Sewen

Mirno spavaj ružo mala,
Spavaj cvite mirisni.
Fala zemlji šta te dala,
Sad te mora uzeti.

Mirno spavaj dite malo,
Nećemo te buditi,
Od Boga si bila dilo,
Ko smi Njemu suditi.

Mirno spavaj tilo tila,
Fala ti za ljubav svu,
Najveća si ljubav bila,
I ostat ćeš u srcu.

Djeva robu na izvoru prala,
Da je gleda momče, nije znala.

Što me gledaš, oj ti momče mlado,
Ja bih tebi pomogao rada.

Znam ja nije tebi do mog truda,
Vidiš onu cestu što krivuda.

Okani se, za te neću poći,
Mati moja tim će putem doći

Kako sam snervan i lud,
A neke nade niotkud.
I pari mi ka da sam mulac,
Otiša skroz sam u kurac.
Ka da sam zgazija minu
I otiša u pizdu materinu.

Je, grezo sam ovo reka
Pun sam beštimji, ka apoteka...
Samo meni sad nima lika
I samo bi se dera, samo bi vika!
Jer ti šta su me doveli do ruba,
Stoka su i to sitnog zuba.

A opet sam se pustija da me gaze,
Došlo je eto do te jebene faze.
Sjebali mi osjećaje svi, baš svi,
Ma ko vas jebe, jadnici, pederi!
Sve ću vas popljuvati iz peta
I zaista, nije vas, nije vas šteta.

Na izvoru djeva se kupala,
Od umora, gola je zaspala.

Mlado momče prolazilo tuda,
Poželjelo isprazniti muda.

Slatko li se nasmijala djeva,
Ide kući i veselo pjeva.

Dođi sutra, molit ću se Bogu,
Čekat ću te raširenih nogu.

O Ilija, di su tvoji gromi,
Da se grana stare murve slomi.
Da ne daje nikad više ploda,
Kada nema živoga naroda.

O Ilija, baci na sve kletvu,
Ko ne sije, neće imat žetvu,
Ko ne sadi, nema šta ni brati,
Ko ne rodi, ne zna umirati.

O Ilija, daj zazvoni jače,
Ova zemlja svome puku plače,
Ovi kamen svoga puka sanja,
Sa Promine nek svitom odzvanja...

Nisan se privarija, šta san te volija,
Da ti si razlog, šta san obolija,
S tim me ričima prijatelji fale,
A ja se mislim, baš su budale.

Nisan se privarija, draga Marija,
Da ti si razlog, šta san ostarija,
A tim me ričima rodbina tira,
A ja se mislim, dajte mi mira.

Ali ti si morala poć,
Ka da te izila noć.
Misli san da ćeš doć,
Da će te lutanje proć.
Ali nima te,
A srce prima te,
Ka da si uvik tu bila,
Ka kad bi kraj mene sila
I cvita bi ja,
Ka grana bajama,
Marija...

Bezazleno, sve je tako bezazleno,
Sve je bilo nesmotreno.
Čuda se uvijek dogode,
Neka se samo odgode.

A mogli smo živjeti i ne znati,
Da ćemo se jednom odabrati.
Mogli smo se i ne upoznati,
Mogli smo se neznanjem umotati.

Bili smo skupa, više ne,
Al' svaka sekunda vrijedila je.
Sada ne tuguj za vremenom tim,
Jer sve je dim, samo dim.

Bezazleno, sve je bilo bezazleno,
Sve je tako započelo.
Neka se čuda odgode,
Neka se nikad ne dogode.

Znao sam da ću te sresti,
Znao sam da ću te pojesti.
U predahu od svakodnevnog stresa,
Što ima slađe od ljudskog mesa.

I znao sam da ću te vidjeti,
Znao sam da ćeš mi se svidjeti.
Seansa ova čudnim osjećajima vri
Ja žeđ ću ugasiti u tvojoj krvi.

Beskonačnost je mračna,
A tama pak beskonačna,
I vrtimo se u vrtlogu bez sna,
Na dnu ponora, bez dna.

Pred jutro, ugasit ću svijeće,
Jer nitko više sjećati se neće,
Onog tebe, skitnice bez sreće,
Samo ja i dvije crne vreće.

U životu više ništa me ne koči,
Čuvaju me iz staklenke oči.
Tvoje vilenjačke, i misli tvoje,
A ja mislim, mislim za dvoje...

Nisam od tebe tražio mira,
Dobih vječnost i to me dira.
Ono zrnce nade više ne bira,
Sve ovo je zadnja uvertira.

I prošao sam užareni pakao,
Hladan raj me nije dotaknuo.
Samo sam kanistre suza pretakao,
Jesam, jesam, puno sam plakao.

Osim sjećanja ja nemam više,
A njih mrzim ponajviše.
K'o klatno sata što se na zidu njiše,
Ruka vremena vapi da ih izbriše.

Odustajem pratiti tvoj put,
Jer više nema svrhe.
Ti nemaš milosti, a ja je ni ne tražim.

I kako vrijeme vremeni,
Moja bol na snazi dobija,
Moji okršaji pred ogledalom su tiši,
Al' još uvijek traju
U trenucima kada nikog nema,
Što je gotovo svaki dan.

No, pomak sam ipak učinio
I prigrlio sam neke druge ljude,
Koji mi se danas čine neloši,
Koji mi se danas čine dragi
Uprkos kočnici koja mi se brani smijati,
Onako kako smo mi znali,
U obična predvečerja, bez punog mjeseca,
Na hladnom mostu, uz autoput...

Odustajem, stvarno odustajem,
Iz ovih stopa brišem sve brojeve
I adrese lutajućeg srca,
Na kojima ionako nitko vrata otvoriti neće,
Ne sjećajući se priče iz davnina.

Znam ima krivice i u meni,
Jer ti nikad nisam rekao do kraja,
Koliko mi je značila sekunda s tobom.
Žao mi je što češće nisam bacio sne
Na koljena tvoja,
Da ih ljuljaš, da ih njišeš,
Da ih uspavljuješ.

Možda ćemo u nekom drugom životu
Biti biljke kojima se tepa,
S kojima se priča
I kojima se posvećuje pažnja,
A koje cvjetaju jednom na godinu,
Onim veličanstvenim cvijetom,
Kojim se samo "veliki" ljudi kite.
Možda poslužimo kao aranžman
Na stolu dvoje zaljubljenih,
Na vjančanju.
To bi bio vrhunac svega
I znali bi da je naša misija ispunjena.

Tko zna - možda,
Samo ovaj put ne, jer vrijeme vremeni,
I ja pokušavam uhvatiti zadnju kap,
Iz prevrnute čaše, za isušeno grlo.

Patnja je prekrižila ruke,
Ne želim da me više čeka,
Odustajem!

Za ljubav treba imat dušu.
Završen fakultet medicine,
Preko veze, tatine strine.

Za ljubav treba imat dušu.
I svake godine nova kola,
Da vidi ih cijela škola.

Za ljubav treba imat dušu.
Tatin novčanik vrijednih papira,
Čuvara, da nitko te više ne dira.

Za ljubav treba imat dušu.
Ma koja toplina ljudskoga sjaja,
Dosta je pozdrav i sa Havaja.

Za ljubav treba imat dušu.
Kad sve se stvari dobro poslože,
Lako je ljubit ispod te kože.