Sewen

Mozda sam rođen kao posljedica sreće,
Ne znam...
I nije uopće bitno, nije upitno...
Al' znam,
Nisam ni posljednje smeće.

Moji su koraci samo čvršći,
Moji se udarci ne osjete odmah,
A bole trajnije...
Misli obaraju nova prostranstva,
Dok sjedim između očaja i pobjede,
Sve je beskrajnije...

Pojeo sam stari život, kao marzipan,
I osjetio svu slast zasićenosti,
Patnja je uvijek bila dio mene!
Popio sam gorcinu kao tonic,
I ne trebam zaštitu od ograničenosti.

Ne vjerujem suzama od krvi,
Ugrijanim dlanovima i bolesnim koljenima,
Ne tražim istinu u slovu "T",
I koloni osakaćenih umova bez duše...
Jer tako malo treba da shvatiš,
Da vrijeme je da se sruše,
Sve te navike koje su zavladale srcem,
Navike što razum pretvaraju u spužvu,
A ja nisam čovijek koji čeka strpljenje,
I nikada nisam volio gužvu...

Načinio sam sviralu i udahnuo joj život,
Majka priroda je stvorila to stablo,
I ja joj vraćam glazbom, jedan smo krug,
Znam,
U pjesmi sad izgaram,
I vratio sam sjećanjima dug.

Pronašao sam mir u brdima,
Progledao sam,
Vatra sam, zemlja, voda i zrak,
I moram biti jak, napokon sam jak.

Pronašao sam iskru u ledu,
Suh sam izašao iz jezera čarobnjaka,
Ovo je moje razotkrivanje...