Ljubo Ruben Weiss

Nije mi poznato koliko hrvatski eu - parlamentarci čitaju hrvatske novine, ali po svemu sudeći, malo, naročito bi se to moglo reći za Tonina Piculu (SDP) koji bi, i nakon rezolucije EU parlamenta koji je usvojio za pristalice priznanja Palestine zaista mlaku rezoluciju, otvarao širu raspravu u Hrvatskoj, o vanjskoj politici Hrvatske, posebno o tzv. palestinskom pitanju. I to u vrijeme kada premijer Zoran Milanović izostaje sa summita u Beogradu gdje se Kina predstavila kao itekako zainteresirana za plasiranje investicija u jugoistočnu Evropu (spominje se 10 milijardi dolara iako bi moglo biti i više, ovisno o projektima koji se ponude) i kada je Vesna Pusić sve je očitije, digla ruke od profiliranja koliko - toliko učinkovite vanjske politike Hrvatske, ali i unošenja reda u Ministarstvo vanjskih poslova i u hrvatsku diplomaciju koja niti je imala niti ima dovoljno sposobnih stručnih ljudi. Po mom skromnom mišljenju fokusirala se previše na EU, Bruxelles i Strasburg, sa vrlo skromnim učincima, zanemarujući ostale regije svijeta, pa i neke ekonomski i politički respektabilne države (Kinu, Indiju, Japan, Brazil, Kanadu, Australiju...). Kada bi se radila anketa javnost bi pokazala da naši veleposlanicu u tim državama jedva da su poznati, niti se zna njihov učinak u povezivanju tih ekonomija i našeg posrnulog gospodarstva.
ŠTO RADE DRUGI?
Premijer Srbije Aleksandar Vučić bio je prije nekoliko tjedana gost Izraela i premijera Benjamina Netanyahua, koji je pozdravljajući Vučića govorio o vjekovnom prijateljstvu židovskog naroda i Srba, još od rimske republike, sa tezom koju mu je u govor, moguće je, „uvalio“ netko od srpskih lobista u Izraelu!? Kako bilo, Vučić je dočekan biranim riječima, Izrael je jedan od većih i značajnijih investitora u Srbiju i njeno gospodarstvo… Nije slučajno da je ove godine u Banja Luci, u Republici Srpskoj otvoren vrijedan Jevrejski centar, dok Praška 7 u Zagrebu zjapi i dalje prazna itd.
Iako je u EU parlamentu pripremljena oštrija varijanta rezolucije od nje se odustalo jer je očite su procjene da nikakve rezolucije neće natjerati Izrael na pregovore i da se oštra rezolucija može Evropi vratiti kao bumerang. Uz to, kada je riječ o domaćim (ne)prilikama nije isključeno da bi forsiranje neke rasprave i uključivanje Sabora u nju pogoršalo ionako zahlađene odnose Izraela i Hrvatske i naštetilo bilateralnim odnosima. Diplomatski odnosi mukotrpno su se razvijali, izraelsko veleposlanstvo u Hrvatskoj promoviralo ih je, posebno intenzivnom kulturnom suradnjom.
Nije sporno da kao relativno nezavisna država, Hrvatska treba imati svoju samostalnu politiku i promisliti što će učiniti i kako će se postaviti prema tzv. palestinskom pitanju imajući dva rezona pred očima – prvo, Brozova politika prema Izraelu ipak je stvar prošlosti i drugo, razum i logika trebaju prevladati, a ne emocije ili neke druge stvari (interesi u arapskim i muslimanskim zemljama) koje bi mogle utjecati na tu neželjenu situaciju u odnosima s Izraelom koji je voljan surađivati sa Hrvatskom ne samo u kulturi, već i u osjetljivom području kao što je sigurnost i obrana Hrvatske. Da se sada ne razglaba o velikim obećanjima dr.Ive Josipovića u izraelskom Knessetu vezano za povrat imovine židovskoj zajednici Hrvatske i nasljednicima, u Hrvatskoj, ali i u Izraelu i drugdje u svijetu, a da se nije daleko odmaklo u rješavanju tih pitanja koja se neriješena, povlače zamalo 70 godina!?
I O PALESTINI, ALI I O ISKORIŠTENOSTI EVROPSKIH FONDOVA
Tonino Picula još prije nekoliko dana ovako je ocijenio stanje duhova i EU parlamentu: „Međutim, čini mi se da u ovom trenutku preteže mišljenje da se prizna neovisna Palestina”, i – promašio! Nije jedini – cijeli tzv. lijevi blok uključujući evropske zelene zdušno je lobirao za palestinsku stvar, zanimljivo Piculine stavove prigrlili su i mediji u susjednoj Bosni i Hercegovini kao i mantru o lošoj percepciji Izraela u međunarodnoj javnosti nakon „rata u Gazi“. Međutim, taj isti Picula relativno malo govori o hrvatskoj učinkovitosti u korištenju evropskih fondova, niti potiče raspravu u Saboru i u javnosti o projektima koji su ponuđeni Junckerovoj Komisiji, a koji se ocjenjuju tek projektima u fazi planiranja, ili pak, o činjenici da hrvatski građani u svakodnevnom životu nisu osjetili toliko bučno najavljivane prednosti ulaskom u Evropsku zajednicu!
Razumljivo, Tonino Picula i još neki hrvatski eu - parlamentarci, imaju pravo zastupati stavove i mišljenja koje zastupaju o Palestini, ali bi ipak trebalo znati kako nastaju države i koji su uvjeti i okolnosti te realne mogućnosti da zaživi država čiji glavni politički protagonisti – El Fatah i posebno Hamas, koji nisu voljni demilitarizirati pojas Gaze i koji demonstriraju i danas silu i ne kriju svoje programske dokumente u kojima stoji i dalje - borba do konačne pobjede nad cionistima. To znači i bukvalno poticati nerede izvan pojasa Gaze, sve do Jeruzalema, u kojem živi radi oko 270 000 Palestinaca, a u kojem se ubijaju rabini i vjernici na mjestu gdje bi trebali biti najsigurniji – u sinagogi! Posebna je pak tema kako je prije kratkog vremena jedan dnevni list sastavio naslov informaciji o krvoproliću u jeruzalemskoj sinagogi DVA ROĐAKA (podvukao Lj.R.W.) ubijala...
USA i državni tajnik John Kerry nisu uspjeli natjerati izraelsku vladu na ustupke pa je uistinu mala vjerojatnost da bi to uspjela i oštra rezolucija EU parlamenta. Valja poznavati mentalitet Izraelaca, pa i činjenicu da Izraelom i njegovom vanjskom politikom dominiraju "djeca Holokausta", koja naravno nisu danas djeca, ali koja znaju, pored ostalog, da će se u siječnju 2015. obilježiti 70 godina od Oslobođenja Auschwitza, koji se ipak dogodio u Evropi, i koja nisu sigurna da bi stara i umorna gospođa Evropa zaštitila Jeruzalem u slučaju životne opasnosti po državu koju su gradili i - preživjeli logoraši Auschwitza.
AUSCHWITZ - 70 GODINA POSLIJE
Žao mi je što ovom analitičkom članku u dva dijela moram dodati i činjenicu koja govori i o sadašnjoj vladi Zorana Milanovića i njenim nekim ministarstvima i dramatičnoj besparici - kao mala Židovska općina Virovitica JEDINA smo Židovska općina, od deset u RH, koja nije dobila iz proračuna ni kunu za rad i djelovanje u 2014., prezentirali smo na adrese šest-sedam institucija u Hrvatskoj program obilježavanja 70 godina od Oslobođenja Auschwitza, ("Auschwitz, 70 godina poslije"), jedva smo od nekih dobili nemušte odgovore, da o konkretnoj financijskoj pomoći ne zborimo. A Auschwitz nije samo židovska tema (iako se rado o edukaciji o Holokaustu) - Auschwitz je ZLO,TRAGEDIJA koja i danas dotiče mnoge narode, i civilizacijsko je i kulturno pitanje par exellans.
I zato zaista je nerazumljivo zašto Picula i društvo trče pred rudo (Auschwitz je samo disgresija, nekima nezgodna disgresija!): ovakvu situaciju sa priznanjem Palestine može se primijeniti u Talmudu zapisana mudra izreka: „Ne budi glava lavovima, niti rep lisicama!
Ali, to bi za Tonina Piculu, i još neke, značilo manje čitati mišljenja i stavove iz sedamdesetih prošlog stoljeća, iz vremena nesvrstavanja, i mišljenja lijevo-zelenog bloka evropskih stranaka, a više voditi računa o hrvatskim nacionalnim interesima u turbulentnom svijetu, pa i o bilateralnim odnosima Hrvatska – Izrael!
( 21. 12. 2014.)

Oznake: izrael, Bliski istok, Hrvatska, palestrinsko autonomno područje, eu-parlamentarci

Europski parlament u srijedu, 17. 12. 2014. donio je kompromisnu Rezoluciju o priznanju Palestine kao neovisne države. Prije toga, uzburkale su se strasti, frcale su iskre na sve strane, a u ovom malom kreševu ni hrvatski eu-parlamentarci nisu ostali po strani. Jutarnji izvještava da su se neki dan u zrakopolovu iz Frankfurta zamalo svi vratili u Hrvatsku – po ulozi koju je imao proteklih tjedana u lobiranju za „palestinsku stvar“ moglo bi se pomisliti da će se, primjerice, Tonino Picula uputiti na velebni aerodrom u Palestinskoj samoupravi izgrađen uglavnom donacijama iz svijeta pa i iz Evropske zajednice? Usvojena je uravnotežena Rezolucija koja POKAZUJE PRITISAK NA OBJE STRANE, Evropa se odlučila za poticanje pregovora neposredno zainteresiranih, a ne za priznanje Palestine odnosno prepustila je parlamentima pojedinih članica EU da njihove vlade samostalno odluče kako će se odnositi prema bliskoistočnoj krizi. Na kraju od 697 prisutnih EU parlamentaraca 498 glasovalo je za „diplomatsku“ rezoluciju, samo 88 protiv a 111 se suzdržalo. Od hrvatskih eu-parlamentaraca svi su glasovali za Rezoluciju, a suzdržala se Ruža Tomašić.

Konačni tekst je kompromis između evropskih stranaka – konzervativnih, kršćansko-demokratskih, socijaldemokratskih, liberalnih i zelenih.. Formula glasi: priznanje Palestine, ali uz pretpostavku mirovnih pregovora Izraelaca i Palestinaca! Na taj način ojačana je i pozicija za uključivanje u pregovore i Federice Mogherini, zadužene za vanjske poslove EU, koja je u svom prvom nastupu izvan Strasborga i Bruxellesa na toj dužnosti posjetila bliskoistočno žarište.
TONINO PICULA POZIVA NA RASPRAVU
Jedan od najeksponiranijih zagovornika priznanja Palestine bio je Tonino Picula, koji i nakon usvajanja Rezolucije, ne prestaje pozivati hrvatsku javnost na raspravu, i što izravno i što neizravno na priznanje Palestine uvjeren da je to korak ka poticanju mirovnih pregovora i dugoročnom miru na Bliskom istoku. Međutim, cijela storija ima i više nego jasnu pretpovijest, kao i kompleksne okolnosti koje, očito, Piculi i još nekima nije poznata ili do nje previše ne drže.
Zina Kalay Kleitman, veleposlanica Države Izrael u Hrvatskoj, u intervjuu Nedjeljnom Jutarnjem listu (intervju dan novinarki Biseri Fabrio) govorila je o tome kakve bi posljedice mogli pretrpjeti hrvatsko -izraelski odnosi ako Republika Hrvatska donese odluku o priznanju Palestinske samouprave kao države. Intervju diplomatkinje, kao i svaki intevju, ili pak ipak solidan orijentir za zauzimanje definitivnih stavova o kompleksnom pitanju međunarodnih odnosa?
Veleposlanica Države Izrael Zina Kalay Kleitman u je oko pola godine, naslijedivši veleposlanika Yossija Amranija. U vrijeme kada je došla na dužnost u našu zemlju počela je izraelska vojna intervencija na području Gaze, koja je zbog opsega napada i civilnih žrtava izazvala mnogo kontroverza i polemika, među ostalim i u našim medijima,posebno ispod nekih članaka gdje je zabilježena nečuvena provala govora mržnje i gdje se pod krinkom anticionizma nalazilo vrlo često na delegitimiranje države Izrael. Predala je vjerodajnice predsjedniku dr. Ivi Josipoviću i baš se nije previše pojavljivala u javnosti u prvih šest mjeseci svoje karijere u Hrvatskoj, posve diplomatski. Da bi jedan ambasador „osjetio“ neku državu i društvo, kažu znalci, potrebno mu je najmanje godinu dana, a toliko je potrebno da se u osnovi savlada jezik domaćina. Gospođi ambasadorici vjerojatno je prednost što zna ruski, i važi kao stručnjakinja za Rusiju odnosno Sovjetski savez (kremljologinja, završeni ruski studiji na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, 1978.) Prije dolaska u Hrvatsku službovala je u Ukrajini (ambasadorica Izraela), iz koje je otišla prije tri godine pa se može reći i da joj slavenski svijet nije dalek. U Nedjeljnom Jutarnjem govorila je o tome kakve bi mogle biti posljedice za hrvatsko - izraelske odnose ako Republika Hrvatska donese odluku o priznanju Palestinske samouprave kao države. Naime, o toj se mogućnosti u hrvatskim diplomatskim krugovima sve glasnije govori, jer je trend priznanja Palestine kao države prva pokrenula Švedska, zbog čega je izraelski veleposlanik povučen iz Stockholma. I francuski je parlament donio, simboličnim glasanjem, prijedlog za prepoznavanje palestinske državnosti. Izrael je brzo reagirao izjavom kako bi prijedlog mogao “štetiti mirovnom procesu”. Ako se Hrvatska odluči za priznanje, jasno je da će odnosi između Hrvatske i države Izrael biti opasno narušeni.
Sve bi to vjerojatno prošlo sa malom pažnjom javnosti u Hrvatskoj koja ionako ima druge prioritete, a u tome vanjska politika, osim kada je Srbija , pa i dijelom BiH, nije područje posebne brige javnosti. I predsjednička utrka, za sada, gotovo da i nema vanjskopolitičkih tema, iako je, po Ustavu, predsjednik Republike ključna institucija u predstavljanju RH u inozemstvu.
Naravno, pristalice priznanja Palestine naveliko ukazuju na primjer Švedske, Irske,Velike Britanije i Francuske, pozivaju se na skupštinu UN, jedva spominjući da ništa od priznanja Palestine, primjerice, u slovenskom parlamentu kao i činjenicu da se zadnjih desetljeća Palestina najmanje pet puta samoproglašavala neovisnom državom ili pak da su donošene rezolucije o njenu priznanju u Općoj skupštini UN i drugdje(agencije UN i sl.), ali bez ikakva efekta.
ISHITRENI POLITIČKI POTEZI?
Izrael to sve doživljava kao ishitrene političke poteze i
takve odluka, kaže i Zina Kleitman Kalay destruktivno djeluju i naglašava da se do rješenja sukoba treba doći pregovorima dviju strana, a ne na neki drugačiji način. Pritom, nikakvi ishitreni potezi ne pridonose pronalasku rješenja. „Ovo djeluje destruktivno zato što druga strana, Palestinci, misle da mogu postići što god žele zahvaljujući široj međunarodnoj potpori, ali moraju znati da njima treba održiva država. Tu se ne radi o priznanjima ili izjavama, radi se o tome da moraju pregovarati s nama. Oni ovise o nama i ne mogu postojati bez nas; ako žele održivu državu, moraju prvo s nama imati mir. Nikakve najave i potpora koju dobivaju iz međunarodne zajednice neće im pomoći da učine tu državu održivom.“
Manje - više to je sukus intervjua veleposlanice o čijoj diplomatskoj karijeri se, po prvim reagiranjima, pa i po kratkom komentaru Inoslava Beškera, malo zna. Bešker, kao i urednik vanjske politike Jutarnjeg lista Željko Trkanjec pojednostavljeno rečeno, delegitimiraju Izrael naglašavajući da Izrael ne odustaje od pozicije sile. Pitanje: zar izraelska veleposlanica, nema drugog posla već - prijeti Hrvatima? Inoslav Bešker dugo godina komentira razvoj događaja na Bliskom istoku i u arapsko-muslimanskom svijetu, ali pisati o prijetnjama zemlji domaćinu uistinu je - pretjerivanje: „Ambasador svakako ima pravo zastupati vanjsku politiku i interese svoje zemlje - ali prijetnjama zemlji domaćinu te se ovlasti nepristojno prekoračuju. Izraelski diplomati nisu se usudili javno zaprijetiti Francuzima.“
Veleposlanica se zaposlila u Ministarstvu vanjskih poslova Izraela još 1995., radila kao savjetnica u ambasadi Izraela u Rusiji, bila ambasadorica u Ukrajini, i ove godine stigla, kao karijerni diplomat u Hrvatsku, naslijedivši Shmuela Meiroma i Yosefa Amranija, ranije izraelske ambasadore u Hrvatskoj. Kratka biografija veleposlanice navedena je da bi se pokazalo da je Izrael u Hrvatsku poslao ne osobu koja je priučeni diplomat, već stručnu i iskusnu osobu.
(nastavit će se)
Napomena: Molim za komentare bez vrijeđanja autora!
(objavljeno 22. 12. 2014., na portalu www.pollitika.com)

Oznake: Hrvatska, izrael, Bliski istok, Palestina, međunarodni odnosi

TRINAEST NAOPAKIH LOGIKA, IZRAEL I GAZA


1.Prva naopaka logika je da je Izrael agresor, i da je Izrael agresor od osnutka države. Rat 1948. naziva se u ozbiljnoj literaturi Ratom za nezavisnost, jer je samo koji dan poslije proglašenja države Izrael, nastalog kao ostvarenje cionističkog pokreta i odlukom Ujedinjenih naroda, počela bjesomučna ofenziva SVIH arapskih zemalja u okruženju na novostvorenu državu. Bio je to prvi rat koji je tada slabo naoružani Izrael, s jakom motivacijom vojnika, od kojih su mnogi bili i preživjeli Holokausta, dobio. Ova AGRESIJA Arapa može se slikovito usporediti sa pokušajem gušenja novorođenog djeteta.
Nakon toga arapske države su sa istim ciljem - uništenje Izraela - vodile još četiri rata (1956.,. Sueska kriza, 1967.,šestodnevni rat, 1973. Jomkipurski rat, i 1982. libanonski rat, plus intifada, plus Gaza – krize…
2. Dok Izrael priznaje sve arapske zemlje, i dok je dijelu teritorija (Zapadna obala, i pojas Gaze) priznao autonomiju, danas još neke arapske zemlje ne priznaju Izrael, a Hamas i Hezbollah imaju u programskim dokumentima kao jedan od ciljeva . uništenje države Izrael, članice UN. PLO i druge organizacije desetljećima su se služile terorom u borbi protiv Izraela sijući smrt u raznim dijelovima svijeta, smrtno ugrožavajući civile ( smrt 11 izraelskih sportaša na Olimpijadi u Muenchenu, otmice aviona, otmice brodova, napadi na sinagoge, sjedišta židovskih općina i židovske kulturne centre, napadi na izraelske ambasade, samoubilački napadi u Izraelu, uključujući autobus sa školskom djecom),
3. Palestinci žive u najvećem logoru na svijetu – Gazi, i Zapadnoj obali koje su u sustavu okupacije od strane IDF-a (Israel Defenses Force). Najveća je laž da je Gaza koncentracijski logor jer ti koji to tvrde ili ne znaju ili neće da znaju kako su izgledali naci-fašistički logori kao i logori u kvislinškim zemljama odnosno državama. Da je Auschwitz imao takve tržnice kakve postoje u Gazi, ne bi u njemu stradalo više od milijun zatočenika, većinom Židova. U “ logoru“ Zapadna obala“ svaki lojalan Palestinac ima mogućnosti obrazovanja, rada i zdravstvene i socijalne skrbi, te iskazivanja svojih vjerskih uvjerenja.
4. Obmana je da Izrael namjerno cilja civile, posebno djecu u Gazi, kao što je obmana da Izrael započinje vojne akcije na svom teritoriju sa ciljem naštetiti svim Palestincima. Zbog stalnog raketiranja Izraela, s kraćim ili dužim razdobljima mira, Izrael živi desetljećima u psihozi „ni rata ni mira“ što negativno utječe na milijune Izraelaca, uključujući i lojalne Palestince koji nisu u mogućnosti posvetiti se normalnom, svakodnevnom radu i životu. Svaki rat, i svaka vojna intervencija koštaju Izrael ne samo ljudske živote - žrtve već iziskuju ogromne materijalne troškove. Zemlja koja nema bogata nalazišta nafte, koja u mnogome ovisi o turističkim sezonama, posebno od hodočasničkog turizma, koja je većinom ovisna o zračnim komunikacijama sa ostatkom svijeta, troši velika financijska sredstva na naoružanje što se sve odražava na životni standard Izraelaca. Da nema tih troškova, Izrael bi bio jedna od osam najrazvijenijih zemalja svijeta, iako i sada, svemu usprkos, Izrael je jedina zemlja bez nafte na Bliskom i Srednjem istoku sa evropskom razinom standarda.
5. U medijima u svijetu često se manipulira kritičkim mišljenjima Izraelaca i istaknutih Židova te židovskih organizacija. Radi se o pojedincima i grupama koji iskazuju kritičnost prema potezima izraelske vlade, a takvih osoba i pojedinaca ne manjka ni u samom Izraelu. Dok se u arapskim-muslimanskim zemljama provodi teror i guši se zamalo svaka kritička misao i oporba, Izrael ima snažnu oporbu i izgrađen civilni sektor, te jedan od najstabilnijih parlamentarnih sustava na svijetu. Za razliku od tradicionalnih arapsko-muslimanskih sustava u kojima su žene teško diskriminirane, u Izraelu se poštuju prava žena kao i LGBT pripadnika. Jedna od najvećih podvala u medijskom, propagandnom ratu koji se neprekidno vodi - zemlju se označava zemljom aparthejda. Aparthejd je politika stroge segregacije bjelačkog od nebjelačkog stanovništva koji je na snazi bio u Južnoj Africi od 1948. do 1998. godine. Crnci nisu imali pravo glasa, nisu mogli da obavljaju javne funkcije, žene se ili udaju za bijelce, nisu mogli čak ni da koriste iste toalete i javni promet. Izrael je primio u zemlju i integrira Židove iz Etiopije, veliku većinu s karakteristikama crnačke rase.
6. Bit izraelsko-palestinskog sukoba nije nespremnost Izraela na ustupke (iskustvo pokazuje da svaki ustupak bude dočekan novim zahtjevima za ustupke, ultimatumima, nerealnim zahtjevima za koje unaprijed znaju da ih Izrael ne može prihvatiti) već palestinski, i uopće muslimanski antisemitizam, uključujući negiranje Holokausta. Ne radi se o stvaranju palestinske države koju su Izraelci spremni priznati, već o uništenju židovske. U osnivačkoj povelji Hamasa, političkog predstavnika Palestinaca, jasno stoji da mir sa Izraelom nije moguć. I ne samo to, već i da je svakom drugom zabranjeno da o njemu pregovara. Kako onda zamisliti i voditi te mirovne pregovore? I zašto se i dalje uporno pretvaraju palestinski dušebrižnici da je problem u Izraelu, koji kao jedina napredna i demokratska zemlja u toj regiji nema nikakav interes da bude u neprestanom ratu sa svojim ekstremno neprijateljskim okruženjem, tj. Palestincima? Zahvaljujući internetu u mogućnosti smo da pratimo arapske TV stanice na kojima se neprestano hvali Holokaust (ako se i ne negira) i demoniziraju Židovi na način koji bi bio nezamisliv u bilo kojoj civiliziranoj zemlji. Na tim kanalima slušamo arapsku djecu kako Židove nazivaju majmunima i svinjama, a stariji im govore kako je najbolje što u životu mogu postići da poginu slavnom i mučeničkom smrću ubijajući Židove. U knjizi „Bog koji mrzi“, Vafa Sultan, osvrće se i na islamski antisemitizam koji se muslimanskoj djeci usađuje od malena, kao dio odgoja i vjere– „Židov mora da je riječ koju muslimanska djeca najčešće čuju prije svoje desete godine. Ujedno to je i jedna od najtežih riječi koju čuju jer u njihovoj mašti sažima vizije ubijanja, izopačenosti, laži i pokvarenosti, kao da su riječi prepisane iz Protokola sionskih mudraca, opskurnog antisemitskog pamfleta, izvorno falsifikata tajne ruske policije. Ta knjižica - falsifikat služila je kao literatura Hitlerovim vojnicima prilikom polaska u racije i krvoločna masovna ubijanja Židova SS-trupe uvjerile da su Židovi zapravo gamad koju valja uništiti bez grižnje savjesti.
7. Velika je obmana da Izrael ima snažne lobističke grupacije u cijelom svijetu i da je inkorporiran u sva važnija događanja u svijetu, na štetu tzv. malog čovjeka. Židove se često povezuje sa masonima, iluminatima, glavni su akteri teorija zavjere. Prenaglašava se utjecaj američkih Židova, ako i Židova općenito na svjetsku politiku i međunarodnu zajednicu. U tri-četiri moćne i najmnogoljudnije države na svijetu - Kini, Indiji, Japanu nakon egzodusa Židova iz SSSR sada i u Rusiji, broj Židova je zanemariv kao i politički utjecaj. U islamskom svijetu broj Židova i njihov utjecaj je minoran. U propagandnom ratu uzimaju se za primjer desetak bogatijih Židova, dok zapravo, ukupna židovska populacija u svijetu od samo 13 milijuna Židova, uključujući i one u Izraelu, živi relativno skromno. Židovi u nekadašnjoj istočnoj i srednjoj Evropi, nakon Holokausta jedva da su prisutni u javnom životu, prisutna je asimilacija i ono malo preostalih Židova, uz pokoji izuzetak, zadnjih je desetljeća osiromašilo i trpe antisemitske ispade koji se pravno ne sankcioniraju. Govor mržnje odnosno latentni i manifestni antisemitizam je toliko prisutan da se i ono malo preostalih Židova ne izjašnjava Židovima, već taje svoj nacionalni i vjerski identitet. U mnogim zemljama bivše Istočne Evrope pogoršali su se uvjeti za nacionalno i vjersko okupljanje, šire se najodvratniji stereotipi o Židovima tipa Protokola sionskih mudraca, a Židovi stjerani u medijski i kulturni geto. Posebno su prevareni u postupcima denacionalizacije odnosno procesima pretvorbe i privatizacije bivše državne odnosno društvene imovine, organiziranje i jačanje veza židovske dijaspore i Izraela odvija se presporo i sporadično, a ne kao dio sustavnih napora diplomacije.
8. Mit je da je Hamas vojska u Gazi mala i slaba i da se bori kao David protiv Golijata. Vojska odnosno vojno krilo terorističke organizacije Hamas dobro je uvježbano i posjeduje, pokazuje se, skladišta oružja koje je na razne ilegalne načine dospjelo u pojas Gaze. Vojnici Hamas su velikom većinom fanatični, religijski indoktrinirani najnevjerojatnijim obećanjima islamskih starješina i vođa Hamasa, koji se većim dijelom nalaze izvan pojasa Gaze. Glavni sponzor Hamasa bio je Iran, odakle potječe i najveća količina ubojitog oružja. Posebna neprilika za IDF je što opasni militanti Hamasa ne poznaju uobičajene konvencije ratovanja, već se služe metodama i oblicima ratovanja koje spadaju u najpodmuklije i vjerojatno će se izučavati odsada na vojnim učilištima diljem svijeta - radi se o korištenju vlastitog stanovništva, pa i djece, u stvaranju živog štita koji se raspoređuje na terase, krovove zgrada, u bolnice, džamije, kuće, na sva ona mjesta gdje se očekuju izraelski vojni udari odnosno zračni napadi. Iskopana je mreža tunela pod zemljom u kojima se nalazi i uskladišteno oružje, a vode i prema izraelskom teritoriju te se njima kreću diverzantske grupe i posebno obučeni vojnici za djelovanje u izraelskim naseljima. Da su toliko financijskih sredstava i rada utrošili ne u gradnju tunela nego u drugo, Palestinci su u pojasu Gaze mogli imati solidnu mrežu linija metroa!
Svaki vojni napad Izraela praćen je „majstorskom“ verbalnom logistikom, i upravo je nevjerojatna mašta kojom se služe da bi crnili IDF; vjerojatno većih laži nije plasirano u svijet još od vremena Goebelsa, Hitlerovog propagandiste broj jedan; umjesto radija posebno su usmjereni na Internet portale te Facebook, a poznatije novinare u raznim zemljama i izravno obavještavaju o izraelskim „zločinima“, šaljući im video snimke i fotografije često vrlo uznemirujućeg sadržaja, karikature i fotografije koje bi trebale IDF prikazati što sličnijim Hitlerovoj soldateski. Nije rijetko da koriste odore izraelskih vojnika, pa čak koriste za vojne akcije prostore i vozila Hitne pomoći te prostore i vozila sa oznakama Ujedinjenih naroda
9. Koordiniranim aktivnostima medija u svijetu, prezentiranjem manje-više iste sheme izvještavanja – red bombardiranja, red scena sa ubijenom ili ranjenom djecom u pojasu Gaze, red izjava majki ili očeva stradale djece, red ruševina, red izjava Hamas bossova, red izjava predstavnika civilnih udruga i „humanitarnih“ organizacija, red prosvjeda Židova i Izraelaca protiv rata i izraelske vlade, uz pokoju alibi scenu ili izjavu izraelskih vlasti, stvara se slika da je svjetsko javno mnijenje zamalo uz Hamas teroriste i Palestince. Kritike izraelske strane su česti impregnirane otvorenim ili očiglednim delegitimiranjem Izraela i antisemitizmom. Potrebna je i kritika izraelskih vlasti i akcija IDF-a kada se to zasluži, ali očito je da se aktualna situacija koristi da bi stari neprijatelji i mrzitelji Izraela, ali i notorni antisemiti, pokazali svoje pravo lice. Delegitimiranje Izraela i antisemitizam dolaze zamalo podjednako od neonacista i desnih i ultradesnih snaga u Evropi i svijetu, ali i od ljevičara.
Stvara se privid OSUDE Izraela i Židova, a ne prikazuju se mnogi sa svojim uvjerenjima kojima smatraju poduzimanje vojnih akcija protiv terorista opravdanim i legitimnim. Zamalo da nema države u svijetu koja ne bi postupila isto ili slično ukoliko bi njeno stanovništvo bilo izloženo raketnim napadima.
10. U negativnim reagiranjima prednjače i one države i društva koja ni do danas, 2014., godina 69 godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, nisu ispunile ni elementarne obveze prema žrtvama Holokausta kao i potomcima preživjelih Šoah. Na prostoru ex-Jugoslavije primjetna su brojna antisemitska i antiizraelska reagiranja, ne od vlasti, koliko u dijelu medija i na portalima, a koja su dijelom i ostatak politike Titove Jugoslavije. Štošta se promijenilo u odnosu na ta vremena, ali antiizraelizam, anticionizam i pojave antisemitizma su KONSTANTA u razmišljanju većeg dijela građana. Prisutno je to i u zemljama tranzicije, a ni u zemljama EU ne štedi se Izrael (i Židovi) i zapravo je vrlo tanka linija razdvajanja konstruktivne kritike od izravnog necivilizacijskog komentiranja kompliciranog i dugotrajnog međunarodnog sukoba.
11. Što se tiče Hrvatske, gotovo je nevjerojatno u kojem kratkom vremenu su zaboravljena raketiranja hrvatskog teritorija – od Vukovara do Dubrovnika, Zadra, Osijeka, Zagreba…U zemlji u kojoj su se dogodila etnička čišćenja, u državi u kojoj nije u startu dana autonomija hrvatskim Srbima, u državi u kojoj su počinjeni zločini nakon Oluje, u kojoj je ubijena cijela obitelj u Zagrebu a počinitelji nisu osuđeni, u zemlji i društvu u kojoj je židovska zajednica pretrpjela silne gubitke u Šoah, gdje nisu obeštećeni Židovi nasljednici, gdje su prevareni većinom u procesu denacionalizacije i pretvorbe, u zemlji u kojoj ni zamalo nakon 70 godina nije obnovljenA SINAGOGA u glavnom gradu Zagrebu, u kojoj nema Muzeja židovstva, nema Arhiva židovstva, u kojoj nema središnjeg spomenika smrtno stradalim Židovima (oko 30 000!), u kojima nisu obilježena mnoga stratišta Židova i drugih žrtava ustaštva i naci-fašizma, u zemlji u kojoj se piše desetljećima revizionistička povijest i u kojoj j srušeno oko 3000 antifašističkih spomenika i obilježja, u kojoj je politička i socijalna kriza nesagledivih razmjera, kao da je slučaj Gaza dobro došao da bi prikrio STVARNE probleme zemlje, i dugove spram ovo malo nas preostalih Židova, toliko stvarati medijske buke oko događaja u jednoj ipak zemljopisno dalekoj zemlji, nonsens je i znak da se stari resentimani lako probude i stvaraju štetu mogućim dobrim odnosima Izraela i Hrvatske.
12. Više od trideset dana traje izraelska vojna intervencija u pojasu Gaze sa ciljem da se unište tuneli koji su služili za skladištenje oružja i infiltraciju u izraelski teritorij. Izrael je u nekoliko navrata predlagao primirje, povukao svoje trupe iz pojasa Gaze i sada objavio jednostrano trodnevno primirje. Međutim, primjetno je i dalje u medijima optuživanje Izraela i označavanje samo jedne strane krivcem za nastavak sukobljavanja u pojasu i oko pojasa Gaze. Protivno činjenicama a ta je da su se sve velike sile – od USA do Rusije, Kine, Indije, Njemačke…- suglasile da Izrael ima pravo braniti svoj teritorij, gdje su i mnoge arapske zemlje okrenule leđa Hamasu, u nas je prisutna logika naopake pile.
No, dok moćne sile shvaćaju da Hamasu, Islaskom džihadu i Fatahu nije do mira već do mrtvih Izraelaca, i dalje u našim medijima i u dijelu javnosti prisutan je izljev mržnje spram Izraela, pa i Židova. Tek barbarske akcije ISIL-a, muslimanske države tj. samoproglašenog kalifata, u kojima su veliki stradalnici etnička skupina Izejida te kurdski narod koji ima jednaka ako ne i veća prava na samostalnu državu od Palestinaca, te nakon stradanja kršćana, počelo se uviđati da agresivna struja u islamu prijeti ne samo Izraelu, već i Evropskoj uniji i cijelom nemuslimanskom svijetu (dijelovi Afrike itd.). Da apsurd bude potpun u Kairu, gdje se posredstvom Egipta i dalje pregovara o trajnijem prekidu neprijateljstava predstavnici Palestinske autonomije postavljaju određene zahtjeve Izraelu i izraelskoj vladi.
13. Ono što je zaprepašćujuće u novim događajima oko Gaze je da uglavnom izostaju konkretni prijedlozi za dugoročno rješenje bliskoistočne krize. Hrvatska uglavnom nema stručnjaka, pogotovo mlađih, za Bliski istok niti upućene u stanje u Izraelu, čak ni hrvatsko židovstvo nije iznjedrilo eksperte za ta pitanja i u naše ime govore uglavnom drugi, nekada objektivno, ali često nekompetentno i propagandistički, Naopaka je logika da će nam more informacija kojima smo bombardirani svaki dan otvoriti oči i objasniti bit sukoba, niti će nam automatski dati odgovore kojim putem ići do mira, Kompromisi Palestinaca i Izraelaca su nužni, ali do njih se ne dolazi širenjem naopakih logika i huškanjem protiv Izraelaca i Židova. Izrael i narod Izraela nema odstupnice - ne smije izgubiti ni jedan rat, Preostaje preseliti se na dno Sredozemnog mora, ili vratiti se u zemlje iz kojih su doselili oni ili njihovi preci.
Postoje pretpostavke i uvjeti da bi bila stvorena Palestina ili država Palestinaca i bez ostvarenja tih pretpostavki, za dvije-tri godine opet će iz pojasa Gaze letjeti rakete na CIVILNE objekte u Izraelu. Izrael ne može raditi i živjeti u atmosferi - psihozi straha, niti se posve ograditi zidom! Izrael mora imati stabilne i jedinstvene partnere za pregovore, a ne šaroliko i rivalstvom opterećene predstavnike najraznovrsnijih političkih opcija.
Izrael vidim kao otvorenu zemlju, državu i izraelsko društvo koje je integrirano u bliskoistočnu regiju, priznat od svih susjeda i Palestinaca, kao suverena, nezavisna država, koja nije samo država židovskog naroda već svih dobronamjernih i miroljubivih ljudi svijeta.
Padom Izraela, padaju i osnovne tekovine judeo-kršćanske civilizacije i uvjeren sam da se taj pad neće dogoditi, i da će svijet pravovremeno shvatiti tko je korektan čuvar svetih mjesta, jedini jamac tekovina modernog prava, demokracije i tekovina kulture i civilizacije, jučer, sada i ubuduće.

( 12. 08. 2014.)

Oznake: izrael, Gaza, Palestinci, Bliski istok, židovi, politički konflikti