Sewen

Ko iz špine voda, curi vrime,
Ne moreš zapovidit da triba stat.
Ne moreš mu zazvat ime,
Što više pitaš, manje ćeš o njemu znat.

I svima je teško i milo,
Ko se još rodija sa smijon u muci?!
A vrime se ka loza svilo,
Dok se bore za njega, ka ajduci.

Ne moreš se spasit,
Ka svića si bez struje.
Moreš se samo ugasit,
Kad projdu duge oluje!