Sewen

Razapnite me, slomite me,
Uzmite i moje halje,
I pozdravite onog koji vas šalje!

Osuđen da lutam nižim staležom,
Strvinar, sa vlastitim kaležom,
U bunilu se hrvam sa masom,
I govorim tuđim glasom!

Razapnite me, tucite me,
Izdržat ću i blud!
Recite mi dal' sam lud?!

Prima li me kraljevstvo k'o slugu,
Ili ima za mene ulogu drugu?!
Ja tu podigoh svoj zidove,
Pa udarih na Židove!

Razapnite me, ljubite me,
Možda sam za staklenik?!
Al' možda sam i šizofrenik?!

Časni sude,
I glave lude,
Nisam kriv.
Nemam motiv!

Častim vas čašću,
I pred vas past ću.
A nisam kriv,
Već milostiv.

Časni sude,
Uljudi ljude.
Razum im daj,
Sve je očaj!

Čuo sam svašta pričate o meni,
A sve pod paskom ljutske krinke,
Pričaju homosapiensi o meni,
Prosti klinci, još prostije klinke,
U mržnji su lovci, veći od neba,
A zapravo tek neznatne jedinke.

Sviće novi dan,
Dan za mene izabran!

Ma ništa mi ne znače riječi,
Sve te izrečene i neizrečene prijetnje,
Ja sam sloboda, ja sam vjetar,
Meni sve prođe uz večernje šetnje.
Svejedno ću bezbrižno otići u kino,
I u vaše zdravlje popiti cappucino.

Sviće novi dan,
Dan za mene izabran!

Jesam li pročišćen od vjere
Pa nemam u slabosti više idola?
I ne vidim više trinaestoricu,
Na večeri oko stola!
Prognana mi duša,
Što tone boli zdrobi u času!
I prihvaćam ubuduće,
Bit ću na lošu glasu!

Jesam li pročičćen od ljudi
Pa postadoh razuman i smion?
A blještim kao medaljon
I mirišem na losion!
No zadovoljstva nema,
Jer u čistoći fali trun svega!
I sve bi bilo lakše,
Da ima Ga, da nema Njega!

Zato mi sumnja razdire motiv,
Zato sam i za i protiv!
Griješnik po rođenju,
Čist po nahođenju!

Nit' sam etičan,
Nit' poeičan više.
Samo kukam,
Sebe brukam za sitniše.
Pa ću rađe poći spati,
Slađe mi se odmarati.
Zbiti ću se u svoj kutak,
I čekati svoj trenutak.

Znaš sve moje poroke, zbog kojih sam navik'o uživati,
Zbog kojih je svijet pomična granica bez stražara.
Znaš sve moje draži izbrojene na zajedničkim prstima
I skriven podsmijeh, zatamljen u luci obećanja.
Ti držiš košaru šumskog voća, sladunjave tamne boje,
Na kojem sam postavio život ovaj.
Ti čuvaš pozdrave od sutra, pred kojima ću pasti,
Pred kojima se klanjam u snu, bezbrižno kao dijete.
Ti si muškarac u ženskom tijelu, kad glasom udaraš po stolu.
I ti si žena u muškoj mašti dok puštaš uzdahe istisnute iz misli.
Kapetan si razarača i cirkuska plesačica.
Držiš me čvrsto u pogledu, uzimaš i spremaš, kako ti dođe,
Jer ja sam ti zeleno dao. Bacaš me i maziš me, hvataš, tučeš,
Liječiš mi rane poljupcima, tamo gdje je plaćanje najslađe.
I čini mi se da smo jedno i čini mi se da smo isti,
Dok sagorjevamo u svečanosti blaženstva, u vatrometu nenametnutih želja,
I čini mi se da nas požuda tjera, da glad razbacujemo posteljom.
I svakog se dana dva stranca bude upoznavajući se slučajnim dodirom,
Probijajući ljusku istine, jer ti ne želiš drugačije,
Jer ni ja ne želim drugačije, a znam da ti znaš...

Ja crno vino, ti voda mrzla,
Tahnuh te nježno, nisi se trzla,
Haj'mo se mješati,
Nemoj sad bježati.

Ja kora kruha, ti svemu začin,
Pitam se dal' ti bar nešto značim,
Dal' bi me dijelila,
Od sada do vijeka.

Osjećam ti se, za mene rodi,
Jer svaka staza do tebe vodi,
Molitva moja, za te' je svaka,
I dan je jači od crnog mraka.

Tmina nad jutrima mojim, osjećam - ne postojim,
A dišem taj prezreni zrak, steže ko nesretan brak.
I patnju dodirujem skladno, u boli - nije mi hladno,
Tuga je gušća od meda i zahvati preko reda...

(Kome sam zavjet dao? Koga sam izabrao?
Misliti sretno i sretan biti, to nikad neću razlučiti...)

Sve sile kad se spoje, bojim se - gotovo je,
A još te u srcu stežem, a još te u glavi vežem.
Idi, budi što jesi, meni će ostati grijesi...
Idi da vise ne patim, u pustoš da se vratim...

Tamo di san se rodija, kiša prozore ne pere,
Mižerja sve odreda ždere.
Tamo di san se rodija, propali su krovi,
Ni dobro - dobro ne slovi.

Tamo di san se rodija, drača je uzela danak,
Trak sunca je puno tanak.
Tamo di san se rodija, samo legende huče,
A stari odavno muče.

More li se popravit prošlo?
Šta je to međ' ljude došlo?
Uvuklo se pretiho, najtiše,
I side nam uraniše....
More li od vrimena ruka,
Vratit čovika i vuka?
Kišnicu iz oluka?
Ja bi tu prošlost obuka!

Tamo di san se rodija, nema više dice,
Otišle su cile porodice.
Tamo di san se rodija, vratit bi se tija,
Na ognjištu zgrija....

Jeli se iko zamislija,
Kako će sve izgledat....
Jeli bar iko pomislija,
Ko će nas sve gledat
I koliko će priča past,
Nami u čast....

Zna li ko pa da kaže,
Oće li bolit kad krene....
I sve ono najdraže,
Ko će da spomene?!
Koliko će to držat svit,
Ko će upamtit....

Ja nebi još tija umrit,
Još tija bi na zemlji bit.
Oću se popet do najvećeg briga,
Još nisan duge, kose ostriga.

Mogu još dugo ronit,
Mogu još puno ponit,
Ja nebi se još smirit tija,
Meni još ladna voda prija!

Dan se ukočija, ka nemir,
Držin ga za gušu, ne diše.
Reka sam mu, dosta više!

I vrime je stalo, dvi minute,
Bogati, nek pričeka svit,
Šta će mu za dvi minute bit!

Ispalo je da sam strašan,
Ma samo san tija se stivat,
I jednu pismu zapivat!

Puno lita, ode san izbiva,
A najlipše pisme san ti piva.
Izgubljeno dite ti se vraća,
Jer bija si i mater i ćaća.

Drću ruke, glas se grlu ote,
Ma smijen se ka poslin korote,
Gledaju me nika nova dica,
A ja letin ka slobodna tica.

Ode su me uvik znali,
Ka i svoga dočekali,
Zato volin ovi svit,
Zato volin Split!
Ode mi je mladost stala,
Po pismi me pripoznala,
I sve mi je dala,
Zato Splite fala.

U starosti ja san ima želju,
Da se vratin starome veselju,
Dobri stari i pošteni puče,
Zbog tebe još ovo srce tuče.

Očima ne promakne,
Sve što ruka dotakne.
Al' u prah se pretvori,
To me kleli zlotvori.

Sitna iskrica sam ja,
S težnjom da bi naresla.
Čovik biti od poštenja,
A ne vječiti neženja!

Ja se branim od pučista,
Ima li na svitu mista,
Pa da živim neprimjetno,
A ne tužno, a ne sjetno!

Ne želim više živjeti između znakova koje mi šalješ,
Jer ti, kao da me više ne poznaješ.
Tvoje oko je kao jastreb s neba vrebalo,
I ja sam uvijek bio tu kad ti je trebalo.
A gdje si sad ti, kad otapaju se glečeri,
A gdje si sad ti kad vatra prijeti da se ugasi,
Gdje si sad ti?

I ne mogu više živjeti u neprestalnom buđenju svijeta.
Moj život se gasi, a tebi sve od reda cvjeta.
Svoje mrakove i svjetlo sam ti bezrezervno dao
I nisam ni vidio, nevidljivo sam propadao.
A gdje si sad ti, kad nestaju stari svjetovi,
A gdje si sad ti, kad sjeta me na pjesme nagoni,
Gdje si sad ti?

U jedan čas,
I pišem i skladam i pjevam za nas.
Namočen solju, produbljujem jaz,
A tuga ne treba putokaz...

Besmislice žive,
Životne stative.
Svakoga dana,
Iznutra, izvana.

Besmislice rade,
Te ograde...
I daju mozak,
Za vosak.

Besmislice čine,
Pitome divljine.
Postat ću lice,
Jedne besmislice.

Vjerujem u realne šanse,
Pa tjeskobi otimam se.
Želim osjetiti i čuti
I kad se na mene ljuti.

Dodirujem prasak atoma,
Bez nje sve je koma,
Sve je sa njom brižno,
Bez nje nedostižno.

Vjerujem u neizbježno,
U surovo i nježno,
Vjeru u susret gajim,
Takvo što i ne tajim.

Ja sam molekula,
Razrađujem DNK.
Za usana njenih okus,
Ja kemijam pokus.

Dodirujem prasak atoma,
Bez nje sve je koma,
Sve je sa njom brižno,
Bez nje nedostižno.

Vjerujem u realne šanse,
Pa tjeskobi otimam se.
Želim osjetiti i čuti
I kad se na mene ljuti.

Dodirujem prasak atoma,
Bez nje sve je koma,
Sve je sa njom brižno,
Bez nje nedostižno.

Vjerujem u neizbježno,
U surovo i nježno,
Vjeru u susret gajim,
Takvo što i ne tajim.

Ja sam molekula,
Razrađujem DNK.
Za usana njenih okus,
Ja kemijam pokus.

Dodirujem prasak atoma,
Bez nje sve je koma,
Sve je sa njom brižno,
Bez nje nedostižno.

Ma koje oči boje jezera
I oči plavog Jadrana,
Ma koje suze biserne
I oči jedne nevjerne.

Sve su to laži kratkoga vijeka,
Nego lijepo kaži da te ne čeka.
Da je drugom u krevet pala
I da mu je dala.

A ljudi tugu uljepšat znaju,
K'o da je tuga u samom raju...
Ma treba reći, voljela me nije,
Sad se barem više ne krije.

Nek' se s njim grije i pali,
Nek' se uvjeri što mu fali...
(Otkrit ću vam tajnu)
Njegov je mali...

Čuvala je mene moja mama,
Ali ja se znam čuvati sama.
Učila me od malenih nogu,
Da se bacim koliko god mogu.

Šta će meni zlatni Sergej Bubka,
Ma nije mi ni do moga struka,
Šta će meni zlatna Vlašić Blanka,
Ni ona mi nije do opanaka.

Čuvala sam kokoši i pivca,
Dođe ora', taka mi se živca,
Letila sam, neka svako znade,
Da mi ora' kokoš ne ukrade.

Šta će meni Balić iz Hajduka,
Ne bojim se ja ni crnog vuka,
Šta će meni svi golmani svita,
Ja se bacam bez da me ko pita.

Na kćeri ću prenjet svoje znanje
Možda im se svidi to bacanje,
A one će prijeći i na patke,
Jer imaju puno veće batke.

U dvorištu pružati će ruke,
Bit će mjesta za guske i tuke,
Jednog dana, neka ljudi znadu,
Prijavit ću nas za olimpijadu.