Sewen

Prosulo se sunce zlatno,
I miriše svježa trava,
Iznad mene svod ko platno,
A meni se spava....

Ustao sam jutros rano,
Komarci mi spavat brane,
Od Firme slobodno dano,
Da zaradim na dvije strane.

Traktorče me moje zove,
Da isprobam gume nove,
Najmiliji snima plove,
A do podne, bit će love.

Cijelom selu, a i dalje,
Travu kosim, slažem bale,
Susjed zove, susjed šalje,
U zaradi nema šale.

Bilo podne, kad me strese,
Oznoji se blijedo čelo,
Zaboravih sve adrese,
I koje je moje selo.

Zadnjom snagom stigoh kući,
Vapi majka moja draga,
Pomože mi naprijed ući,
To je sinko djelo vraga.

Lezi sine, otac plače,
Riče poput nekog lava,
Oko kuće pali drače,
To je sinko crni đava.

Moja ljubav zanesena,
Reče - dalje neće moći.
Na kraj sela ima žena,
Ona će nam tu pomoći.

To je tetka roda moga,
Sve uroke ona tjera,
Tetka puno moli Boga,
Za sve postoji mjera.

Mrmlja tetka i nabraja,
Pa me ljubi pa mi veli,
Otvori sad vrata raja,
Al' mene to ne veseli.

Ajde ženo vozi brže,
Tijelo mi se brzo hladi.
Neće noge da izdrže,
A umrijet ću i od gladi.

Što se zbilo, ne znam reći,
Ja izgubih dva, tri sata,
Probudih se još lebdeći,
Već se tama tiho hvata.

Gospodine, doktor reče,
Izgubili skoro mi smo,
Infuzija žilom teče,
Evo i otpusno pismo.

Nema ovo s vragom veze,
Klonite se sunca samo,
Pustite sve druge teze,
Oboje istinu znamo.

Dvije tisuće i deveta,
A vi još hodate bosi.
Tko živi od tih kleveta,
Mjesto glave, tikvu nosi.

Hladovina sad me vuče,
Snježno bijela ja sam lica.
Neki ljudi sporo uče,
Omami ih sunčanica.

Što ako život jednom, na pola puta stane?
Što ako se otvore davno skrpljene rane?
Što ako se slomi srce od preteških borbi?
Što ako još netko pokuša da me zdrobi?

Hoću li preživjeti pad moje republike?
Hoću li se nakloniti pred pljeskom publike?
Hoću li zauvijek ostati, taj tužni pajac?
Hoće li poslije svega zagromiti čvrsti tajac?

Mozda sam rođen kao posljedica sreće,
Ne znam...
I nije uopće bitno, nije upitno...
Al' znam,
Nisam ni posljednje smeće.

Moji su koraci samo čvršći,
Moji se udarci ne osjete odmah,
A bole trajnije...
Misli obaraju nova prostranstva,
Dok sjedim između očaja i pobjede,
Sve je beskrajnije...

Pojeo sam stari život, kao marzipan,
I osjetio svu slast zasićenosti,
Patnja je uvijek bila dio mene!
Popio sam gorcinu kao tonic,
I ne trebam zaštitu od ograničenosti.

Ne vjerujem suzama od krvi,
Ugrijanim dlanovima i bolesnim koljenima,
Ne tražim istinu u slovu "T",
I koloni osakaćenih umova bez duše...
Jer tako malo treba da shvatiš,
Da vrijeme je da se sruše,
Sve te navike koje su zavladale srcem,
Navike što razum pretvaraju u spužvu,
A ja nisam čovijek koji čeka strpljenje,
I nikada nisam volio gužvu...

Načinio sam sviralu i udahnuo joj život,
Majka priroda je stvorila to stablo,
I ja joj vraćam glazbom, jedan smo krug,
Znam,
U pjesmi sad izgaram,
I vratio sam sjećanjima dug.

Pronašao sam mir u brdima,
Progledao sam,
Vatra sam, zemlja, voda i zrak,
I moram biti jak, napokon sam jak.

Pronašao sam iskru u ledu,
Suh sam izašao iz jezera čarobnjaka,
Ovo je moje razotkrivanje...

I ja sam ugasla svijetlost,
I ja sam šutnja, žubor i voda,
I ja sam kao i ti starče,
Na volji svog naroda.

I ja sam buntovnik po dobru,
I ja sam sirena s broda,
U noći kao svjetionik,
Za dobro svog naroda.

Pošalji mi Bože zvuke,
Da moj me narod štuje,
Da osjete kako u meni,
Za pjesnikom bol caruje...

Crveno krvari sunce nad gradom,
Muti se usnulo more,
Ja sam tek malen čovjek bez mira,
Samo da ne bude gore.

Nestaje sunce, zavjesa pada,
I smirilo se more,
Drhtavom rukom milujem lice,
Nove se rodile bore.

Sam sam na ovom svijetu,
Moj korak je opet težak,
Da imam krila, letio bih,
Al' ja sam samo pjesak.

Zar da pustim da me more nosi,
Da mi samo po' života da,
Zar da vjetar nestane u kosi,
Zar da nemam više prkosa?..

Ostavit ću prijatelje stare,
Samo ja da budem - samo ja,
Jer u meni ima dosta snage,
Za još sto i više godina...

Suma sumarum, kad se sve zbroji,
E ljudi moji....
Malo je gušta bilo,
A puno se naplatilo.

I kome se žalit za vino misno,
Šta je sad kisno!?
Vuk je magarca poija,
I ja san sve zbroija.

Nema mista di bi iša,
Načina da se vapaj stiša,
Nema nazad, nema naprid, nema se di,
Takvo misto i ne postoji....
Da san s vama, na - ti,
To ne postoji....

Legla plaća, a k'o da i nije,
Pojeo je minus od ranije.
Dat će mater, dat će dobri ćaća,
Tako gine, tko se mača laća.

Otiš'a sam majci u likara,
Likarica recept mi je dala.
Al' sam prije svratio do Gare,
Da podmirim sve račune stare.

Dao Garo, tabletice plave,
Za hlađenje usijane glave.
Umoran sam poša' doma spati,
Majka jutrom stade dozivati...

Spremi majko kolo sira i pogače vruće,
A majka će istraj sine zmaja iz kuće.

Što se majko držiš ti za glavu?
Popila sam tableticu plavu!
Tad je meni usljedio šok,
Od sad pijem samo hmeljev sok!

Druže Babo, mi smo spremni,
Ponekad smo nesmotreni.
Umjetnik si, Amadeus,
I još više, sam Bog Zeus.

Druže Babo, ti si dika,
Nema boljeg nastavnika,
Za tebe smo ruke digli,
Vidiš Babo, di smo stigli!

Drug je Babo, k'o Stallone,
Puši k'o šef spalione,
Šteta, neće da se ženi,
Ajmo onu - Sve je ona meni...

Spustila se magla gusta,
Začepili mi smo usta,
Al' slobodno po zemlji idemo,
Druže Babo, mi ti se kunemo...

Ala brale, koja je pukla bruka,
Za vrime utakmice Hajduka,
A lipo san se u prsi tuka,
Da u portunu nima pederluka.
Iša san doma pa se prisvuka,
Najdraži dres na svitu obuka,
I vidija susida, misleć da druka,
Oli ga boli, ol' mu je muka....
Ma drugi ga drži od ispo struka.
Biće se malo sa travom puka!?
Ma vraga se puka, to san doćuka,
Kad ga je bliže sebi povuka.
Ma nemoj mi reć, jes' ti to Luka,
Reka san, misto da san zvižduka,
- Onom ko špija, usala ruka,
Sa' mi se plače, sa' mi je muka.
Eto da nisan gleda Hajduka,
I da se zbog tog nisan prisvuka,
Nebi vidija da susid Luka,
Jednom se momku straga uvuka!

crno vino kao od krvi istočeno,
dopola puno ili opola prazno,
brzinom munje teče niz vene,
samo da tebe u meni ubije.

i kaplja vode, na tvoja usta,
miris sa čežnjom prošlosti blijede,
da razlije sjećanja iza leđa,
da umije zaslijepljene oči.

u mračnim odajama zjenica,
lik tvojeg tijela biva,
ne mogu te isprati koliko god ribala,
mirisom ploviš mojim porama .

u svjetlu tvoga medena srca,
krv moga se srca kreće,
dok putujem kroz vrijeme,
nosim ti pelud života svog...

oslobodi me molim te,
izvuci iz ovih nevidljivih okova,
iscijedi se iz srca moga,
pa makar sa krvavim kapljama...

i okuj me snovima duše,
izobliči moj neuhvatljivi um,
otmi mi dah bez grižnje,
jer savjest mi treba čista!

Prodaje se čovik bez lica,
Idealan ubojica.
I nek' se računa,
Dat ću ga za iljadu kuna.

Ako je navala, moliću lipo,
Cijena je iljadu i po.
Dapače,
Moga bi dobit i jače!

Prodaje se čovik i dica,
Dat ću još ćaću i strica.
Za sasvim pristojnu svotu,
- čist dobitak na lotu!

Prodajen život bez znanja,
Bez sriće i blagostanja.
Na crno i bez papira,
Za fetu pršuta i sira.

Prodaje se živo biće,
Tamo di više ne sviće....
Znam da ne vridi,
A pored mene sidi.....

Jiš jedno pismo pišen ja,
Poslin bacit ću ga ća.
Nek' ga nose plavi vali od mora.

Čuvan nešto za te' mala,
Da te čuva od svih zala,
Zlatni prsten, mater mi ga dala.

A prominilo se sve,
Za me' gore ne more,
Misto da se smijen ja,
Sija bi i zaplaka.
Prominilo se sve,
Ko će smirit valove,
Ova kiša neće stat,
Za me' niko neće znat.

Još jedno pismo pišen ja,
Poslin bacit ću ga ća,
Kad nema nikog da ga pročita.

I tad umre dan, pun sunca,
I djeca pođose kućama,
Ostanu samo ljubavnici neki,
U hladnu jesenju noć...

I tad umre dan pun vedrine,
I zaspaše cvijeće,
Upale se svijetla,
I bi noć.

I tad oživi pjesnik,
I stane pisati pjesme,
Nostalgične i tužne,
Kakav je oduvijek i bio...

Da li je to neki znak,
Kad miris mu krasi zrak?!
Da li je to neki znamen,
Kojom je snagom probio kamen?..

Da li je to neko čudo,
Smiono, suludo?!
Pogled preko ramena -
Cvijet iz kamena...

Da li je to neka nada?
Jači od debela hlada...
Hrana mu sunčev plamen...
Sloboda, cvijet i kamen...

Dijete od kita,
Ulicama Splita,
Skita.
Dijete od kita,
Uvijek nešto pita,
Uvijek nešto broji,
Dnevnicu nam kroji.

Dijete od kita,
Usta su ga sita,
Poput parazita.
Dijete od kita,
Dijete od mita,
Nije od nas,
Samo da gas.

Ali dijete sve zna,
I gdje ću danas ja,
I gdje ćeš sutra ti,
Sve su mu kazali.
Ali dijete sve zna,
Od ulaza do izlaza,
Korak mu je lak,
Kroz zrak...

Dijete od kita,
Dijete od svita,
I grafita.
Dijete od kita,
I nije iz Splita,
Čovjek je gore,
I jedne zore.

Ali dijete sve zna,
Čija je podvala,
Čija je provala
I informacija.
Ali dijete sve zna,
To mu je stimulacija,
Neće u želudac grop,
Prerada radi non-stop.

Sagradit ćemo hramove,
Za Bogove zla,
Da bi se dobra djeca,
U njima ubijala.

Sagradit ćemo piste,
Za čelicne ptice s neba,
Staviti okove na ruke,
Jer čovjeku tako treba...

Sagradit ćemo zid,
Da nas od mašte dijeli,
Bacat ćemo smeće,
I prekriti svijet cijeli.

Pjevat ćemo pjesme,
Koje su protiv slave,
Možda ćemo jednom,
Otrijezniti lude glave...

Jedno sam krilo iz grudi ostavio sebi,
I čude se ljudi, drugo dao sam tebi
Da s tobom diše,
A ti me ne razumiješ više...

Spuštena su jidra, vesla ispod skala,
Naresla je drača, di si me čekala.
Brnistra ne cvate, ne vonjaju ruže,
Sićanjima stavili smo oko vrata uže.

Ja ponekad dođem, mada nebi smija,
Tamo di sam s tobom, davno sritan bija.
Zaboravim vrime, ka da sve je stalo,
Opet živi ono, naše misto malo.

Proklet je svit, šta sve dalje ide
Pa nam uspomene od mladosti blide.
Ni traga suncu, samo ladne kiše,
I niko ne piše, kartoline više.

Posjek'o sam šumu, granje,
Da mi lakše je oranje.
Pa kad sjednem na traktorče,
Za ženidbu ja sam momče.

Hermetički skovana kabina,
To je tata kupio za sina,
Pa kad sjednem na traktorče,
Za ženidbu ja sam čov'če.

Kupio sam alate najbolje,
Na me' čeka cijelo Sinjsko polje,
Novi kombajn, Bože mi pomozi,
Da se draga k'o kraljica vozi.

Balačica sve pod livel slaže,
U ćaće je mobitel ak' traže.
Svi su drugi za mene tek sića,
Jači sam i od Čobankovića!

Moja zvizda sja već triestosam godina,
I bija sam dite vlaško puno dišpeta.
Svi su rekli ko će smirit ovog tovara,
Ma za dila svoja svako nek odgovara.

Nisam svrši neku skulu, dalo mi se nije,
Ja bi trča na balunu, to mi je milije.
Pa su onda na red došle cure ovog grada,
Romantika s neba curi, još se sićam sada.

Među njima jednoj maloj ja sam jubav da,
Znam da nisam nikada se zato pokaja.
A sad imam još dvi cure, od srca su dike,
I ne moren rastavit se od te rajske slike.

Život moj na pismu liči,
Životom se svojim dičim,
Znam da puno tog sam tija,
Puno nisam učinija,
Ali sam se smija,
Uvik sam se smija...

(I kad kleka bi od grija
Smij mi uvik prija...)

Jednim bih pozivom htio promjeniti svijet
U jedan zaokret smjeniti sve vođe,
Da sve prođe bez straha od smrti,
Da kugla i dalje se vrti...

A koga zvati da se preobrati?
Možda Busha, ma On ne sluša,
Možda Putina - Njemu je rutina,
A možda reć Papi, da istina zjapi,
Il' Castra na Kubu, ma On je na rubu.
Sjever il' jug, a put je dug,
Istok i zapad, spremni za napad...

Bez svjetla smo u mraku,
Ma pozvat ću baku,
A baka mi kaže da vrijeme nije
I samo se nasmije...

Rasipa se nebo ko pjesak iz šake,
Ukori teku iz riječi mi svake.
Nisam više strpljiv ja, u svitanja.

Umivah se pažnjom kroz život svoj,
Sva ljubav bješe laž i nespokoj.
Nemam više vremena za praštanja.

I budim se nov, za novi plov,
I srce je jače.
Sad imam navijače.
Budim se jak, ne plaši mrak.
I srce je moje
Napokon tvoje.

Ja ti dođem kao zamjena,
Kao rame za sve tvoje tuge.
Kao prva klupska rezerva.
Svi su drugi samo tvoje sluge.

Ja te slušam kad ostaneš sama,
I kad srce zajeca i vrišti.
A ti gorda, po rođenju dama,
Ispovjedaš što ti dušu tišti.

Kolone dolaze i prolaze.
Sjeta u očima, al' smijem se...
Ti ne dozvoli da te opet prevare,
Te ljubavi su loše navike...

Sporo curi ova večer
U toj kavi nije šećer.
I grimasa na mom licu,
Budi jednu sanjalicu.

Zaspao bih u tvom krilu,
Po zakonu i u stilu,
I dok letim ja cu znati,
Gdje će srce da se vrati.

Kroz poznate ulice i staze,
Znam sve putokaze...
Znam kako diše,
I čuva one kojih nema više,
Moje mjesto sveto,
In the ghetto.

Dinko se ljuti,
Kad Klara šuti,
Iz Dinka sjeva,
Kad Klara pjeva.

Klara požuti,
Kad Dinko šuti,
Klara se žali,
Dinka to pali.

Dinko i Klara, pogled ne vara,
Dinko i Klara, ljubav je stara,
Možda ne sliči
Al' tako liči.

Dinko se skita,
Klara ga čita.
Dinko bi htio...
Klari je mio.

Dinko i Klara, ljubav s pazara,
Dinko i Klara, nemaju para,
Al' imaju sebe,
Druge ko ...

Lako je vama, vi nemate dušu!?
I ne boli vas teret vjekova,
Mojih grijeha...
Ja čamim pod suncem,
I sviram i pjevam, a netko plače,
I meni ce sutra isto biti...

Vagoni,
U jednom redu postrojeni,
Zaustavljeni,
Čekaju na polazak,
Čekaju na odlazak.

Život je kao vagon,
Kao žudnja za nečim,
Kao životinjski nagon...

Vagoni, tamni na suncu,
Pečeni, izgorjeli, ostarjeli,
Napušteni...

I ja,
Dok život lomi se, o mene,
I prolazi, prolazi sve,
I ostavlja, ostavlja tragove...

Nisam griješnik ni veći ni manji,
Ja sam k'o svi drugi ljudi,
Ono sto siješ to i požanji,
Baciti kamen prvi tko se usudi?

Nisam ni svetac, a molim Boga,
Kada je teško da spas, da,
I znam da mogu još vise od toga,
Al' sreći mojoj tad ne treba.

Znam da sam bolji od svježeg kruha,
Sve se vidi, sve će se riješiti...
U ime Oca i Sina i Svetoga Duha,
Idi, reče, i nemoj vise griješiti...

Bože hvala ti na pažnji što je siješ,
Hvala na suncu kojim griješ,
Hvala na kiši što nas mije,
Hvala na vjetru što nam kose vije.
Bože hvala ti na svemu što si dao,
Što si me svojim sinom zvao,
S vjerom u tebe ja sam odrastao,
Hvala što mene, ti si odabrao...

Nije prokletstvo što si samoći drag.
To je tvoj izbor, tvoj izvor...
A ja sam još uvijek tu, pri svitanju,
Pri svakom opraštanju, ljubim prag.

Mutnim očima gledam preko mora.
Iza leđa brda, tvrda...
Očima te prati, tvoja stara mati.
Na licu joj još jedna isčeznula zora.

Hoćeš li se ikad vratiti nama?
Hoćemo li čuti korake čizama?
Ima ljudi kojima je tebe - malo,
Kojima je do blizine tvoje, stalo.

Just hold me, never let me from your arms,
It's so nice with your love
And I will grow...
Touch me, feel me, want me,
Need me again and again,
My life ohne dich ist like a pain...

Es ist wie ein traum, wenn Du bei mir bist,
And I, one devils child, antichrist,
And I see, dein Gott in mir...
Oh how I love this love, this game...
And I now, never be the same,
Weil mein weg ist dein weg,
Ma way is your way,
If you stay...

No, you're not dead,
It's just a winter,
Darum ist es kalt...
I hung you up,
Is it love or what?..

My dark angel, mein licht bist Du,
And I love you.
Ich bleibe immer bei dir,
My wife you are,
My moon and my star, my heaven and earth,
My breath...

Hold you, just hold you,
And never let you go...

Nema te više prijatelju moj,
Zlo je ušlo u naše bajke,
Ja vise nemam snage za boj,
Prate me suze tvoje majke...

Nije ti više hladno, to znam,
Davno si navikao na sve,
I nikad više nećeš biti sam,
Al' tebi baš svejedno je.

Ja plačem kao i svi,
Kad izgube tračak hrabrosti,
Jer znam da nikada,
Nećeš se vratiti...
Drugi će pod tvojim nebom,
Da se igra i skače,
Zbog tog ti najveca hvala,
Zbog tog te volim jos jače.

Sretna su djeca sva...
Sretnija nego smo bili mi,
I pita me tvoja kćerkica...
A kako jos sve objasniti?..

Rekao sam da ne pita,
Tata će da je čeka,
Negdje dalje od Splita,
Zemlja ti laka i meka...

Sad bi trebalo da se sunce vrati,
Nad čistim nebom trebalo bi sjati,
I ja bih zaspao u zagrljaju slike,
Jedne priče pune romantike...

Al' zaspat ću sam,
I umoran.

Pretvorih se u svaku pticu,
Al' ni jedna nema snage za let,
I vratih se žalosnom licu,
Uronih u dobro mi poznati svijet.

I zaspao sam sam,
Umoran...

Zaspih sam u krilu noći,
Možda će tako lakse proći,
Obećanje i sjećanje dano,
Srcu lažima izigrano.

Naš razgovor mi uvijek paralizira osjetila,
Zla kob me sustigla pa mi život osujetila.
Potaknut na razmišljanje o carstvu lažnom,
Potaknut na razmišljanje o carstvu montažnom,
Budi me onaj osjećaj kada bih nasmijan suzio
Pa se pitam, čime sam te okove zaslužio!?

Naš razgovor me uvijek natjera da shvatim,
Za dobrobit i tuđi osmjeh, koliko da propatim....
A ja bih tako rado, ponekad, za tihu iluziju,
Mjenjao karte za nemuguću, neusiljenu fuziju.
Jer, čemu služi vjera, ako mi do vjere nije,
Čemu služi milost ljudska, kad Bog je krije?!

Naš razgovor će možda ostati nedovršeno pismo
I najbolje se praviti, kao da nikad razgovarali nismo.
S moje strane polutke, sunce se škrto probija,
S tvoje strane polutke, ni mjesečina ne prija.
Al' netko mora pronaći blaženstvo i samopouzdanje,
Dok netko će sanjati nevine bajke i djetinje igranje....

Prije nego zalupiš vratima,
Saslušaj me.
Jer čekao sam satima,
Da vidim te.
I da ti objasnim ženo,
Sve je tvoje, ništa njeno.

Prije nego promjeniš bravu,
Saslušaj me.
Procjeni dal' sam u pravu,
Molim te.
Da ti objesnim ženo,
Sve je tvoje, ništa njeno.

Bila je to igra riječi i slogova,
Igrasmo se demona i bogova,
I ja sam stao pa pristao,
A nisam znao....
Da iza mojih leđa,
Tebe sve to vrijeđa.

Uživajući tišinu,
Kušam vjetar u krošnjama.
I naviru sjećanja,
Ljudi u narodnim nošnjama....
Odnekud pjesma,
Žubor potoka mi sipi,
Razuzdani osmjeh,
Iz mašte, ko mlijeko kipi.

Dira me zaustavljeno sunce,
Jutrima prije sedam.
To nitko platiti ne može,
To nikome ne dam.
No ovaj cvrkut ptica,
Pod liticom šuma ječi.
Sve me to napaja voljom,
Sve mi to umor liječi.

Kamen se sa zemljom ljubi,
Iz kamena rosa buja.
Ko dobro sklopljen posao,
Ko neka topla struja.
Očekujem da ovo traje,
S trenutkom tim ljubim se.
Adresa je moja stara,
Mihaljevići bb.