Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
noćas si , Jedini,
s blijedim se Mjesecom utrkivao.
k'o ljubomorni ljubavnik
poljupcima hitao
Mjesečev trak preduhitriti
kad prokrao se kroz prozor
i usne mi obasjao.
Mjesec tada krenu
linijom moga vrata
namjeravajući taknuti
mi grudi,
a Tvoje usne pojuriše
da ga preteknu.
Vidi bezobraznika,
rekao si i
zastor navukao
pa mi na uho šapnuo:
Ti si moja Mjesečina ...
Iščezavanje, nastavak priče
Vrućine su potrajale, a Rose-Marie, slaba zbog anemije i niskog tlaka, hodala je kao u nekoj omaglici, danju obavljala svakodnevne poslove a noći provodila u čudnom polusnu.
Njezini odrazi u ogledalima, izlozima i prozorskim oknima iz dana u dan postajali su sve bljeđi. Rose-Marie je posumnjala da joj vid naglo slabi, no okulist joj je na kontrolnom pregledu rekao: Još uvijek – 2 …
To i nije bila neka velika kratkovidost, a osim toga, ništa drugo nije u njezinu pogledu bilo zamagljeno i izblijedjelo, ništa ... osim njezina vlastita odraza. Jednoga je dana bila u iskušenju zapitati jednu od svojih prijateljica: Izgleda li tebi moj odraz u ogledalu nekako čudno?
Ipak, odustala je u zadnji čas, bojeći se da će se prijateljica zapitati o njezinu duševnom zdravlju.
A onda je konačno došlo vrijeme Rose-Marienog godišnjeg odmora.
Osim kratkih odlazaka na službeni put, ona već godinama nije nikamo otputovala na pravi godišnji odmor. Bolovao je prvo otac, pa mati, a ona roditelje nije željela ni nakratko prepustiti tuđoj brizi.
Ovoga je ljeta odlučila nekamo otputovati na 10-ak dana.
Njezin je omiljeni mačak toga proljeća stradao pod točkovima automobila, a brigu o akvarijumu i sobnim biljkama mogla je prepustiti susretljivoj susjedi. I tako više nije ni pred samom sobom imala izgovora zbog kojeg bi i ovo ljeto provela u svojem stanu. Iako je voljela more, ipak se radije odlučila za planinski hotel smješten uz jezero. Njezinoj bijeloj puti, niskom tlaku i malokrvnosti planine će goditi.
I tako se Rose-Marie jedne sparne ljetne večeri ukrcala u vlak koji će je do jutra odvesti do odredišta. Kad je vlak već krenuo, spopalo ju je neobjašnjivo osjećanje panike. Tek krajnjim naporom suzdržala se da ne baci svoju putnu torbu kroz otvorena vrata u ne iskoči na peron. No to bi bio potpuno neracionalan postupak za koji nije bila sposobna. Vratila se u svoj odjeljak spavaćih kola u kojem je njezina suputnica, mlada djevojka koja je putovala u neki ferijalni kamp, već zauzela gornji ležaj.
Djevojka je ljubazno rekla: Vi samo čitajte ako želite, svjetlo mi neće smetati, prošle sam noći lumpovala s društvom, zaspat ću i prije no što spustim glavu na jastuk …
Iako je u Rose-Marieinoj putnoj torbi bilo nekoliko knjiga za koje se veselila da će ih konačno imati vremena pročitati, ona ipak nije posegnula ni za jednom. Sjedila je na donjem ležaju i gledala u osvijetljene prozore kuća uz prugu. Crvenkasti mjesec, prekriven izmaglicom, zavirivao je kroz prozor kao da nekoga traži, a potom se sakrio iza sve gušćih oblaka.
Noć je odmicala, a Rose-Marie nije uspjevala zaspati. Sjedila je lica prislonjenog uz prozorsko staklo, no nije gledala u pravcu kretanja vlaka. Pogled joj je bio usmjeren unatrag, prema rodnom gradu od kojeg se sve više udaljavala. Uvijek je bila pomalo zavidna ljudima koji su znali otići ili rastati se s nekim bez osvrtanja. Njoj to nikada nije polazilo za rukom.
Sjedila je u tami, ne paleći svjetlo. Činilo joj se da putuje nekamo u nepovrat. Nije palila svjetlo jer nije imala snage suočiti se s vlastitim odrazom u osvijetljenom prozoru kupea …
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
