Sewen

Koja je ovo pikanterija jada,
I ko to mutnim vodama vlada?
Ko to donosi samo sranja,
Sa svojih lažnih putovanja?

Stvoreni su klonovi beznađa,
Ja krive sam knjige prolista,
I Titanic je bija samo lađa,
Al' tek je na dnu zablista.

Koja je ovo lucidna parodija,
I ko se to s posebnom greškom rodija?
Ko to iskače iz nagibnih šina,
Na trasi ća vodi do Knina?

Kakva li je ovo talačka kriza,
Nevjerovatne akrobacije zdrobljena uma?
Al' kad ih vidiš, onako izbliza,
Šuma, samo crna šuma....

Meni se više sanja s ekipom,
Nego s kamenim kipom.
Meni se više sanja pod lipom,
Nego s pročitanim stripom.
Meni se više sanja, a sanjat oću
I znam i ovo proću!

Što imam od tebe,
Osim poroka u tihim noćima jeze,
Kad sve je ionako bez veze,
Prigušujem vapaje u lošem vinu,
Izjedajuči zapaljivu tminu.

Što imam od tebe,
Osim bojazni navike na to stanje,
Jer tebi je sve bilo igranje,
Ne štujući pravila koja sljede,
Darujući mi kose sijede.

Što imam od tebe,
Osim čuđenja da čuda su za bajku,
Neki drugi lovci pokrenuše hajku.
A ja se nepotrebno još brinem,
Da crninu svoju skinem.

Što imam od tebe,
Osim lažnog lica koje gubi svoje ideale,
Kad sve su mi nade poispadale.
I vraćam se starim stazama,
"Unučiće" zovem mazama...

Nisam ranjiv,
Zapravo sam sanjiv.
I ne dam sebi mira,
Dok conquest of paradise svira.

A htio bih napisati sonet,
Kao pravi poet.
Htio bih svijetu reći,
Ne govoreći...
Nek' osjete sami,
Što mi to osmjeh mami
I što mi to suze kuje,
Zašto ne čujem slavuje.

Nisam ranjiv,
Zapravo sam sanjiv.
Laž me na licu dira,
Dok conquest of paradise svira.

A život moj je slika,
Jednog pokojnika.
K'o košulja bez boja,
Bez kroja.
Jer zadrhti često kist,
Ispadne k'o suhi list.
Iz ruke što krije rane
I nikako da svane...

Ma nisam ranjiv,
Zapravo sam sanjiv.
To srce opet bira,
Dok conquest of paradise svira...

Stigli su topli dani,
Isti kao i lani.
Dok svjetlost se kroz grane slama,
Moja mama, šeta sama.

I fališ joj teta Ane,
Kad suton Marjanom plane.
Tu čežnju nije htjela.
Sama je moja Jela.

Svaki mi san okružen morem,,
Kao otok na moru duboku
I nadam se samo još gorem,
Sa suzom u oku.

Al' živim k'o svjetionik neki,
Samo pomorci me znaju.
Njihovi su puti predaleki
I rijetko će kraju.

I pomislih da sanjati više neću,
Da umrijet ću...
Ma mi neda neka sila čudna,
Spavam, a drži me budna...

Za me' je to bila romansa,
A za te' jedna seansa.
Ti žena šta sve zna,
A ja spodoba.

Za me' je to bilo "ono" nešto,
A ti to radiš često.
Ti s doktoratom nauka,
A ja vjeronauka.

Ako je po Božju, grišila si,
I to ćeš shvatiti.
Ako je po ljudski, grišila si,
I to će ti se vratiti.

Ko iz špine voda, curi vrime,
Ne moreš zapovidit da triba stat.
Ne moreš mu zazvat ime,
Što više pitaš, manje ćeš o njemu znat.

I svima je teško i milo,
Ko se još rodija sa smijon u muci?!
A vrime se ka loza svilo,
Dok se bore za njega, ka ajduci.

Ne moreš se spasit,
Ka svića si bez struje.
Moreš se samo ugasit,
Kad projdu duge oluje!

Nešto sam svadljiv,
Pomalo upadljiv,
Al' mi ne smeta,
Što sam vam meta.

Nešto me koči,
A pjesak u oči,
Što bacište meni,
Još više me pjeni.

Nešto sam tmuran,
Nevoljno ažuran,
Al' baš mi je sjelo,
To zlobno odjelo.

Ma proći će znam,
Al' danas ne dam,
Još danas ću bdjeti,
Sutra neću smjeti!

Svi me gone
I moj brod tone.
Ko da me brani?
Ko da me hrani?

Svi oko mene,
Kidaju vene.
Krv vruća vrije,
Krv dušu pije.

Ja dušmanin svoj,
S lica bezbroj!
Planove kujem,
Nikog ne čujem!

Mora da je ovaj dan,
Brzoprolazan....

Još uvik mislin na tebe,
A virova san kad prođu godine,
S mirom ću pit
I zaboravit.

Izdala me ova pamet stara,
Kako li me samo starost vara.
S tobom ću pit,
S tobom bit.

I jeli vridilo svo ovo vrime
Bez tebe disat
I pisma pisat,
Za koja samo ja sam zna,
U njima sam izgorija.

I jeli vridilo svo ovo vrime,
Jubavi lipa,
Nevoljo slipa...
Ja bacit ću kamen na nju,
Prokletu dušu i umornu...

Pun mi je kufer politike.
Zvijezde nemaju smisla!
Vrti mi se u glavi.
Eto.... jebiga....
Have a nice day!

Stivane su slike naše stare,
Još se sjaje, za vrime ne mare.
Svaka slika ka da progovara,
Živa duša jednog spomenara.

Mi smo Gospi dragoj zavit dali,
Ali nismo zavit održali.
Ja san doša budit jubav staru,
Zaključanu u tom spomenaru.

Di smo prijatelji sada,
Izila nas svitla grada...
Za sve nade ća su pale,
Užgajmo sad sve ferale.

Oću od vas čuti vijesti,
Ja vas opet želim sresti,
Samo imam još vas par,
Vas i stari spomenar...

Usnih san, da sam dijete crno,
I bijah gladan, tražeći zrno.
Došli su lovci, ja molih Boga,
Odveli majku i oca moga.
Odveli sestru, odveli brata,
Nad spaljenim selom tama se hvata.

Usnuh san, da sam dijete čedno,
Za druge siroče, samo, bezvrijedno.
Sunce sve speklo, da nema traga,
Nekad ta zemlja, bila mi draga.
Sad ničeg nema, ni kruha ni vode,
Daleko od ropstva, još dalje do slobode.

I onda otvorih oči u sunčan dan,
Spoznah kako je život moj, čaroban.
A tamo negdje, nema nikakvog sna,
Tamo ne žive ljudi, sretni kao ja.
Tamo tišinom plaćeni svi su grijesi.
I ja im dopustih da sve zlo se mirno desi.