Sewen

Cvjetovi Irisa
I noći mirisa,
Sva su mi sjećanja,
U mojim pjesmama.

Tamo još živim ja,
U pratnji vjetrova,
Pod kapom oblaka,
Sve je čarolija.

Dugo sam suzama pisao,
Magiju brisao,
Bol me je budila,
Bol me probudila.

Možda me uhvati,
Tek dan u godini,
Kad toga sjetim se,
Al' Iris miriše.

Pa opet livade,
Cvjetne me poljube,
I ne dam nikom se
I srce s tobom je.

Zasljepilo me je sunce zlatno,
Pa sve zlatno postalo je blatno.
Mira mi nema, do srca sječe,
I bješe zora, dan, sad je veče'.

Pogano sam govorio svima,
Plakao sam pred krivim ljudima,
Ni milosti ni oprosta neću,
Sad uspravljam tu staklenu sreću.

Vlakovi, jedan za drugim voze,
Bez savjesti, brige, bez nervoze,
Jednim ću krenuti, jedan će stati,
Da me odveze i više ne vrati.

Doša ti je kraj, na ovome svitu,
Ka šta dođe kraj, proliću i litu,
Pa stigne jesen pa stigne zima,
I nima te, nima...

Doša ti je kraj, još koja ura,
Bilo je jugo pa kiša i bura,
Sve se izmiša u oblaku dima,
I nima te, nima...

E pa zbogom, nesmiš se bojat,
Nesmiš mi grintat, nesmiš mi brojat.
Ja se eto smrti ne bojim,
Uspravno stojim.

Tako i ti, digni se i mahni mi,
Tako i ti, ništa se ne brini,
Morebit da će nas opet vratit,
Samo mi to nećemo shvatit.

Da li postoji sretan kraj?!
A ti ga za me' sačuvaj.
Pa mahni rukom u zemlji bez granica,
Na putu do tebe, jedna je stanica.

I zašto boli svaki oproštaj,
Te otkud suze mlake, ne pitaj!
Šaljem ti poljupce, slatke k'o jabuke,
Šaljem ti mirise s druge galaksije.

Tko može vremenu zabraniti,
Da će nam radosti uskratiti
Ili će tuge nam sahraniti...

Vrijeme će tragove promjeniti.
Hoće li rane sve zacijeliti?
Hoćemo li se tad podijeliti?

Ljulja se vječnost među prstima,
K'o stari kockari smo ti i ja.
Jače me zagrli da san me uljulja,
Da srce zaigra, kad ti se prišulja.

Vrijeme nam uzima pa vratit' zna,
Vrijeme je, minut, dan i godina,
K'o sušna, prešućena molitva...

Vrijeme će tragove promijeniti,
Hoće li rane sve zacijeliti?
Hoćemo li se tad razdijeliti?

Šapni mi kišom niz vjetar,
Dodirni mi um.
I samo jedan milimetar...
Da razneseš šum.

Noćas će vojske poteći,
Staklenih očiju plača.
Znam ništa nećeš reći,
Strah te osvajača.

Pokretom ruke u zraku,
Zapisah tvoj zov.
Hladnoćom uhvatih kvaku,
Za svijet nov.

Zaključan dan je od sutra,
Da se srce zgrije.
Nać' ćeš me sljedećeg jutra,
Mrzla od rakije.

Krevet od cvjetova, od davnih uzdaha,
I sjetnog mirisa njenih pletenica.
Dal' još je uhvati, nježnost u proljeće,
Više je ne vidim, a svijet se okreće...

Prolaze godine, još mnoge proći će,
Čuvam tog oka sjaj i grlim treptaj taj,
Sreća je samo tren i bijah ispunjen,
Al' vjetar brži je i sve se izbriše.

Da joj bar mogu pisati,
Da je ne mogu izbrisati,
Još je puno ima u meni,
Posvuda samo njeni tragovi.
Al' cestom kojom smo krenuli,
Tugu smo svijeta odjenuli,
I sve se rasulo u čas,
A to je najbolje za nas...