...

Previše je praznine u ovoj mojoj šalici kave,
Ohladila se, kažu dobro je za ten.
Al ja je pijem usamljen.
Neko sjećanje mi nikako ne izlazi iz glave.
Pamtim gdje sam bio.
Znam gdje završio...

Svugdje sam dobro primljen, al kao gost,
Dođi, zovu me dobri ljudi
Dođi, sa nama budi.
Soba miriše na džem i svježe pečen tost.
Podsjeća na topli dom
Al samo vikendom.

Pregledavam prostranstvo...
Ja tražim nešto za život, da traje.
Ova narav me uznemirava al i odaje.
Ima li ljubav svoje ministarstvo?
Očito je da sam najbolji sam.
Pogleda koji traži, al ne pripadam...

Savila se grana bora
Kad si na svit došla ti
Čuja san te sa prozora
Ja san tada ima tri.

I bili smo sritna dica
Sa ponistre mater viče
Još sad vidin naša lica
Zato čuvan stare priče.

Imali smo i mi našu
Imali smo šta smo tili,
Ja se molim očenašu
Sto nas godina sad dili.

Nije jubav tila srića
Drugima smo srce dali.
Sad se niko i ne sića
Da smo ikad postojali.

Ako ikad suza kane
Ti po vitru šalji glas
Ja ću živit za te dane
I vidit ću sritne nas!

Mene vesele crno-bijeli filmovi.
Iluzija stvorena na velikim platnima.
Molio sam se nebu za snove
Da učini ih zlatnima...

Nekad su ljudi više pjevali,
Jednostavno je ostati u prošlim danima.
Mi boemi od tuge sklopimo pjesmu
I ništa nas drugo ne zanima.

Negdje sam nekada poznavao Tina
Pisao je zelenu granu s tugom zrelog voća...
Što ti je život...
Izjede ga samoća.

Volio sam neprivlačne kockice na ženskim haljama.
Bilo je to vrijeme kad za bolje nismo znali.
Nismo svjesni nebrušene ljepote
I od čega smo odustali?!

Vidi me, izbrušeni romantik,
U tijesnim cipelama me život šalje.
Trudim se sjećati se,
Al idem dalje!

Ne volim kad pomisle da samo plačem
No meni je samo bilo ljepše disati sa svima.
Izgleda, kad nas pokosi neka pošast
Shvatimo da u nama još istog špirita ima...

Danas je isti dan i ista noć.
Slušamo poruke, sve će ovo proć...
Al koliko će nas ljudima postat?
Ko će normalan ostat....

Ma proliće je došlo na vrata.
Čovik čudnim ričima barata,
Ne razumin niti rič i neznan
Proliće je, neću u bezdan...

Danas je isto svitlo i ista tama,
Straj je sa nama
Proliće je, ajmo zaboravit da smo se svadili.
Možda smo smijanjem i zlatnu medalju zaradili...

Živimo u takvom svijetu gdje je svaka istina laž
Svi smo mi kraljevi, al svak je sebi paž.
Tek kad nas stisne, ako nas guši i manjka zraka
Počinje borba sve do one zadnje - zemlja mu laka...

Živimo opasno, živimo kratko, živimo u stresu.
Igramo sami protiv sebe u najjeftinijem dresu.
I tek kad se zaljuljamo, tek kada nas strese...
Skupimo svu snagu da sve nevolje odnese...

Al bolje ikad nego nikad, bolje da smo budni.
Naše želje nek nas drže, snovi nisu uzaludni.
Bolje ikad nego nikad, čovjek je čovjeku nada!
Ruka u ruci, prkosan pogled i ljubav ovoga grada...

Prošli mi je petak do nedilje traja.
Odavno nisan tako dane spaja.
Opet san se sašija jer za sriću ka da fali...
I ti i ja, ka da nismo pokušali...

Prošli mi je vikend bija teži od svih prije.
Ni to moje stanje, umirilo me nije
Samo san zamišlja kako držimo se skupa
I evo mi se opet ovo srce uzlupa...

Jer ništa od tega neće bit.
Mimoilazak niko neće spasit
Ni zaustavit...
Mi smo neispričana priča od početka bili.
I nemamo kraj, a to nas i dili...

Napisa san ti dvi, tri riči
Pa san ih bržebolje izbrisa.
Ne moraš znat ni ti ni drugi
Šta san ti napisa.

A bija san nešto smantan
Ništa mi nije išlo
Kad se dilila jubav
Mene je mimoišlo.

Zato ti ne znan pokazat
Ni ričima ni dilom
Ni pogledom ni pažnjom...
Ni prosto ni sa stilom...

Zavadili smo se
Ovo moje srce i ja.
Pa san ga bacija
Pa san pritira...

Onda san opet sija
I tija ti napisat ka prije
Kad ne znan kako je reć
A da se ne falije...

Kakvi si to čovik posta?!
Skočija bi za tebe bija
I sve bi za sobom ostavija...
Nisi ni "g" od gosta,
Niko te ne voli vidit
Da se ne mora stidit...

Šta se to prominilo u tebi?
Ili si uvik takvi bija?!
A mene si zaslipija...
Rekli su mi, samo malo zagrebi,
A zagreba san do krvi
I više mi nisi prvi...

Ima san san i prijatelja za dan,
Jer cila nam priča i dan stane
Pa do noći sve propadne...
Ima san san, više nesanjan,
Nemoš danas primat ni uzimat,
A kamoli prijatelja imat...

Kroz mene gledaš, nije to više to.
I onda se iz nekog razloga naoblačilo...
Ne sjećam se da smo ikada imali pogled od stakla?!
Ljubav nas je mimoišla, nije nas pomakla.

Kroz mene gledaš, ne sjećam se dobrih dana.
Ova stranica je samo pokidana.
Jeftinija verzija tankih korica, na nekom sajmu...
To smo bili, nekupljeni, otpisani, ni u najmu...

Među nama nikada neće ostati ni trunka ičega...
Među nama nema ničega!
Al ja sam zapisao da te se sjetim kada budem prošlost pisao...
Bila je to jedna misao...

Neš ti opake zime, neš ti neke drame
Cilu san prispava u postelji bez piđame.
Tija san učinit kontru, a zapravo reka san - da
Uvik me privari život, kad njega privarin ja.

Štrukan san ka naranča, a ni kapi soka.
Digod se probudin znojan, pripadnut o šoka.
Ono kad brojin u bradu, a ništa nisan reka.
Ono kad se nadan, a niko me ne čeka...

Sve san ti u četri oka, prišapća da ne čuju.
Sa' ću letriku gasit, danas san samo za duju.
Sutra ću bit odlikaš, zaplivat ka i riba.
Aj sritno, živi bili, biće sve kako i triba.

Dezinficiram snagu uma, da sam čist.
Ove su zone prekritične za mene.
Nisam navikao na maskirane ljude.
Kao na pelud beskrajnih proljetnih staza.

Kako sam samo autoritativan...
Zalupim šakom i stresem svu srdžbu.
Ja mogu sve dane obojati u rozo.
I zaspati mirno u snovima svojim.

Zašto nitko nije jutros zalio ruže?
Iskašljavam poruke koje i ne razumijem.
Na skliskom terenu lako se razočarati.
Opet sa strane promatram, život mi bježi!

Ako pitaš kako mi je
Reći ću ti lako mi je
Reći ću ti sve mi ide
Ne dam da mi suzu vide.
Nek mi zavide.

Ako vidiš da se smijem
Ko od smjeha suze lijem,
Pored mene samo sjedi,
Nazdravi i samnom jedi
Pjesmu povedi.

Ako čuješ da sam pio
Do jutra sam nastavio
Pa mi glava mutna, snena...
Uvijek bit će drugih žena
A i uspomena...

Bija san zločest pa san namišta rime.
Bivša me žena prati di san i s kime.
Zapravo nije mi bivša, još smo u braku.
Ona je vuk, a vuk ne minja dlaku.

Ja nisan ovca, ni ovan, nisan za stado,
Tilo je prišlo 50 ma srce mi mlado.
Zato se igram, zato sam zloćko u duši
Ne volin brane i zato sve zidove ruši!

Ne biram društvo po spolu nego po smiju.
Nisan od onih šta se po mraku kriju.
A u po dana, sve je ka neka finoća.
Puno san društven, ritko me strefi samoća.

Ja ovu pismu pišen da dignem joj paru.
Ne držin svoje srce u starom ormaru.
Digod se pitan, u šta si ludonja gleda.
Prista san volit kad izili teglu smo meda.

Neka sve Đava odnese jer ništa neš ponit.
Ovi je trabakul odavno triba potonit.
Neka ga doli u moru, nije smak svita.
Ja bi joj pružija ruku, al ona ne pita...

Prošao sam razočarenja mnoga
Bio sam blizu i daleko od Boga.
Al sad sam stupanj dalje i jači
I ako odem zamnom ne plači...

Puno je toga pošlo po zlu,
Puno sam toga ostavio na tlu.
Prolazi vrijeme al ja se ne brinem,
Tu sam da se smijem i kada ginem.

Ipak ona pozitiva nad mislima brije.
I kada plačem, meni se smije.
Znam neću prestati trajati zbog sitnice
Upravo gledate veselo lice...

Ostavio sam netaknuto sve u sobi,
Da me sjeti kako boli.
Tuga zna utjehu da mi zdrobi,
I nade da mi ogoli.

Znam noćas neću zaspati lako,
Pripremam dušu na sve.
Smijem se bezbrižno, zapravo mlako,
Al ovaj datum me spominje...

Mogli smo i dalje, nismo mi krivi,
Lako je reći, sudbina to je.
Sad znam da samo jednom se živi,
Usnulo zlato moje...

Hvala za trag što je ostao,
Zbog tebe sam bolji postao...

Kao da stalno o mrtvima pjesme pišem.
Ova me zadnja tuga do kosti takla.
Mokrim rukavom kao da snove brišem.
Premalo je mjesta između raja i pakla.

Vjetar sam jaše tamo gdje slegla se trava.
Pjesma se gore iznad oblaka pjeva.
Pustite majčino zlato neka odspava...
Držite oca, zadnji put sina odjeva.

Kamen se smekšao, inje ga guši.
Teško je izreći što je na duši.
Samo je šutnja to što nas tjera
Idemo dalje iz istog smjera...

Prođe li još jedan dan s kišom
Mogu se bacit s mosta u rijeku.
Priča sam s Zorom Birimišom
Jednom mi je lipo ocjenila teku.

Cili sam snervan, probada, stišće.
Kad prođeš 50, pa sve ti smeta...
Doli po cesti, lipi se lišće,
A kiša i dalje misto rešeta...

Ne volim jesen, zimu, ni lito
Proliće oću sa cvićem u voltu.
Da ovo tilo procvita svito,
I zaplešen opet onog Travoltu.

Ti si ka kruna ovoga mista.
Sa svakim dahom puniš nam pluća
Tvoja lipota na suncu blista.
Ti si lanterna, ti si nam kuća.

Ti si sve boje šta svitu su znane.
I svaki miris koji nas prati.
Ti si ka melem, ti ličiš rane,
Ti si sve ono što more se dati.

Jubin te bore koji te kite.
Letin i vraćan se ka da san tica.
S tobon sam čovik, a opet dite.
Marjane lipi srićo sa lica...