Sewen

Nocas sam vatra sto se zari,
Blazen nek bude tko mi podari,
Od mrve duse, tek mrvu...
Voljet cu ga ko ljubav prvu...

Nocas sam voda sto sve nosi,
Blazen je onaj tko se ponosi,
I mrtvom tijelu zivota da,
Voljet cu ga kao nikada.

Budi mi pjesma prijatelju moj,
Budi mi sumskih ptica poj,
Budi mi sunce sto nebom zri,
Nitko nas nece pobijediti.
Budi mi zov u ovoj noci,
I reci da sve ce proci...

Ponekad me strah sto ce reci Bogovi?!..
Al' jos me vise strah sto ces reci ti...

Ne znam sto ima u mojim ocima?
One te samo gledaju s paznjom,
One su samo svjedok prolaznosti,
Besumni treptaj, ko jecaj zore...

Ne znam sto si vidio u mojim ocima?
Da li sam vrijedan tvog pogleda?
Da li sam vrijedan osjecaja koji maze,
Ovu usahlu dusu, naviklu na borbu...

I pomazem sebi lazima da sam poseban...

Ne znam sto ima u mojim mislima?
Ne znam ono sto ti najbolje znas...
I napokon mastam da je sve stvarnost,
I napokon se prvi put bojim istine...

Ne znam sto si vidio u mojim mislima?
Ja samo zelim biti izgubljen u beskraju
Samo da sam stopljen sa duhovima tihim,
Da sam neprimjetan, da sam zrak...

Ne znam kako vise razgovarati s tobom,
Jer ovaj nemir koji me ogranicava da volim,
Nije dio moje stare svakodnevnice...
Nije dio onoga sto imao sam, onako povrsan.

Ne znam kako vise vjerovati u ljudski rod
Kad sam osjetio kako je to, dodirnuti zvijezde,
Zagrliti mjesec i poljubiti uspavanu noc,
I pustiti nostalgiju da nekom drugom svira.

Zamisljao sam kako bi bilo bez tebe...

Ne mogu vjerovati da je zivot samo narodni obicaj...
Da smo postali ranjivi kao knjige, koje ne citaju,
Da smo uguseni u razumu i da ne primjecujemo,
Lelujanje sunceve svjetlosti s izvora postenja...

Shvatio sam da ne mogu bez tebe...

Ne znam sto ima u rukama koje te grle?
Ove su moje ruke obrazlozenje jedne vjernosti,
Jedan odgovor na sva neizrecena pitanja,
Kao poljubac jutra koje ne zna kome se budi...

I napokon je lijepo zaplakati zbog nekog...

Bojim se samo da se necu jednom probuditi,
Bojim se samo da ces me uzalud dozivati,
I da nikad neces saznati da sam ti cuvao san,
Da sam napokon osjetio, nekom biti potreban...

Dusu sam ti dao, zbog toga me mozes prevariti...

Dok gledas u ove oci zeljne znanja i sigurnosti,
Dok citas ove misli, zeljne paznje i smirenosti,
Nemoj ih izdati...
Nemoj me predati...

Samo sam zelio biti slobodan,
Al' da te imam na svojoj strani,
Jos uvijek zelim biti slobodan,
I da te imam na svojoj strani.

Vodenim bojama, nacrtao sam svijet,
Da ga lakse mogu izbrisati...

I znas, ne moras mi odgovoriti nikada,
Samo te zelim zamoliti da razmislis o svemu,
Da shvatis jednom da sam i ja vjetar s juga,
Da sam neuhvatljiv, al' da sam tu.

Moje su ideje razbacane kao skoljke u moru,
I stvoren sam da prastam, jos vise da volim...
Ako te jednom put posalje da zauvijek ostanes,
Probudi svoj spokoj da nadzivimo patnju.

Ja sam uvijek tu, tu sam oduvijek i bio!
Kad primjetis da iz moje rane tvoja krv tece,
Bit ce to kraj pjesmama, bit ce to kraj mojim pismima,
Samo da mi sumnja prije toga ne zatvori oci...

A volim te svakim danom vise, kao strah...

Tezak dan,
I nacrtao sam sliku srece,
- svoje vlastito raspece...
Jako tezak dan,
I vise nisam siguran,
Volim li zivjeti,
Volim li uopce sanjati...
Volim li biti voljen,
Ili sam vec preboljen?!

Nema te molitve u dusi,
Ogorcenoj na svaki novi dan,
Koji zasja...

Tezak dan,
Osusen kao korito rijeke,
Na kojoj sam sam postavio branu.
I znam,
Zbog lazne iskrenosti propadam...
Jako tezak dan,
I sve sam vise umoran.
Dodje mi da zaspim,
Da se nahranim tugom,
I placem u nekom drugom.

Sudbina,
Ko stara olupina,
Prazna skoljka,
I moja boljka...
Koja zari,
Kad se stari,
I pece,
Kad se rece,
Sve sto na dusi je,
U mirno predvece...

I svaki dan je,
Kao traganje,
I svaki dan je,
Kao lutanje...
I ja
Do svitanja,
Trazim odgovore bez pitanja...

Vrletima slobode bih lebdio, na lahoru rijeci,
Do uzglavlja jednostavnosti i grijeha...

Trazio sam mislima smisao pjesama,
Iskupljenje duse kmetovske...
Ali ljustura je preteska, pretvrda, pretamna!

Ne mogu pobjeci, a svakim treptajem zudim,
I gutam avanture neisanjanih zelja.

I kazem svijetu da sam sretan, a u meni dvojba;
U meni dvije sudbine - rosa i magla...
Da rosa budem, popilo bi me jutro!
Da magla budem, osusilo bi me sunce!

Ali kao granicar, cuvam granice svojih bespuca,
Bez Svevisnjeg, bez Andjela Tame,
Bez istine, bez izlaza...

I samo sam krhotina ideala i zamisli,
Saka pjeska i riblja kost,
Svilena paucina za koju se sreca ne hvata.
Moja sreca...

A zaklinjem se, moju suzu nitko vidjeti nece!
Ni moje tamno zvijezdano nebo,
Okovano bajkama...
Moj ocean ceznje, moj bezzivotni san...

Progutao sam bol, nisam je isplakao,
Tako se godinama slazu naslage na srcu,
I znam da dobro nije.

Uvijek na kraju pobijedi onaj sto ceka,
Ja zamjenio sam uloge i cekao u sjeni,
Samo nisam bio prvi.

Naucih se boriti s rukama u dzepovima,
I u mislima ispraviti tudje greske,
Ja kao da ih i nemam.

Kao u snu, bez sna o drugom snu,
Kao u jami bez dna, obasjan tminom,
Istjecem sa zivotom.

Zapisao sam u sjecanju taj obris praznine,
Koji spaja zivot od tuge do tuge,
I zaspah bez uzglavlja.

Ova je zemlja tvrda, pretvrda...

I dodjoh ti s rukama u dzepovima,
Izgrebanog lica od proslosti.
I htjedoh te vidjeti, onako hladnu,
Uredjenu za posljednji bal.

Htio sam ti reci da si andjeo,
I da si kamen s krsa.
Htio sam ti pokazati istinu,
Jos uvijek nosim je sam.

Ne klecim pred ostacima tvojim,
Samo sam dusu uhvatio tvoju.
I sapat tisine i vapaj gole misli...
Ti si mi na pameti.

Ne osjecam zamor, mozda ni strah,
Ovo je tijelo okusilo ceznju.
Ja sam bezdusan, ja sam sam,
Kao glasovir u praznom hotelu.

Nisam ja za ovu tvrdu zemlju,
Mene ce put do mocvare odvesti,
Do neke nabujale rijeke,
Da postanem dio plavetnila vjecnog.

Hoces li me ikada cekati?
Da ti poljubim dlan u praskozorju...
Hoces li me zaista cekati?
I vratiti mi vjecnost pomazanjem...

A zemlja suti...

Tvoja se svijeca ugasila,
Tebe je spasila,
Ostala je trosna kuca,
Kuca umiruca.

I placu ove stijene,
Nemaju cijene,
I posljednji znamen,
Pojeo je plamen.

Sto je raj, ne pitaj.
Imali smo sjaj,
Sada je svemu kraj,
Nema nade znaj,
Za novi pokusaj...
Na stolu hladan caj,
Slijepi obicaj,
Pismo za oprostaj,
Kraj...

Spavaju oci snene,
Zarobljene,
Spavaju oci snene,
Natopljene.

Na stolu hladan caj,
Slijepi obicaj,
Pismo za oprostaj,
Kraj...

Pod ovim nebom, sunca nema,
I tjeskoba me muci.
A poslao sam srce Njemu,
Da nesto nauci.

Pod kapom od ovih kisa,
Nisam stekao povjerenje,
Nije me povuklo za dusu -
Nije uznesenje...

Ja sam lutka od plisa,
I pukli su moji konci,
Potekla je krv,
A zrnca ko brodolomci...
K'o riba na suhom,
Przi ih ovaj zrak,
Izlaza nemam -
Gledam u mrak.

Probudim se Ljube i koracam snima,
Ispod ovih greda, za te mista ima,
Al' mi neces doci, da uz mene snujes,
Ti vec dugo neces, samnom da putujes.

Obrasli su nasi od kamena dvori,
I nitko od ljudi, samnom ne govori,
Rekli su mi da sam, otkad sam sam osta,
Neki vistac, cudak i jos gori posta.

Ma nije me briga, sta govore ljudi,
Kada nema zene da se uz me' budi,
Da mi otra more sta me stalno gone,
Da otare suze, sta mi oci rone.

Moja Ljube da se vratis,
Opet bi nam cvice cvalo,
I vrime bi za nas stalo...
Moja Ljube pa da vidis,
Sritna bit ce svaka zora,
Dok izlazi iz tog mora,
U kojem se ljubav kupa,
Da bi opet bili skupa...

Sto da ti jos napisem ljubavi?
Da sam grijesan,
Da sam sebi smijesan,
Da sam neutjesan...

Sto da ti jos kazem ljubavi?
Jer ljubav si...
Mom zivotu okovi,
Ceznja od mladosti.

Napokon sretan, a sjetan,
Napokon sretan, a nepokretan.
I krv na usnama od poljuca ruze,
A volio bih da traje duze...
Da u vjecnosti budem hladna voda,
Da mi dusa uspravno hoda,
Samo ne, bez tebe...

Sto da ti napisem ljubavi?
Pjesma si...
U meni,
Samo ostani...

More me uvik smiri, ka da mi prica price,
A sve price jako, tvom zivotu slice.
I zaspim na stini, bez sicanja i briga,
Tad otvara se cila knjiga.

I nizu se slova i nizu se rici moci,
I jaci sam covik, sazdan od noci.
I mislim da sam zvizda staklenog sjaja,
I mislim da sanjarenju nima kraja.

I osjecam se cisto, ka od kristala,
I samo tebi mogu reci, od srca fala,
Zemlji se klanjam, napokon sam licnost,
U toj cistoci sad pronalazim slicnost.

Kamen sam. Eto kamen sam i voda od soli,
Sta nagriza to tilo sta voli, a boli,
Virujem dok klecim, a nije to sveto tlo,
Sveto je samo ono, sto sam za sebe stvorio.

Pokusavam misliti opet o moru, da se slegne,
Ova prasina, prije nego dusa u postelju legne.
I zaspe u blazenstvu bez sicanja i briga,
Kad zatvori se moja knjiga.

Mozda je zivot zaista pjesma,
Koja nam svijetli u tami,
I pjesma se - zivot zove,
A pjevamo je sami...

Iza tebe ostala je rupa,
Medju nama - da se ne zatrpa,
Puna vrica oblaka i kisa...

I meni je danas prisa...
Al' evo, dosa sam s cvitom u saci,
Pa nek ga vitar posli' baci.

Isto je sve, samo gore je,
Ne govori se, ne prica se.

Zastitnik ce opet poslati gromove,
U nase domove,
Al' nitko ih nece cuti...

Rijeka nam se na izvoru muti,
Pismi je kraj,
I ovo je sad oprostaj.

A more bit da ce kisa stati,
Kad se mrtvi u zivot vrati.

Oblaci putuju, oblaci odlaze,
Vjetar progoni zle duhove,
Sto blato su nam ostavili,
I barice,
Mutne vodice...

Oblaci putuju,
Mislim da vise nece plakati.
Vjetar ih je odveo, da ih ne vrati,
Tko ce sad,
Otjerati vjetar?

U poslidnjoj molitvi nije izrecen kraj,
I ka da san tija rec, vise me ne pustaj.
Al' nisan reka ni ric...
Samo me vitar udari ka bic,
I pretvori mi lice u jesen...
A ja ka list, odnesen,
Na mokroj cesti, u blatu,
A misli ka lanac na vratu...

I tumaram bez cilja, bez plana,
Ne pripadam jatu, ka bila san vrana,
I sad mi je za'
Sta nisan za tobon otisa.

Ka stina san, leden prid blagdansku noc,
I niko mi nece doc...
A kad sve prodje, ostat ce prah,
Toga me je jedino strah.
Oces li znati kad zaspim tim snom,
Da sam plakao za tobom...