Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
31.05.2008., subota
You are the rose of my heart ...
 Ova Ti je najdraža, Najdraži? ... i kad vječnost prođe putevima zvijezda i kad ptice s juga opet sviju gnijezda i kad ljetu oblak podari par kapi i kad vrijeme prođe kad život ishlapi ... ... sresti će se opet, moja Željo pusta, u poljupcu strasnom naša žedna usta. Sretan Ti rođendan! Rođendanska priča, još jednom ... Some say love, it is a river that drowns the tender reed. Some say love, it is a razor that leaves your soul to bleed. Some say love, it is a hunger, an endless aching need. I say love, it is a flower, and you it's only seed ... Topao glas Bette Midler stapao se s toplom svjetlošću svijeća i slatkim mirisima vanilije i sandala koji su se širili iz mirisnih lampica. Stan je blistao, stol je bio postavljen. Cvijeće i svijeće, voće u staklenoj zdjeli, FourRoses i dvije kristalne čaše. Boca plavca i čaše za crno vino, tanjuri, pribor za jelo, ubrusi s motivom ruža ... Sve na dohvatu, kako ne bi gubili ni minute. Stigao sam, mogu li k Tebi? A ona bi rekla: Eeej ... Ti si ...dođi ... doleti ... U sebi bi pomislila: Nemoj gubiti vrijeme ni na što... ni na kupovinu ruža ... iako je ruže obožavala i voljela kad ih joj on donese. Nitko mi nikada ne kaže eeeej tako kao Ti ... odgovorio bi, uvijek. A ona bi pomislila kako nikada nikomu i nije rekla eeeej tako kao Njemu. On bi uvijek došao s ružama. Svježi pupoljci na dugim stabljikama sa savršenim, tamnozelenim listovima, zamotani u fini svileni papir. Uvijek bi ih sam birao, već su ga znali u toj cvjećarnici ... Dok bi ga čekala, tih beskrajnih pola sata, hodala bi toplim i osvjetljenim stanom, kao da lebdi, dodirivala bi predmete, dovodeći u red sitnice ... Odjurila bi do ogledala ... i sebe bi u ogledalu pogledala Njegovim pogledom. Oči bi joj postale tamnije plave, modre, blistave ... zjenice se raširile ... usne nabubrile, obrazi se zarumenjeli ... Iz ogledala bi je gledala neka mlada žena, lijepa i zaljubljena ... Nikada nije sebe vidjela u ogledalu tako kao u tim trenutcima .... Osluškujući i očekujući njegove korake pod svojim prozorom, još bi jednom provjerila nije li joj se maskara razmazala, obnovila bi ruž na usnama, raskuštrala kosu, raspršila po vratu i zapešćima još jedan mali oblačić Diorova Tender Poisona ... i sjetila se kako on uvijek kaže da taj miris prepoznaje na drugim ženama na ulici, iako na njima ne miriše tako divno kao na njoj ... i rekao bi još kako tada uvijek pomisli na nju i poželi je ... Još uvijek pred ogledalom, otkopčala bi gornje dugme na bluzi, ponovo ga zakopčala ... i nasmijala bi se, a smijeh bi joj zazvonio poput srebrnog zvončića ... Volim tvoj smijeh ... rekao bi kad bi se čuli telefonom ... a ona bi se uvijek nasmijala zvonko i radosno na zvuk njegova glasa, čak i ako bi je nazvao u trenutcima tuge .... Njegov bi korak uvijek prepoznala pa bi najčešće otvorila vrata i prije nego bi On pozvonio. U sljedećem bi trenutku stajali na pragu i ljubili se žedno i nestrpljivo, kao putnici izgubljeni u pustinji kad napokon stignu u oazu i padnu na koljena pred svježim izvorom ... Uvijek bi, na taj dodir njezinim tijelom prošao drhtaj ... a isti bi drhtaj osjetila i u njemu. I uvijek bi se sjetila onoga trenutka kad su se, nakon dugog poznanstva, poljubili po prvi put ... Njegovim je tijelom tada prošao takav drhtaj ... a kad je isti drhtaj osjetila u sebi, znala je, ako se sretnu i ponovo poljube, neće samo na poljupcu ostati ... Zagrljeni, ušli su u predsoblje i zatvorili vrata. Cijeli bi svijet u tome trenutku nestao, sve bi nestalo ... osim njih. Ljubili bi se i smijali, pazeći da ne zdrobe ruže koje je On donio ... On bi skinuo papir s buketa, a Ona bi ruže privila na grudi .... i poljubila najljepši ružin pupoljak ... Ne ispuštajući mu ruku, izvila bi se iz njegova zagrljaja i spustila ruže na stolić od trešnjeva drveta, pokraj krhke porculanske košarice pune osušenih ružinih pupoljaka ... i sjetno pomislila kako će se ruže ovog susreta pridružiti osušenim ružama u košarici ... brzo, prebrzo ... No, sve bi zaboravila dok bi je On opet ljubio tako da bi oboje ostajali bez daha ... Pokušavala bi reći: ...kako si putovao ... je si li umoran ... popij, pojedi prvo nešto ... sjedni ... no on bi je ljubio i dalje, a ona mu poljubce uzvraćala... Usne bi im se dodirivale nježno, ovlaš, a zatim se spajale u dubokom poljupcu ... Njegove bi ruke otkopčale gornje dugme na njezinoj bluzi, pa sljedeće ... a njezina bi ruka zalutala pod njegovu košulju ... On bi posegnuo za pisamcem koje bi mu Ona obično ostavljala na uzglavlju .... Napisala bi stih i nacrtala crtež, samo za njegove oči ... Ponekad bi i stihovi i crtež bili tako smjeli da bi se Ona zacrvenila dok bi On pisamce čitao ... i zagnjurila bi mu glavu u prsa, da ne bi vidio njezino rumenilo ... Razmazila ga je tim ljubavnim porukama koje bi ga čekale na uzglavlju ... no, nekad bi ga i zadirkivala, sakrivši pisamce pod jastuk ... tada bi uživala u njegovu razočaranu pogledu, kad bi ugledao prazno uzglavlje ... No, On bi se brzo dosjetio i posegnuo pod jastuk. To je postala njihova mala igra. Ti, uvijek ti ... samo i jedino Ti ... uvijek ... Od prvog dodira, Jedini, od prvog poljupca, znala sam: uvijek, zauvijek! Reći ću, ono što još rekla nisam, šapnut ću, viknut ću, ono što već znaš ... Sve što Ti nisam stigla reći Sve što se nisam usudila učiniti ... Sve što poželiš, Jedini! Svijećice bi pozlatile njihovu put, blistajući i mirišući posvuda ... na komodi, pisaćem stolu, polici, podu, prozoru, osvjetljavajući postavljeni stol i čaše u koje nisu ni stigli natočiti FourRoses .... A oni bi se ljubili, ljubili ... pa više i ne bi čuli Bette dok pjeva: ... far beneath the winter snows lies the seed that with the sun's love in the spring becomes the rose ... A vanilija i sandal i mirisi njihove puti stapali su se s mirisom ruža što dišu, uzdišu i izdišu na stoliću od trešnjeva drveta ....  Dodatak: Krojim ...  with all my heart, Lladro porcelain krojim tkaninu nježnu, krojim pređu tajnovitu od snova izatkanu ... i prišivam je, nevješto, k'o zakrpu, ko ružinu laticu, na poderana mjesta svoje djetinje duše. opijena našim mirisima što pomiješaše se neraskidivo pobrkah svoju put s Tvojom pobrkah moju i Tvoju košulju plavu pa više ne znam, Jedini, jesam li zakrpu prišila na rukav Tvoj il' svoj. jutro sviće, a ja već žalim za toplom tamom u kojoj golotinji naših duša ne trebaju ni košulje ni zakrpe. dok budem Te opet čekala Tvoja će mi košulja plava biti i haljina i postelja ... ... sakrit ću se u njoj, k'o u toploj sjenci gdje naći me neće studen mojih strahova ... Necutako , etotako ... ... ipak smislih način da kažem Ti hvala za drage ti stihove koje si mi poklonila ... |
- 00:01 - Komentari (19) - Isprintaj - #
30.05.2008., petak
Vanitas ...
 Bernardo Strozzi: Vanitas In all we do, and hear, and see, u svemu što činimo, čujemo, vidimo Is restless Toil and Vanity. samo je nemiran umor i isprazna taština While yet the rolling earth abides, dok zemljina se rotacija nastavlja Men come and go like ocean tides; ljudi odlaze i dolaze poput osjeke i plime And ere one generation dies, umiru generacije Another in its place shall rise; nove njihovo mjesto zauzimaju THAT, sinking soon into the grave, sve će ubrzo u grob potonuti Others succeed, like wave on wave; jedni druge slijede kao val za valom (...) The fountains, gushing from the hills, bujice se slivaju s planina, Supply the ever-running rills; puneći vječne potoke The thirsty rivers drink their store, da bi ih popile žedne rijeke And bear it rolling to the shore, teret noseći prema moru But still the ocean craves for more. gdje vječni ocean žudi, nezasitan... . (...) (Anne Brontë: Vanitas vanitatum, omnia vanitas) Iščezavanje, nastavak priče Niski oblaci gromoglasno su se sudarali, bljeskovi munja osvjetljavali su peron, pročelje željezničke zgrade i viseće lonce s pelargonijama. Sudar tople i hladne fronte proizveo je tipičnu ljetnu grmljavinsku oluju. Dok je u par koraka, vukući svoju putnu torbu, dospjela pod nadstrešnicu stanične zgrade, Rose-Marie je bila potpuno mokra. Prošla je kroz staničnu zgradu i zavirila kroz stražnja vrata, nadajući se da iza zgrade neki taxi možda čeka malobrojne pristigle putnike. Do hotela je bilo još sat vožnje lokalnim autobusom, no na autobus je trebalo čekati gotovo dva sata, a Rose-Marie je željela što prije sa sebe skinuti mokru odjeću koja joj se lijepila uz tijelo. Na njezino razočarenje, taxia nije bilo na vidiku. Nije bilo ni vidika, jer ga je zastro gusti zastor kiše. Kiša je padala sve jače, postotak vlage u zraku naglo je skočio. Rose-Marie je osjetila kako joj se u glavi muti, disanje joj je postalo plitko i površno, želudcem joj je prošao grč mučnine. Namjeravala je izići van, pod nadstrešnicu, nadajući se da tamo ima više zraka, no dok je prolazila kraj blagajne, u glavi joj se zamutilo … Netko ju je tapkao po ruci … netko joj je lice škropio vodom … Nad nju su se nadnijela zabrinuta lica dvaju željezničkih službenika. Dolazi svijesti … Gospođo, je li vam bolje? Svako zlo za neko dobro. Jedan od željezničara koji su joj priskočili u pomoć, ponudio se da je poveze: Ionako sam namjeravao odvesti se do hotela, tamo mi kćer radi kao sobarica. Mogu vas povesti, ako želite … … Zastrt kišnom zavjesom, okružen starim stablima koja su se nadvijala nad jezersku površinu, hotel je izgledao privlačno. Ljubazni je željezničar usput uspio Rose-Mariei ispričati štošta. O tomu kako su ovog ljeta zaredale kiše, o gostima koji su masovno napuštali hotel, o tome kako će njegova kći ove sezone ostati bez napojnica … A onda se ugrizao za usnu i promijenio priču: Vidjet ćete, hotel nije ni velik ni nov, ali osoblje je vrlo ljubazno, sobe su prostrane i čiste, hrana ukusna … Jezero je lijepo, puno je ribe, žaba i ptica … Može se šetati i po kiši, zar ne? A može se iznajmiti i čamac. Da niste kojim slučajem pecaroš? Ako jeste, uz čamac se može iznajmiti i ribička oprema, a recepcionar prodaje mamce … Rose- Marie se nasmijala: Namjeravam ostati deset dana, pa makar i sjekire padale. Neću se rastopiti, nisam od šećera. Nisam doduše ni ribič, no rado bih čamcem prokrstarila jezerom, a i okupala se … A od žarkog sam sunca upravo pobjegla, draža mi je hladovina … Izvrsno, rekao je željezničar. Samo … ne treba se kupati izvan označene plaže. Jezero je mjestimice vrlo duboko a ima i hladnih struja koje bi mogle prevariti i dobrog plivača … Postoji i vjerovanje da u jezeru živi zla vila kojoj je pola lica mlado i ljepo, a pola ružno i staro. Ako vam je, kad je ugledate, okrenuta mladim licem, nema opasnosti. No one koji ugledaju ružnu stranu, povuče pod vodu i utopi ih da ne bi mogli o njezinoj ružnoći pričati drugima ... Dakako to je samo praznovjerica, no ipak ... Automobil je savladavao niz zavoja, uzbrdicu, pa potom nizbrdicu, dok su se spuštali u kotlinu. Za koju minutu stići ćemo do hotela, a onda će vam moja kćer pomoći da se smjestite i raspakirate, za sve što vam bude trebalo samo se njoj obratite … Rose-Marie je pokušala ljubaznom željezničaru platiti vožnju, no on je odbio: Ako baš se baš hoćete odužiti, dajte malo veću napojnicu mojoj kćeri … Mlada djevojka koja je čekala kraj recepcije, brbljajući s recepcionarom, pritrčala je Rose-Marienom vozaču i poljubila ga: Malo kasniš, tata … Smjena mi je završila prije sat vremena … No, kad joj je otac rekao da se pobrine oko Rose-Marienog smještaja, nije se protivila. Šapnula je nešto recepcionaru a on je nasmiješio Rose-Marie i rekao joj: Izabrao sam Vam sobu s najljepšim vidikom na jezero … Kiša je rastjerala goste, gotovo smo prazni … A onda se trgnuo i promijenio ton: Ne brinite, već sutra će biti sunčano … Zvučalo je to prilično neuvjerljivo. … Rose-Marie je pomislila kako je recepcionar slagao kad je rekao da će se već sutra razvedriti, no nije slagao kad joj je obećao prekrasan pogled. Ušavši u sobu, Rose je odmah prišla velikim staklenim vratima u dnu sobe i izašla na lođu. Kiša se na trenutak smirila i otkrila pogled na jezero. Rose-Marie je zastao dah od ljepote - zelena obala, grane vrba koje se poput djevojačkih kosa spuštaju do smaragdno zelene vode, rascvali lopoči, jato pataka i par labudova … Sjednite, sad ću vam poslati kolegicu s šalicom kave i doručkom … Ili biste ipak radije doručkovali u blagovaonici? Premda, rekla je gotovo urotnički - trenutno nema nikog zanimljivog među gostima ... ustvari, gostiju gotovo da i nema ... Ali, čim grane sunce, svi će se vratiti ... dodala je, oklijevajući. Rose-Marie joj se zahvalila. Zamolila je da joj doručak pošalju za pola sata. Dotle će se istuširati i presvući. Dala je bogatu napojnicu djevojci i zamolila je da još jednom, u njezino ime, zahvali svome ocu na pomoći i vožnji …Kad je ostala sama, bacila je pogled po sobi. Namještaj nije bio ni nov ni moderan, u sobi je bio telefon, ali ne i televizor, nije bilo ni mini bara. No, sve je bilo savršeno čisto, posteljno je rublje mirisalo, u maloj vazi na stolu bila je svježa bijela ruža. Pozornost su joj privukle reprodukcije slika koje su ukrašavale sobu. Sve su bile u 'vanitas stilu'. Spajale su, u melodramatičnom kontrastu, prizore cvijeća, voća, puževa, školjki i leptira s prizorima ljudskih lobanja. Neobičan izbor ... za jedan provincijalni hotel - pomislila je Rose-Marie. Tada se nasmijala i sama sebi poluglasno rekla: Mislim da mi ovdje neće biti dosadno, padala kiša ili ne padala .... Iz putne je torbe izvadila kućni ogrtač i otišla do kupaonice. Velika starinska kada na lavljim nožicama, umivaonik, bide, malo istanjeni ali blještavo bijeli ručnici … Iznad umivaonika bilo je veliko ogledalo u pozlaćenom okviru. Rose-Marie je prišla, pogledala se u ogledalu. Umalo da nije glasno vrisnula. Odraz njezina lica ličio je na voštano bijelu masku ... s tamnim sjenama umjesto očiju. Iz putne je torbe izvadila veliku tamno plavu svilenu maramu, vratila se u kupaonicu .... i maramom prekrila ogledalo …  Bailly: Vanitas Vanitas art - slikarski stil, nastao u razdoblju baroka, u kojem se spajaju motivi života i smrti, minuciozno naslikana raskoš cvijeća i voća sa ljudskim kostima i lobanjama. Simbolička poruka ovih slika je -prolaznost ovozemaljskih stvari i ispraznost ljudskih taština: Vanitas vanitatis, omnius vanitas ili Memento mori. |
- 00:01 - Komentari (16) - Isprintaj - #
29.05.2008., četvrtak
rose in the moonlight ...
 rose in the moonlight, photo by rusalka noćas si , Jedini, s blijedim se Mjesecom utrkivao. k'o ljubomorni ljubavnik poljupcima hitao Mjesečev trak preduhitriti kad prokrao se kroz prozor i usne mi obasjao. Mjesec tada krenu linijom moga vrata namjeravajući taknuti mi grudi, a Tvoje usne pojuriše da ga preteknu. Vidi bezobraznika, rekao si i zastor navukao pa mi na uho šapnuo: Ti si moja Mjesečina ... Iščezavanje, nastavak priče Vrućine su potrajale, a Rose-Marie, slaba zbog anemije i niskog tlaka, hodala je kao u nekoj omaglici, danju obavljala svakodnevne poslove a noći provodila u čudnom polusnu. Njezini odrazi u ogledalima, izlozima i prozorskim oknima iz dana u dan postajali su sve bljeđi. Rose-Marie je posumnjala da joj vid naglo slabi, no okulist joj je na kontrolnom pregledu rekao: Još uvijek – 2 … To i nije bila neka velika kratkovidost, a osim toga, ništa drugo nije u njezinu pogledu bilo zamagljeno i izblijedjelo, ništa ... osim njezina vlastita odraza. Jednoga je dana bila u iskušenju zapitati jednu od svojih prijateljica: Izgleda li tebi moj odraz u ogledalu nekako čudno? Ipak, odustala je u zadnji čas, bojeći se da će se prijateljica zapitati o njezinu duševnom zdravlju. A onda je konačno došlo vrijeme Rose-Marienog godišnjeg odmora. Osim kratkih odlazaka na službeni put, ona već godinama nije nikamo otputovala na pravi godišnji odmor. Bolovao je prvo otac, pa mati, a ona roditelje nije željela ni nakratko prepustiti tuđoj brizi. Ovoga je ljeta odlučila nekamo otputovati na 10-ak dana. Njezin je omiljeni mačak toga proljeća stradao pod točkovima automobila, a brigu o akvarijumu i sobnim biljkama mogla je prepustiti susretljivoj susjedi. I tako više nije ni pred samom sobom imala izgovora zbog kojeg bi i ovo ljeto provela u svojem stanu. Iako je voljela more, ipak se radije odlučila za planinski hotel smješten uz jezero. Njezinoj bijeloj puti, niskom tlaku i malokrvnosti planine će goditi. I tako se Rose-Marie jedne sparne ljetne večeri ukrcala u vlak koji će je do jutra odvesti do odredišta. Kad je vlak već krenuo, spopalo ju je neobjašnjivo osjećanje panike. Tek krajnjim naporom suzdržala se da ne baci svoju putnu torbu kroz otvorena vrata u ne iskoči na peron. No to bi bio potpuno neracionalan postupak za koji nije bila sposobna. Vratila se u svoj odjeljak spavaćih kola u kojem je njezina suputnica, mlada djevojka koja je putovala u neki ferijalni kamp, već zauzela gornji ležaj. Djevojka je ljubazno rekla: Vi samo čitajte ako želite, svjetlo mi neće smetati, prošle sam noći lumpovala s društvom, zaspat ću i prije no što spustim glavu na jastuk … Iako je u Rose-Marieinoj putnoj torbi bilo nekoliko knjiga za koje se veselila da će ih konačno imati vremena pročitati, ona ipak nije posegnula ni za jednom. Sjedila je na donjem ležaju i gledala u osvijetljene prozore kuća uz prugu. Crvenkasti mjesec, prekriven izmaglicom, zavirivao je kroz prozor kao da nekoga traži, a potom se sakrio iza sve gušćih oblaka. Noć je odmicala, a Rose-Marie nije uspjevala zaspati. Sjedila je lica prislonjenog uz prozorsko staklo, no nije gledala u pravcu kretanja vlaka. Pogled joj je bio usmjeren unatrag, prema rodnom gradu od kojeg se sve više udaljavala. Uvijek je bila pomalo zavidna ljudima koji su znali otići ili rastati se s nekim bez osvrtanja. Njoj to nikada nije polazilo za rukom. Sjedila je u tami, ne paleći svjetlo. Činilo joj se da putuje nekamo u nepovrat. Nije palila svjetlo jer nije imala snage suočiti se s vlastitim odrazom u osvijetljenom prozoru kupea … (nastavak slijedi)  photo by flickr Napomena: Noćašnji je post 1001. sheherazade |
- 00:01 - Komentari (25) - Isprintaj - #
28.05.2008., srijeda
u krošnji noći, pod krilima svitanja ...
 photo by rusalka dok Tvoje tople usne, k'o nemirne ptice, na grudima mojim se gnijezde dok visoko, gore, nad nama blistaju zvijezde a Mjesec srebrn nad brezama trepti k'o treperavo krilo ptice … poželim, Jedini, nek' jutro ostane da sanja u gnijezdu tame u krošnji noći pod krilima svitanja ... ... Iščezavanje, nastavak priče Već se smračivalo kad se Rose-Marie vratila s groblja. Ušla je u pusti, tihi i mračni stan koji je, unatoč spuštenim zavjesama i uključenom ventilatoru, bio vruć poput pećnice. Zbacila je odjeću i stala pod hladni mlaz tuša. Ostala je pod mlazom hladnih kapljica koje su poput iglica bockale njezinu toplu kožu tako dugo dok nije osjetila kako joj se tijelo umrtvilo od hladnoće. Istrljala je kosu velikim frotirskim ručnikom, zamotala se u drugi, suhi ručnik i prošavši kroz sobu, bosa otišla do kuhinje. Natočila je hladnog bijelog vina u visoku čašu i vratila se u sobu. Na pisaćem stolu stajala je vaza s bijelim ružama, kraj vaze majčin portret u srebrnom okviru. Pred majčinom slikom titrao je mali plamičak dušice koja je gorjela u čaši, fitilja potopljenog u ulje. Sretan mi rođendan, majčice … rekla je Rose-Marie i otpila gutljaj vina, gledajući majčino lice, na toj fotografiji još mlado, onakvo kakvog ga se sjećala iz djetinjstva … Pogledavši na sat, Rose-Marie je pomislila: Lani, na moj rođendan, u ovo vrijeme ... moja mati je već bila mrtva. Umrla je toga prijepodneva, na Rose-Mariein rođendan. Pošto je liječnik proglasio smrt, prevezena je u mrtvačnicu gdje je ležala, hladna i ukočena, očekujući da se sutradan pridruži svome mužu, Rose-Marienu ocu, koji je umro nekoliko godina prije nje. Rose se sjetila kako ju je te probdjevene noći boljela pomisao na majku koja tamo leži sama, sjetila se kako je žalila što nije mogla provesti tu posljednju noć uz njezin odar. Znala je da je to samo tijelo, u kojem više nema duše, no bile su to još uvijek, iako mrtve, one ruke koje su je grlile i milovale, bile su to još uvijek one oči, sada sklopljene, koje su je gledale s ljubavlju. A prije dvije godine, u ovo vrijeme … Prije dvije godine na Rose-Marien rođendan, njezina je mati sjedila u krevetu u svom kućnom ogrtaču, s kriškom rođendanske torte na tanjuru, i razgovarala s dvije Rose-Marienine prijateljice koje su svratile čestitati. Rose-Marie je znala da joj je mati žalosna jer više nije bila u stanju ispeći rođendansku tortu, pa je osjetila gotovo fizičku bol zbog majčine nemoći i tuge. Sjetila se svih proteklih rođendana kada je mati pekla brdo kolača i tortu, svakog rođendana drugačiju, veseleći se rođendanu svoje drage Rose. Mati ju je uvijek zvala Rose, dok ju je otac zvao punim imenom ili bi je ponekad, kad bi zbog nečega bio njome zadovoljan, oslovio s Marie. Povijest svoga imena Rose-Marie je čula od bake – roditelji se nisu mogli složiti oko imena prvorođene kćeri. Otac je želio da se kćer zove Marija, prema njegovoj pokojnoj majci, a mati je izabrala ime Rose. Kako se nisu mogli složiti, baka je smislila rješenje – spojiti oba imena. Kad je Rose-Marie stigla u pubertet, počela je opažati ono što joj je prije izmicalo – njezini roditelji bili su dvoje tako različitih ljudi da se pitala što ih je to spojilo. Mati je bila desetak godina mlađa od Rose-Marienog oca, živahna i pokretna. Odrasla samo uz majku, u siromašnim i skučenim uvjetima, bila je željna dojmova, putovanja, druženja s ljudima. Otac, opečen lošim iskustvom prvoga braka, u novom je braku želio smirenje i sigurnost, ženu koja će mu roditi djecu, dočekivati ga kad se vrati s posla, ženu kraj koje će mirno starjeti ... Otac i mati bili su različiti i u načinu na koji su pokazivali emocije. Mati je često kćer držala u krilu, grlila je, ljubila, mazila, hvalila svaki njezin uspjeh. Otac je bio suzdržan i u maženju i u pohvalama. On je javno pokazivanje emocija smatrao neukusnim, opominjao bi kćer kad bi se smijala suviše glasno, ljutio se kad bi se ona rasplakala oko neke sitnice, upozoravao je da drži distancu, da se ne sprijateljuje prebrzo sa bilo kim. Očeva i majčina očekivanja koja su se ticala kćeri bila su tako različita. Budi bezbrižna i razigrana, mila moja. Čitaj, druži se, putuj, upoznaj svijet …govorila joj je mati. Ne žuri sa zaljubljivanjem i udajom … Ma koliko voljela, ljubav ženu zarobi, a brak je prizemlji … Otac ju je savjetovao: Moraš iskoristiti svoje sposobnosti i ispuniti svoje dužnosti. Sve je moguće postići savjesnošću i marljivošću. Da bi napredovala moraš se ponečega i odreći … Suviše si pametna da bi gubila vrijeme zabavljajući se … Tek kao odrasla, Rose-Marie je shvatila kako ju je njezin otac izdvajao od sveg ženskog svijeta. On je, naime vjerovao da je ženska sudbina udati se, biti dobra supruga i mati. Od svoje je žene zatražio da napusti posao kad je zatrudnjela, smatrajući kako se žena mora odlučiti za obitelj ili profesiju. Ipak, svojoj je kćeri želio uspjeh, profesionalnu karijeru. Rose-Marie nije bila sigurna podrazumijeva li to, u očevoj slici kćerine budućnosti, izbor profesije umjesto ljubavi, braka i obitelji. Odrastajući, bila je sigurna da njezini roditelji vole jedno drugo i da oboje vole nju, no ponekad bi pomišljala da je vole i previše, zaštićuju i previše. Rose-Marie se činilo da bi se morala rascjepiti na dvoje, na Rose i Marie, da bi udovoljila i jednom i drugom. Oboje su za nju očekivali toliko mnogo, ne shvaćajući da djevojčica njihova očekivanja tumači kao zahtjev. Rose-Marie je očekivanja svojih roditelja tumačila ne kao očekivanja za nju, već očekivanja od nje. Roditelji su tako mnogo očekivali od nje, a njihova su očekivanja bila tako različita. Često se pitala se hoće li biti u stanju ispuniti očekivanja roditelja koje je voljela … Ponekad bi se u njoj budilo mladalačko buntovništvo, poželjela bi raširiti krila i odletjeti nekako, daleko. A onda bi je zapeklo osjećanje krivnje. Znala je da je roditelji ne bi zadržavali, no nije mogla podnijeti pomisao na njihovu tugu. Činilo joj se da su se oboje tako usredotočili na nju, da ne bi više znali okrenuti se jedno drugomu, kad bi ona otišla. Još i sad, kad su oboje već mrtvi, ponekad u sebi čujem njihove glasove ... pomislila je. Kao da u meni i dalje vode dijalog pun proturječnosti ... Bližilo se svitanje kad je Rose-Marie popila zadnji gutljaj sad već ugrijanog vina i riješila ponovo se otuširati jer noć nije donijela nikakvo osvježenje. Perući zube, nakon tuširanja, pogledala se u ogledalo u kupaonici. Iako je kupaonica bila dobro osvjetljena, odraz njezina lica u ogledalu bio je nejasan i gotovo proziran. Izgledam poput neke sablasti, pomislila je. (nastavak slijedi)  photo by flickr |
- 00:01 - Komentari (19) - Isprintaj - #
27.05.2008., utorak
o ljubavi i smrti ...
 photo by rusalka kad voliš Nekog, učinit ćeš tisuću ludih, neobjašnjivih stvari učinit ćeš sve ... jer tko za razum mari kad Nekog voliš, kad želiš Nekog, kad Nekog trebaš kad ne možeš bez Njega kad Netko ti treba, više od vode, od zraka, više od svagdašnjeg hljeba ... kad voliš Nekog, učinit ćeš tisuću ludih neobjašnjivih stvari jer srce tad ne mari što na to kažu glasovi mudri, trezveni, racionalni, kritični, zabrinuti, svi oni glasovi što oko tebe bruje: srcu ne valja vjerovati ... ... al' što vrijedi kad znaš da srce bi moglo ti stati ako u ljubav doista prestaneš vjerovati ... Iščezavanje, nastavak priče Rose-Marie je bila tako umorna da je, ušavši u predsoblje, cipele izula ne razvezujući vezice. Laptop, vrećice i ručna torbica ispadoše joj iz ruku. Pred očima joj se zamaglilo, u glavi zavrtjelo … Oslonila se na dovratak, čekajući da joj se u glavi razbistri i pomislila : Opet sam zaboravila nešto pojesti u podnevnoj stanci ... Provela je čitav dan na poslu, a jutros je, po običaju, krenula na posao bez doručka. Iako je u hladnjaku čekao jučer skuhani ručak, bilo joj je mrsko podgrijavati ga. Usula je hladno mlijeko u šalicu, dodala nekoliko suhih keksa na tanjurić i sručila se u fotelju. Vrtoglavice su posljednjih nekoliko dana bile sve češće, ruke su joj bile ledene, srce bi joj povremeno kucalo neravnomjernim ritmom. Činilo joj se da su joj o šake i stopala obješeni teški utezi čiji teret postaje sve teži i teži. Ujutro bi ustajala umorna, blijeda, beskrvnih usana i s podočnjacima. Iako joj se neprestano drijemalo, noću dugo nije mogla zaspati. Bio je početak srpnja, dani su bili vreli, noći sparne. Bližio se datum kojeg se Rose-Marie pribojavala - njezin rođendan i prva godišnjica majčine smrti. Igrom slučaja, njezina je mati umrla baš na Rose-Mariein rođendan. Rose-Marie je majku dovela k sebi prije tri godine. Dugo je odlagala taj trenutak, poštujući majčinu želju da živi samostalno dok god to bude moguće. No, nakon prvog moždanog udara, njezina se mati odjednom pretvorila u bespomoćno stvorenje. Teško pokretna, inkontinentna, ugrožena vida i oštećena govora, postala je potpuno ovisna o kćerinoj brizi. Rose-Marie je s tugom gledala onu koja je do tada bila njezin oslonac i zahvaljivala providnosti što joj je mati, unatoč fizičkoj bespomoćnosti, zadržala bistar duh. Sve je podredila majčinim potrebama. Ujutro bi ustala prije pet, glačala rublje oprano prošle noći, pripremila majčin doručak i užinu, poslagala lijekove u kutijicu s pretincima, odjurila do pekare po svježe pecivo i do kioska po jutarnje novine. Pomogla bi majci pri ustajanju, umivanju, češljanju. Čavrljala bi s njom dok bi mati doručkovala, a zatim bi je presvukla i polegla, na stolić uz krevet stavila bi radio, telefon, novine, majčine naočale i povećalo kojim se mati koristila pri čitanju, zdjelicu s voćem i čašu s vodom, da majci sve bude pri ruci. Patronažna sestra obišla bi majku tijekom prijepodneva, više da joj pravi društvo nego da joj pruži njegu. To nije bilo potrebno, jer Rose-Marie je svoju majku njegovala s ljubavlju, brižno i vješto. Na poslu bi joj misli svaki čas letjele k majci: Što sad radi, spava li ili se dosađuje, pokušava li ustati ... ili se muči, bezuspješno pokušavajući čitati? Vraćajući se kući, uz put bi svratila do cvjećarne ili tržnice i kupila cvijeće. Mati bi se tako razveselila stručku zumbula, anemona ili frezija, a voljela je i ruže. Rose-Marie bi joj cvijeće stavila na dohvat, na stolić do postelje, a mati bi se svaki čas naginjala, mirisala cvjetove i staračkim rukama nježno dodirivala latice ... Prozor tih ruku, mršavih, istanjene kože prekrivene staračkim pjegama, nagnao bi Rose-Marie suze na oči, no ona bi suze skrila smiješkom, željela je da joj mati vidi vedro lice. Njezina je mati voljela čitati, no sad joj je ta radost bila uskraćena, vid joj je tako oslabio da je uspijevala pročitati, uz povećalo, tek novinske naslove. Kad bi se vratila kući, dovršila i servirala ručak, Rose- Marie bi svojoj majci čitala kratke priče i novinske članke. Birala bi priče vedre tematike a u dnevnim bi novinama pronalazila i majci čitala samo dobre vijesti. Njezina joj je visprena mati jednom, nasmiješivši se, rekla: Mila moja, osjećam se k'o stari Rockefeller za kojeg su tiskali posebno izdanje novina, samo s dobrim vijestima … Čitaj redom, dijete moje, mogu ja još uvijek podnijeti i koju lošu vijest … Rose-Marie je lošu vijest naslutila je i prije no što ju je čula. Toga dana, baš na svoj rođendan, od ranog ju je jutra pratila loša slutnja. Mati joj je toga jutra, kad ju je Rose-Marie poljubila prije odlaska, rekla : Znaš, mila, mislim da je vrijeme da odem ... A kud' bi ti to skitala, skitnice? ... rekla je Rose-Marie, praveći se da ne shvaća što joj mati želi reći. Pregledaj novine, pronađi zanimljive naslove ... danas ću doći kući nešto ranije pa ću ti ja pročitati sve što te zanima ... Čim je stigla na posao, nazvala je majku telefonom, no nije bilo odgovora. Uvjeravala je samu sebe da je mati zadrijemala pa ne čuje zvonjavu. A onda je telefon zazvonio. Rose-Marie, dođite kući … rekla je patronažna sestra. Vaša je mati umrla … ... Na svoj 33. rođendan, rođendan koji se poklapao s prvom godišnjicom majčine smrti, Rose-Marie je, u suton, malaksala od vrućine, na majčin grob položila buket bijelih ruža. Vrućina će spržiti ruže do jutra ... pomislila je, s žaljenjem, paleći svijeću. Dugo je stajala nad majčinim grobom, a prije odlaska rukom je dotakla nadgrobnu ploču. Mramor je još uvijek bio topao od žarkog sunca koje je cijeli dan peklo, a Rose-Marien je dlan bio leden. Majčice, još uvijek te ne mogu pustiti da odeš ... prošaptala je. Rose-Marie još uvijek nije shvaćala da je počela iščezavati upravo u trenutku kad je saznala da joj je mati umrla. (nastavak slijedi)  tombstone with roses, photo by flickr |
- 08:11 - Komentari (19) - Isprintaj - #
26.05.2008., ponedjeljak
ruža ...
|
ruža. ruža? ruža! bi li mirisala, i kad se ne bi ružom zvala? eh, ruža je, ruža je - ruža. u naravi joj je da miriše u prirodi joj je da cvjeta i sunce ljubi. ljubila bi, cvjetala i mirisala, ma kako se zvala.  da, ljubila bih Te, Jedini, i da me ne zoveš svojom ružom ... al' ipak me ružom zovi ... ... za svaki slučaj ... hihihi Dodatak 1:  photo by flickr Iščezavanje Rose-Marie nije bila od onih žena koje mnogo vremena provode pred ogledalom. Možda se zato i nije mogla prisjetiti trenutka u kojem je počela iščezavati. Tog je kasnog popodneva žurno prolazila kraj velikog staklenog okna izloga, dok su se oko nje gurali drugi prolaznici. I tada je, krajičkom oka, ugledala svoj odraz u staklu. Odrazi ostalih prolaznika bili su jasni i oštro ocrtani, njezin je bio nekako razliven, nejasnih kontura, mutan i blijed. Osjetivši oštar ubod zebnje, pomislila je kako je suviše umorna da bi o tome razmišljala. Tek, kasnije, u sumrak, vozeći se kući gradskim autobusom, ponovo je pogledala svoj odraz u staklu prozora. Prozorsko staklo autobusa bilo je prljavo, pa je blijed i mutan odraz vlastitog lica Rose-Marie pripisala nemaru gradskog prometnog poduzeća. Stigavši do svojih ulaznih vrata, spustila je na pod hodnika laptop, torbu sa spisima, vrećice s namirnicama. Počela je kopati po svojoj velikoj ručnoj torbici, tražeći ključeve. Rose-Marie, pričekajte - susjeda je otvorila vrata susjednog stana, držeći u ruci veliku žutu kovertu. Stiglo je za vas, preporučeno, dok vas nije bilo kod kuće. Potpisala sam da ne morate klipsati na poštu – rekla je susjeda. I prije no što se Rose-Marie uspjela zahvaliti, susjeda je nastavila: Rose-Marie, već vas neko vrijeme namjeravam upitati, no bilo mi je pomalo neugodno … Pogledate li se vi katkad u ogledalo? Rose-Marie se lecnula: A zašto me to pitate, susjedo? Zato što ste blijedi kao platno. Zato što ste toliko omršavili. Zato što mi se čini … nemojte se ljutiti … zato što mi se čini da vas nema tko to zapitati. Radite od jutra do večeri, vidljivo ste iscrpljeni i vjerojatno malokrvni … Susjeda Sonja, dvadesetak godina starija od Rose-Marie, medicinska sestra po profesiji, bila je udovica. Sonjina kćer jedinica, Rose-Mariena vršnjakinja, prije dvije se godine, upravo u vrijeme kad je umrla Rose- Mariena mati, udala i odselila u drugi grad. Sonja je osjetila potrebu igrati majčinsku ulogu u Rose-Marienom životu a vjerojatno i popuniti prazninu u vlastitom životu. No, Rose-Marie, iako draga i ljubazna, uvijek je bila tako suzdržana. Ipak, dirnuta susjedinom brigom nasmiješila se i rekla joj: Ah, gospođo Sonja, ne brinite za mene … upravo sam bila u apoteci, po novu turu željeza … A ljetni praznici počinju za koji dan, pa ću se i ja konačno odmoriti … Hvala vam što ste primili pismo … (nastavak slijedi)  photo by flickr ... ne brini, draga Dinaja Nisu polu-ruže, ni Ru, ni Rose ... a ni Rose-Marie ... Bocnuti znadu, druge ... a i sebe ... hihhi Dodatak 2: Đuro i Pero: Uvijek u pokretu ... |
- 00:01 - Komentari (23) - Isprintaj - #
25.05.2008., nedjelja
embrace the rose ...
 photo by flickr Prema legendi, prva je ruža bila bijela i cvala je u raju. A onda ju je ugledala Eva, zaljubila se u lijepi cvijet ... i poljubila ga. Bijela se ruža zarumenjela ... i tako su nastale crvene ruže. Stari su Grci vjerovali da je prvu ružu stvorila Chloris, božica cvijeća. Stvorila ju je od beživotnog tijela mrtve nimfe koju je pronašla u šumi. Zamolila je Afroditu, božicu ljubavi, da joj podari ljepotu, Dioniza, boga vina, da joj pokloni nektar i slatki miris. Tri gracije joj dadoše privlačnost, sjaj i radost. Zefir, sjeverni vjetar, rastjera oblake da bi je Apolon, bog sunca mogao obasjati. I tada prva ruža procvjeta. Od tada je ruža smatrana kraljicom cvijeća, simbolom ljepote i ljubavi. U jeziku cvijeća bijela je ruža simbol nevinosti, čednosti ali i postojane ljubavi. Poklanjajući jednu bijelu ružu, voljeni vam poručuje da vas smatra anđelom. Bijela je ruža i simbol duše, simbol tajnovitosti i ljubavi koja se ne izriče glasno. Crvena ruža simbolizira ljubavnu strast. Jedna crvena ruža poručuje: Volim te. Koraljno crvena ruža znak je želje i čežnje ... Ružin pupoljak, bijeli ili ružičasti, kazuje: Volim te, no još si premlada za ljubav ... a može biti i simbol ljubavi koja se tek rađa. Jedna rascvjetana ruža nosi poruku: Još uvijek te volim. Dvije ruže isprepletenih stapki predstavljaju bračnu ponudu. Buket bijeli ruža s ružičastim laticama ili buket u kojem su izmiješane bijele i crvene ruže znači bliskost i jedinstvo zaljubljenih. Ružini listovi znak su nade, pa ako vam netko pokloni ružu s čije stapke je uklonjeno lišće, to je znak da je darovatelj u vas beznadno zaljubljen. Buket od 50 ruža, znak je bezuvjetne ljubavi. Nije ni čudo što je to rijedak poklon, gotovo kao i bezuvjetna ljubav ... hihihihi Jezik ruža star je, nastao je u Perziji, u 15. stoljeću. Bio je posebice popularan u viktorijansko doba kad su se ljubavnici njime služili da bi tajno razmjenjivali poruke. Mlade su djeve u viktorijanskoj Engleskoj u noći koja prethodi najduljem danu u godini odlazile u vrt. Na dvanaesti otkucaj, u ponoć, ubrale bi ružu i stavile je u vazu kraj svojeg uzglavlja. Ukoliko bi ruža do jutra ostala svježa bio je to znak da će im ljubav biti uzvraćena. Latice te ruže osušile bi pa ih ponijele u crkvu, na Badnjak. Tada bi im voljeni na dlanu prinio svetu vodicu da se prekriže, a one bi mu u dlan spustile ružinu laticu, kao znak uzvraćene ljubavi.  photo by rusalka guide to giving roses Ruže su od davnina simbol ljubavi i života, ali i smrti. Stoga su čest motiv na nadgrobnim spomenicima.  rose tombstone "Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće ... " Tin Ujević Dodatak: Đuro i Pero: Perin repić ... |
- 08:07 - Komentari (33) - Isprintaj - #
24.05.2008., subota
povuci, potegni ...
... udahni, izdahni ...  ... danas je već/tek ... subota ... Đuro i Pero: Perin repić ... Dodatak: Kad vrag svoju ženu tuče ... Kad je istodobno padala kiša i sjalo sunce, baka Aurela bi rekla: To vrag svoju ženu tuče ... Sirotica je danas izgleda dobila dobrih batina ...
|
- 00:01 - Komentari (31) - Isprintaj - #
23.05.2008., petak
maj u mojem vrtu ...
... i za one kojima se ne otvara slideshow ...      Petak .... Ustajem rano, uz kavu i prvu cigaretu otvaram e-poštu ... i blog. Dok čitam komentare, one poslijeponoćne, na klupicu stižu i prvi jutarnji posjetitelji ... Razmijenim koju riječ s njima i žurim na gradski autobus. Do moga Faksa su 3 stanice, 10 - min vožnje, ako je promet gušći ... no danas nije. Dok autobus vozi Gundulićevom i ulazi u Županijsku, razgovaram sa susjedom koja se, zajedno sa mnom, ukrcala na 'našoj' stanici, na kraju kružne rute autobusa na potezu Kanižlićeva - Jug II. Brzim koracima preko pješačkog prijelaza, do stepenica Faksa pa liftom do drugog kata. Idem odmah do predavaone jer je minuta do osam ... Već s drugog kraja hodnika sve mi je jasno - pred predavaonicom 5 studenata. Profesorice, samo nas je 5, ostali su 'putnici' ... pa su spojili blagdan s vikendom ... Kažem im da ćemo pričekati 20- ak minuta, možda se još tko pojavi. No, dakako, ne pristiže nitko. Studenti k'o studenti, uredno su dolazili na predavanja cijeli semestar, pa su sad iskoristili 'jockera' ... Barem da su mi rekli, ne bih potezala do Faksa ni ja ni onih 5 savjesnih ... Ne mogu reći da sam se jako ražalostila što ću imati slobodno prijepodne, a činjenicu da ću ovaj 'gubitak' nadoknađivati sljedeće subote, gurnem nekamo na rub svijesti. Produžujem do tržnice, na brzinu obavim kupovinu u zgradi tržnice, pa sjedam vani, pod suncobrane uz šalicu kave i cigaretu. Listam specijalni broj časopisa Moj lijepi vrt - povrtnjak i začinski vrt ... pijuckam kavu, promatram tezge ... Nastavljam kupovinu na otvorenom dijelu tržnice i uživam u obilju boja, mirisa i oblika. Mlado povrće, prve trešnje, jagode ... cvjetna rasada. Punih ruku, dokopam se autobusne stanice, no autobus mi je pobjegao, to znači 20-ak minuta čekanja. Spuštam vrećice, poduprem ih stopalom i palim cigaretu. Uz suučesnički pogled, gospođa koja stoji u blizini slijedi moj primjer. Stariji gospodin koji stoji par koraka dalje gleda me prijekorno, prilazi mi i kaže: Tako lijepa žena a truje se nikotinom. Imam istu takvu kod kuće ... Dok se ja smješkam, gospođa koja je također zapalila, komentira u pola glasa: Pa što onda ne zvocaš onoj svojoj, kod kuće ... Gospodin je taman zinuo da joj odgovori, no stiže njegov autobus i on odustaje od rasprave. Na klupici sjede djeda i baka. On u prevelikim žutim mokasinkama, plavom odijelu koje je vidjelo i bolje dane. Iskrzan no čist ovratnik bijele košulje ... Baka zabrađena u crnu maramu, u skutima, premješta veknu kruha iz vrećice u košaru. Djed otkida komad okrajka, a ona ga pljesne po prstima. Nasmiju mi se oboje, primjetivši moj pogled. Uzvratim im osmjehom. Malo kasnije ukrcaše se u autobus za Laslovo... Eto i moga autobusa, poluprazan je. Do moje stanice ostajem jedini putnik. Šofer sluša Škoru: Moja vilo ...
Moja današnja kupovina: sir ljevani i iz kačice, 3 prsta slanine, one starinske, debele, ružičaste (kod iste one tete kod koje već godinama kupujem sir) ... Netko voli baš takvu, veli - iz nostalgičnih razloga. Dvije pišlice rotkvica, zelena salata, svežnjić kopra, pišlica zeleni i još jedna mlade mrkvice. Jagode na 'eko štandu', perece, tanki domaći rezenci za supu, wiskas keksi za macane ... Četiri lončića svjetloplavih lobelija. Časopis Moj lijepi vrt, specijalni broj ... I pregršt prženih srdelica, ima ih samo petkom, u pečenjarnici u sklopu tržnice ... Zamirisale su mi lijepo, a i neću morati danas kuhati ... ... da sam ja u na dnu kutije bombona tvojih sitan prah .... Poveliki, snimljen prije koju minutu ...  ... uz pozdrav za Vitae ... hihihih |
- 00:01 - Komentari (40) - Isprintaj - #
22.05.2008., četvrtak
Sometimes When We Touch ...
 photo by flickr ponekad kad zapitam se volim li Te, pružim ruku i dodirnem Te. u titraju jednog dodira začujem dva odgovora: ja volim Te Ti voliš me. ponekad kad zapitam se voliš li me, Ti pružiš ruku i dodirneš me. u titraju toga dodira nestanu sva moja pitanja. Dodatak 1: Listen to the pouring rain Listen to it pour, And with every drop of rain You know I love you more ... ah, Jedini, slušaj kišu slušaj kišnih kapi šapat ah, Jedini, ja sam u svakoj kapi što na toploj Ti koži hlapi ah, Jedini, naručila sam potop a ja bit ću Ti biti barka njihat ću Te, ljuljuškat ću Te k'o nojeva arka dok kiša pada pada pada 40 dana, 40 noći ... potopu nikad kraj neće doći jer ... ... kad se barka na vrh Ararata nasuče bijeloj golubici koja bude donijela vijest da povukle su se vode reći ću da zašuti i ode ... na bijelu ću golubicu baciti cipelicu il' prvo što mi dođe do ruke ... hihihi  love boat for pigeons, photo by flickr ... uz pozdrav Dinaji, koja me potaknula na ovo ... hihihi ... komentarom kod Miska ... Dodatak 2: Rode i ruže ...  photo by flick Kad sam bila djevojčica, baka Aurela mi je pričala o sljedećem poljskom praznovjerju: Ako, u proljeće, kad se rode vraćaju, prva roda koju vidiš bude sama, te ćeš godine i ti ostati sama. No ako roda bude u paru ... hihihi ... Baka mi je još rekla i: Nema ruže bez trna ... ... a ona je bila vješta vrtlarica, vrt joj je bio pun ruža, pa je valjda znala ...  photo by rusalka: Pero pozira pred grmom bijelih ruža, ostatkom ružičnjaka bake Aurele ... uz pozdrave za Greentea , koja danas piše o ružama ... ... i za Kengura, koji je uz fotke šunki, kulena i pečenog prasca dodao i fotku rodina gnijezda ... sva sreća za rodu, tad je već vjerojatno bio sit ... hihihi |
- 00:01 - Komentari (44) - Isprintaj - #
21.05.2008., srijeda
kad jednom budem morala otići ...
 kad jednom budem morala otići neka to bude nakon ponoći neka to bude dok još traju sanje još bolje - nek' to bude u svitanje kad jednom budem morala otići ne želim da to bude na kraju balade kad ponestane svih želja i svake nade želim, prije no što odem još jednom zakoračiti u novi dan otići želim noseći, na dlanu, bar još jedan san otići želim budna, sanjajuć' nedosanjane snove zato nek' zora bude, kad Thanatos me pozove voljela bih otići u zoru, kao rijeka u susret moru s ljubljenim licem u zadnjem prizoru kad jednom budem morala otići nek' mi u srcu još uvijek bude želja i nemira želim, i kad odem, kao već mrtva zvijezda, i dalje svijetliti usred svemira. kad jednom budem morala otići neka to bude u maju a ne kad je godina na kraju kad otići budem morala, nek' to bude kad ruže se rascvjetaju  jer, otići želim ...s ružom u ruci ... Tom Waits - Last Rose of Summer Đuro i Pero: Na dimnjaku ... |
- 00:01 - Komentari (32) - Isprintaj - #
20.05.2008., utorak
Mirna, priča za Necutako (2. dio)
 Bouguereau-The_Wave Zakoračila je u more, nesvjesna pogleda koji ju je pratio …. ... More je bilo toplo, toplije od Mirnina tijela i zagrlilo ju je, poput ljubavnika. Mirna se prepustila tom zagrljaju u kojem su nestajala sjećanja, gubila se misao. Plutala je zatvorenih očiju osjećajući kako joj se tijelo spaja s nebom, zalaskom sunca i morem koje se pod njom zibalo. A onda su je čvrste ruke zgrabile i odvukle u plićinu. Činilo joj se da je ljubi moćni Posejdon pa mu je, ne razmišljajući, ne otvarajući oči, uzvratila zagrljaj. Moćna ju je plima preplavila, tijelo joj se izvilo u luk, vrisnula je od užitka, penjući se, opet i opet, na vrhunac vala. Val se uobličio u mišićavo muško tijelo, voda se pretvorila u oganj a Mirna je u tom ognju plivala poput salamandra. Shvatila je što je propustila prepuštajući Vatroslavu da odluči umjesto nje, da odluči za nju. Pomislila je kako joj je more poklonilo ovaj trenutak, oživjelo visokog tamnokosog dječaka, pretvorilo ga u muškarca, darujući i njemu i njoj ono što im je život uskratio. … Kad je sutradan u ranu zoru ustala, Mirna je na pragu našla cvijet oleandra i ceduljicu: Čekaj me na stijeni, iznad onog žala, u sumrak … Stipe Pomislila je: Neću otići ... zgužvala ceduljicu i zajedno s cvijetom bacila je u smeće. Nebo je bilo crveno a more nemirno toga predvečerja kad se Stipe pojavio na ugovorenom mjestu, visok, preplanuo, s tetovažom na mišici, širokog osmjeha koji je otkrivao bijele zube. Iako je jutros odlučila da neće, Mirna je ipak došla, mislila je kako mu duguje obašnjenje. Dok joj je prilazio, gledala je to tijelo koje je ljubila prošle večeri i pitala se kako je moguće da joj je danas tako tuđe, tako strano. I pomislila kako su mu očnjaci oštri poput vučjih. Znao sam da ćeš doći ... rekao je likujući. Hajde sa mnom, ukrcat ćemo se na moju jahtu, ljeto je pred nama, pokazat ću ti cijeli Mediteran ... A najesen ... zaboravi ovu vukojebinu, čeka te stan u Zagrebu, kartica bez limita, provod bez kraja … uz samo jedan uvjet – da ja budem jedini, da budeš samo moja … Nije da se hvalim, imao sam žena kol'ko sam htio, no ni jedna se ne može mjeriti s tobom. A tko bi to pomislio, takva mrvica, pa još učiteljica … he he he … Smotala si me oko malog prsta, k'o đaka-prvaka ... Lud sam za tobom, mala ... Da mi je netko ovo rekao dan prije nasmijao bih mu se u lice, il' bih mu razbio zube … Osmijeh mu je nestao s lica kad mu je rekla da ne ide s njim. Očnjake je zabio u donju usnu, oči su mu ljutito sjevnule: Misliš da se možeš igrati sa mnom. Misliš da meni možeš reći da … pa se onda predomisliti. Nadvio se nad nju, prijeteći. Glava joj je jedva dosizala do njegova ramena pa je morala podići pogled. Jučer sam rekla da. Rekla sam da jednom trenutku. Ti si se, slučajno, zatekao u tom trenutku, samo si posudio svoje tijelo ... nekomu drugom ... žao mi je ... no, trenutak je prošao, zaboravi ga ... zaboravimo oboje, pa krenimo svako svojim putem … rekla mu je mirno. Nikuda ti ne ideš, svi tvoji putevi su pod mojom kontrolom. Od danas sam ja tvoj put i tvoj putokaz ... Ja sam tvoj Bog i batina … Zaključat ću te, ako treba, slomit ću te k'o trščicu ako mi se budeš opirala ... Nećeš ti misliti na nekog drugog dok te ja ... … Ruke i noge bile su joj sputane, a uzica joj se duboko zarezala u zapešća i nožne članke. Ležala je na velikom krevetu, na svilenom štepanom pokrivaču, a krevet se pod njom njihao. Stijenke kabine bile su od tamnog drveta a kroz okrugli prozorčić zavirivao je mjesec. Cijelo ju je tijelo boljelo od Stipinih ugriza, a pod polomljenim noktima crvenjela se skorena krv. Što se više opirala to je on više uživao. Reci sad da si mislila na drugoga .... reci ako možeš ... ... rekao joj je. No jedno ti moram priznati, borila si se k'o tigrica ...Morat ću staviti rešetke na prozore, kad stignemo tamo kud' te vodim … Ne brini, bit će to zlatne rešetke, moja tigrice, a ja ću uživati, kroteći te … Kad se samo sjetim da sam pomislio kako si mirna i krotka kad sam te prvi put vidio … he he he … … završetak 1 Kad se ponovo osvijestila, otkotrljala se s kreveta i sputanih ruku i nogu dopuzala do stepenica koje su vodile na palubu. Sjela je na prvu stepenicu, oduprla se nogama i podigla na sljedeću, pa na sljedeću … Na palubi je ležao Stipe. Hrkao je a do njega je stajala gotovo prazna boca viskija. Jahta je bila usidrena, no obala nije bila na vidiku. More se bljeskalo, neobičan crven mjesec obasjavao je glatku pučinu. Mirna je uzalud pokušavala raskinuti ili olabaviti veze na rukama i nogama. Tada je sputanim rukama uhvatila bocu i udarila njome o metalni rub stepenica koje su vodile u potpalublje. Na trenutak je pomislila da će zvuk razbijena stakla probuditi Stipu, no on je nastavio hrkati. Zapešća su joj krvarila. Ipak, uspjela je presjeći veze na rukama, a potom i na nogama. Spustila se u more niz bok jahte bojeći se da bi pljusak skoka odao njezin bijeg. Zaplivala je, ne znajući pliva li prema obali ili prema pučini. To joj više i nije bilo bitno. Znala je samo – više nikada neće dozvoliti da bude ulovljena u bilo čiju mrežu. ... ili završetak 2 Kad je Stipe ponovo sišao u potpalublje, Mirna je ležala na krevetu, ovlaš omotana svilenom plahtom. Izgledalo je kao da spava. Svilena joj je plahta spuznula s oblih i čvrstih grudiju, kovrčava joj se kosa rasula po jastuku, duge trepavice bacale su nježnu sjenku na rumene obraze. Stipe se začudio, prije dva sata Mirna je izgledala poput slomljene lutke a sad je blistala kao da je izišla iz kozmetičkog salona. Začudio se kako je uspjela razvezati spone kojima joj je sputao ruke i noge, a kad se nagnuo nad nju primijetio je da se uspjela i otuširati, počeljati, našminkati i namirisati. Kabina u koju ju je zatočio bila je povezana s malom kupaonicom, a u kupaonski je ormarić bio pun birane kozmetike koja je ostala od zadnje Stipine gošće koja nije zadovoljila njegove prohtjeve pa ju je iskrcao ne dozvolivši joj da ponese čak ni svoje stvari. Stipe je osjetio kako mu uzbuđenje raste, pomislio je kako se Mirna predomislila, kako se uredila za njega. Osjetila je pravo muško, osladilo joj se ... likovao je, ne primjećujući Mirnin pogled ispod spuštenih trepavica ... ... ne primjećujući oštre šiljate škarice koje je stiskala u šaci ... Necutako, nadam se da će škarice poslužiti umjesto očnjaka ... hihihih  photo by flickr Dodatak: Vrt i macani ...
Đuro i Pero: Trke, utrke ... |
- 00:01 - Komentari (30) - Isprintaj - #
19.05.2008., ponedjeljak
Mirna, priča za Necutako (1. dio)
 Girl By the Sea, Thallmaier Mirna je bila od onih privlačnih žena koje privuku prvi pogled. No, kad bi netko na njoj zadržao i drugi pogled, ustanovio bi da njezina privlačnost proizlazi više iz plavog pogleda i sramežljivog osmijeha nego iz klasično lijepih i pravilnih crta lica. Nos joj je bio malo previše prćast, jagodice suviše visoke, brada šiljasta. Lišce joj je ličilo na trokut uokviren oblakom tamnih kovrča. Čovjeku bi, gledajući Mirnu, pala napamet ona izreka o 'džepnoj Veneri' jer Mirna bijaše sićušna, niska rasta, malih ruku i stopala, uska struka i nježnih nevelikih grudiju. Mirna je govorila je tiho, a glas joj je zvučao poput tepanja, djelovala je djetinjasto i ranjivo pa je stoga najčešće privlačila onaj tip muškaraca koji se vole osjetiti visokima i snažnima kad stanu pokraj žene, a pokraj sićušne Mirne tako se osjećala većina muškaraca. Mirnin bi osmijeh najčešće uspio razoružati i one s lošim namjerama, čak bi i grubijani poželjeli zaštititi je, čak bi i glupani poželjeli podučiti je. Većina muškaraca pokušala bi prići Mirni, već na prvi pogled, no većina bi na drugi pogled ustanovila da njezina stidljivost zahtijeva suviše dugo udvaranje i osvajanje pa bi se većina okrenula nekom lakšem plijenu. Većina bi odustala i zbog Mirnine 'ženske garde'. Naime, Mirna je uvijek bila okružena ženskom zaštitom. Njezine prijateljice, no i žene koje bi se slučajno zatekle u blizini, osjetile bi neki čudan gotovo materinski poriv da Mirnu zaštite. Možda su u Mirni prepoznavale djevojčicu, naivnu, bezazlenu, krhku djevojčicu kakve su i one nekada bile. Možda upravo stoga Mirna i nije imala 'pravih' ljubavnih veza iako su se oko nje oduvijek motali dječaci i muškarci. Ustvari, Mirna je imala samo jednu ljubav, a i ta je bila platonska. U gimnaziji u nju se zaljubio dječak iz istog razreda, Vatroslav, visok i tamnokos, plava pogleda ispod gustih crnih obrva. Bio je najbolji učenik ne samo u razredu nego i u gimnaziji koju su oboje pohađali, učenik kojem su svi profesori predskazivali sjajnu karijeru. Vatroslav je bio daroviti matematičar i izvrstan pijanist. Završio je, uz gimnaziju, i glazbenu školu i već je nastupao na školskim svečanostima ali i na 'pravim' koncertima. Vatroslav je bio iz ugledne obitelji, u gradu poznate po svojim strogim katoličkim nazorima. Stariji mu se brat zaredio, i stric i ujak mu bijahu svećenici. Vatroslav je u Mirninoj blizini gorio kao vatra, no strogi mu je katolički odgoj nalagao 'čisto zaručništvo'. Iako se nisu zvanično zaručili, Vatroslav je Mirnu smatrao svojom zaručnicom i u njoj vidio buduću ženu, pa je nije želio okaljati 'bludnim' željama. Hodali su kroz sve četiri godine gimnazije, a da se nisu niti poljubili, čak su se rijetko držali za ruke. Jer, i bezazleni bi dodir u Vatroslavu probudio takvu vatru da bi se bojao kako bi podlegao iskušenju. Vatroslav bi se vjerojatno oženio Mirnom, odmah nakon mature, Mirna bi se vjerojatno udala za Vatroslava. Voljela ga je, ili se barem osjećala 'obaveznom' da mu uzvrati ljubav, uostalom svi su ih smatrali idealnim parom, njihovi prijatelji, njihovi roditelji, pa i sam Vatroslav. No, Vatroslav je jedne večeri, vraćajući se kući nakon probe u glazbenoj školi, žurio da se sastane s Mirnom. Umjesto gradskim autobusom, kao obično, povezao se s jednim prijateljem, na motoru. Prijatelj, koji je volio brzu vožnju, nije primijetio spuštenu željezničku rampu. Poginuli su na mjestu, obojica. Nakon Vatroslavove pogibije 'zaštitni krug' oko Mirne zbio je redove. Njezini roditelji, rodbina i gimnazijski prijatelji, oni koji su kao i ona ostali studirati u rodnome gradu, osjetili su potrebu da oko Mirne podignu obrambeni kordon. Netko je uvijek bio u blizini, spreman da je zaštiti od opasnosti, od bola. A Mirna je nakon Vatroslavove smrti osjetila tako snažnu bol da je pomislila kako će umrijeti. Žalila je što nikad neće saznati bi li i nju ponijela Vatroslavova vatra, bi li znala zaplamtjeti kada bi je on konačno poljubio kada bi ... Činilo joj se da više žali to što nikada neće saznati da li bi ona oživjela u Vatroslavovom zagrljaju, nego to što je Vatroslav mrtav ... i ta ju je spoznaja užasnula. Mirna se još više umirila, utihnula, čekala je da bol umine. Iako joj se isprva činilo da se to nikada neće dogoditi, mladost je pobijedila i Mirna se počela vraćati životu, upisala je studij na fakultetu u svojem gradu i počela ponovo izlaziti sa starim društvom u kojem su sad svi već bili u parovima. Momci iz njezina društva već su bili u trajnijim vezama, a svi su oni poznavali Vatroslava pa već i zbog toga nisu prilazili Mirni kao udvarači. A kad bi se neki udvarač i pojavio svi bi se iz Mirnina bliskog kruga solidarizirali u procjenjivanju i kritiziranju, nitko od potencijalnih udvarača nije bio ni blizu standardu koji je postavio Vatroslav. Mirna je sve to mirno podnosila, nikada se nije usprotivila, svima se činilo da ona i ne bi znala postojati bez te obiteljske i prijateljske mreže koja ju je podržavala. Upravo stoga svi su se zaprepastili kad im je, odmah nakon diplomiranja, mirno priopćila kako je prihvatila mjesto učiteljice u udaljenom malom otočkom gradu. … Malo 'misto' u kojem se Mirna zaposlila odmah je primijetilo njezin dolazak. Dočekali su je srdačno i gostoljubivo, no Mirna je, bojeći se da bi brzo mogla upasti u stari obrazac, nastojala držati distancu. Ljubazno je odbila pozive majki svojih novih učenika koje su je pozivale na obiteljske ručkove. Nije željela da se oko nje opet stvori 'zaštitna mreža' koja bi o njoj brinula, štitila je i savjetovala … i uz put zabadala znatiželjni nos u njezin život. Željela je konačno odrasti, preboljeti gubitak, početi samostalan život, saznati konačno nešto više o sebi. Uz učiteljsko mjesto Mirna je dobila i stan. Bio je to dvosobni stan za učitelja smješten u školskoj zgradi i namijenjen učitelju s obitelji, no u njemu su se uglavnom smjenjivali mladi učitelji samci koji bi izdržali u tom malom i tihom mjestu, jedva jedvice, samo jednu školsku godinu. Škola je bila pomalo izdvojena, smještena na rubu mjesta, uz more, okružena velikim vrtom u kojem je Mirna provodila vrijeme kad bi završila s nastavom. Vrt i more djelovali su kao lijek i Mirna je počela osjećati kako ozdravlja, kako se njezina tuga ublažava, kako joj se životna radost vraća. … Prva je školska godina prošla brzo, Mirna je s prvim danima ljetnog raspusta otputovala u svoj rodni grad. Njezini su roditelji i dalje željeli da se vrati, uspjeli su joj, koristeći veze, pronaći mjesto u osnovnoj školi koja je bila nadomak njihove kuće, u školi koju je Mirna pohađala kao djevojčica i u kojoj su još uvijek radili i neki nastavnici koji su njoj predavali. Trebala je samo predati molbu i počela bi raditi od jeseni. Roditelji su bili nezadovoljni kad ih je Mirna odbila, no na kraju su prihvatili njezinu odluku. Mirna je srela i svoje staro društvo, točnije rečeno, samo manji dio svoga nekadašnjeg društva. Naime, bilo je ljeto i svi su otputovali na more. Mirna je pomislila kako se vjerojatno, vraćajući se kući, s nekima od njih i mimoišla na putu. No, činilo joj se da se mimoišla i s onima koji su ostali, stara bliskost koju su uzajamno osjećali kao da je izblijedila. Nakon dva tjedna Mirna je roditeljima rekla kako se mora vratiti. Vlasti iz malog mjesta odlučile su investirati u uređenje škole i učiteljskog stana, pa bi bilo dobro da se ona tamo nađe. Naime, pred kraj školske godine tajnik gradonačelnikova ureda posjetio školu i rekao Mirni da je mještani žele zadržati po svaku cijenu. Okupili ste dicu u vannastavnim aktivnostima, školski vrt pretvorili u ogledni primjerak ... Vole vas i učenici i njihovi roditelji ... a i dodijala im je i ta smjena učitelja ... niti jedan se nije vratio nakon prvih ljetnih praznika ... Stalo nam je da vi ostanete i spremni smo uložiti i u školu i u učiteljski stan, samo recite što trebate ... rekao je. Kad se Mirna vratila, radovi na školi bili su pri završetku. Posljednji su majstori završavali ličenje učiteljskog stana pa su joj ljubazno pomogli postaviti stvari na mjesto. Mirna ih je počastila rakijom i ispratila pa se potom zabavila pranjem prozora i namještanjem stana. Do početka školske godine ostalo još dosta vremena i Mirna se veselila mirnim danima koje će provesti na maloj stjenovitoj plaži, zaklonjena granama velikog bora. Mjesto je bilo malo i turisti ga još uvijek nisu otkrili. Tu je svake godine ljetovalo tek nekoliko gostiju, uglavnom obiteljskih ljudi koji su dolazili već godinama. S prvim danima školskih praznika stigli su i studenti, par djevojaka i mladića koji su trenutno studirali u metropoli kao i nekoliko mladih žena s malom djecom. Bile su to mještanke udate negdje u unutrašnjosti koje bi se ljeti vraćale da obiđu svoje roditelje i sa svojom djecom ljeto provedu u nekadašnjim obiteljskim domovima. Malo je mjesto ljeti bilo tek nešto življe no zimi. … Mirna je toga jutra svratila do mola gdje su ribari vezivali svoje barke i prodavali svoj noćni ulov. Namjeravala je kupiti nešto ribe i skuhati brudet. Uz put se pozdravila s nekoliko mještana i ljetnih gostiju, prema običajima malog mjesta u kojem se svi pozdravljaju. A kad je stigla u lučicu, vidjela je da je tu, uz ribarske barke, usidrena i omanja jahta. Barba Toni, od kojeg je kupila par cipala, rekao joj je, iako ga nije ništa pitala: Stig'o Stipe, Marin… Saznala je da je Stipe vlasnik velike zaštitarske firme, da živi u metropoli i da svakog ljeta dođe u posjet materi i rodnoj kući. Saznala je i da je Stipe oduvijek, od mladosti, bio naprasite naravi i da su svi vjerovali kako će završiti s one strane zakona … Al' eto, sad je ugledan i bogat, vele da ima i jahtu veću od ove … i svako lito plovi s društvom, svako lito s drugom lipoticom dok ga žena s dicom čeka doma, pričao je barba Toni … No ipak mater poštuje, pa nikad te svoje ženske ne dovodi amo … Mirna je saslušala barbu, platila ribu iako barba isprva nije htio primiti novac, pozdravila se i krenula kući. O Stipi nije razmišljala, sumnjala je da će imati prilike da ga sretne, a to joj je i odgovaralo. Taj Stipe baš i nije netko koga bih rado srela ... pomislila je. … Sunce je već bilo nisko a Mirna je još uvijek bila na maloj zaklonjenoj plaži koju je već počela smatrati svojom. Visoke stijene i grane starog bora zaklanjale su plažu od pogleda, bijeli šljunak blistao je pod prozirnom vodom. Vrijedilo se spustiti do plaže uskim strmim puteljkom pa se onda provući kroz pukotinu među stijenama jer tu je čekala takva ljepota, takav mir … Sunce je već bilo nisko i Mirna je odlučila proplivati još jednom, pa se onda polako uspeti puteljkom i vratiti do škole i svojeg stana. Svukla je kupaći kostim i naga zakoračila u more, voljela se kupati naga jer tako je snažnije osjećala dodir mora. Zakoračila je u more, nesvjesna pogleda koji ju je pratio …. Dodatak: vrtni noćni prizori ...
Đuro i Pero: Trke, utrke ... |
- 00:01 - Komentari (17) - Isprintaj - #
18.05.2008., nedjelja
kao minđuša od duple trešnje ...
 photo by flickr nedostaju mi poljupci Tvoji poput prvih trešanja slatki nedostaju mi naši trenutci beskrajni i kratki ... nedostaje mi dah Tvoj topli na mome vratu nedostaje mi nebo trešnjeve boje nedostaju mi Tvoje usne nedostaje rame Tvoje ... a pjesma kaže: riječi su ljubavne k'o kremen što izliže se kad tad a pjesma kaže svaka ljubav vremenom iščili ... ... pa zašto onda želimo se sve više i više, nas dvoje, Mili? nedostaje mi ljubav Tvoja što liječi sve moje boljke nedostaju mi usne Tvoje što mojim vratom klize dok jedeš slatke trešnje s ušne mi školjke ... ja znam da vrijeme svoje čini al' to ne vrijedi, za nas, Jedini. ja znam da vrijeme čini svoje al' to ne vrijedi al' to ne vrijedi ... ... za nas dvoje  photo by rusalka Dodatak 1: U vrtu, subota ....
Đuro i Pero: Rusalkini ljepotani ... Dodatak 2: Tixi , sjećaš li se? |
- 00:01 - Komentari (39) - Isprintaj - #
17.05.2008., subota
Send A Message To My Heart ...
 kad vjetar topli, proljetni, pomiluje mi lice, srce moje zatreperi, Jedini, k'o krila bijele golubice. kad latica bijele ruže nježno mi takne usnice oči zatvorim, Ljubljeni, i sanjam Tvoje poljupce. kad kišna kap na obraz mi padne, Voljeni, poželim da poljupcima popiješ ... ... moje suzice (thanks for upload, lazy) Dodatak 1: Vratija se Šime, Onaj na kog se odnosi, znat će ... hihihihihi  photo by flickr  ... di je bija, da je bija ... nadam se da mu je bilo lipo ... Dodatak 2: uz prozdrav za decembar2001 ... ima mjesta samo za jednu plavu, Prosinčice, no čuvam je, ovo ću šapnuti samo tebi ... čuvam je neopranu ... hihihih...  |
- 00:01 - Komentari (24) - Isprintaj - #
16.05.2008., petak
the hamesh hand
 Moja draga kolegica i prijateljica ovih se dana vratila iz Izraela gdje je bila na bar micvi svoga unuka i donijela mi na poklon amulet u obliku ruke koji se zove - the hamesh hand. Amulet, talisman tj. "srećonoša" zove se the hamesh hand (Hebrew) ili the hamsa hand (Arabic). Naziv dolazi od riječi chamesh što znači pet. U obliku je ljudske šake a židovski je naziv i Miriamina ruka, dok je arapski naziv Fatimina ruka. Fatima je, prema predaji, Muhamedova kći a Miriam je, prema Bibliji, sestra Mojsija i Aarona. I Židovi i Arapi vjeruju da ovaj amulet ima magijsku moć zaštite od urokljiva oka i zla pogleda i da donosi sreću onome tko ga nosi. Šaka je prikazana na stilizirani način, simetrično, s dva palca. Pet prstiju hamesha simboliziraju 5 knjiga Tore, za Židove, odnosno 5 stupova hrama, za Arape. U središtu prikaza, na dlanu ruke, najčešće je oko, a cijeli je amulet ukrašen biljnim i životinjskim motivima. Od životinjskih likova najčešća je riba koju Židovi smatraju znakom koji donosi sreću. Hamesh najčešće sadrži i prigodni natpis. Najčešće je to Sh'ma, the Birkat HaBayit - blagoslov odnosno molitva za zaštitu obiteljskog doma ili Tefilat HaDerech - molitva za zaštitu putnika. Hamesh može sadržavati i blagoslov vezan za posao koji netko obavlja pa onda i likovni prikaz uključuje simbole vezane za tu profesiju. Hamesh se nosi kao nakit, no može služiti i kao zidni ukras koji štiti dom ili kao srećonoša koja se koristi u automobilu. Hamesh je inspiracija brojnih umjetnika, zanatlija, dizajnera pa može biti likovno vrlo maštovito osmišljen.
Pogledajte lijepe primjeke hamesha: Hamsas - The Art of Hamsa Michal Golan/Hamsa/Catalog Hamsa luck factory hamsa-hand-wall-decorations Hamsa Wall Hanging by Anat Mayer Poklon moje prijateljice me razveselio i potaknuo da nešto više saznam o njemu pa to podijelim i s vama.  Miriamina (Fatimina) ruka naći će svoje mjesto u mojem domu. Nadam se da će me štiti od urokljivih pogleda i donijeti mi sreću. Đuro i Pero: Naši prijatelji ...  |
- 00:01 - Komentari (34) - Isprintaj - #
15.05.2008., četvrtak
Like Red On A Rose ...
 blistaju u tami, nježne, tihe, sjetne, djevičanski bijele ... ... ruže. nagnuh se, miris im udahnuh pa usnama, nehotice, jednu od njih taknuh. bijele joj latice,otimajuć' mi rumenilo s usana, bljesnuše tad crvenim sjajem. blijeda, usana beskrvnih, bijele ruže gledam, Jedini, kako noćas rumeno plamte plamom jutrošnjeg svitanja ...
eh, ružo, ružice ... tvoja mi ljepota srce ranjava ... ... oštrije od trna ... Like Red On A Rose |
- 00:01 - Komentari (23) - Isprintaj - #
14.05.2008., srijeda
opomena ...
 čuvaj se, Jedini, mogla bih poželjeti da poželiš u mojem pogledu plavom ogledati se … … dovijeka
Đuro i Pero: Šta smo danas radili? Zadirkivali Rusalku ... |
- 00:01 - Komentari (16) - Isprintaj - #
13.05.2008., utorak
sweet surrender ...
 knight and his lady prvo ću Te nježno opkoliti, onda ću Ti okrutno odoliti ... kad već izgubiš nadu, al' ipak očajnički nastaviš opsadu ... ... izvjesit ću bijelu zastavu i objaviti ... pobjedu! Đuro i Pero: u visinama ... |
- 08:11 - Komentari (14) - Isprintaj - #
12.05.2008., ponedjeljak
Easy To Please ?
|
(thanks for upload, lazy) I'm easy to please zadovoljiti me je lako Pleasing you pleases me meni je zadovoljstvo zadovoljiti tebe I don't need the moon or stars ne trebaju mi mjesec i zvijezde Just you the way you are samo ti mi trebaš, takav kakav si I'm easy to please zadovoljiti me je lako Lovin' you is all I need ljubav je sve što trebam And love is everything you are to me a ljubav je sve ono što si ti meni ... zadovoljiti me je lako? ne bih baš rekla da je tako. ne moraš mi, doduše, skidati mjesec i zvijezde s neba no, meni prostora puno treba. volim raširiti vilinska krila volim slobodan let. no Ti već znaš, Jedini, sa mnom je ipak lako, za Tebe uvijek držim srce na dlanu. pustiš li me da poletim, poželjet ću začas da sletim ... ... u naručje Tebi.  bird in his hand, photo by flickr Đuro i Pero: penjači ... Dodatak: La Golondrina  photo by flickr svakim zamahom krila svakim drhtajem srca, preko mora i gora ... ... u susret Tebi .. ... uz pozdrav Bodljici i Finici ... koje danas također slušaju Golondrinu ... Finicina velika mama uz to još i lijepo fućka ... A vila nikad nije naučila fućkati ... pa je Netko zadirkuje: Hajde fućkaj ... a onda se smije i kaže: Napućila si usta, kao za poljubac ... |
- 00:01 - Komentari (22) - Isprintaj - #
10.05.2008., subota
danas sam(o) ruža ...
 Reni Guido: Girl with a Rose danas ... ... samo sam ruža, ruža ... ... bez ijednog trna ...
Aleksey Antonov: Roses Đuro i Pero: fish inspektori ... Dodatak: subotnje prijepodne ...
|
- 00:01 - Komentari (39) - Isprintaj - #
09.05.2008., petak
I'd rather feel the thorn than to never see the rose ...
|
The Thorn upon the Rose (...) So when you pick the handsome flower kad bereš taj lijepi cvijet Don't forget the thron upon the rose ne zaboravi da ruža trn ima It's cut is deep and the scar lasts forever trn koji sječe duboko a ožiljak traje vječno It follows love where ever love goes bol uvijek prati ljubav kamo god krenula Win or lose it's just the same gubiš il' dobivaš, sve je to isto Tears of joy tears of pain suze radosnice il' suze tuge They're hand in hand they come as one idu ruku pod ruku You'll never see the moon without the promise of the sun nikad nećeš mjesec vidjeti a da ne vidiš i obećanje sunca For all the bruises for all the blows uz sve brazgotine i udarce I'd rather feel the thorn than to never see the rose draže mi je da osjećam trn nego da nikada ne ugledam ružu ... Da, čak i ako je trn cijena ... Da!  kod Đure i Pere: Fish inspektori ... |
- 00:01 - Komentari (17) - Isprintaj - #
08.05.2008., četvrtak
You can never hold back spring ...
|
kapi hladne kiše ne mogu nezadrživo proljeće zadržati. ozebli će pupoljci procvjetati zablistati ... Sunašcu u zagrljaj pohitati ... So close your eyes zatvori oči Open you heart otvori srce To one who's dreaming of you onome tko o tebi sanja You can never hold back spring ne možeš zaustaviti proljeće Baby Remember everything that spring sjeti se onog što proljeće Can bring može donijeti ... ... |
- 00:01 - Komentari (21) - Isprintaj - #
07.05.2008., srijeda
e, da mi je ...
|
... ovako preskočiti ... do ponedjeljka ...  kod Đure i Pere: Tixi, sjećaš li se ... (thanks, lazy) |
- 00:01 - Komentari (19) - Isprintaj - #
06.05.2008., utorak
danas ....
 Đuro: ... rekla je da vam kažem da će i danas ... glazbu slušati ... (thanks, lazy) I neke poslove ... nedogodive? ... il' neodgodive? ... il' takve nekakve ... rekla je da ih mora dovršiti ... Bitno je da ne odgađa naš doručak, ručak i večeru ... i da se stigne s nama poigrati... |
- 09:00 - Komentari (17) - Isprintaj - #
05.05.2008., ponedjeljak
glasnogovornik s klupice ...
 Pero: Rusalka mi je rekla da vam kažem da je umorna ... i da joj još uvijek godi tišina. A onda je slušala glazbu ... kakva joj je to tišina nije mi baš jasno ... Rusalka se danas naradila, selila je ribice iz sobnog jezerca u vrtno jezerce. Kazala je i da je još bole leđa, ali da je 5 do 12 za selidbu ... il' 12 do 5, ne sjećam se baš točno ... Nekad zna govoriti neke nama nerazumljive stvari, naša Rusalka ... ne obraćajte na to pažnju ... Ako vas zanima kako je prošla selidba riba, svratite do Pere i Đure ... Đuro: Eto kakvu glazbu Rusalka sluša ... (thanks for upload, lazy) Majski dani u vrtu
|
- 00:01 - Komentari (27) - Isprintaj - #
04.05.2008., nedjelja
za sve one ...
... malaksalih krila ... kad jednom, na kraju svih stvari, odjekne trenutak koji se odaziva na rastanak ... ja ću, Jedini, čuti jedino jeku svih naših susreta ... Tixi , mila, hvala ti za stih.  Vjenčić ili, djevojka koja je dugo čekala Toga je četvrtka u novembru Ines slavila 32. rođendan. Na njezinom se rođendanskom slavlju okupila obitelj i mali krug prijatelja, Ines je bila voljena u tom svojem malom krugu. Jer, Ines je bila od onih osoba koje su znale voljeti. Za svakoga je imala lijepu riječ, svi su znali – ako si u nekoj neprilici, samo se obrati njoj. Ines je znala slušati i razumjeti svačiju muku, svačiji problem. Ines je za svakoga imala osmijeh, za svaki bi prijestup našla opravdanje, previdjela bi svačije mane, u svakome bi našla neku vrlinu. Ines je vjerovala kako su ljudi u suštini dobri ... Iako se susretala i s ljudskom zloćom, ipak je ništa u toj vjeri nije moglo razuvjeriti. Ines je bila od onih samozatajnih osoba koje bi sve svoje važne poslove ostavile po strani kad bi ih netko zamolio za uslugu. Ines je uvijek bila vedra, no nikada se nije smijala glasno. Bila je rođena sa 'zečjom usnom', rascjepom gornje usne. Prvu je operaciju imala još kao beba, a do navršene pete godine još dvije. Operacije su bile uspješne, a na Inesinoj gornjoj usni ostao je samo mali, jedva primjetni ožiljak. Taj ožiljak bio je gotovo neprimjetan i nije kvario Inesin lijepi osmijeh. Ono što bi svatko na njoj primijetio bio je upravo taj osmijeh. Kad bi se Ines nasmiješila, osmijeh u kojem je bilo neke tihe sjete ozario bi njezino posve obično lice i onaj tko bi je u taj trenutak pogledao pomislio bi: Kakva lijepa mlada žena! Ines, međutim, sebe smatrala nije smatrala lijepom već obilježenom. Ne, nju nije smetao taj biljeg na usni, nju je mučio biljeg koji je osjećala na duši. Periodi sjete koji su je pohodili od djetinjstva vremenom su se pretvorili u depresiju. Depresija ju je prvi put pogodila kad joj je bilo šest godina. Njezin je crni mačak stradao pod točkovima automobila. Ines nije plakala, zašutjela je i nije tri mjeseca progovorila ni riječi. Zabrinuti su roditelji pokušavali sve moguće da je utješe i razvedre, no ništa nije pomagalo. Tada je odvedoše liječniku, on ih je uputio psihologu a ovaj ih je uputio dalje, pedopsihijatru. Odrasli su neskloni vjerovati – rekao je liječnik Inesinim roditeljima – da djeca mogu bolovati od depresije. No, to nije točno. Depresija pogađa i djecu. Da bi dijete postalo depresivno, nešto mora poći po krivu u djetetovu životu, nešto se ozbiljno mora događati u njegovom tijelu ili umu, ili pak mora postojati obiteljska anamneza depresije. Inesini roditelji prokopaše po obiteljskoj povijesti. Nisu se mogli sjetiti slučaja depresije u svojoj obitelji. Nitko više nije pamtio Mariju, Inesinu pra-prababu s očeve strane, u vremenu i okolnostima u kojima je ona živjela o depresiji se malo znalo. Liječnik je relativno brzo uspio potaknuti Ines, progovorila je. Konstatirao je da je slika djevojčicina stanja tipična za depresiju: osjećaj krivnje (krivila je sebe za smrt stradalog ljubimca, krivila je sebe za svađe roditelja čiji je brak u to vrijeme prolazio krizu), sumnja u sebe, tuga, osamljenost. Sve je to bilo popraćeno i 'fizičkim' simptomima – glavoboljama i nesanicom. Ne brinite – rekao je liječnik Inesinim roditeljima. Ines je pametna djevojčica, možda suviše senzitivna. No, okružena je vašom ljubavlju i pažnjom. Dobra je strana dječje depresije što nekada iščezne bez bilo kakvog tretmana. Povedite je na neki zanimljivi put, zaokupite aktivnostima, potaknite na druženje s vršnjacima … Ines se opravila, no depresije se nikada nije uspjela potpuno riješiti. Pohodila ju je, praćena nesanicom i glavoboljim, svake godine. Ines je vremenom naučila kad je može očekivati. Bilo je to obično početkom novembra, kad bi počele padati hladne kasnojesenje kiše … Epizode depresije javljale su se i povezano sa bilo kakvim rastancima: selidba u drugi grad djevojčice s kojom se rado igrala, vijest o smrti omiljenog filmskog glumca, matura koja je značila rastanak sa srednjoškolskim prijateljima … Depresija ju je jednom pogodila čak i kad je slučajno razbila omiljenu porculansku šalicu iz koje je pila od djetinjstva. Ines je patila od separacijskog straha, užasavala se rastanaka. Nakon prve depresivne epizode, Ines, koja je jako voljela svoje roditelje, nikad više nije dozvolila da njezina depresija postane vidljiva. Iako se nije mogla izboriti s unutarnjim osjećajem tuge, više nikada nije dozvolila da roditelji ili bilo tko drugi, vidi njezinu tugu. Nastavila bi se smiješiti, prisilila bi se da razgovara, poduhvatila bi se različitih poslova. Odlučila je baviti se drugima, a ne sobom ili svojom depresijom. Ines nije shvaćala da je, boreći se sa depresijom, s vlastitim tugama i strahovima, misleći uvijek na druge, počela zaboravljati na sebe. Skrivajući svoju ranjivost, prokockala je šansu da je prevlada. Mladost joj je prošla u studiranju. Ines je voljela učiti, bila je intelektualno znatiželjna, no još snažniji motiv bili su joj visoki standardi i očekivanja njezina oca. On je kćerki priželjkivao sjajnu profesionalnu karijeru, njega nije uspjela obmanuti svojom prividnom vedrinom. On je, i sam tmurne naravi, negdje u podsvijesti čuvao sjećanje na svoju depresivnu prababu Mariju, pa je vjerovao da njegovoj kćeri nije suđen obiteljski život, brak ni materinstvo. Nek' joj barem profesionalna karijera to nadoknadi. Ines se pretvorila u blistavu studenticu, potom u obećavajuću mladu znanstvenicu kojoj su proricali sjajnu karijeru, u povjerenicu svojih prijatelja, njegovateljicu bolesnih roditelja … Boreći se s vlastitom depresijom, usredotočujući se na posao i na probleme drugih, Ines je svoj život stavila postrani. … Ines je za 32-i rođendan dobila mnogo darova. No, ona je imala običaj za svaki rođendan kupiti i sama sebi nekakav poklon. Najčešće je to bila knjiga jer knjige su bile Inesini najbolji prijatelji. Mislima, osjećajima i životima literarnih junaka Ines je popunjavala praznine vlastitoga života. Navršila je 32 godine a nikada nije ljubila ni bila ljubljena. Nije doživjela čak niti pravi poljubac. Iako je razmjenjivala nježne poljupce s majkom i sestrom, iako bi rado poljubila u obraz djecu svojih već udatih prijateljica, Ines nikada nije iskusila poljubac kojim se ljube ljubavnici. Malobrojne Inesine prijateljice, one s kojima je bila bliskija, povremeno bi je ispitivale o njezinom ljubavnom životu, no nisu od nje uspijevale izvući ni riječi. One su sumnjale da je Ines doživjela neko veliko ljubavno razočaranje u ranoj mladosti te je stoga sada sama. No, nisu niti posumnjale da je Ines još uvijek djevica. Djevica u 32-oj godine, sačuvaj-me- bože, svašta! Zar je takvo što danas moguće? I Ines se stidjela te činjenice. Nekoliko je puta bila u iskušenju da tu činjenicu promijeni, no u zadnji bi čas ustuknula. Nije bila u stanju obaviti to mehanički, bez osjećaja, a zaljubiti se nije usuđivala, sprječavao ju je onaj strah od mogućeg rastanka, bojala se da bi svojim depresivnim epizodama mogla zagorčati život onomu tko odluči svoj život povezati s njezinim. A savjest joj nije dozvoljavala da nekog muškarca iskoristi samo kao instrument kojim bi se riješila djevičanstva. I tako je Ines još uvijek nosila djevičanski 'vjenčić' kojeg je, kako su godine odmicale, počela osjećati kao simbol svoje usamljenosti i tuge, kao simbol svoje nemoći da nekoga zavoli, da se nekomu prepusti, preda do kraja ... kao dokaz svojeg praznog i neuspjelog života. Povjerovala je da je prekasno. Kad bi sad i srela muškarca s kime bi poželjela intimnost, taj bi joj se nasmijao … ili još gore, taj bi je muškarac počeo sažaljevati, a ona sažaljenje nije željela. I tako je Ines, razmišljajući što bi sama sebi poklonila za 32-i rođendan, odlučila da ove godine to neće biti knjiga. Bit će to jedan mali zahvat kod estetskog kirurga, zahvat kojim će se riješiti svojeg djevičanskog 'vjenčića'. ... Mladi je zgodni estetski kirurg pogledao Ines i prije no što je uspjela progovoriti ijednu riječ, rekao je, usmjerivši svoj profesionalni pogled na mali ožiljak na njezinoj gornjoj usni: Ali tu nema posla za mene, ožiljak je gotovo neprimjetan, nova bi ga operacija samo pojačala … Siguran sam da ožiljak ne primjećuje nitko, osim vas … Ines je samo kimnula glavom, ustala i izišla iz ordinacije. … Svitalo je jedno kišno jutro, sljedećeg ljeta. Inesa je ležala u Njegovom naručju i plakala. Suza joj je kliznula niz obraz i zaustavila se na gornjoj usnici. Boljelo ju je, no nije plakala od bola, užitak je nadmašio bol. Njegovo se lice nadnijelo nad njezino, pogledao ju je zaljubljenim pogledom i poljupcem popio tu suzu, s njezine usne. Nevinost djevojčice i zrelost žene … Ne možeš ni zamisliti kakav je to savršeni spoj – šapnuo joj je On, ljubeći je. P.S. Priču upravo napisah inspirirana današnjom Miskovom pričom... Misko, hvala na poticaju. I ako ti se priča ne učini suviše 'pekmezastom' ... hihih ... 25% autorskih prava je Tvoje ... ... a Đuro i Pero? Nisu u kazni, Panova frulice ... eno ih, pentraju se po kajsiji ... |
- 08:03 - Komentari (26) - Isprintaj - #
02.05.2008., petak
Nicholas i Echo ...
 Dnjepar, photo by rusalka Nicholas i Echo. Nisu bili od onih ljubavnih parova koji se u javnosti 'vodaju' za ruke. Ni od onih koji stalno tepaju jedno drugome. Ni od onih kojima su riječi - Ljubav, Ljubljeni, Ljubljena, Ljubim te – neprestano na usnama. Nisu oslovljavali jedno drugo s: Ljubavi. Nisu rasipali velika slova, koristili su ih oprezno, kao da se boje da bi ih mogli prebrzo potrošiti. Echo bi, ponekad, napisala ljubavnu ceduljicu i skrila je na uzglavlju, pod jastukom. Nicholas bi, uvijek, posegnuo pod jastuk. Echo se pitala hoće li ona ikada biti u stanju izreći, naglas, te ljubavne riječi. I pitala se: Zašto se boji reći naglas ono što osjeća? Nije bila praznovjerna, no ipak kao da se negdje, duboko u sebi, bojala da bi, izrekavši te riječi, mogla izazvati ćudljivu Fortunu. … Bili su tek na početku svoje ljubavi, Nicholas i Echo. Zajedničke noći provodili su budni, ljubeći se do jutra. A ujutro, iako im je pijesak probdjevene noći žuljao vjeđe, svijet im je izgledao blistavo lijep, boje su titrale, zvuci odjekivali zvonko. Bili su još uvijek svježi ljubavnici kad joj je On rekao da se mora podvrći operativnom zahvatu. Bio je to zahvat koji se izvodi rutinski, ništa po život opasno. Bit' ću na nogama već idućeg dana, ne brini – rekao joj je. Ne brini? pomislila je Echoe. Ne brini! - zapovjedila je samoj sebi. Taj se zahvat izvodi rutinski. Njegov je liječnik izvrstan kirurg. Nema razloga za preveliku zabrinutost. Zabrinutost? Ne, to što je Echoe osjećala nije bila zabrinutost, bila je to ataka panike. Puls joj je skočio na 150, osjetila je bol u prsima, oblio ju je hladan znoj, želudac joj se zgrčio u čvor, ruke joj se počele tresti, koljena klecati … Stisnula je zube, zarila nokte u dlanove, duboko udahnula. Ne brinem - rekla je Nicholasu, naizgled smireno. Znam da će sve proći u redu. Ipak, javi mi se mobitelom, samo jednom rječju, kad se uspraviš … Operacija je bila zakazana za sljedeći tjedan. A sljedeći je tjedan Echoe morala na put. Taj put u Kherson nije mogla odložiti, rad joj je bio uvršten u plenarni dio skupa, obećala je sigurno doći ... … Kherson je grad koji leži na Dnjepru pa su ljubazni domaćini pitali Echoe želi li se provozati čamcem po toj velikoj rijeci. Prihvatila je ljubaznu ponudu oduševljeno, ona je oduvijek bila zaljubljena u rijeke. Na programu skupa to je poslijepodne bilo slobodno. Skup je trebao završiti sutradan, okruglim stolom, a ona će otputovati kući prekosutra. Imala je kartu za jutarnji let iz Odese. Kupovinu poklona za obitelj i prijatelje obavila je dan ranije. Poziv je došao kao naručen. Vožnja Dnjeprom skrenut će joj misli. Jer, Nicholasova operacija bila je jučer. A njezin je mobitel bio 'mrtav', nije mogla primiti poziv, niti je mogla nazvati. Veza nije bila ostvariva ni s telefona u hotelskoj sobi, čak ni s pošte do koje je otišla, iskravši se iz dvorane u kojoj se skup održavao. Nešto nije u redu s vašim providerom. Krivica nije do nas - ispričavao joj se ljubazni poštanski službenik. Echo je osjećala je da se napad panike ponovo bliži, dok se s domaćinima ukrcavala u čamac. Jedva je uspjela prikriti paniku jer, dakako, nije željela uznemiriti ljubazne domaćine. Dnjepar je bio prekrasan, a dnjeparski rukavci po kojima su je domaćini provezli ličili su na raj. Lopoči, odrazi stabala u vodi, kreket i cvrkut, povremeni pljusak vode iz koje bi se srebrna riba praćaknula za mušicom … Domaćini je pozvaše na večeru. Dača je na obali, koji kilometra dalje – rekla je Tonja. Moja je babuška već tamo, već sprema ribu, peče piroge i goste iščekuje … Ima dovoljno mjesta i da se prenoći, ako popijemo koju čašu votke previše … hihih … … Babuška je ličila babuški iz priče. Oniža, rumena k'o jabučica. Lice joj je bilo puno bora, kao zimska jabuka koja je cijelu zimu dozrijevala na ormaru. Neprestano je nutkala Echoe, birala joj i na tanjur stavljala najbolje zalogaje. A Echoe je jedva gutala, iako je sve bilo tako ukusno. Eh, djevočka, djevočka … ne valja tako … Ne valja se brigama prepustiti. Pusti nek' Dnjepar brige odnese, a sutrašnji će dan i tako donijeti nove … A sad: Nazdarovie! … Dakako da su svi, i Tonja i babuška pa čak i Echoe, u tako lijepom društvu, popili onu čašicu više … Ostali su prenoćiti u dači. Tonja joj je posudila svoju dugu bijelu spavaćicu, no njoj san nije dolazio na oči. Echoe se tiho iskrala iz svoje sobe i otišla do obale. Mjesec je svijetlio a moćni je Dnjepar tekao, noseći srebrnu mjesečinu prema moru. Nicholaseee … pozvala je tiho a Dnjepar je ponio njezin glas i odgovorio joj jekom. Nicholaseeeeeee … ... Ujutro je na mobitelu koji je prekonoć 'oživio' pronašla nekoliko Nicholasovih poruka: Dobro sam, a Ti? Ne znam stižu li Ti moje poruke ... Ne brini, sve dobro prošlo ... Sad već ja brinem ... Je li sve u redu? Još ih je čitala kad je mobitel zazvonio. Nisi bila dostupna ... Je li sve u redu? Ja sam dobro ... Nadam se da nisi previše brinula. Čekam Te ... … Da vidim ožiljak – rekla mu je, ljubeći ga i smijući se. Potegnuo je nadolje rub hlača i pokazao već zarastao no još uvijek crven ožiljak koji se protezao prema preponi. Ne usuđujem se pokazati više, bez plave svjetlosti, glazbe i reflektora ... he he he – kazao je šaleći se. Kad je Nicholas, nakon večere, posegnuo pod jastuk, tražeći ceduljicu, Echo mu je prišla, priljubila mu se uz leđa, ljubeći mu potiljak i čekajući da on pročita ljubavne riječi koje mu je na ceduljici ispisala. Nicholas se okrenuo, stegnuo je u naručje. I, tren prije što su im se usne srele u poljupcu, Echoe mu je konačno, po prvi put, rekla i naglas: Volim Te … a ovo je bila jedna od onih 'možda je i bilo tako' priča ... Đurin i Perin blog  Đuro: Ru je rekla kako je neko vrijeme neće biti. Ne želi slušati ono što ovih dana odjekuje blogosferom ...  A mi ćemo ipak biti tu, dok se ona ne riješi vratiti ... |
- 18:41 - Komentari (29) - Isprintaj - #
narcisuss and echo ...
 narcisuss, photo by flickr padni, kišo, na vodeno zrcalo. danas sam narcis koji vlastiti odraz ne voli. ušuti jeko, danas sam šutljiva echo. padni, kišo, na vodeno zrcalo. ne podneš li, morat ću zrcalo zamutiti, suzom. ušuti, odječe, danas me boli i tišina. Pink Floyd - Echoes Đuro i Pero: praznik rada proveli smo radno ... Dodatak :  Richard Baxter: Echoe Echolalia Mislim na Tebe ... mislim na Tebe ... ... od jutra do večeri ... ... od jutra do večeri ... ... mislim na Tebe, od večeri do jutra ... ... mislim na Tebe, od večeri do jutra ... ... od jutra do večeri ... ... od večeri do jutra ... ... mislim na Tebe .... ... od jutra do večeri ... ... od večeri do jutra ... Eholalija je stereotipno ponavljanje riječi ili fraza druge osobe. Eholalija je prisutna u autizmu, Tourretovom sindromu, u poremećajima u razvoju, shizofreniji, i povremeno u drugim oblicima psihopatologije. Ako je eholalija učinjena ne dobrovoljno, onda se smatra tikom. Tik? ah, ne ... nije tik. samo je ljubavne čežnje trik.  jeka ... od jutra do večeri ... ... od večeri do jutra ... ... od jutra do večeri ... ... od večeri do jutra ... ... od jutra do večeri ... ... od večeri do jutra ... ... mislim na ... .... Tebe |
- 00:01 - Komentari (28) - Isprintaj - #
01.05.2008., četvrtak
dreams, nightmares and rose petals ...
 kariatida ... večeras sam tako umorna. umorna od dana umorna od jutra umorna od podneva umorna od večeri od ljudske gluposti, bahatosti zlobe. umorna. noćas sam umorna kariatida noćas ne bih na bolnim ramenima mogla podnijeti čak ni snove. ne pomažu nikakve pilule, možda pomogne gutljaj 4Roses? za svaki slučaj, Jedini, srknut ću 4Roses iz čaše iz koje smo sinoć Ti i ja vino pili. i stavit ću u čašu ... ... i ružinu laticu.  photo by flickr Đuro i Pero u vrtu ... Dodatak:  Collier: Maying ... uz madrigal Thomasa Morleya: Now is the month of maying, When merry lads are playing, Fa la la la la. Each with his bonny lass, upon the greeny grass, Fa la la la la. ... svima želim sretan 1. maj! |
- 00:01 - Komentari (23) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
