Sewen

Tmina nad jutrima mojim, osjećam - ne postojim,
A dišem taj prezreni zrak, steže ko nesretan brak.
I patnju dodirujem skladno, u boli - nije mi hladno,
Tuga je gušća od meda i zahvati preko reda...

(Kome sam zavjet dao? Koga sam izabrao?
Misliti sretno i sretan biti, to nikad neću razlučiti...)

Sve sile kad se spoje, bojim se - gotovo je,
A još te u srcu stežem, a još te u glavi vežem.
Idi, budi što jesi, meni će ostati grijesi...
Idi da vise ne patim, u pustoš da se vratim...