Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Nicholas i Echo.
Nisu bili od onih ljubavnih parova koji se u javnosti 'vodaju' za ruke. Ni od onih koji stalno tepaju jedno drugome. Ni od onih kojima su riječi - Ljubav, Ljubljeni, Ljubljena, Ljubim te – neprestano na usnama. Nisu oslovljavali jedno drugo s: Ljubavi.
Nisu rasipali velika slova, koristili su ih oprezno, kao da se boje da bi ih mogli prebrzo potrošiti.
Echo bi, ponekad, napisala ljubavnu ceduljicu i skrila je na uzglavlju, pod jastukom.
Nicholas bi, uvijek, posegnuo pod jastuk.
Echo se pitala hoće li ona ikada biti u stanju izreći, naglas, te ljubavne riječi. I pitala se: Zašto se boji reći naglas ono što osjeća? Nije bila praznovjerna, no ipak kao da se negdje, duboko u sebi, bojala da bi, izrekavši te riječi, mogla izazvati ćudljivu Fortunu.
…
Bili su tek na početku svoje ljubavi, Nicholas i Echo.
Zajedničke noći provodili su budni, ljubeći se do jutra. A ujutro, iako im je pijesak probdjevene noći žuljao vjeđe, svijet im je izgledao blistavo lijep, boje su titrale, zvuci odjekivali zvonko. Bili su još uvijek svježi ljubavnici kad joj je On rekao da se mora podvrći operativnom zahvatu. Bio je to zahvat koji se izvodi rutinski, ništa po život opasno.
Bit' ću na nogama već idućeg dana, ne brini – rekao joj je.
Ne brini? pomislila je Echoe. Ne brini! - zapovjedila je samoj sebi.
Taj se zahvat izvodi rutinski. Njegov je liječnik izvrstan kirurg. Nema razloga za preveliku zabrinutost.
Zabrinutost?
Ne, to što je Echoe osjećala nije bila zabrinutost, bila je to ataka panike. Puls joj je skočio na 150, osjetila je bol u prsima, oblio ju je hladan znoj, želudac joj se zgrčio u čvor, ruke joj se počele tresti, koljena klecati … Stisnula je zube, zarila nokte u dlanove, duboko udahnula.
Ne brinem - rekla je Nicholasu, naizgled smireno. Znam da će sve proći u redu. Ipak, javi mi se mobitelom, samo jednom rječju, kad se uspraviš …
Operacija je bila zakazana za sljedeći tjedan.
A sljedeći je tjedan Echoe morala na put. Taj put u Kherson nije mogla odložiti, rad joj je bio uvršten u plenarni dio skupa, obećala je sigurno doći ...
…
Kherson je grad koji leži na Dnjepru pa su ljubazni domaćini pitali Echoe želi li se provozati čamcem po toj velikoj rijeci. Prihvatila je ljubaznu ponudu oduševljeno, ona je oduvijek bila zaljubljena u rijeke. Na programu skupa to je poslijepodne bilo slobodno. Skup je trebao završiti sutradan, okruglim stolom, a ona će otputovati kući prekosutra. Imala je kartu za jutarnji let iz Odese.
Kupovinu poklona za obitelj i prijatelje obavila je dan ranije.
Poziv je došao kao naručen.
Vožnja Dnjeprom skrenut će joj misli. Jer, Nicholasova operacija bila je jučer. A njezin je mobitel bio 'mrtav', nije mogla primiti poziv, niti je mogla nazvati. Veza nije bila ostvariva ni s telefona u hotelskoj sobi, čak ni s pošte do koje je otišla, iskravši se iz dvorane u kojoj se skup održavao.
Nešto nije u redu s vašim providerom.
Krivica nije do nas - ispričavao joj se ljubazni poštanski službenik.
Echo je osjećala je da se napad panike ponovo bliži, dok se s domaćinima ukrcavala u čamac. Jedva je uspjela prikriti paniku jer, dakako, nije željela uznemiriti ljubazne domaćine.
Dnjepar je bio prekrasan, a dnjeparski rukavci po kojima su je domaćini provezli ličili su na raj. Lopoči, odrazi stabala u vodi, kreket i cvrkut, povremeni pljusak vode iz koje bi se srebrna riba praćaknula za mušicom …
Domaćini je pozvaše na večeru.
Dača je na obali, koji kilometra dalje – rekla je Tonja. Moja je babuška već tamo, već sprema ribu, peče piroge i goste iščekuje …
Ima dovoljno mjesta i da se prenoći, ako popijemo koju čašu votke previše … hihih …
…
Babuška je ličila babuški iz priče. Oniža, rumena k'o jabučica. Lice joj je bilo puno bora, kao zimska jabuka koja je cijelu zimu dozrijevala na ormaru. Neprestano je nutkala Echoe, birala joj i na tanjur stavljala najbolje zalogaje. A Echoe je jedva gutala, iako je sve bilo tako ukusno.
Eh, djevočka, djevočka … ne valja tako …
Ne valja se brigama prepustiti. Pusti nek' Dnjepar brige odnese, a sutrašnji će dan i tako donijeti nove …
A sad: Nazdarovie!
…
Dakako da su svi, i Tonja i babuška pa čak i Echoe, u tako lijepom društvu, popili onu čašicu više …
Ostali su prenoćiti u dači. Tonja joj je posudila svoju dugu bijelu spavaćicu, no njoj san nije dolazio na oči.
Echoe se tiho iskrala iz svoje sobe i otišla do obale. Mjesec je svijetlio a moćni je Dnjepar tekao, noseći srebrnu mjesečinu prema moru.
Nicholaseee … pozvala je tiho a Dnjepar je ponio njezin glas i odgovorio joj jekom. Nicholaseeeeeee …
...
Ujutro je na mobitelu koji je prekonoć 'oživio' pronašla nekoliko Nicholasovih poruka: Dobro sam, a Ti?
Ne znam stižu li Ti moje poruke ... Ne brini, sve dobro prošlo ...
Sad već ja brinem ... Je li sve u redu?
Još ih je čitala kad je mobitel zazvonio.
Nisi bila dostupna ... Je li sve u redu?
Ja sam dobro ... Nadam se da nisi previše brinula.
Čekam Te ...
…
Da vidim ožiljak – rekla mu je, ljubeći ga i smijući se.
Potegnuo je nadolje rub hlača i pokazao već zarastao no još uvijek crven ožiljak koji se protezao prema preponi. Ne usuđujem se pokazati više, bez plave svjetlosti, glazbe i reflektora ... he he he – kazao je šaleći se.
Kad je Nicholas, nakon večere, posegnuo pod jastuk, tražeći ceduljicu, Echo mu je prišla, priljubila mu se uz leđa, ljubeći mu potiljak i čekajući da on pročita ljubavne riječi koje mu je na ceduljici ispisala.
Nicholas se okrenuo, stegnuo je u naručje.
I, tren prije što su im se usne srele u poljupcu, Echoe mu je konačno, po prvi put, rekla i naglas:
Volim Te …
a ovo je bila jedna od onih 'možda je i bilo tako' priča ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta