Sewen

Odustajem pratiti tvoj put,
Jer više nema svrhe.
Ti nemaš milosti, a ja je ni ne tražim.

I kako vrijeme vremeni,
Moja bol na snazi dobija,
Moji okršaji pred ogledalom su tiši,
Al' još uvijek traju
U trenucima kada nikog nema,
Što je gotovo svaki dan.

No, pomak sam ipak učinio
I prigrlio sam neke druge ljude,
Koji mi se danas čine neloši,
Koji mi se danas čine dragi
Uprkos kočnici koja mi se brani smijati,
Onako kako smo mi znali,
U obična predvečerja, bez punog mjeseca,
Na hladnom mostu, uz autoput...

Odustajem, stvarno odustajem,
Iz ovih stopa brišem sve brojeve
I adrese lutajućeg srca,
Na kojima ionako nitko vrata otvoriti neće,
Ne sjećajući se priče iz davnina.

Znam ima krivice i u meni,
Jer ti nikad nisam rekao do kraja,
Koliko mi je značila sekunda s tobom.
Žao mi je što češće nisam bacio sne
Na koljena tvoja,
Da ih ljuljaš, da ih njišeš,
Da ih uspavljuješ.

Možda ćemo u nekom drugom životu
Biti biljke kojima se tepa,
S kojima se priča
I kojima se posvećuje pažnja,
A koje cvjetaju jednom na godinu,
Onim veličanstvenim cvijetom,
Kojim se samo "veliki" ljudi kite.
Možda poslužimo kao aranžman
Na stolu dvoje zaljubljenih,
Na vjančanju.
To bi bio vrhunac svega
I znali bi da je naša misija ispunjena.

Tko zna - možda,
Samo ovaj put ne, jer vrijeme vremeni,
I ja pokušavam uhvatiti zadnju kap,
Iz prevrnute čaše, za isušeno grlo.

Patnja je prekrižila ruke,
Ne želim da me više čeka,
Odustajem!