Marketing
u krošnji noći, pod krilima svitanja ...
photo by rusalka
dok Tvoje tople usne, k'o nemirne ptice,
na grudima mojim se
gnijezde
dok visoko, gore, nad nama blistaju
zvijezde
a Mjesec srebrn nad brezama trepti
k'o treperavo krilo
ptice …
poželim, Jedini, nek' jutro ostane da sanja
u gnijezdu tame
u krošnji noći
pod krilima
svitanja ...
...
Iščezavanje, nastavak priče
Već se smračivalo kad se Rose-Marie vratila s groblja. Ušla je u pusti, tihi i mračni stan koji je, unatoč spuštenim zavjesama i uključenom ventilatoru, bio vruć poput pećnice. Zbacila je odjeću i stala pod hladni mlaz tuša. Ostala je pod mlazom hladnih kapljica koje su poput iglica bockale njezinu toplu kožu tako dugo dok nije osjetila kako joj se tijelo umrtvilo od hladnoće. Istrljala je kosu velikim frotirskim ručnikom, zamotala se u drugi, suhi ručnik i prošavši kroz sobu, bosa otišla do kuhinje. Natočila je hladnog bijelog vina u visoku čašu i vratila se u sobu. Na pisaćem stolu stajala je vaza s bijelim ružama, kraj vaze majčin portret u srebrnom okviru. Pred majčinom slikom titrao je mali plamičak dušice koja je gorjela u čaši, fitilja potopljenog u ulje.
Sretan mi rođendan, majčice … rekla je Rose-Marie i otpila gutljaj vina, gledajući majčino lice, na toj fotografiji još mlado, onakvo kakvog ga se sjećala iz djetinjstva …
Pogledavši na sat, Rose-Marie je pomislila: Lani, na moj rođendan, u ovo vrijeme ... moja mati je već bila mrtva.
Umrla je toga prijepodneva, na Rose-Mariein rođendan. Pošto je liječnik proglasio smrt, prevezena je u mrtvačnicu gdje je ležala, hladna i ukočena, očekujući da se sutradan pridruži svome mužu, Rose-Marienu ocu, koji je umro nekoliko godina prije nje. Rose se sjetila kako ju je te probdjevene noći boljela pomisao na majku koja tamo leži sama, sjetila se kako je žalila što nije mogla provesti tu posljednju noć uz njezin odar. Znala je da je to samo tijelo, u kojem više nema duše, no bile su to još uvijek, iako mrtve, one ruke koje su je grlile i milovale, bile su to još uvijek one oči, sada sklopljene, koje su je gledale s ljubavlju.
A prije dvije godine, u ovo vrijeme …
Prije dvije godine na Rose-Marien rođendan, njezina je mati sjedila u krevetu u svom kućnom ogrtaču, s kriškom rođendanske torte na tanjuru, i razgovarala s dvije Rose-Marienine prijateljice koje su svratile čestitati. Rose-Marie je znala da joj je mati žalosna jer više nije bila u stanju ispeći rođendansku tortu, pa je osjetila gotovo fizičku bol zbog majčine nemoći i tuge. Sjetila se svih proteklih rođendana kada je mati pekla brdo kolača i tortu, svakog rođendana drugačiju, veseleći se rođendanu svoje drage Rose.
Mati ju je uvijek zvala Rose, dok ju je otac zvao punim imenom ili bi je ponekad, kad bi zbog nečega bio njome zadovoljan, oslovio s Marie. Povijest svoga imena Rose-Marie je čula od bake – roditelji se nisu mogli složiti oko imena prvorođene kćeri. Otac je želio da se kćer zove Marija, prema njegovoj pokojnoj majci, a mati je izabrala ime Rose. Kako se nisu mogli složiti, baka je smislila rješenje – spojiti oba imena.
Kad je Rose-Marie stigla u pubertet, počela je opažati ono što joj je prije izmicalo – njezini roditelji bili su dvoje tako različitih ljudi da se pitala što ih je to spojilo. Mati je bila desetak godina mlađa od Rose-Marienog oca, živahna i pokretna. Odrasla samo uz majku, u siromašnim i skučenim uvjetima, bila je željna dojmova, putovanja, druženja s ljudima. Otac, opečen lošim iskustvom prvoga braka, u novom je braku želio smirenje i sigurnost, ženu koja će mu roditi djecu, dočekivati ga kad se vrati s posla, ženu kraj koje će mirno starjeti ...
Otac i mati bili su različiti i u načinu na koji su pokazivali emocije. Mati je često kćer držala u krilu, grlila je, ljubila, mazila, hvalila svaki njezin uspjeh. Otac je bio suzdržan i u maženju i u pohvalama. On je javno pokazivanje emocija smatrao neukusnim, opominjao bi kćer kad bi se smijala suviše glasno, ljutio se kad bi se ona rasplakala oko neke sitnice, upozoravao je da drži distancu, da se ne sprijateljuje prebrzo sa bilo kim.
Očeva i majčina očekivanja koja su se ticala kćeri bila su tako različita.
Budi bezbrižna i razigrana, mila moja. Čitaj, druži se, putuj, upoznaj svijet …govorila joj je mati. Ne žuri sa zaljubljivanjem i udajom … Ma koliko voljela, ljubav ženu zarobi, a brak je prizemlji …
Otac ju je savjetovao: Moraš iskoristiti svoje sposobnosti i ispuniti svoje dužnosti. Sve je moguće postići savjesnošću i marljivošću. Da bi napredovala moraš se ponečega i odreći …
Suviše si pametna da bi gubila vrijeme zabavljajući se …
Tek kao odrasla, Rose-Marie je shvatila kako ju je njezin otac izdvajao od sveg ženskog svijeta. On je, naime vjerovao da je ženska sudbina udati se, biti dobra supruga i mati. Od svoje je žene zatražio da napusti posao kad je zatrudnjela, smatrajući kako se žena mora odlučiti za obitelj ili profesiju. Ipak, svojoj je kćeri želio uspjeh, profesionalnu karijeru. Rose-Marie nije bila sigurna podrazumijeva li to, u očevoj slici kćerine budućnosti, izbor profesije umjesto ljubavi, braka i obitelji.
Odrastajući, bila je sigurna da njezini roditelji vole jedno drugo i da oboje vole nju, no ponekad bi pomišljala da je vole i previše, zaštićuju i previše. Rose-Marie se činilo da bi se morala rascjepiti na dvoje, na Rose i Marie, da bi udovoljila i jednom i drugom. Oboje su za nju očekivali toliko mnogo, ne shvaćajući da djevojčica njihova očekivanja tumači kao zahtjev. Rose-Marie je očekivanja svojih roditelja tumačila ne kao očekivanja za nju, već očekivanja od nje. Roditelji su tako mnogo očekivali od nje, a njihova su očekivanja bila tako različita. Često se pitala se hoće li biti u stanju ispuniti očekivanja roditelja koje je voljela …
Ponekad bi se u njoj budilo mladalačko buntovništvo, poželjela bi raširiti krila i odletjeti nekako, daleko. A onda bi je zapeklo osjećanje krivnje. Znala je da je roditelji ne bi zadržavali, no nije mogla podnijeti pomisao na njihovu tugu. Činilo joj se da su se oboje tako usredotočili na nju, da ne bi više znali okrenuti se jedno drugomu, kad bi ona otišla.
Još i sad, kad su oboje već mrtvi, ponekad u sebi čujem njihove glasove ... pomislila je.
Kao da u meni i dalje vode dijalog pun proturječnosti ...
Bližilo se svitanje kad je Rose-Marie popila zadnji gutljaj sad već ugrijanog vina i riješila ponovo se otuširati jer noć nije donijela nikakvo osvježenje. Perući zube, nakon tuširanja, pogledala se u ogledalo u kupaonici.
Iako je kupaonica bila dobro osvjetljena, odraz njezina lica u ogledalu bio je nejasan i gotovo proziran.
Izgledam poput neke sablasti, pomislila je.
(nastavak slijedi)
photo by flickr
Post je objavljen 28.05.2008. u 00:01 sati.