Marketing
Nicholas i Echo ...
Dnjepar, photo by rusalka
Nicholas i Echo.
Nisu bili od onih ljubavnih parova koji se u javnosti 'vodaju' za ruke. Ni od onih koji stalno tepaju jedno drugome. Ni od onih kojima su riječi - Ljubav, Ljubljeni, Ljubljena, Ljubim te – neprestano na usnama. Nisu oslovljavali jedno drugo s: Ljubavi.
Nisu rasipali velika slova, koristili su ih oprezno, kao da se boje da bi ih mogli prebrzo potrošiti.
Echo bi, ponekad, napisala ljubavnu ceduljicu i skrila je na uzglavlju, pod jastukom.
Nicholas bi, uvijek, posegnuo pod jastuk.
Echo se pitala hoće li ona ikada biti u stanju izreći, naglas, te ljubavne riječi. I pitala se: Zašto se boji reći naglas ono što osjeća? Nije bila praznovjerna, no ipak kao da se negdje, duboko u sebi, bojala da bi, izrekavši te riječi, mogla izazvati ćudljivu Fortunu.
…
Bili su tek na početku svoje ljubavi, Nicholas i Echo.
Zajedničke noći provodili su budni, ljubeći se do jutra. A ujutro, iako im je pijesak probdjevene noći žuljao vjeđe, svijet im je izgledao blistavo lijep, boje su titrale, zvuci odjekivali zvonko. Bili su još uvijek svježi ljubavnici kad joj je On rekao da se mora podvrći operativnom zahvatu. Bio je to zahvat koji se izvodi rutinski, ništa po život opasno.
Bit' ću na nogama već idućeg dana, ne brini – rekao joj je.
Ne brini? pomislila je Echoe.
Ne brini! - zapovjedila je samoj sebi.
Taj se zahvat izvodi rutinski. Njegov je liječnik izvrstan kirurg. Nema razloga za preveliku zabrinutost.
Zabrinutost?
Ne, to što je Echoe osjećala nije bila zabrinutost, bila je to ataka panike. Puls joj je skočio na 150, osjetila je bol u prsima, oblio ju je hladan znoj, želudac joj se zgrčio u čvor, ruke joj se počele tresti, koljena klecati … Stisnula je zube, zarila nokte u dlanove, duboko udahnula.
Ne brinem - rekla je Nicholasu, naizgled smireno. Znam da će sve proći u redu. Ipak, javi mi se mobitelom, samo jednom rječju, kad se uspraviš …
Operacija je bila zakazana za sljedeći tjedan.
A sljedeći je tjedan Echoe morala na put. Taj put u Kherson nije mogla odložiti, rad joj je bio uvršten u plenarni dio skupa, obećala je sigurno doći ...
…
Kherson je grad koji leži na Dnjepru pa su ljubazni domaćini pitali Echoe želi li se provozati čamcem po toj velikoj rijeci. Prihvatila je ljubaznu ponudu oduševljeno, ona je oduvijek bila zaljubljena u rijeke. Na programu skupa to je poslijepodne bilo slobodno. Skup je trebao završiti sutradan, okruglim stolom, a ona će otputovati kući prekosutra. Imala je kartu za jutarnji let iz Odese.
Kupovinu poklona za obitelj i prijatelje obavila je dan ranije.
Poziv je došao kao naručen.
Vožnja Dnjeprom skrenut će joj misli. Jer, Nicholasova operacija bila je jučer. A njezin je mobitel bio 'mrtav', nije mogla primiti poziv, niti je mogla nazvati. Veza nije bila ostvariva ni s telefona u hotelskoj sobi, čak ni s pošte do koje je otišla, iskravši se iz dvorane u kojoj se skup održavao.
Nešto nije u redu s vašim providerom.
Krivica nije do nas - ispričavao joj se ljubazni poštanski službenik.
Echo je osjećala je da se napad panike ponovo bliži, dok se s domaćinima ukrcavala u čamac. Jedva je uspjela prikriti paniku jer, dakako, nije željela uznemiriti ljubazne domaćine.
Dnjepar je bio prekrasan, a dnjeparski rukavci po kojima su je domaćini provezli ličili su na raj. Lopoči, odrazi stabala u vodi, kreket i cvrkut, povremeni pljusak vode iz koje bi se srebrna riba praćaknula za mušicom …
Domaćini je pozvaše na večeru.
Dača je na obali, koji kilometra dalje – rekla je Tonja.
Moja je babuška već tamo, već sprema ribu, peče piroge i goste iščekuje …
Ima dovoljno mjesta i da se prenoći, ako popijemo koju čašu votke previše … hihih …
…
Babuška je ličila babuški iz priče. Oniža, rumena k'o jabučica. Lice joj je bilo puno bora, kao zimska jabuka koja je cijelu zimu dozrijevala na ormaru. Neprestano je nutkala Echoe, birala joj i na tanjur stavljala najbolje zalogaje. A Echoe je jedva gutala, iako je sve bilo tako ukusno.
Eh, djevočka, djevočka … ne valja tako …
Ne valja se brigama prepustiti. Pusti nek' Dnjepar brige odnese, a sutrašnji će dan i tako donijeti nove …
A sad: Nazdarovie!
…
Dakako da su svi, i Tonja i babuška pa čak i Echoe, u tako lijepom društvu, popili onu čašicu više …
Ostali su prenoćiti u dači. Tonja joj je posudila svoju dugu bijelu spavaćicu, no njoj san nije dolazio na oči.
Echoe se tiho iskrala iz svoje sobe i otišla do obale. Mjesec je svijetlio a moćni je Dnjepar tekao, noseći srebrnu mjesečinu prema moru.
Nicholaseee … pozvala je tiho a Dnjepar je ponio njezin glas i odgovorio joj jekom.
Nicholaseeeeeee …
...
Ujutro je na mobitelu koji je prekonoć 'oživio' pronašla nekoliko Nicholasovih poruka:
Dobro sam, a Ti?
Ne znam stižu li Ti moje poruke ... Ne brini, sve dobro prošlo ...
Sad već ja brinem ... Je li sve u redu?
Još ih je čitala kad je mobitel zazvonio.
Nisi bila dostupna ... Je li sve u redu?
Ja sam dobro ... Nadam se da nisi previše brinula.
Čekam Te ...
…
Da vidim ožiljak – rekla mu je, ljubeći ga i smijući se.
Potegnuo je nadolje rub hlača i pokazao već zarastao no još uvijek crven ožiljak koji se protezao prema preponi.
Ne usuđujem se pokazati više, bez plave svjetlosti, glazbe i reflektora ... he he he – kazao je šaleći se.
Kad je Nicholas, nakon večere, posegnuo pod jastuk, tražeći ceduljicu, Echo mu je prišla, priljubila mu se uz leđa, ljubeći mu potiljak i čekajući da on pročita ljubavne riječi koje mu je na ceduljici ispisala.
Nicholas se okrenuo, stegnuo je u naručje.
I, tren prije što su im se usne srele u poljupcu, Echoe mu je konačno, po prvi put, rekla i naglas:
Volim Te …
a ovo je bila jedna od onih 'možda je i bilo tako' priča ...
Đurin i Perin blog
Đuro: Ru je rekla kako je neko vrijeme neće biti.
Ne želi slušati ono što ovih dana odjekuje blogosferom ...
A mi ćemo ipak biti tu, dok se ona ne riješi vratiti ...
Post je objavljen 02.05.2008. u 18:41 sati.