Sewen

Naš razgovor mi uvijek paralizira osjetila,
Zla kob me sustigla pa mi život osujetila.
Potaknut na razmišljanje o carstvu lažnom,
Potaknut na razmišljanje o carstvu montažnom,
Budi me onaj osjećaj kada bih nasmijan suzio
Pa se pitam, čime sam te okove zaslužio!?

Naš razgovor me uvijek natjera da shvatim,
Za dobrobit i tuđi osmjeh, koliko da propatim....
A ja bih tako rado, ponekad, za tihu iluziju,
Mjenjao karte za nemuguću, neusiljenu fuziju.
Jer, čemu služi vjera, ako mi do vjere nije,
Čemu služi milost ljudska, kad Bog je krije?!

Naš razgovor će možda ostati nedovršeno pismo
I najbolje se praviti, kao da nikad razgovarali nismo.
S moje strane polutke, sunce se škrto probija,
S tvoje strane polutke, ni mjesečina ne prija.
Al' netko mora pronaći blaženstvo i samopouzdanje,
Dok netko će sanjati nevine bajke i djetinje igranje....