Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
dok Tvoje tople usne, k'o nemirne ptice,
na grudima mojim se
gnijezde
dok visoko, gore, nad nama blistaju
zvijezde
a Mjesec srebrn nad brezama trepti
k'o treperavo krilo
ptice …
poželim, Jedini, nek' jutro ostane da sanja
u gnijezdu tame
u krošnji noći
pod krilima
svitanja ... ...
Iščezavanje, nastavak priče
Već se smračivalo kad se Rose-Marie vratila s groblja. Ušla je u pusti, tihi i mračni stan koji je, unatoč spuštenim zavjesama i uključenom ventilatoru, bio vruć poput pećnice. Zbacila je odjeću i stala pod hladni mlaz tuša. Ostala je pod mlazom hladnih kapljica koje su poput iglica bockale njezinu toplu kožu tako dugo dok nije osjetila kako joj se tijelo umrtvilo od hladnoće. Istrljala je kosu velikim frotirskim ručnikom, zamotala se u drugi, suhi ručnik i prošavši kroz sobu, bosa otišla do kuhinje. Natočila je hladnog bijelog vina u visoku čašu i vratila se u sobu. Na pisaćem stolu stajala je vaza s bijelim ružama, kraj vaze majčin portret u srebrnom okviru. Pred majčinom slikom titrao je mali plamičak dušice koja je gorjela u čaši, fitilja potopljenog u ulje.
Sretan mi rođendan, majčice … rekla je Rose-Marie i otpila gutljaj vina, gledajući majčino lice, na toj fotografiji još mlado, onakvo kakvog ga se sjećala iz djetinjstva …
Pogledavši na sat, Rose-Marie je pomislila: Lani, na moj rođendan, u ovo vrijeme ... moja mati je već bila mrtva.
Umrla je toga prijepodneva, na Rose-Mariein rođendan. Pošto je liječnik proglasio smrt, prevezena je u mrtvačnicu gdje je ležala, hladna i ukočena, očekujući da se sutradan pridruži svome mužu, Rose-Marienu ocu, koji je umro nekoliko godina prije nje. Rose se sjetila kako ju je te probdjevene noći boljela pomisao na majku koja tamo leži sama, sjetila se kako je žalila što nije mogla provesti tu posljednju noć uz njezin odar. Znala je da je to samo tijelo, u kojem više nema duše, no bile su to još uvijek, iako mrtve, one ruke koje su je grlile i milovale, bile su to još uvijek one oči, sada sklopljene, koje su je gledale s ljubavlju.
A prije dvije godine, u ovo vrijeme …
Prije dvije godine na Rose-Marien rođendan, njezina je mati sjedila u krevetu u svom kućnom ogrtaču, s kriškom rođendanske torte na tanjuru, i razgovarala s dvije Rose-Marienine prijateljice koje su svratile čestitati. Rose-Marie je znala da joj je mati žalosna jer više nije bila u stanju ispeći rođendansku tortu, pa je osjetila gotovo fizičku bol zbog majčine nemoći i tuge. Sjetila se svih proteklih rođendana kada je mati pekla brdo kolača i tortu, svakog rođendana drugačiju, veseleći se rođendanu svoje drage Rose.
Mati ju je uvijek zvala Rose, dok ju je otac zvao punim imenom ili bi je ponekad, kad bi zbog nečega bio njome zadovoljan, oslovio s Marie. Povijest svoga imena Rose-Marie je čula od bake – roditelji se nisu mogli složiti oko imena prvorođene kćeri. Otac je želio da se kćer zove Marija, prema njegovoj pokojnoj majci, a mati je izabrala ime Rose. Kako se nisu mogli složiti, baka je smislila rješenje – spojiti oba imena.
Kad je Rose-Marie stigla u pubertet, počela je opažati ono što joj je prije izmicalo – njezini roditelji bili su dvoje tako različitih ljudi da se pitala što ih je to spojilo. Mati je bila desetak godina mlađa od Rose-Marienog oca, živahna i pokretna. Odrasla samo uz majku, u siromašnim i skučenim uvjetima, bila je željna dojmova, putovanja, druženja s ljudima. Otac, opečen lošim iskustvom prvoga braka, u novom je braku želio smirenje i sigurnost, ženu koja će mu roditi djecu, dočekivati ga kad se vrati s posla, ženu kraj koje će mirno starjeti ...
Otac i mati bili su različiti i u načinu na koji su pokazivali emocije. Mati je često kćer držala u krilu, grlila je, ljubila, mazila, hvalila svaki njezin uspjeh. Otac je bio suzdržan i u maženju i u pohvalama. On je javno pokazivanje emocija smatrao neukusnim, opominjao bi kćer kad bi se smijala suviše glasno, ljutio se kad bi se ona rasplakala oko neke sitnice, upozoravao je da drži distancu, da se ne sprijateljuje prebrzo sa bilo kim.
Očeva i majčina očekivanja koja su se ticala kćeri bila su tako različita.
Budi bezbrižna i razigrana, mila moja. Čitaj, druži se, putuj, upoznaj svijet …govorila joj je mati. Ne žuri sa zaljubljivanjem i udajom … Ma koliko voljela, ljubav ženu zarobi, a brak je prizemlji …
Otac ju je savjetovao: Moraš iskoristiti svoje sposobnosti i ispuniti svoje dužnosti. Sve je moguće postići savjesnošću i marljivošću. Da bi napredovala moraš se ponečega i odreći …
Suviše si pametna da bi gubila vrijeme zabavljajući se …
Tek kao odrasla, Rose-Marie je shvatila kako ju je njezin otac izdvajao od sveg ženskog svijeta. On je, naime vjerovao da je ženska sudbina udati se, biti dobra supruga i mati. Od svoje je žene zatražio da napusti posao kad je zatrudnjela, smatrajući kako se žena mora odlučiti za obitelj ili profesiju. Ipak, svojoj je kćeri želio uspjeh, profesionalnu karijeru. Rose-Marie nije bila sigurna podrazumijeva li to, u očevoj slici kćerine budućnosti, izbor profesije umjesto ljubavi, braka i obitelji.
Odrastajući, bila je sigurna da njezini roditelji vole jedno drugo i da oboje vole nju, no ponekad bi pomišljala da je vole i previše, zaštićuju i previše. Rose-Marie se činilo da bi se morala rascjepiti na dvoje, na Rose i Marie, da bi udovoljila i jednom i drugom. Oboje su za nju očekivali toliko mnogo, ne shvaćajući da djevojčica njihova očekivanja tumači kao zahtjev. Rose-Marie je očekivanja svojih roditelja tumačila ne kao očekivanja za nju, već očekivanja od nje. Roditelji su tako mnogo očekivali od nje, a njihova su očekivanja bila tako različita. Često se pitala se hoće li biti u stanju ispuniti očekivanja roditelja koje je voljela …
Ponekad bi se u njoj budilo mladalačko buntovništvo, poželjela bi raširiti krila i odletjeti nekako, daleko. A onda bi je zapeklo osjećanje krivnje. Znala je da je roditelji ne bi zadržavali, no nije mogla podnijeti pomisao na njihovu tugu. Činilo joj se da su se oboje tako usredotočili na nju, da ne bi više znali okrenuti se jedno drugomu, kad bi ona otišla.
Još i sad, kad su oboje već mrtvi, ponekad u sebi čujem njihove glasove ... pomislila je.
Kao da u meni i dalje vode dijalog pun proturječnosti ...
Bližilo se svitanje kad je Rose-Marie popila zadnji gutljaj sad već ugrijanog vina i riješila ponovo se otuširati jer noć nije donijela nikakvo osvježenje. Perući zube, nakon tuširanja, pogledala se u ogledalo u kupaonici.
Iako je kupaonica bila dobro osvjetljena, odraz njezina lica u ogledalu bio je nejasan i gotovo proziran.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta