Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
ruža. ruža? ruža! bi li mirisala,
i kad se ne bi ružom
zvala?
eh, ruža je, ruža je - ruža.
u naravi joj je da
miriše
u prirodi joj je da cvjeta
i sunce
ljubi.
ljubila bi, cvjetala i mirisala,
ma kako se zvala.
da, ljubila bih Te,
Jedini,
i da me ne zoveš
svojom ružom ...
al' ipak me ružom zovi ...
... za svaki slučaj ... hihihi
Dodatak 1:
photo by flickr
Iščezavanje
Rose-Marie nije bila od onih žena koje mnogo vremena provode pred ogledalom. Možda se zato i nije mogla prisjetiti trenutka u kojem je počela iščezavati.
Tog je kasnog popodneva žurno prolazila kraj velikog staklenog okna izloga, dok su se oko nje gurali drugi prolaznici. I tada je, krajičkom oka, ugledala svoj odraz u staklu. Odrazi ostalih prolaznika bili su jasni i oštro ocrtani, njezin je bio nekako razliven, nejasnih kontura, mutan i blijed. Osjetivši oštar ubod zebnje, pomislila je kako je suviše umorna da bi o tome razmišljala. Tek, kasnije, u sumrak, vozeći se kući gradskim autobusom, ponovo je pogledala svoj odraz u staklu prozora. Prozorsko staklo autobusa bilo je prljavo, pa je blijed i mutan odraz vlastitog lica Rose-Marie pripisala nemaru gradskog prometnog poduzeća. Stigavši do svojih ulaznih vrata, spustila je na pod hodnika laptop, torbu sa spisima, vrećice s namirnicama. Počela je kopati po svojoj velikoj ručnoj torbici, tražeći ključeve.
Rose-Marie, pričekajte - susjeda je otvorila vrata susjednog stana, držeći u ruci veliku žutu kovertu.
Stiglo je za vas, preporučeno, dok vas nije bilo kod kuće. Potpisala sam da ne morate klipsati na poštu – rekla je susjeda.
I prije no što se Rose-Marie uspjela zahvaliti, susjeda je nastavila: Rose-Marie, već vas neko vrijeme namjeravam upitati, no bilo mi je pomalo neugodno …
Pogledate li se vi katkad u ogledalo?
Rose-Marie se lecnula: A zašto me to pitate, susjedo?
Zato što ste blijedi kao platno. Zato što ste toliko omršavili. Zato što mi se čini … nemojte se ljutiti … zato što mi se čini da vas nema tko to zapitati.
Radite od jutra do večeri, vidljivo ste iscrpljeni i vjerojatno malokrvni …
Susjeda Sonja, dvadesetak godina starija od Rose-Marie, medicinska sestra po profesiji, bila je udovica. Sonjina kćer jedinica, Rose-Mariena vršnjakinja, prije dvije se godine, upravo u vrijeme kad je umrla Rose- Mariena mati, udala i odselila u drugi grad.
Sonja je osjetila potrebu igrati majčinsku ulogu u Rose-Marienom životu a vjerojatno i popuniti prazninu u vlastitom životu. No, Rose-Marie, iako draga i ljubazna, uvijek je bila tako suzdržana.
Ipak, dirnuta susjedinom brigom nasmiješila se i rekla joj:
Ah, gospođo Sonja, ne brinite za mene … upravo sam bila u apoteci, po novu turu željeza … A ljetni praznici počinju za koji dan, pa ću se i ja konačno odmoriti …
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
