Marketing
Vanitas ...
Bernardo Strozzi: Vanitas
In all we do, and hear, and see,
u svemu što činimo, čujemo, vidimo
Is restless Toil and Vanity.
samo je nemiran umor i isprazna taština
While yet the rolling earth abides,
dok zemljina se rotacija nastavlja
Men come and go like ocean tides;
ljudi odlaze i dolaze poput osjeke i plime
And ere one generation dies,
umiru generacije
Another in its place shall rise;
nove njihovo mjesto zauzimaju
THAT, sinking soon into the grave,
sve će ubrzo u grob potonuti
Others succeed, like wave on wave;
jedni druge slijede kao val za valom
(...)
The fountains, gushing from the hills,
bujice se slivaju s planina,
Supply the ever-running rills;
puneći vječne potoke
The thirsty rivers drink their store,
da bi ih popile žedne rijeke
And bear it rolling to the shore,
teret noseći prema moru
But still the ocean craves for more.
gdje vječni ocean žudi, nezasitan...
.
(...)
(Anne Brontë: Vanitas vanitatum, omnia vanitas)
Iščezavanje, nastavak priče
Niski oblaci gromoglasno su se sudarali, bljeskovi munja osvjetljavali su peron, pročelje željezničke zgrade i viseće lonce s pelargonijama. Sudar tople i hladne fronte proizveo je tipičnu ljetnu grmljavinsku oluju. Dok je u par koraka, vukući svoju putnu torbu, dospjela pod nadstrešnicu stanične zgrade, Rose-Marie je bila potpuno mokra. Prošla je kroz staničnu zgradu i zavirila kroz stražnja vrata, nadajući se da iza zgrade neki taxi možda čeka malobrojne pristigle putnike. Do hotela je bilo još sat vožnje lokalnim autobusom, no na autobus je trebalo čekati gotovo dva sata, a Rose-Marie je željela što prije sa sebe skinuti mokru odjeću koja joj se lijepila uz tijelo. Na njezino razočarenje, taxia nije bilo na vidiku. Nije bilo ni vidika, jer ga je zastro gusti zastor kiše. Kiša je padala sve jače, postotak vlage u zraku naglo je skočio. Rose-Marie je osjetila kako joj se u glavi muti, disanje joj je postalo plitko i površno, želudcem joj je prošao grč mučnine. Namjeravala je izići van, pod nadstrešnicu, nadajući se da tamo ima više zraka, no dok je prolazila kraj blagajne, u glavi joj se zamutilo …
Netko ju je tapkao po ruci … netko joj je lice škropio vodom …
Nad nju su se nadnijela zabrinuta lica dvaju željezničkih službenika.
Dolazi svijesti …
Gospođo, je li vam bolje?
Svako zlo za neko dobro. Jedan od željezničara koji su joj priskočili u pomoć, ponudio se da je poveze: Ionako sam namjeravao odvesti se do hotela, tamo mi kćer radi kao sobarica.
Mogu vas povesti, ako želite …
…
Zastrt kišnom zavjesom, okružen starim stablima koja su se nadvijala nad jezersku površinu, hotel je izgledao privlačno. Ljubazni je željezničar usput uspio Rose-Mariei ispričati štošta. O tomu kako su ovog ljeta zaredale kiše, o gostima koji su masovno napuštali hotel, o tome kako će njegova kći ove sezone ostati bez napojnica …
A onda se ugrizao za usnu i promijenio priču: Vidjet ćete, hotel nije ni velik ni nov, ali osoblje je vrlo ljubazno, sobe su prostrane i čiste, hrana ukusna … Jezero je lijepo, puno je ribe, žaba i ptica … Može se šetati i po kiši, zar ne? A može se iznajmiti i čamac. Da niste kojim slučajem pecaroš? Ako jeste, uz čamac se može iznajmiti i ribička oprema, a recepcionar prodaje mamce …
Rose- Marie se nasmijala: Namjeravam ostati deset dana, pa makar i sjekire padale. Neću se rastopiti, nisam od šećera. Nisam doduše ni ribič, no rado bih čamcem prokrstarila jezerom, a i okupala se … A od žarkog sam sunca upravo pobjegla, draža mi je hladovina …
Izvrsno, rekao je željezničar.
Samo … ne treba se kupati izvan označene plaže. Jezero je mjestimice vrlo duboko a ima i hladnih struja koje bi mogle prevariti i dobrog plivača …
Postoji i vjerovanje da u jezeru živi zla vila kojoj je pola lica mlado i ljepo, a pola ružno i staro. Ako vam je, kad je ugledate, okrenuta mladim licem, nema opasnosti. No one koji ugledaju ružnu stranu, povuče pod vodu i utopi ih da ne bi mogli o njezinoj ružnoći pričati drugima ...
Dakako to je samo praznovjerica, no ipak ...
Automobil je savladavao niz zavoja, uzbrdicu, pa potom nizbrdicu, dok su se spuštali u kotlinu.
Za koju minutu stići ćemo do hotela, a onda će vam moja kćer pomoći da se smjestite i raspakirate, za sve što vam bude trebalo samo se njoj obratite …
Rose-Marie je pokušala ljubaznom željezničaru platiti vožnju, no on je odbio: Ako baš se baš hoćete odužiti, dajte malo veću napojnicu mojoj kćeri …
Mlada djevojka koja je čekala kraj recepcije, brbljajući s recepcionarom, pritrčala je Rose-Marienom vozaču i poljubila ga: Malo kasniš, tata … Smjena mi je završila prije sat vremena …
No, kad joj je otac rekao da se pobrine oko Rose-Marienog smještaja, nije se protivila. Šapnula je nešto recepcionaru a on je nasmiješio Rose-Marie i rekao joj: Izabrao sam Vam sobu s najljepšim vidikom na jezero … Kiša je rastjerala goste, gotovo smo prazni …
A onda se trgnuo i promijenio ton: Ne brinite, već sutra će biti sunčano …
Zvučalo je to prilično neuvjerljivo.
…
Rose-Marie je pomislila kako je recepcionar slagao kad je rekao da će se već sutra razvedriti, no nije slagao kad joj je obećao prekrasan pogled. Ušavši u sobu, Rose je odmah prišla velikim staklenim vratima u dnu sobe i izašla na lođu. Kiša se na trenutak smirila i otkrila pogled na jezero. Rose-Marie je zastao dah od ljepote - zelena obala, grane vrba koje se poput djevojačkih kosa spuštaju do smaragdno zelene vode, rascvali lopoči, jato pataka i par labudova …
Sjednite, sad ću vam poslati kolegicu s šalicom kave i doručkom …
Ili biste ipak radije doručkovali u blagovaonici?
Premda, rekla je gotovo urotnički - trenutno nema nikog zanimljivog među gostima ... ustvari, gostiju gotovo da i nema ...
Ali, čim grane sunce, svi će se vratiti ... dodala je, oklijevajući.
Rose-Marie joj se zahvalila. Zamolila je da joj doručak pošalju za pola sata. Dotle će se istuširati i presvući. Dala je bogatu napojnicu djevojci i zamolila je da još jednom, u njezino ime, zahvali svome ocu na pomoći i vožnji …Kad je ostala sama, bacila je pogled po sobi. Namještaj nije bio ni nov ni moderan, u sobi je bio telefon, ali ne i televizor, nije bilo ni mini bara. No, sve je bilo savršeno čisto, posteljno je rublje mirisalo, u maloj vazi na stolu bila je svježa bijela ruža. Pozornost su joj privukle reprodukcije slika koje su ukrašavale sobu. Sve su bile u 'vanitas stilu'. Spajale su, u melodramatičnom kontrastu, prizore cvijeća, voća, puževa, školjki i leptira s prizorima ljudskih lobanja.
Neobičan izbor ... za jedan provincijalni hotel - pomislila je Rose-Marie.
Tada se nasmijala i sama sebi poluglasno rekla: Mislim da mi ovdje neće biti dosadno, padala kiša ili ne padala ....
Iz putne je torbe izvadila kućni ogrtač i otišla do kupaonice. Velika starinska kada na lavljim nožicama, umivaonik, bide, malo istanjeni ali blještavo bijeli ručnici … Iznad umivaonika bilo je veliko ogledalo u pozlaćenom okviru. Rose-Marie je prišla, pogledala se u ogledalu.
Umalo da nije glasno vrisnula. Odraz njezina lica ličio je na voštano bijelu masku ... s tamnim sjenama umjesto očiju.
Iz putne je torbe izvadila veliku tamno plavu svilenu maramu, vratila se u kupaonicu .... i maramom prekrila ogledalo …
Bailly: Vanitas
Vanitas art - slikarski stil, nastao u razdoblju baroka, u kojem se spajaju motivi života i smrti, minuciozno naslikana raskoš cvijeća i voća sa ljudskim kostima i lobanjama. Simbolička poruka ovih slika je -prolaznost ovozemaljskih stvari i ispraznost ljudskih taština: Vanitas vanitatis, omnius vanitas ili Memento mori.
Post je objavljen 30.05.2008. u 00:01 sati.