Sewen

Kraj jezera djeva kosu plela,
Tu je svoju ljubav davno srela.
Mlado momce plemenita roda,
Uze joj ga ova hladna voda.
Mlado momce plemenita roda,
Uze joj ga ova hladna voda.

Oj jezero, uzelo si srecu,
Radovat se nikad vise necu.
O mladosti sto sam kriva bila,
Da me ljubav u crno zavila.
O mladosti sto sam kriva bila,
Da me ljubav u crno zavila.

S bijelog lica presusile suze,
A jezero novi danak uze.
Sa neba se tihi sapat cuje,
Mlada djeva s svojim dragim snuje.
Sa neba se tihi sapat cuje,
Mlada djeva s svojim dragim snuje.

Ko ce tvoju povijest pisati,
Ruzne mrlje s duse brisati?
Ko ce biti iskra koja tinja,
I da hocu ja se nebi minja...

Ko ce biti lanterna na kraju,
Ko ce srce da privede raju,
Ko ce sanjat i kad odes ti?..
Brinut cu se da se upamti...

Di nas nosi glava luda,
Dusom, srcem vagabunda,
Kad zazovem tvoje ime,
Nek me vrate nazad plime...
Jedan covik pismu piva,
Zivota se nauziva,
I mene ce prisic macem,
Al' ne padam i ne placem...

Crne se ptice skupljaju, bit ce zla,
Na granama sto se savijaju od ocaja,
Crne se ptice skupljaju i pjevaju,
Tuzno pjevaju...

Tmurni je dan i hladno, mrzlo sve,
Nocas sam u snu dirao vruce kamenje,
Crne se ptice skupljaju i pjevaju,
Molitvu pjevaju.

Za hladnu dusu da se zgrije,
Da se opet jutrom smije,
Da se umije...
Opere od zla,
Proci ce i ova godina...

Sinoc sam stigao pred njenu kapiju,
Miljama putovao zbog tih ociju,
A ona vise ne stanuje tu,
Rek'o sam docu kada ruze cvjetaju,
Nocas mi nebo salje snjeznu pahulju,
A ona vise ne stanuje tu,

Susjede pitam da li je se sjecaju,
Misli mi blagi prezir predosjecaju,
Jer ona vise ne stanuje tu,
Nisi mi pisala moj slatki nemiru,
A ja jos pamtim tvoju zadnju poruku,
Zaljubljeni uvijek cekaju.

O gdje si andjele zivota moga,
Imam ti reci toliko toga,
Da samo ti si razlog sto sam tu,
Da samo tebi misli osvicu.
O gdje si andjele iz moga sna,
I gdje si nestala, odlutala,
Na vratima citam kratku poruku,
Ona vise ne stanuje tu...

Ja sam vjetar u krosnjama stabla...
Ja sam galeb zanesen, na pucini...
Ja sam tamna zvijezda mog neba...

Ja sam bio tvoja ljubav davno...
Ja sam suza koja te jos voli...
Ti si svjetlo mog malog zivota!

Zguzvale se o' zivota kosti,
Ka riba sam, probole me osti.
Al' vridilo je, radi nje.
Srce kuca sporije pa jace
Pa se smije pa opet zaplace,
Al' vridilo je, radi nje.

Istina zabolit zna,
Ka pod pizom dusa ostala,
Kakva ljubav - takva sudbina...
Al' vridilo je, radi nje.

Smirit ce se more, proce val,
Mrtvo tilo milovat ce zal,
Al' vridilo je, radi nje.
Ti zaplaci ako ce te bolit,
Ja sa neba uvik cu te volit.
Vridilo je, andjele...

U njenoj sobi jabuka mirise,
Kao znak da jos je tu,
A znam da necu vidjeti je vise,
Samo u snu, u sjecanju...

Molitve eho cuje se jos,
I sapat suza od tuge,
Crno dugme ko kakav bros,
Nosimo jer smo sluge.

Godine idu ko dani,
Prolaze kao ure,
A mislih, vidjeh te lani,
Ispod balature.
Godine nose svoje,
Nisi ih rukama krila,
Zlato si bila moje,
Od Zagore vila...

Ne blistam jos, da li cu zasjati?
Moje se nebo spustilo na tudje livade...
Pratio sam put stisnutih saka i mrtvim pogledom...
I zaspih sam, nosen u snu od pekmeza...

Treperi mi misao, uzdam se u svoje odluke,
Nocas mi tjelo drsce od praznine juznjacke...
Kome sam vrijedan,kome sam potreban...
Da sam bar muzika da me netko poslusa...

A ljudi su mi prosuli paznju iz zdjele dobra,
A ljudi su mi razbili iluzije o plemenitosti,
Zao mi je sto nisam kamen, da se kotrljam,
Putem sto bujica je ostavila, kao trag.

Ne blistam jos, da li cu jednom zasjati?
Moje su rijeci teze i od svjetla i od tame,
Prosuo sam bisere i skinuo medaljon oko vrata,
Da pred licem vjetra budem cist i bezgrijesan.

Ja sam trubadur, vapim za pogledom s prozora,
Odsjaj sam tisine u ogledalu tvojih ociju,
I cekam te da ispravis nanesenu mi bol,
I cekam te da me volis, da me probudis...

Cesto u noci kao da cujem tvoje korake
Dovoljno dugo ja sam bez tebe da zivot gorak je,
Sa stropa jecaj, proslost mi salje,
A ja sam htio krenuti dalje,
U jedan drugi dan.

Sapucu slike proslog zivota, progone me,
Na kraju snage bez malo volje, al' vracam se,
Zime su pale, te zime ljute,
Odavno nose ljudi kapute,
A ja ne izlazim van.

Jer nebi' htio, da se sretnemo ko stranci,
Na lijevo ti, na desno ja,
Da uska nam je ulica.
A jednom bili smo u najjacoj stranci,
Stranci od ljubavi
I pali su zidovi...

Poceja je vitar puvat,
Nevera se sprema, oce durat,
I kisa je pala...
Jos od sinoc nije stala,
Sidin isprid stakla,
Da mi nebi koja kap promakla...

Ljudi se setaju,
Jer ljudi uvik smetaju,
Potrose romantiku u tren,
I zivot bi suzama natopljen...
A suze su ka kisa,
Uvik in je prisa...

Razmisljam o sebi,
Tako o nikome nebi,
I znam, nemam puno reci,
Najbolje je poci leci,
Mozda ce mi doci novi san,
Bolji nego ovi dan...