Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
30.04.2008., srijeda
ruže - Ruži ...
 Uvijek joj je, od prvoga dana, donosio ruže. Bijele, ružičaste, crvene ... Tri, pet, sedam, devet ili jedanaest poluotvorenih ružinih pupova, na dugim stapkama punim svježeg lišća ... Razmotao bi zeleni svileni papir i pružih joj ruže a ona bi ih primila u naručje. Ponekad bi rekao: Ruže - Ruži ... Ponekad bi je nazvao svojom Ružom. Voljela je te ruže, uživala je u tom ritualu poklanjanja. Ponekad bi, dok bi ga čekala, zavirivala kroz prozor. Ide! Ide, noseći buket ruža u ruci. Smješka se, zastaje pod prozorom, nesvjestan njezina pogleda, skrivenog iza zavjese, namješta papir kojim su ruže omotane, korača prema ulaznim vratima. Obrazi bi joj se zarumenili poput ružinih latica dok bi očekivala zvuk zvona. Pustila bi ga da pozvoni dva puta, kako ne bi bilo tako očito da ga nestrpljivo iščekuje. Prekrasne su - rekla bi, privijajući ruže na grudi, dodirujući im latice usnama. Dok bi pijuckali Four Roses, ona bi svaki čas pogledom i prstima dodirivala ružine cvjetove. Pitala se zna li On da ona te ruže, kad on ode, nastavlja dodirivati i milovati. Pitala se zna li da ona svaki buket, svaki cvijet fotografira po stotinu puta, u želji da ih sačuva, zauvijek. Znala je da On ne zna da su u ladici njezina pisaćeg stola skriveni desetci brižljivo osušenih ružinih cvjetova ... Voljela je te ruže koje joj je On poklanjao, bile su joj dragocjene. No, koliko su doista dragocjene, shvatila je tek kad je vidjela kako ih On kupuje, za nju. ... Iako je zamrzila kolodvore i perone od kada je njega često ispraćala, ipak je toga puta odlučila dočekati ga na željezničkoj stanici. Na putu njezinoj kući, prolazili su kraj cvjećarnice. Pričekaj časak, molim te - rekao joj je i ušao u cvjećarnicu. Bio je maj ... i cvjećarnica je bila prepuna majskih ruža. Bijele, ružičaste, crvene ... Raskošne, mirisne, savršene. Sad ću odmah izabrati za vas - rekao je cvjećar. Koju boju želite, koliko cvjetova, u kakav buket da složim? Ne, ja ću izabrati - rekao je. Gledala ga je kako bira. Birao je dugo, zagledajući pažljivo svaki cvijet. Cvijet mora biti svjež, poluotvoren, neoštećenih latica ... stapka mora biti dovoljno duga ... lišće tamno zeleno - rekao je cvjećaru, pružajući mu pet cvjetova, izabranih nakon dugog prebiranja među tom gomilom savršenih ruža. Kad se poklanjaju ruže - rekao je - ruže moraju biti savršene. A Vi baš znate birati ... i izabrati- rekao je cvjećar, malo kiselo, nezadovoljan zbog tog biranja i prebiranja. Nemojte ih slagati u buket, niti išta dodavati- rekao je cvjećaru. Samo ih povežite crvenom trakom i umotajte u zeleni svileni papir. Ružama ne trebaju nikakvi dodatni ukrasi. ... Dok je ruže koje joj je toga dana za nju izabrao stavljala u vazu, Ruža se osjetila izabranom. I shvatila je pravu vrijednost Njegova komplimenta: Ruže - Ruži.  Pero i Đuro: Đuro u neprilici |
- 00:01 - Komentari (23) - Isprintaj - #
29.04.2008., utorak
Islands in the stream, no one in-between
|
Lauri Blank portfolio (thanks for upload, lazy) dok Tvoje tople usne, k'o nemirne ptice, na grudima mojim se gnijezde dok visoko, gore, nad nama blistaju zvijezde a Mjesec srebrn nad brezama trepti k'o treperavo krilo ptice … poželim da jutro ostane da sanja u gnijezdu tame u krošnji noći pod krilima svitanja ... A Pero i Đuro? Mišolovci !  |
- 05:24 - Komentari (22) - Isprintaj - #
27.04.2008., nedjelja
Modrobradi ...
 Swiss Army Knife, photo by flickr Ljubio ju je previše … previše posjednički. No, bio je dovoljno mudar da to prikrije. Nije pokazivao ljubomoru. Samo bi mu, negdje u kutu usana, zadrhtala mala bora. Mogao je to 'prodati' kao smiješak, jer je kratka brada koju je nosio dobro skrivala tu izdajničku boru. Brada mu je bila je gusta, plava, kratko oštucana i dobro mu je pristajala. Donijela mu je nadimak – Modrobradi. Godinama ga nitko iz njemu bliskog kruga prijatelja nije zvao njegovim imenom – Silvestar, svi su ga zvali Modrobradi. I zadirkivali su ga da 'guta' žene kao Modrobradi. I bila je to istina, sve dok nije sreo Nju. Ona nije voljela taj njegov nadimak, nikada ga nije oslovila s Modrobradi. Nije voljela ni priču o Modrobradom, okrutnom plemiću nazvanom “La Barbe bleue,” koji je ubijao svoje žene kad bi se one usudile otključati zabranjena vrata. Vjerovala je kako između bliskih ljudi ne smije biti tajni. No, voljela je modru bradu svoga Silvestra i dodir te brade na svojem licu, rukama, tijelu. Voljela je tu bliskost koja je vladala među njima, taj spoj nježnosti i strasti, često suviše žestoke. Ponekad bi, usred ljeta, morala odjenuti tanku bluzu dugih rukava. Jer, On bi uvijek ostavio trag, trag žestokih poljubaca i nježnih ljubavnih ugriza po njezinim mišicama, leđima i vratu … Ponekad bi pomislila kako ti tragovi i nisu samo tragovi strasti u kojoj se gubi glava, gubi kontrola, ponekad bi morala odagnati pomisao da Silvestar, da Modrobradi, da On te tragove ostavlja promišljeno … kao znak, kao biljeg, kao žig … svojeg posjedništva. Morala je odagnati takvu sumnju jer Ona nije voljela biti ničiji posjed. Bila je spremna sve mu dati, ispuniti sve njegove i najskrovitije želje. Ipak, ako bi čak i pomislila da te želje predstavljaju zahtjev, naredbu, ucjenu … odbila bi ga glatko, bez oklijevanja, unatoč tome što ga je jako ljubila.  G. Dore, “La Barbe bleue,” … Silvestar je znao da je ga Ona ljubi, no kopkala ga je njezina povremena tajnovitost. Ona je ponekad željela sačuvati neku svoju misao samo za sebe, a On to nije podnosio. Prozvao ju je odmila – Salome. To je bila zgodna dosjetka jer je njezino je ime počinjalo slovom S, a on je nije volio zvati imenom kojim su je zvali drugi, njezina obitelj i prijatelji. Želio je i nju i njezino ime samo za sebe. Povremeno bi joj, upola šale upola zbilje, rekao: Mila moja, tajnovita. Skinula si preda mnom, kao Salome, šest velova … ali ne i sedmi. Sedmi ćeš morati skinuti Ti - odgovorila bi u šali, no znala je da ne bi čak ni njemu dozvolila da skine taj njezin sedmi veo. Ona je vjerovala kako se možeš nekome otvoriti tek ako zadržiš onaj mali, neophodni djelić duše ... koji pripada duši samoj. Vjerovala je kako to pravo, zadržati djelić vlastite duše samo za sebe, pripada svima, i ženama i muškarcima, pa čak i djeci. Njezin bi je posao povremeno vodio na put. U tri godine koliko su ona i Silvestar bili zajedno, proputovala je više europskih gradova. Vraćala bi se puna dojmova i darova: sobne kožne papuče iz Krakowa, boca beherovke iz Brna, kavijar i suha riba iz Klaipede, švicarski sklopivi nožić iz Geneve … Nožić s crvenim koricama i bijelim križićem, sa sto i jednom spravicom, Salome je Silvestu, prema starom praznovjerju, prodala a ne poklonila. Kad je, vrativši se s puta i vadeći iz torbe darove koje mu je namijenila - bocu finog konjaka, lijepo oblikovani šešir, mali kožni neseser – naišla na nožić, rekla mu je: Daj mi najsitniju kovanicu koju imaš u džepu. Noževi se ne poklanjaju prijateljima ni ljubavnicima …Mogli bi presjeći veze koje ih spajaju. Silvestar se kiselo nasmijao. Nije mu se svidjelo što Salome pominje ljubavnike, zasmetao ga je taj plural. Znao je da je On njoj prvi, no hoće li joj biti i jedini … prvi i posljednji? Skrio je onu izdajničku boru u svoju plavu bradu, skrio je svoj pogled od njezina, praveći se da razgleda darove koje mu je donijela. A oči su mu pretraživale njezinu putnu torbu. Kopkala ga je pomisao na cijelu zbirku nožića s crvenim koricama, skrivenih na dnu njezine torbe … Koliko je tih nožića kupila? … Za kolege s posla, za prijatelje … za potencijalne buduće ljubavnike … Salome je rekla: Silvestre, natoči konjak … razgledaj prospekte … poslušaj glazbu ... Kad netko bude pozvonio, otvori … to su oni iz cateringa, s našom večerom … Ja odoh pod tuš, sva sam prljava od aerodromskih klupa i avionskih sjedišta … Bit ću gotova, čista i mirisna … u trenu … hihi … Zbacila je sa sebe odjeću i zakoračila pod vrući mlaz. Zamišljala je na sebi Silvestrove ruke kako joj miliju grudi, klize niz trbuh … Bili su razdvojeni samo tih sedam dana koje je ona provela na putu, a ipak, činilo joj se da je prošlo sedam godina … Oh, kako ga je željela, kako ga je samo željela. Lazanje koje će upravo stići, morat će se ohladiti - mislila je smješkajući se. Prvo ćeš ti, Jedini moj, ohladiti moju vatru … Izašla je ispod tuša, vrela i ružičasta. Kosu je zamotala u jedan veliki bijeli frotir a drugi je omotala oko tijela. Htjela je navući novu svilenu spavaćicu koju je kupila u Genevi … A onda je shvatila da je spavaćica ostala u putnoj torbi. Šmugnula je tiho u predsoblje, tamo je odložila svoju torbu na točkovima. No, torbe u predsoblju nije bilo. Zaklela bih se da je tu, no možda je ipak u sobi … Kad je bosonoga nečujno ušla u sobu na stolu su se pušile lazanje, u dvjema bokastim čašama iskrio se zlaćani konjak, glazba je tiho svirala ... a Silvestar je prekapao po njezinoj putnoj torbi. Upravo je iz torbe izvukao lijepo zapakirani paket .. i razmotavao ga! Modrobradi … prošaputala je Salome, nesvjesna da je Silvestra oslovila mrskim joj nadimkom. Modrobradi Silvestar naglo se okrenuo. U očima mu je iskrio zeleni plamičak dok joj se unosio u lice: A ovo, komu si ovo namijenila? Ugrizla se za usnu, do krvi, i uzvratila mu pogled. Kad već gledaš, pogledaj! U paketu je bila knjiga. Luksuzno opremljena Enciklopedija gljiva … i nožić … specijalni nožić za gljive, antikni nožić namjenjen pasioniranim gljivarima, nožić sa srebrnom ukrašenom drškom … i ceduljica. Pratila je pokret Silvestrovih usana dok je čitao tekst s ceduljice. Silvestre, sretan Ti rođendan, Jedni moj. Uvijek bih rado bila rujnica, sunčanica, krasnica koju ćeš Ti ubrati ... Salome. Ceduljica, nožić, knjiga … sve mu je ispalo iz ruku. Enciklopedija gljiva otvorila se na stranici s gljivama otrovnicama. Salome, oprosti … oprosti mi ... Van! Odlazi … sklanjaj mi se s očiju – viknula je i pokrila lice rukama. Frotirski joj je ručnik skliznuo s tijela i stajala je pred njim, potpuno naga. Posegnuo je za njom, no ona se izvila iz njegovih ruku. Odjurila je u kupaonicu i zaključala vrata. Stajao je pred vratima, uvjeravao je da se kaje, da će se promijeniti. Osluškivao je, no čuo je samo šutnju. Salome, izađi – rekao je. Otići ću, a ti zaključaj vrata. Ne bio želio da ostaneš u nezaključanom stanu . Izašla je, u do grla zakopčanom frotirskom ogrtaču. Nije ga ni pogledala dok je izlazio. Okrenula je ključ u bravi, čim je Silvestar prekoračio prag. … Sjedio je na pragu već više od sata i osjećao je, iako nije mogao čuti, njezino disanje s druge strane vrata. Salome, hoćeš li mi ikada oprostiti? Dugo je vladala tišina. A potom je Salome rekla: Možda i hoću … … kad obriješ bradu. ...i, da cijenjeno čitateljstvo ne bi spekuliralo ... hihih ovo je samo jedna od onih ... kad bi-ako bi priča ... Dodatak 1: ... uz dužnu ispriku svim bradatim čitateljima ... zbog eventualnih duševnih boli ... Kao kompenzacija: ZZ Top Gimme All Your Lovin' Pero i Đuro su cijeli dan drijemali pa su post objaviti oko ponoći. A ja odoh - u horizontalu ... Dodatak 2: ... eh, Sewen, conquest of paradise and triumph of hell ... I love You, također, prijatelju ... Forrest Gump? Da mi je barem više njegove dječje bezazlenosti ostalo ... |
- 17:11 - Komentari (43) - Isprintaj - #
When You Say Nothing At All ...
 Al. Antonov ne govori ništa samo takni mi usne ne gledaj, samo kapke mi poljubi ne slušaj te ludosti što šapćem Ti ih na uho ... ruke k sebi! pusti prvo da Te diram sanjam ljubim kušam ... srce da Ti slušam ... Dodatak: Wislawa Szymborska: Drinking vine (Pijući vino) He looked at me, bestowing beauty, Pogledao me, ljepotu mi darujući and I took it for my own. a ja je uzeh, kao da je moja. Happy, I swallowed a star. Sretna, progutah zvijezdu. I let him invent me Dopustih mu da me stvori in the image of the reflection kao sliku u odrazu in his eyes. I dance, I dance svojih očiju. Plešem, plešem in an abundance of sudden wings. u nedostatku iznenadnih krila. A table is a table, wine is wine Stol je stol, vino je vino in a wineglass, which is a wineglass u vinskoj čaši, a vinska čaša and it stands standing on a table je na stalku i stoji na stolu but I am a phantasm, no ja sam fantazam, a phantasm beyond belief, fantazam izvan svih vjerovanja a phantasm to the core. fantazam do srži. I tell him what he wants to hear— Govorim mu ono što želi čuti about ants dying of love o mravima koji umiru od ljubavi under a dandelion's constellation. pod maslačkovom konstelacijom. I swear that sprinkled with wine Zaklinjem se da će, poprskana vinom, a white rose will sing. bijela ruža zapjevati. I laugh, and tilt my head Smijem se i sagibam glavu carefully, as if I were testing pažljivo, kao da testiram an invention. I dance, I dance neki izum. Plešem, plešem in astounded skin, in the embrace zadivljene kože, u zagrljaju that creates me. koji me stvara. Eve from a rib, Venus from sea foam, Eva iz rebra, Venera iz pjene Minerva from the head of Jove Minerva iz glave Jupiterove were much more real. sve one bijahu stvarnije. When he's not looking at me, Kada me on ne gleda I search for my reflection ja tragam za svojim odrazima on the wall. All I see na zidu. No vidjeti mogu samo is a nail on which a painting hung. čavao na kojem visi slika. ... uz pozdrav  dandelions constellation Dinaji koja voli Szymborsku ... ... i Maslačkici , zbog konstelacije maslačaka koju Szymborska pominje ... Pjesma nad pjesmama ... ... još danas ... ... a k Peri i Đuri ... uđite na prstima ... hihih  |
- 00:01 - Komentari (19) - Isprintaj - #
26.04.2008., subota
Sitting, Waiting, Wishing ...
 photo by flickr sjedim, ležim, mislim, želim, bdijem, snijem ... ... kavu pijem.  Pero: Razvedrava se ... sunašce na vidiku!  Perin i Đurin blog Pjesma nad pjesmama ... ... još uvijek se piše ...  photo by flickr hihi Vitae uopće nisam pomenutu spravicu doživjela kao špijunku na vratima ... premda, sad kad si pomenula ... Ustvari, pošto sam trenutno u poziciji Sitting, Waiting, Wishing, prikovana za kuću, u spravici sam vidjela krovni prozorčić kroz koji mogu čežnjivo gledati kako jata nada mnom prelijeću, k'o divlje guske ... pa se veseliti nazivima gradova .... Ima opciju 'isključivanja', pa je pikni ... No, i tako ću 'kontrolore leta' ... hihih ... vratiti odakle sam ih uzela ... hihihi ... kad se njima poigram i kad se uspravim ...  animated eyes Subota: sunce i kiša ... |
- 06:20 - Komentari (19) - Isprintaj - #
25.04.2008., petak
masaža?
|
Pokazat ću filmić Peri i Đuri ... ... i 'Ćiri', kad stigne ... ... U međuvremenu, dodajte i vi koji stih ... Pjesmi nad pjesmama ... Ja već jesam: jutro se plavi a mi se još uvijek gledamo, osvjetljeni toplim, mekim svjetlom mirisne svijeće, koja je dogorjela sinoć, još uvijek sjaji svjetlost koja traje u nama, još uvijek strast sija i nježnost blista ... ... nama ni okrutno podnevno sunce ne može ništa i zavirite kod Pere i Đure  ... danas smo sjetni ... |
- 10:01 - Komentari (22) - Isprintaj - #
23.04.2008., srijeda
za dušu ...
 photo by filickr nije mi žao hektolitre vode proliti da bih mogla žedni vrt politi nije mi skupa boca najskupljeg vina kad je u pitanju neka gozba fina mojim mačkama ne manjka mlijeka uvijek im teče čitava rijeka nikad mi ruka nije zadrhtala kad sam u prašinu kapljice rakije prosipala ... za dušu ... ne žalim kapi, rijeke ni litre kad je ... ... za dušu ipak, ne znam zašto ni jednu suzu proliti ne mogu, zašto na licu mi vlada suša ... ... i onda kad boli me duša ...  Pero i Đuro: A mi? Svratite pa nas pogladite ... Perin i Đurin blog Dodatak 1: Zapitah život, šta je u njemu prastaro. Neko davni odgovori mi: bol je prastara. Vesna Parun. Bol je možda prastara, no boli kao da je u najboljim godinama ... thanks for upload, lazy ... baš godi ... Dodatak 2: Dinaja nas u svojem današnjem postu poziva na smijeh i osmijeh. Nije mi danas do smijeha ... a i osmijeh mi je nekako malaksao. Sa slanom tekućinom koja razgrađuje negativnu energiju, kako to veli draga Ignis , također ne stojim baš najbolje, ni danas, ni inače. A tebi, Ignis, mila, želim potoke i rijeke, tih lijepih suzica radosnica koje pominješ. Zapitah se, je l' mi to duša danas prazna, a ne samo križa bolna, kad mi se niti smije niti plače, niti osmjehuje? Zagledah se, u tu svoju dušicu, da provjerim ... Samo jedan sjetan osmijeh, kapljicama nekim orošen ... A za taj ste 'krivi' vi što svratiste na klupicu, s utjehom, osmjesima, savjetima, lončićem čaja i tople supe ... Svratiše čak ... ... i oni kojima čeljust bolno kljucka, eh Misko nek' prođe čim prije ... ... i oni s vrtoglavicom, čuvaj se Majstorice ... ... zalutala i moja draga ružičasta Djevojčica lutalica, valjda ne zadnji put, mila ... ... lijep pozdrav mi stigao i iz Japana, hvala Nihonkichigai ... a Sjedokosi čak i jastuk donio ... hihihi Da me leđa malo manje bole, svakog bih od vas, dragih prijatelja, pojedinačno pomenula. Oprostite oni koje nisam ... Hvala vam svima! Odoh sad, u horizontalu. Ova bol, za koju vele da je prastara, počinje se podmlađivati ... Pileću, s tankim rezancima, molim, Zmajčice ... ... a Đuro i Pero sve vas na klupicu zovu. Danas će oni biti domaćini, umjesto Rusalke.  Ako na klupici i Nekog, nepozvanog gosta, zateknete ... jednostavno ga zanemarite ... On i onako jedino mari dal' Rusalka mari ... Dodatak 3: ... Dodajte i vi koji stih ... Pjesmi nad pjesmama ... |
- 00:01 - Komentari (58) - Isprintaj - #
22.04.2008., utorak
vilinski krug ...
 fairy ring, photo by flickr iz Blata na Korčuli: Jedna je ženska nestala iz sela još kao malo dijete. Nakon dugo vremena se vratila i rekla da je bila s tetkama, a jedna od njih je bila kuma. iz Komiže: Priča se kako su nekoj ženi vile ukrale dijete i držale ga kod sebe nekoliko mjeseci. Tek tada se ta djevojčica vratila sama i znala je vračati, a bila je stara oko 6 godina. Kažu da mala samo priča o vilama. iz Plive, Bosna: Pripovijeda jedna baba da su je kad je malena bila odnijele vile i ranile je ljebom od trava. Tu su babu zvali vilenica. Iako su dani još bili hladni, u zraku je već osjećala mirise dolazećeg proljeća. Šetala je vrtnim stazicama, dodirivala pupove magnolije, još uvijek zaštićene kožastom navlakom. Na nekima je već pukla smeđa kožica i počelo izvirivati rumenilo latica. Sagnula se i uzela u šaku pregršt vrtne zemlje, mrveći je među prstima. Prinijela je prste nosu. Vlažna, rahla i crna, zemlja njezina vrta lijepo joj je mirisala. U uskoj gredici koja je obrubljivala travnjak, izdanci zumbula i narcisa podizali su sloj zemlje ispod koje su počivale lukovice, mesnati zeleni listovi, još uvijek sklopljeni i zagrljeni, bujali su prema svjetlosti. U travnjaku su, mjestimice, već cvjetale divlje tratinčice. Tanke nježne stabljičice s malim cvjetovima na vrhu. Srca tratinčica, okrugla i žuta, bila su okružena bijelim laticama. Šetala je svojim vrtom, osluškujući zvukove proljeća koje je dolazilo, slutila mirise koji će uskoro ispuniti vrt, u duhu čula zuj pčela i zamišljala treperavi let prvih leptira. Zagrlila je stablo stare kajsije, ispucalo i smolasto. Krošnju će uskoro prekriti ružičasta pjena proljetnoga cvata. I na tanušnim grančicama starih breza, što su se nadvijale nad njezinom kućom, već su izbijali zeleni lisni pupovi. Sjećala se djetinjstva, igara u vrtu u proljetnim danima. Kao djevojčica, u vrtu je provodila puno vremena. Voljela je zajedno sa svojom bakom, vještom vrtlaricom, promatrati kako biljke niču, rastu i cvjetaju. Zelenu je ruku naslijedila upravo od bake. Jer sve što bi baka posijala, niknulo bi i raslo. Bakine bi ruke uvijek mirisale na zelene biljne sokove. U mislima je mogla osjetiti taj miris vrtlaričinih ruku, osjetiti dodir bakinih dlanova i prstiju. Hrapave od vrtnog alata i od dodira zemlje, već smežurane i isušene od starosti, te su ruke bile tako nježne. S istom su nježnošću dodirivale mlade biljke, štenad i tek okoćene mačiće, pse lutalice, ružine latice i obraze svojih unučica. Zažmirila je. Ponovo je vidjela bakino lice i čula njezin glas. A sad će Morana sa zimom otići ... a Jarilo i Vesna samo što nam nisu stigli ... Zeleni će se Jaro s vilama sestricama pozdraviti... Vile će ga cvjetnim vijencem okititi, bijelim plaštom ogrnuti ... Ide Jaro bos po svijetu, nevjestu Maru traži ... On od Mare ište zlatnu jabuku ... Bakine su je priče uvodile u vilinski svijet. Tu je Baba Jaga živjela u kući na kokošjim nogama, rusalke - bogunke izranjale su iz jezera, šumnjače jahale na šumskim jelenima, oblakinje sjedile na bijelim oblacima. Baka joj je bila i travarica, znala je tajne poljskih ljekovitih trava i šumskih bobica, pa je svoje unuke, i stariju i mlađu, vodila u skupljačke pohode u polje i na rub šume. Brale bi kamilicu, koprivu i mladi maslačak, skupljale list bokvice i bazgov cvijet, borovice i šumske jagode. Baka bi im pričala o brusnicama i kalinama iz zavičaja svojega djetinjstva. Smrvila bi među svojim zelenim prstima list hajdučice i dala im ga pomirisati. U šumi bi im pokazala gljive vilovnjače što rastu na mjestima gdje su vile svoj ples plesale. Svijet je nekoć, dok su ljudi bili dobri, bio pun vila ... pričala je baka, dok su unuke sjedile kraj nje, na šarenom pokrivaču, prostrtom pod stablom na rubu šume. Vile su ljudima pomagale polja žeti, travu kositi, korov pljeviti. No, ljudi iznevjeriše vile te one odoše u vilinsku zemlju. A one rijetke što su još ostale, od ljudskog se pogleda skrivaju i samo rijetkima ukazuju .... Kraj potoka su zajedno s bakom, na vrbove grančice povezale šarene krpice, rusalkama u čast. Jer rusalke tu u potoku žive, na dnu, u kristalnom dvorcu. Nekada je, u svakom potoku, rijeci ili jezeru živjelo zajedno po tri, sedam, devet ili jedanaest rusalki. Noću bi na obalu izlazile, po livadi plesale, pjesmom smrtnike dozivale. I one odoše u vilinsku zemlju. No, možda je koja ipak još ostala. Ona je vjerovala kako je njezina baka Vilenica, Vraćilja, ili Šapćalica, vilinska posestrima. I kako je baka upravo od vila sve to o ljekovitim travama naučila. A kad bi se ona ili njezina sestrica razboljele, baka ih je liječila čajevima. U bakinom kuhinjskom ormaru, u vrećicama od bijeloga platna i u staklenkama, mirisale su trave. A baka je za svaku boljku spremala samo njoj znanu ljekovitu mješavinu. ... Toga je ranog proljeća, kad joj je bilo sedam godina, kradomice od bake i majke, bosa vrtom hodala i pred kućom gazila jarkom punim ledene vode. Predvečer je buknula vrućica, jaka je upala zahvatila oba plućna krila. Gorjela je i buncala, na rubu svijesti. Nije osjećala bakinu ruku na čelu, niti je čula glas starog obiteljskog liječnika koji je došao u kućnu posjetu ... Nije bila u svojoj postelji već na obali jezerca, na rubu smaragdno zelene šume, ogledajući se, zajedno s oblacima, u bistrom jezerskom ogledalu. Odjednom, bijela se dugoprsta ruka pomoli iz vode i povuče je na dno. Na prijestolju od staroga panja sjedila je vilinska kraljica, okružena s osam vilinskih pratilja. Plovooke i dugokose, svaka s vijencem drugih cvjetova u kosi. Jednoj glavu kruni vijenac od plavih perunika, a druga je žute irise uplela u kosu ... Treća je splela vijenac od zlatica, pa izgleda kao da je krasi kruna. Četvrtoj su plavi nezaboravci istakli plave oči, a peta je sva u tratinčicama ... Šesta i sedma u svoje su vjenčiće uplele raznoliko livadsko cvijeće pa im se vjenčići lijepo šarene. Osmoj je vjenčić od narančastih zvjevalica ... Jedino deveta, vilinska kraljica, nije nosila vijenac od livadskih cvjetova. Teške čaške bijeloga lopoča blistale su joj u kosi poput raskošne krune ... Vile su joj prilazile redom i darivale je: listićem stolisnika za ozdravljenje, cvijetom nevena za dugu mladolikost, smiljem i bosiljem za miris u kosi, čestoslavicom za skromnost, laticama divlje ruže za rumene obraze, kupinom za jaku i vrelu krv, koprivinim listom za otpornost, pelinom, da bolje životnu gorčinu podnese ... I nezaboravkom, da ih ne zaboravi ... ... Šetala je toga proljeća svojim vrtom. U njezinim je žilama krv brzo i toplo kolala, poput probuđenih sokova pod korom bijele breze. Osjećala se kao rusalka, spremna izroniti s dna jezera i krenuti Željenom u susret. Ugledala je stručak nezaboravka u travi. I tada se sjetila svoga susreta s vilama, jednoga proljeća, kad bijaše djevojčica, onog proljeća kad ju je upala pluća umalo zauvijek odnijela u vilinski svijet.  photo by flickr P.S. Spojih odlomke iz Roseine priče i priče o Jani, ribarevoj kćeri ... dodadoh sjećanje na jedno davno proljeće i malo čežnje za mojim Gljivarom ... hhihi ... I tako nastade ova priča ...  photo by rusalka Đuro i Pero: A mi vam pričamo kako je to bilo kad nas je Ančica prvi puta odvela u Rusalkin vrt ...  Perin i Đurin blog Dodatak: Tamoya Sanshal : Baba Jaga ?! :) Ru: Baba Jaga na ruskom i poljskom, Ježi Baba, na slovenskom i slovačkom, u nas Baba Roga ... Poznajem je iz bakinih priča, u poljskoj- ruskoj verziji, jer moja je baka Aurela rođena u Poljskoj a odrasla u Ukrajini. Baba Jaga (od Jadwiga, Jagusia, Jagna, Jadzia ... ) je starica čudesnih moći koja živi u šumi u kućici na kokošjim nogama. Kućica može trčati, a Baba Jaga letjeti. Na metli, dakako, pri čemu njezina metla briše trag koji ostavlja. U Baba Jaginu kućicu nije lako ući, jer ključanica brave puna je oštrih zuba, a moraš znati i 'lozinku' koja glasi: Okreni leđa šumi, a lice meni okreni ... Ni sama baba Jaga ne usuđuje se kroz vlastita vrata ulaziti i izlaziti, nego koristi dimnjak. Priroda babe Jage je dvostruka: ona je vještica, no ponekad je i zaštitnica i savjetnica. A vile i vještice ... ... često su sestrice ... hihihi  Baba Yaga Emerson Lake & Palmer - The Curse Of Baba Yaga ... a Tebi, Tamoya Sanshal, najljepše čestitke za objavljivanje rukopisa ... |
- 00:01 - Komentari (26) - Isprintaj - #
21.04.2008., ponedjeljak
Fortune Teller ...
 Van_Velsen_Fortune_Teller Prvi put mi je pozvonila na vrata prošle jeseni. Oniža, punija, postarija, tamnih prodornih očiju, odjevena u šarenu suknju i zabrađena šarenom maramom. Ne prosim, gatam ... A ti daj nešto, a i ne moraš, ako nemaš ... Rekoh joj da gatanju ne vjerujem, al' nek pričeka časak. Dadoh joj sitnu novčanicu i jabuku. Ugledala je bosiljak u glinenom loncu, uz vrata. A ti si to bosiljak posijala? upitala me. Otkidoh grančicu, nek' joj miriše uzput. E, kad si me tako počastila, mogle bi nas dvije sad popiti jednu rakiju, tu na pragu. Nasmijah se, donesoh dvije čašice lanjske erdutske šljive. Ona je iz svoje prosula dvije tri kapi na zemlju, za dušu ... A da ti ipak gatam? Već si mi platila ... Pružih joj dlan, nisam željela pretvoriti je u prosjakinju. Moj se bijeli dlan izgubio u njezinoj velikoj tamnoj i vreloj ruci. Ti ljubiš nekog ... ljubiš jako ... A on je negdje daleko ... al' će ti doći, za tri dana i tri noći ... Čekaj ga, čekaj ... Od tada povremeno svrati, pozvoni na vrata, pa mi gata. Platim joj ... i jabuku dodam. I rakiju popijemo, na pragu. Sad već i ja prolijem dvije tri kapi na zemlju. Za dušu. Dođem ja češće, veli. Al' tebe ne bude, pa odem. Nigdje me rakijom ne počaste. Najčešće mi ne daju ništa, ni čašu vode. Ajd' sad sasrećom. Doći ću opet. A i On će ti doći. Čekaj ga, čekaj ...  P&Đ: A mi pričamo o putnoj košari i erdutskim vikendima. U erdutskoj je vikendici uvijek zanimljivo, haj'te s nama ... Perin i Đurin blog. |
- 00:01 - Komentari (22) - Isprintaj - #
20.04.2008., nedjelja
oblaci ...
 Wislawa Szymborska, Chmury (Oblaci) I’d have to be really quick Moram biti stvarno brza to describe clouds - da bih opisala oblake a split second’s enough oblacima je i trenutak dosta for them to start being something else. da promijene oblik. Their trademark: Njihov je zaštitni znak: they don’t repeat a single nikada ne ponavljaju ni jedan shape, shade, pose, arrangement. oblik, sjenu, pozu, raspored. Unburdened by memory of any kind, Neopterećeni bilokakvim sjećanjem they float easily over the facts. oni lebde s lakoćom iznad činjenica. (...) Let people exist if they want, Nek ljudi postoje ako im je volja and then die, one after another: nek' potom umru, jedan za drugim: clouds simply don't care oblaci jednostavno ne mare what they're up to što se to zbiva down there. tamo dolje. And so their haughty fleet Oni sujetno prelijeću cruises smoothly over your whole life glatko klizeći nad tvojim životom and mine, still incomplete. i mojim, još uvijek nedovršenim. They aren't obliged to vanish when we're gone. Oni ne moraju iščeznuti kad nas nestane They don't have to be seen while sailing on. njima ne treba ničiji pogled dok dalje plove.  Pero: Nebo se razvedrava. A Rusalka je još uvijek sumorna, čita poeziju ... Čita, piše i ... uzdiše. Ako se ubrzo ne razvedri, pozvat ćemo njenu sestricu Ančicu, da je izgrdi i dovede u red. Đuro: Pustite Rusalku, 'ajte k nama, imamo zanimljivu priču ... A oblake nećemo ni pominjati ... Perin i Đurin blog Dodatak: nedjeljni dan ...
. |
- 00:01 - Komentari (22) - Isprintaj - #
19.04.2008., subota
Kod Rusalke ništa novo ...
Pero: I dalje uzdiše i ruže miriše ... Đuro: Dođite radije k nama na ... Perin i Đurin blog.  |
- 00:01 - Komentari (38) - Isprintaj - #
17.04.2008., četvrtak
today ...
 eh, Srce Moje, kako preživjeti ... ... od jučer do sutra ... eh, Srce Moje, zastani, kucati prestani... ... od rastanka do susreta ... P.S. Nothing Twice (Ništa dvaput), Wislawa Szymborska ... (...) A rose? A rose? What could that be? Ruža? Ruža? Što bi to moglo biti? Is it a flower or a rock? Je li to cvijet il' stijena? Why do we treat the fleeting day Zašto gledamo na prolazeći dan with so much needless fear and sorrow? s toliko nepotrebnog straha i tuge? It's in its nature not to stay: Priroda je dana da ne potraje Today is always gone tomorrow. Danas uvijek sutra postaje. With smiles and kisses, we prefer S osmjesima i poljupcima, težimo to seek accord beneath our star, za akordom tragati pod zvijezdama although we're different (we concur) iako drukčiji smo (mi, sazvučje) just as two drops of water are. ipak samo dvije kapi mi smo.  photo by flickr: two raindrops in spider web ... hvala Ti što si me podsjetila, Dinaja . |
- 23:59 - Komentari (25) - Isprintaj - #
16.04.2008., srijeda
ruža ...
|
nježno ružičasta, ozarena, rascvjetana, mirisna ... blista. ruža. danas još grije je toplina Tvoga pogleda, a sutra već rastanak će ružičaste latice zaplavit' ... al' sutra je daleko, Jedini, vremena imamo vječnost čitavu ... ... vremena dovoljno da Ti i ja cijeli buket obojimo u ... ... crveno ... P.S. Za one koji nisu primijetili novi link u boxu: Dva za jedan, Perin i Đurin blog! Vidi, Rusalka, Miskova Lori ima svoj Bubilo blog , i Finica ima svoj ježevblog, a mi? ... Gnjavili su me dok konačno nisam kapitulirala ... Eto konkurencije jezercima ... hihihi |
- 23:59 - Komentari (14) - Isprintaj - #
15.04.2008., utorak
kiša pada, trava raste ...
|
- 23:59 - Komentari (24) - Isprintaj - #
možda, u suton ...
 Sunset možda, u suton možda, na kraju dana možda, pri kraju puta možda, na izmaku ljeta možda, na kraju svijeta ... možda, suviše kasno? možda, Jedini, možda ... možda smo trebali se mimoići nasmiješiti u prolazu sjetno živjeti dalje mirno, spokojno i sretno? možda, Jedini, možda ... možda u smiraj života nismo trebali buditi nemir možda smo trebali stariti spokojnije, ljubiti se opreznije, u skladu s prvim mrazom u kosi? možda smo ljubav posljednju trebali, k'o prve mačiće, baciti u vodu ... ... pa nek je voda nosi ... možda, Jedini, možda ... a možda, u topli suton kad rumena svjetlost put nam pozlati kad strast nam opet mladost vrati u topli suton kad smo skupa sva su ta pitanja suvišna i glupa ... možda je ljubav od nas mudrija bila sva naša MOŽDA u DA je pretvorila ... |
- 09:05 - Komentari (16) - Isprintaj - #
13.04.2008., nedjelja
Posljednje svitanje ...
 Prvo je s noćnoga neba nestao Mjesec. A zatim je, iz noći u noć, nebo postajalo siromašnije za nove i nove zvjezdane konstelacije. Male su crne rupe počele svoj nezasitni pohod, noći su bivale sve tamnije, a dani sivlji. U podzemnoj komori, duboko ispod zemljine površine, negdje na nekoj skrivenoj točci u podzemlju, unutar granica Zemlje šupljih sireva i točnih satova, sat je počeo otkucavati posljednje trenutke Svijeta. Političari i Znanstvenici shvatili su da mogu … i odlučili su da žele, ne pitajući nikoga. Odlučili su simulirati uvjete koji su vladali u milijuntinki prve milijuntinke sekunde od trenutka stvaranja svemira, od trenutka Velikog praska. Bili su uvjereni kako će sve moći zadržati pod kontrolom, ali nisu u tome uspjeli. Uzde su im se istrgle iz ruku i Svijet je počeo galopirati prema svojoj propasti. Vijest je prasnula u javnost kad je više nisu mogli skrivati, kad su se kratkotrajuća iščezavajuća stanja počela pojavljivati sve češće, pa su postala vidljiva svima. Tada je već bilo prekasno, tada je bilo samo pitanje dana kad će se male crne rupe potpuno oteti nadzoru, početi okrupnjavati i na kraju usisati materijalni svijet. Propast svijeta, koju su kroz vjekove najavljivali proroci i propovjednici, bila je pred vratima. Te je večeri, u večernjim vijestima, spiker profesionalno neutralno, izrekao posljednju vijest: Sutra će svanuti posljednje jutro. Sutrašnji će dan biti posljednji. … Pomislila je na ironiju slučaja. Naime, dan prije noći u kojoj je Mjesec nestao s neba, dan prije no što je počeo početak kraja, Aurora je, predajući studentima o probabilističkim i neprobabilističkim uzorcima, tvrdnju o nepostojanju stopostotne sigurnosti ilustrirala opaskom: Ništa nije sigurno, sve je samo vjerojatno, pa i to, na primjer, da će svanuti sutrašnje jutro… A tada se vjerojatnost sutrašnjeg jutra odjednom počela smanjivati ... Proces sudara protona, započet u tajnoj podzemnoj laboratoriji proizveo je kratkoživuće čestice, a procjena kako će ljudi uspjeti sačuvati kontrolu nad tim procesom pokazala se pogrešnom. U svemiru se događaju razmjene vrlo velikih energija i vrlo violentni procesi, razmjerima neusporedivi s našim sićušnim pokusom - zavaravali su se Znanstvenici, požurivani od nestrpljivih Političara. Kad je Svijet počeo nestajati, i jedni i drugi još uvijek su tvrdili kako mogu ponovo uspostaviti kontrolu, zaustaviti nezaustavljiv proces. No, ubrzo je postalo izvjesno da su nemoćni. Kraj Svijeta ubrzano se približavao. Tada to više nisu mogli tajiti. Vijest je objavio, obraćajući se svojim građanima ali i građanima svijeta, predsjednik najmoćnije svjetske sile. Pozvao je na staloženost, održavanje reda i mira, bojeći se panike koja bi i prije stvarne propasti mogla Svijet pretvoriti u bojište i razbojište. No, stvari se nisu razvijale onako kako su to sociolozi, psiholozi, analitičari i političari predviđali. Tih posljednjih dana, dok se Svijet približavao svojem kraju, nije bilo velikih protesta, nereda, pljački, ni izbjegličkih kolona na cestama. Sve se nastavilo događati, kao da se ne događa ništa izvanredno. Nije se imalo kamo pobjeći, ljudi još uvijek nisu mogli odletjeti na neki drugi planet a svoj vlastiti su upravo prokockali. Začudo, nije bilo panike. Automatski, poput navijenih dječjih igračaka ili kutijica koje sviraju dok se opruga ne odvije do kraja, ljudi na svim kontinentima nastavili su obavljati svoje svakodnevne rutine, nadajući se kako će uspjeti odagnati kraj ako održe privid normalnosti. Čak se i broj zločina smanjio, utihnuli su lokalni ratovi, promet se prorijedio, na cestama je bilo sve manje sudara. I Aurora je nastavila održavati predavanja. Amfiteatarska je dvorana bila puna i Aurora je, čudeći se što ne osjeća tugu, gledala u ta mlada lica koja nikada neće ostariti. Sada, pošto je saslušala posljednje vijesti i ugasila televizor, prisjećala se lica svojih studenata, shvaćajući da neće ponovo vidjeti ni jedno od njih. Sutrašnji dan, taj posljednji dan, subota je. Može ostati kod kuće. Kad je spiker izgovorio posljednju vijest, Aurora je istog trenutka počela razmišljati o tome kako će ona provesti taj posljednji dan, posljednji dan za nju i za čitavi Svijet. Nije razmišljala dugo. Ona je, i prije no što je kraj postao izvjestan, znala kako bi željela provesti dan, kad bi znala da joj je to zadnji dan života. Jedino nije bila sigurna - da li da sutra prijepodne opere prozore i pokosi travnjak? Učinit će to, no prije toga će, već ujutro, otići k sestri, na kavu. Prisjetit će se zajedničkog djetinjstva, potom još malo sjediti šutke, držeći se za ruke … A onda će poljubiti sestru i njezine kćeri, rukovati se sa šogorom i polako krenuti kući. Ručak ću skuhati večeras – pomislila je. Tako ću imati slobodno prijepodne za posjet sestri, pranje prozora i košnju travnjaka … a ručak ću samo dovršiti kad On stigne. Moći ću putovati brzo, ceste su već danas bile gotovo prazne, vidio sam u Dnevniku. Imat ćemo cijelo poslijepodne, večer i cijelu noć … rekao je kad ju je nazvao, koju minutu nakon što je u večernjim vijestima bila objavljena posljednja vijest. Imat ćemo čitavu jednu vječnost, zajedno – pomislila je sa smiješkom. Bit će to susret koji će potrajati vječno. Više neće biti ni jednog rastanka. … Prozori su blistali a miris svježe oprane zavjese miješao se s mirisom pokošena travnjaka. Proljetna je toplina uspjela potrajati unatoč tomu što je Sunce posljednjih dana sjalo nekako mutno i prigušeno. Bližilo se podne, a podnevna je svjetlost dobila nestvarnu mekoću, pa je svijet izgledao ljepši no ikad, tom svjetlošću okupan. Aurora je posljednjeg dana ustala rano. Nije željela propustiti posljednje svitanje. Ogrnula je tanki svileni ogrtač i bosonoga izašla u vrt. Prije no što su prve zrake sunca zablistale u kapljicama rose na vlatima trave, obišla je svoje malo vrtno kraljevstvo. U vrtnim su jezercima šumile fontane, cvjetovi lopoča već su počeli otvarati latice, zlatne su ribice doplivale na površinu vode, proseći hranu. Sjela je na vrtnu klupicu sa šalicom kave i cigaretom u ruci. Gledajući posljednje svitanje, Aurora je pomislila kako nikada do tada nije tako intenzivno osjećala samu sebe, svoje tijelo, svoju misao, svoje emocije, dok je cijelim svojim bićem očekivala dolazak Onoga kojeg je ljubila. Toga posljednjeg prijepodneva Aurora je stigla je popiti kavu sa sestrom i uraditi sve planirano. Čak je i stol postavila i ručak servirala, koji tren prije no što je On stigao. Dok su ručali, nisu razgovarali o propasti Svijeta, nisu pominjali kraj, sjećali su se svojeg prvog susreta i početka svoje ljubavi. Aurora bi inače, kad bi ručala s Njim, posuđe ostavljala neoprano, ne želeći izgubiti ni jedan zajednički trenutak. No, poslije ovog posljednjeg ručka, oprali su posuđe zajedno. On je spretno uzimao vrele, mokre tanjure iz njezine ruke, brisao ih i odlagao u kuhinjski ormarić. Čudila se otkuda On nepogrješivo zna gdje što treba odložiti, iako nikada ranije te ormariće nije otvarao. Znaš što – rekao joj je kad je sve posuđe bilo oprano i spremljeno – do vikendice je manje od sata vožnje. Rado bih s Tobom pogledao zalazak sunca, na obali Dunava. Uz put su se na cesti mimoišli sa svega dva vozila. U jednom je bio mladi par a u drugom čitava velika obitelj. Dok su mimoilazili karavan u kojem je žena sjedila kraj muža, a djeca na zadnjem sjedištu, Aurori je kroz prozor veselo mahnuo plavokosi pjegavi dječak. Šumskim su se puteljkom spustili do obale. Pješčani sprud, vrbe koje se nadvijaju nad vodu, odsjaji sunca i ptičji cvrkut. Bilo je baš kao kad su na tome mjestu bili zajedno, prošloga ljeta. Na trenutak joj se učinilo da se na pijesku još uvijek ocrtavaju njihove bose stope. Nisu govorili ništa, držeći se za ruke, pogledom su pratili sunčev trag koji se rumenio riječnim tokom, zablistao posljednji put i ugasio se. Htjela bih umrijeti u Tvojem naručju, u svojem krevetu – rekla mu je. Zagrljeni, popeše se do vikend kućice, zaključaše je i smijući se tom besmislenom činu, ukrcaše se u automobil. Cesta je bila prazna i mračna, ni jednog vozila. U većini kuća uz cestu prozori su svijetlili, ljudi su večerali i spremali se na počinak. Nisu bili gladni, njih dvoje, no ipak su, kad su se vratili kući, sjeli za stol. Uz bocu vina grickali su sir i bademe. I slušali Bacha, Uder the Stars. Sjedili su tako blizu jedno drugome da su se dodirivali. I pili su iz jedne čaše, kao onda kad su se prvi puta sreli, na jednom skupu, kad joj je on ponudio svoju čašu, pošto je ona svoju nespretno razbila. Kad su popili posljednji gutljaj, kad je glazba utihnula, Aurora je čašu odložila u sudoper u kuhiji. U zdjelicu svojih mačjih ljubimaca istresla je njihov posljednji obrok. Posljednji je put pogladila sjajnu dlaku, zagrlila vižljasta mačja tijela ... i zatvorila vrata kuhinje. On ju je čekao, stojeći na vratima otvorenim prema vrtu. Poljubili su se tu, na pragu, pod nebom na kojem više nije bilo zvijezda i zagrljeni krenuli u postelju. U njihov posljednji zagrljaj slila se sva strast i sva nježnost svih njihovih susreta. Svijet je za njih na trenutak nestao, i prije svojeg stvarnog nestanka. Postojala su samo njihova tijela, sjedinjena bliskošću koja je bila dublja od tjelesnog dodira. Aurora je osjetila kako se zemlja još jednom, posljednji puta, pod njima izmiče. Ostali su zagrljeni, ona s glavom na Njegovim prsima. Čula je kako mu disanje postaje duboko, zaspao je. Aurora je puhnula u svijeću koja im je gorjela kraj uzglavlja i ponovo položila glavu na Njegove grudi. Dok je tonula u san, posljednji zvuk koji je čula bilo je kucanje srca. Nije mogla razabrati čuje li to Njegovo ili svoje srce. Otkucaji su nam se konačno slili u savršeno sazvučje …. pomislila je. I to je bila Aurorina posljednja misao, tik prije svitanja zore koja nikada neće svanuti.  Bach, Under the Stars P.S. Link koji je Misko ostavio na Dinajinu blogu odveo me do teksta Kraj fizike ili kraj svijeta. Pomislila sam: Gdje bih i kako ja željela dočekati posljednje svitanje ... ... i tako je nastala ova priča ...
Novo je jutro, na sreću, ipak svanulo ... |
- 23:59 - Komentari (31) - Isprintaj - #
12.04.2008., subota
sretno!
 Christensen: Bride U životu bijah samo na dvije svadbe. Na sestrinoj i nećakinjinoj. Otići ću na samo još jednu, kad se bude udavala moja druga nećakinja. Imam fobiju od svadbi, možda zato nikad nisam otišla ni na svoju ... hihih Ipak, mila, danas sam na Tvojoj svadbi. K'o nevidljiva vilinska djeveruša ružinim Te laticama zasipam, dok izgovaraš Da, ljubavi i životu, u ovom trenutku, tu na obali mora. Hvala na pozivu, mila. Želim Ti svu sreću svijeta ... Beethoven - Romance in F  |
- 17:45 - Komentari (49) - Isprintaj - #
11.04.2008., petak
užurbano poslijepodne, kišno prijepodne ...
|
Vratila sam se s posla prilično kasno i odmah izišla u vrt. Uz moje 'pomoćnike' uspjela sam obaviti ono najnužnije, planirano za danas: sadnju i presađivanje. Nekoliko fotki za one kojima se ne otvara slide show .. Moji pomoćnici ...  Lončanice za prozor ...  Mali jagodnjak ...  Novo vodeno bilje za mali močvarni vrt ...  Vodene žabe položile su jajašca, bit će punoglavaca ...  Da vidimo što je sve uradila!  Nek' svi koji prođu vide kako nam je vrt lijep ...  U očekivanju večere ...  Čeka nas još puno posla, a sve moramo dovršiti do vikenda jer planiramo otići i do erdutske vikendice, s Ančicom, Miroslavom i njihovim pinčerom Jackyem. Pošto su i nećakinja Jeca i njezin mužić Dragan kupili Škodu, moći će se u dvoja kola povesti cijelo društvo: još i Sanja, pa baka Zora, a možda se pridruži i Sanjin dečko Kova ... Ne znam hoće li ići i Jecina ćukica Lea. Ako ide i Lea, Pero i Đuro ostat će kod kuće ... Jer Lea je jako živahna pa bi bilo teško nadzirati cijelo pseće - mačje društvo ... Dakako, naša vikendaška erdutska obiteljska roštiljada ovisit će o tomu hoće li ili neće padati kiša.  A kiša i hoće ... i neće ... Dodatak 1: oblačno subotnje prijepodne ... ... kiša hoće .... 
Uz to, moja se draga sestrica razboljela: bronhitis, visoka temperatura. Ozdravi što prije, Ančice.  Ostajemo kod kuće, brisati prašinu ... :-( A Đuro je već počeo ... Dodatak 2: Draga Aquaria , odat ću ti tajnu ... Jedan od njih stanuje u mojem vrtu.  ... a Tebi veliki poljubac, za prekrasnu priču koju si ispričala ... |
- 00:01 - Komentari (43) - Isprintaj - #
10.04.2008., četvrtak
bratska 'sličnost' ...
|
Pero i Đuro su mačja braća. Pronađeni na smetlištu i othranjeni na dudu, k meni su stigli kad su prohodali i progledali, a do tada se o njima brinula moja sestrica koja ih je i pronašla. Iako braća, Đuro i Pero su vrlo različiti, gotovo po svemu. Đuro  Pero  Pero je dugonog i vižljast, a Đuro obliji i 'temeljitiji'. Dok Đurica sjedne uz zdjelicu i ne miče se dok se ne najede, Perica pojede zalogaj, protrči uokolo, pa se vrati po sljedeći. Iako su obojica zaigrani i vrlo spretni, Đuro je smireniji, dulje spava i češće miruje. On je sporije savladao sve vještine nego Pero, kasnije progledao i prohodao, no potom je u ponečemu i pretekao brata. Sad je Đurica, kojeg je Onaj koji mi je drag prošlog ljeta u Erdutu morao skidati s krošnje, vještiji penjač od Pere. Zrkastog Peru mnogo je lakše prevariti i namamiti unutra, a Đurica je puno 'prefriganiji'. Pero svaki čas dotrči k meni i dodiruje me šapom tražeći maženje. A Đuro se uvali u krilo pa me gura glavom čim ga prestanem gladiti. Pero je sklon izazivanju, a Đuro dugo trpi, no kad se razljuti ... Pero srlja, a Đuro je oprezniji. No, kad nešto namisli, teško ga je od toga odvratiti. Pero će prije sklopiti prijateljstvo s nekim od mojih ljudskih posjetitelja, a Đuro je podozriviji. Obojica su jako privrženi jedan drugomu, pa često sve rade zajedno. Narasli su, pa sad ponekad ima problema kad istovremeno žele u svoj mačji toalet ili bi obojica sjedila meni u krilu. Iako se druže s ostalim mačkama iz naše mačje obitelj i s mačkama iz susjedstva, ipak su najviše upućeni jedan na drugoga. Nisu zaboravili ni svoju pseću 'dadilju', sestrinog pinčera Jackya, pa mu se uvijek iznova razvesele kad nam dođe u goste.
|
- 00:01 - Komentari (37) - Isprintaj - #
08.04.2008., utorak
vilinska logika ...
|
... Nad jezercima je upravo počela padati. Kiša, blagotvorna ... proljetna. Pa je ova vila zaključila kako je najbolji trenutak za pjesmu. Kojoj je naslov: A day without rain ... hihihi Dodatak: popodnevna kupovina ... ... u međuvremenu sam, s mojim dragim šogorom i sestricom, bila u Baumaxu i Petshopu. Potrošila cijelo malo bogatstvo na vodene biljke, hranu za ribice, mačje delicije. Doteglili smo i pola tone ... hihi ... zemlje za lončanice. A Pero i Đuro dobili su novi krevetac jer su svoju košaru prerasli. Pero se odmah uselio, a Đuro se nešto duri, na hladnjaku. No, ne sumnjam da ću ih ujutro obojicu zateći u novom krevetcu.   |
- 15:51 - Komentari (42) - Isprintaj - #
04.04.2008., petak
A Red, Red Rose
 A Red, Red Rose Robert Burns ------------------------- O my luve's like a red, red rose, ljubav je moja poput crvene ruže That's newly spung in June: što rascvjetava se u junu O my luve's like the melodie o, ljubav moja je poput melodije That's sweetly play'd in tune. slatkog i skladnog tona As fair art thou, my bonie lass, lijepa poput tebe, moja djevo So deep in luve am I; o, kako te ljubim And I will luve thee still, my dear, i ljubit ću te, draga Till a' the seas gang dry. dok mora ne presuše Till a' the seas gang dry, my dear, dok mora ne presuše, moja draga And the rocks melt wi' the sun: i stijene se ne rastoče na suncu And I will luve the still, my dear, a ja ću te još uvijek ljubiti While the sands o' life shall run. i kad pijesak života isteče And fare thee weel, my only luve! dovidova, ljubavi moja jedina And fare thee weel awhile! dovidova, na koji čas And I will come again, my luve, a ja ću ti opet doći, moja ljubavi Tho' it were ten thousand mile! pa makar prešao tisuću milja! A red, red rose, sung by Andy M. Stewart ljubav je moja ruža crvena ... uz Tebe diše za Tobom uzdiše Tebi miriše Jedini ...  sunčana nedjelja ...
plavim nebom oblak putuje, na vjetru se njišu sunovrati, rumene se cvjetovi magnolije, zlatnoj se zlatici latice zlate ... a ja, Ljubljeni, uzdišem i mislim na Te ...  Već stigoše, Vitae ... glasnici lakokrili, s Tvojim pozdravima ... Poslat ću ih natrag, do Tvojeg plavog žala, s poljupcem ... i laticama magnolije ... Dodatak: ... za Danielu  photo by flickr ... eh, Pikulice, ... trenutno i ja pravim svoju malu 'privatnu maglu' ... Lijepo ublažava oštre rubove stvarnosti, no samo nakratko ... Strpimo se obje, mila, sunašce će sinuti opet ... hihih Stare polskie tango: 'Jednego serca chcę !' ... a pjevač se, tako prigodno, zove Mieczysław Fogg (fogg - magla) ... |
- 00:01 - Komentari (59) - Isprintaj - #
02.04.2008., srijeda
porculansko srdašce ...
 krhko je i malo, na dlan bi stalo i razbit' bi se moglo ako suviše stegneš prste ... ... ono je od takve vrste. |
- 23:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #
01.04.2008., utorak
Succuba
|
Još kao dječak Antonio je odlučio oploviti svijet, vidjeti daleke egzotične krajeve, upoznati udaljene gradove o kojima je do tada samo čitao, samo sanjario. Kad je brod na koji se kao mornar ukrcao pristao u prvoj velikoj luci, pojurio je na obalu željan upiti sve mirise, okusiti sve okuse, razgledati sve vizure, utopiti se u atmosferi tog velikog lučkog grada. Ajde, mali, pa nisi valjda turist, narugao mu se Mario, stari iskusni mornar s kojim se sprijateljio. Prvo ćeš s nama u krčmu. Red je da častiš i napiješ se do besvijesti. I da povališ nešto … he he he … Krčma je bila puna mornara s različitih brodova. U zadimljenom prostoru treštala je glazba, svjetla reflektora sjekla su mrak, čuo se žagor različitih jezika, na šanku su se točile rijeke viskija, vina, piva i ruma. No, pogledi muškaraca oslonjenih o šank, muškaraca koji su se upravo iskrcali s brodova gdje su proveli duge usamljeničke dane, nisu bili uprti u čaše. Svi su pogledi bili uprti u Nju. Duge vatreno crvene kose, vitka i gipka poput srebrne zmijice, uvijala je nago tijelo u ritmu glazbe, a tamnozelene su joj oči bez snebivanja i stida lovile užagrene muške poglede. Klizila je vješto, u svojim vrtoglavo visokom srebrnim potpeticama, po uglačanom drvetu šanka, a zatim bi čučnula pred muškarcem čiji je pogled žario najželjnije. Grube bi muške ruke, podrhtavajući, ugurale novčanicu u njezin duboko izrezani grudnjak ili u rub minijaturnih tangi koje su više otkrivale no skrivale. Antonio je osjetio kako i njegov pogled počinje crveno žariti dok je putovao tim izazovnim tijelom. Bio devetnestogodišnjak i začudo, bio je još djevac, premda se pred prijateljima iz posade hvalio svojim ljubavnim iskustvima. Sad se istodobno i pribojavao i priželjkivao da se Njezin pogled zaustavi na njemu, da ona i pred njim čučne izazivački, šireći koljena. Ako to učini, bit će spreman ugurati u njezine gaćice ne samo sav novac koji posjeduje već i svoje uzdrhtalo srce. A kad je ona stvarno čučnula pred njim, uz bučno navijanje mornara iz njegova društva, Antonio se skamenio, zacrvenio, spustio pogled, ruke su mu toliko drhtale da nikako nije uspijevao zataknuti novčanicu u rub njezinih tangi. Obuhvatila mu je bradu rukom i pogledala mu u oči. Crne su joj se zjenice raširile, progutavši zelenu šarenicu. Pogledom je ulovila njegov plavi dječački pogled, a tada se joj se oštri pogled ublažio, gipko je skočila s šanka, uzela ga za ruku i povela do stubišta koje je vodilo gore, na kat. Uzput je u džep na njegovoj košulji ugurala novčanicu koju joj je on, čas prije, zataknuo u gaćice. Kad je, poslije, iscrpljen ležao s glavom na njezinim grudima, shvatio je da je okusivši, pomirisavši, zagrizavši njezinu put, okusio okus toga grada bolje i potpunije nego da je njime lutao godinama. … Dok su se godine njegove plovidbe nizale, Antonio je upoznavao daleke egzotične krajeve i velike lučke gradove upravo tako, kroz put žena koje je susretao. Okusio je i omirisao Odesu, Shanghai, Bremen, Pirej, Singapur i Roterdam, Hong Kong i Antwerpen ... U kosi žena koje je ljubio mirisali su oleandri, orhideje, bosiljak i ruže, okus im je bio slan poput kavijara, opor poput artičoke, rezak poput mošta, sladak kao liker od ruža ... A Antonio nikako da se zasiti toga obilja, te raskoši, te raznovrsnosti. Kad bi rijetko, između dvije plovidbe, navratio kući, mati ga je preklinjala da se oženi, da se skrasi u braku, da joj podari unuke. Oženi se, odrasti konačno ... postani muž i otac, unuke mi daj. Komu ćeš se vratiti, kad jednom konačno prestaneš ploviti? Mene više neće biti. Tko će te onda ispraćati i dočekivati? Tko će ti skuhati nešto toplo, tko oprati košulju, tko će ti vidati rane? Zar želiš ostariti i umrijeti sam? Antoniovi su se prijatelji svi redom poženili. Doduše, nastavili bi ploviti i ponekad podlijegati iskušenjima u udaljenim lukama. Ipak, uvijek bi se na kraju vraćali svojim ženama. Antonio je znao da se ne bi mogao skrasiti uz jednu ženu dok ga u svakoj novoj luci čeka neka nova ljepotica. Njegovu želju za novim mirisima i okusima ne bi mogla zadovoljiti samo jedna žena. Bio je mlad i vjerovao je da će njegova želja ostati zauvijek neutaživa, vjerovao je da će vječno ploviti morima i ženskim tijelima. … Brod je bio nadomak luke kad se podigla oluja. Dok je Antonio dodatno osiguravao brodski teret, jedan se kontejner otkačio i smrskao mu lijevo stopalo. Iskrcali su ga i ostavili u lučkoj bolnici. Povreda se zakomplicirala, prvo su mu amputirali stopalo, a zatim i potkoljenicu. Kući se vratio na štakama, nakon nekoliko mjeseci. Mati mu je tada već bila mrtva pa se vratio u praznu kuću. Kuća je bila kamena a mali prozori s plavim škurama gledali su na more. Antonio danima nije otvarao škure. Nije mogao podnijeti pogled na pučinu. Znao je da više nikada neće ploviti, da više nikada neće uploviti u neku novu luku. No pomisao da više neće ni u jednoj novoj luci ljubiti neku novu ženu, mučila ga je više od spoznaje da je obogaljen, osuđen na štake, iskrcan konačno, bez nade u nove plovidbe. Antonio je danima sjedio u polumraku kuće, iza zatvorenih škura, pio i listao bilježnicu ukoričenu u crvenu kožu. Bilježnicu je kupio na uličnom štandu, u prvoj luci u kojoj se iskrcao kad je tek počeo ploviti i u tu je bilježnicu brižljivo, sve te godine, bilježio. Tu su bile ubilježene i opisane sve žene s kojima je dijelio užitak, u svim lukama u koje je pristajao svih tih godina plovidbe. Neke su bilješke sadržavale imena, no većina je bila bezimena. Ipak, on se sjećao svake od tih žena. Bjeloputih i čokoladno tamnih, vitkih i bujnih, plavookih, crnookih, zelenookih, kosookih … Sjećao se njihovih uzdaha, pokreta, mirisa i okusa, njihovih ljubavnih vještina. I svakoj je nadjenuo ime: Sandal, Jasmina, Trešnjev cvijet, Ljubičica, Orhideja, Južni vjetar ... Većina tih žena bile su prodavačice ljubavi, no Antonio se s ponosom prisjećao da on ni jednoj od njih nije morao platiti za ljubav. A sad, sad kad je bogalj, pitao se bi li ga htjela čak i neka kojoj bi pristao platiti. Crvena bilježnica postala je Anatoniov spas … i Antoniovo prokletstvo. Listajući bilježnicu u pustim se noćima prisjećao prošlih užitaka, potom bi se usamljenički sam zadovoljio, pa zatim napio do besvijesti. Tijekom te zime Antonio gotovo da i nije izlazio u grad. Kupio bi komad kruha i bocu vina u prodavaonici prekoputa, izbjegavajući susrete i razgovore. A zatim bi se ponovo zavlačio u svoju jazbinu, vadio slane srdele iz teče, nalijevao vino, pio ... i listao crvenu bilježnicu. Zima je bila na izmaku i jedne vjetrovite noći Antonio je pomislio da će poludjeti od samoće, od čežnje za plovidbom i od listanja crvene bilježnice u kojoj su još toliki listovi ostali neispisani... Gušeći se, širom je otvorio prozore. Vani je zavijala bura, valovi su se lomili o obalu, Posejdon je bjesnio. U huku mora odjekivala je pjesma sirena i čuli se vapaji utopljenih mornara. Antonio je ogrnuo kaput i izašao u mračnu noć. Lutao je ulicama grada u kojem se rodio a koji mu je sada postao stran. Zastajao bi pred osvjetljenim vratima krčmi i lokala, ne usuđujući se ući. Na kraju je u jednoj konobi kupio bocu vina, vratio se kući, ispio vino naiskap i ne svlačeći se sručio u postelju na kojoj posteljinu nije mijenjao već danima. U snu je znao da sanja, a ipak taj je san bio stvarniji od stvarnosti. Njegova je naga put osjećala glatkoću svilenih plahti na kojima je ležao, sluh mu je razabirao zvuke tihe hipnotičke glazbe čiji izvor nije bio vidljiv, njuh je uživao u slatkom i teškom mirusu sandala i pačulia, okusni pupoljci jezika još su osjećali opojnu slast netom popijenog vina … Prepone su mu se željno propinjale osjećajući Njezinu vlažnu nutrinu koja ga je obujmljivala, ritmički stiskala, dovodeći ga na rub vrhunca, pa potom usporavala, odlažući užitak. Nije joj vidio lice, prekriveno slapom duge crvene kose. Pogled mu se zamaglio dok je plovio bujicom užitka, velika crna krila sklopila su se nad njim, počeo je tonuti u mrak. Eksplodirao je u orgazmu … … i probudio se. Već budan, opet na grubim izgužvanim plahtama svoga kreveta, još uvijek je osjećao njezin miris. … Dolazila mu je svake noći, pa je poželio dati joj ime, kad joj već ne može vidjeti lice. Nazvao ju je Lilith, tepao joj je Lolita, prizivao ju je Lamia … U njoj su se sjedinjavali mirisi i okusi svih žena koje je ljubio i svih onih koje nikada neće ljubiti. S njom bi satima plovio na vrhuncima užitka, umirao i ponovo se rađao. Ona je njime gospodarila, ona je uvijek birala položaj u kojem Ona dominira. Dok se na njemu propinjala, on se potpuno predavao tom tijelu tako vitkom da joj gotovo nije osjećao težinu. A ipak, osjećao je kao da mu prsa, trbuh i prepone pritišće teret koji će ga smožditi, ugušiti. Prestao je jesti i piti, nije više ni pušio, ne želeći ničim prekriti tragove njezinih mirisa i okusa dok čeka da dan prođe, da padne noć, da mu Ona opet dođe. Iako je znao da će, jedne noći, s Njom prekoračiti granicu između užitka i smrti, nije mario … I tako je Antonio je opet plovio, u snu, s Njom. Posejdon mu je, kad se već sam nije mogao dokopati mornara koji se iskrcao na kopno, poslao jednu od svojih kćeri. Antonio ju je nazvao Lilith, tepao joj je Lolita, prizivao ju je Lamia … Tek trenutak prije posljednjeg vrhunca, u kojem je Antonio iz male smrti, uživajući, skliznuo u veliku smrt, Ona mu je na uho šapnula svoje ime: Succuba …  Succubus, photo by flickr Succubus, James Jean, ovdje samo link jer slika je malo preeksplicitna za blog, vidi pod work: succubus P.S. Succuba - demon u obličju prelijepe žene koja, ulazeći muškarcu u san, s njim vodi ljubav do iscrpljivanja i smrti. Succuba, prema legendi jedna od Posejdonovih kćeri, demon je koji se hrani se muškom vitalnošću. Muška verzija ovog demona, koji ulazi u ženske snove, naziva se Inccubus. Succubus i Inccubus demonski su ljubavnici, no pošto su neplodni, da bi imali potomstvo, Succuba krade sjeme smrtnih muškaraca, a Inccubus njime oplođuje smrtne žene. P. S. na P.S. Priču napisah rano jutros, u jednom potezu. Potaknula me, kao i već nekoliko puta ranije, najnovija Miskova priča u kojoj, gle čuda, ne ubija on Nju, već ona Njega. Ipak, odlučih literarnog junaka ubiti malo nježnije no što je to učinio Misko. ... hihihi |
- 23:59 - Komentari (27) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
