Marketing
za sve one ...
... malaksalih krila ...
kad jednom, na kraju svih stvari,
odjekne trenutak
koji se odaziva na
rastanak ...
ja ću,
Jedini,
čuti
jedino jeku svih naših
susreta ...
Tixi , mila, hvala ti za stih.
Vjenčić
ili, djevojka koja je dugo čekala
Toga je četvrtka u novembru Ines slavila 32. rođendan.
Na njezinom se rođendanskom slavlju okupila obitelj i mali krug prijatelja, Ines je bila voljena u tom svojem malom krugu. Jer, Ines je bila od onih osoba koje su znale voljeti. Za svakoga je imala lijepu riječ, svi su znali – ako si u nekoj neprilici, samo se obrati njoj. Ines je znala slušati i razumjeti svačiju muku, svačiji problem. Ines je za svakoga imala osmijeh, za svaki bi prijestup našla opravdanje, previdjela bi svačije mane, u svakome bi našla neku vrlinu. Ines je vjerovala kako su ljudi u suštini dobri ... Iako se susretala i s ljudskom zloćom, ipak je ništa u toj vjeri nije moglo razuvjeriti.
Ines je bila od onih samozatajnih osoba koje bi sve svoje važne poslove ostavile po strani kad bi ih netko zamolio za uslugu. Ines je uvijek bila vedra, no nikada se nije smijala glasno. Bila je rođena sa 'zečjom usnom', rascjepom gornje usne. Prvu je operaciju imala još kao beba, a do navršene pete godine još dvije. Operacije su bile uspješne, a na Inesinoj gornjoj usni ostao je samo mali, jedva primjetni ožiljak. Taj ožiljak bio je gotovo neprimjetan i nije kvario Inesin lijepi osmijeh. Ono što bi svatko na njoj primijetio bio je upravo taj osmijeh. Kad bi se Ines nasmiješila, osmijeh u kojem je bilo neke tihe sjete ozario bi njezino posve obično lice i onaj tko bi je u taj trenutak pogledao pomislio bi: Kakva lijepa mlada žena!
Ines, međutim, sebe smatrala nije smatrala lijepom već obilježenom.
Ne, nju nije smetao taj biljeg na usni, nju je mučio biljeg koji je osjećala na duši. Periodi sjete koji su je pohodili od djetinjstva vremenom su se pretvorili u depresiju.
Depresija ju je prvi put pogodila kad joj je bilo šest godina.
Njezin je crni mačak stradao pod točkovima automobila. Ines nije plakala, zašutjela je i nije tri mjeseca progovorila ni riječi. Zabrinuti su roditelji pokušavali sve moguće da je utješe i razvedre, no ništa nije pomagalo. Tada je odvedoše liječniku, on ih je uputio psihologu a ovaj ih je uputio dalje, pedopsihijatru.
Odrasli su neskloni vjerovati – rekao je liječnik Inesinim roditeljima – da djeca mogu bolovati od depresije. No, to nije točno. Depresija pogađa i djecu.
Da bi dijete postalo depresivno, nešto mora poći po krivu u djetetovu životu, nešto se ozbiljno mora događati u njegovom tijelu ili umu, ili pak mora postojati obiteljska anamneza depresije.
Inesini roditelji prokopaše po obiteljskoj povijesti.
Nisu se mogli sjetiti slučaja depresije u svojoj obitelji. Nitko više nije pamtio Mariju, Inesinu pra-prababu s očeve strane, u vremenu i okolnostima u kojima je ona živjela o depresiji se malo znalo.
Liječnik je relativno brzo uspio potaknuti Ines, progovorila je. Konstatirao je da je slika djevojčicina stanja tipična za depresiju: osjećaj krivnje (krivila je sebe za smrt stradalog ljubimca, krivila je sebe za svađe roditelja čiji je brak u to vrijeme prolazio krizu), sumnja u sebe, tuga, osamljenost. Sve je to bilo popraćeno i 'fizičkim' simptomima – glavoboljama i nesanicom.
Ne brinite – rekao je liječnik Inesinim roditeljima.
Ines je pametna djevojčica, možda suviše senzitivna. No, okružena je vašom ljubavlju i pažnjom. Dobra je strana dječje depresije što nekada iščezne bez bilo kakvog tretmana. Povedite je na neki zanimljivi put, zaokupite aktivnostima, potaknite na druženje s vršnjacima …
Ines se opravila, no depresije se nikada nije uspjela potpuno riješiti. Pohodila ju je, praćena nesanicom i glavoboljim, svake godine. Ines je vremenom naučila kad je može očekivati. Bilo je to obično početkom novembra, kad bi počele padati hladne kasnojesenje kiše …
Epizode depresije javljale su se i povezano sa bilo kakvim rastancima: selidba u drugi grad djevojčice s kojom se rado igrala, vijest o smrti omiljenog filmskog glumca, matura koja je značila rastanak sa srednjoškolskim prijateljima … Depresija ju je jednom pogodila čak i kad je slučajno razbila omiljenu porculansku šalicu iz koje je pila od djetinjstva.
Ines je patila od separacijskog straha, užasavala se rastanaka.
Nakon prve depresivne epizode, Ines, koja je jako voljela svoje roditelje, nikad više nije dozvolila da njezina depresija postane vidljiva. Iako se nije mogla izboriti s unutarnjim osjećajem tuge, više nikada nije dozvolila da roditelji ili bilo tko drugi, vidi njezinu tugu. Nastavila bi se smiješiti, prisilila bi se da razgovara, poduhvatila bi se različitih poslova.
Odlučila je baviti se drugima, a ne sobom ili svojom depresijom.
Ines nije shvaćala da je, boreći se sa depresijom, s vlastitim tugama i strahovima, misleći uvijek na druge, počela zaboravljati na sebe. Skrivajući svoju ranjivost, prokockala je šansu da je prevlada.
Mladost joj je prošla u studiranju. Ines je voljela učiti, bila je intelektualno znatiželjna, no još snažniji motiv bili su joj visoki standardi i očekivanja njezina oca. On je kćerki priželjkivao sjajnu profesionalnu karijeru, njega nije uspjela obmanuti svojom prividnom vedrinom. On je, i sam tmurne naravi, negdje u podsvijesti čuvao sjećanje na svoju depresivnu prababu Mariju, pa je vjerovao da njegovoj kćeri nije suđen obiteljski život, brak ni materinstvo. Nek' joj barem profesionalna karijera to nadoknadi.
Ines se pretvorila u blistavu studenticu, potom u obećavajuću mladu znanstvenicu kojoj su proricali sjajnu karijeru, u povjerenicu svojih prijatelja, njegovateljicu bolesnih roditelja … Boreći se s vlastitom depresijom, usredotočujući se na posao i na probleme drugih, Ines je svoj život stavila postrani.
…
Ines je za 32-i rođendan dobila mnogo darova.
No, ona je imala običaj za svaki rođendan kupiti i sama sebi nekakav poklon. Najčešće je to bila knjiga jer knjige su bile Inesini najbolji prijatelji. Mislima, osjećajima i životima literarnih junaka Ines je popunjavala praznine vlastitoga života.
Navršila je 32 godine a nikada nije ljubila ni bila ljubljena. Nije doživjela čak niti pravi poljubac. Iako je razmjenjivala nježne poljupce s majkom i sestrom, iako bi rado poljubila u obraz djecu svojih već udatih prijateljica, Ines nikada nije iskusila poljubac kojim se ljube ljubavnici.
Malobrojne Inesine prijateljice, one s kojima je bila bliskija, povremeno bi je ispitivale o njezinom ljubavnom životu, no nisu od nje uspijevale izvući ni riječi. One su sumnjale da je Ines doživjela neko veliko ljubavno razočaranje u ranoj mladosti te je stoga sada sama. No, nisu niti posumnjale da je Ines još uvijek djevica.
Djevica u 32-oj godine, sačuvaj-me- bože, svašta!
Zar je takvo što danas moguće?
I Ines se stidjela te činjenice.
Nekoliko je puta bila u iskušenju da tu činjenicu promijeni, no u zadnji bi čas ustuknula. Nije bila u stanju obaviti to mehanički, bez osjećaja, a zaljubiti se nije usuđivala, sprječavao ju je onaj strah od mogućeg rastanka, bojala se da bi svojim depresivnim epizodama mogla zagorčati život onomu tko odluči svoj život povezati s njezinim. A savjest joj nije dozvoljavala da nekog muškarca iskoristi samo kao instrument kojim bi se riješila djevičanstva.
I tako je Ines još uvijek nosila djevičanski 'vjenčić' kojeg je, kako su godine odmicale, počela osjećati kao simbol svoje usamljenosti i tuge, kao simbol svoje nemoći da nekoga zavoli, da se nekomu prepusti, preda do kraja ... kao dokaz svojeg praznog i neuspjelog života.
Povjerovala je da je prekasno.
Kad bi sad i srela muškarca s kime bi poželjela intimnost, taj bi joj se nasmijao … ili još gore, taj bi je muškarac počeo sažaljevati, a ona sažaljenje nije željela.
I tako je Ines, razmišljajući što bi sama sebi poklonila za 32-i rođendan, odlučila da ove godine to neće biti knjiga. Bit će to jedan mali zahvat kod estetskog kirurga, zahvat kojim će se riješiti svojeg djevičanskog 'vjenčića'.
...
Mladi je zgodni estetski kirurg pogledao Ines i prije no što je uspjela progovoriti ijednu riječ, rekao je, usmjerivši svoj profesionalni pogled na mali ožiljak na njezinoj gornjoj usni:
Ali tu nema posla za mene, ožiljak je gotovo neprimjetan, nova bi ga operacija samo pojačala … Siguran sam da ožiljak ne primjećuje nitko, osim vas …
Ines je samo kimnula glavom, ustala i izišla iz ordinacije.
…
Svitalo je jedno kišno jutro, sljedećeg ljeta.
Inesa je ležala u Njegovom naručju i plakala. Suza joj je kliznula niz obraz i zaustavila se na gornjoj usnici. Boljelo ju je, no nije plakala od bola, užitak je nadmašio bol.
Njegovo se lice nadnijelo nad njezino, pogledao ju je zaljubljenim pogledom i poljupcem popio tu suzu, s njezine usne.
Nevinost djevojčice i zrelost žene …
Ne možeš ni zamisliti kakav je to savršeni spoj – šapnuo joj je On, ljubeći je.
P.S. Priču upravo napisah inspirirana današnjom Miskovom pričom...
Misko, hvala na poticaju.
I ako ti se priča ne učini suviše 'pekmezastom' ... hihih ... 25% autorskih prava je Tvoje ...
... a Đuro i Pero?
Nisu u kazni, Panova frulice ... eno ih, pentraju se po kajsiji ...
Post je objavljen 04.05.2008. u 08:03 sati.