Sewen

Ne blistam jos, da li cu zasjati?
Moje se nebo spustilo na tudje livade...
Pratio sam put stisnutih saka i mrtvim pogledom...
I zaspih sam, nosen u snu od pekmeza...

Treperi mi misao, uzdam se u svoje odluke,
Nocas mi tjelo drsce od praznine juznjacke...
Kome sam vrijedan,kome sam potreban...
Da sam bar muzika da me netko poslusa...

A ljudi su mi prosuli paznju iz zdjele dobra,
A ljudi su mi razbili iluzije o plemenitosti,
Zao mi je sto nisam kamen, da se kotrljam,
Putem sto bujica je ostavila, kao trag.

Ne blistam jos, da li cu jednom zasjati?
Moje su rijeci teze i od svjetla i od tame,
Prosuo sam bisere i skinuo medaljon oko vrata,
Da pred licem vjetra budem cist i bezgrijesan.

Ja sam trubadur, vapim za pogledom s prozora,
Odsjaj sam tisine u ogledalu tvojih ociju,
I cekam te da ispravis nanesenu mi bol,
I cekam te da me volis, da me probudis...