30
srijeda
rujan
2020
Što to bješe ljubav...
Najteže je živjeti sa spoznajom neprepoznate ljubavi. Teže od toga može biti jedino pružiti srce na dlanu onome tko ga ne želi uzeti da kuca samo za njega.
Godinama prolazite pored nekog nemajući pojma kakav uragan bjesni u toj duši. Gledate u nekom drugom pravcu, očaravaju vas neke sasvim druge oči i ni ne slutite kolika se količina ljubavi slijeva na vas. Ne prepoznajete je, ne osjećate njenu silinu jer taj netko ničim ne odaje koliko je očaran i zaslijepljen i bespomoćan. Nosi je u sebi poput najvećeg blagoslova i najveće kazne istovremeno, jer osjeća nešto tako moćno i tako čisto a nema hrabrosti razgrnuti svoj kaput i otkriti vam kakva je ljepota skrivena ispod podstave, koliko silno želi da sami to prepoznate i da se desi čudo koje ne dolazi.
I onda hoda kroz život noseći je zauvijek zapretenu u najdubljim kutovima svoga srca, jer tamo nitko nema pristupa i nitko je ne može obezvrijediti ni umanjiti. Živi tek da bi je povremeno usporedio s nekim drugim osjećajima i uvijek ga iznova zaledi spoznaja da ništa nije ni blizu onom što godinama čuva poput najfinije, krhke porculanske šalice koja nikad nije ni bila postavljena na blagdanski stol, a toliko su blještave i prekrasne njene boje i ukrasi. Ona ostaje ispod kaputa, čista i nedodirnuta poput snijega koji zamete čitavu ulicu dok se prosipa cijelu noć nad gradom.
A onda vam se iznenada otvore oči, kao kad širom otvorite žaluzine u svitanje plavetnog ljetnog jutra, i ostanete zatečeni, zgromljeni spoznajom da niste bili u stanju prepoznati nešto tako snažno i očigledno. Pitate se kako je moguće da niste ispod tog kaputa ugledali ono što je tako brižno skrivao. Pitate se koliko se godišnjih doba rodilo i izdahnulo dok ste nesvjesno prolazili pored nečega što vas je moglo obavijati beskrajnom nježnošću i ljepotom i braniti vas od svakog zla. Odgovora nema, i to je ono najteže. Što god da pomislite ili kažete sami sebi neće vratiti vrijeme unatrag. Život će nastaviti teći svojim uobičajenim tokovima.
Ostaće gorka spoznaja da niste prepoznali nešto tako očigledno. A samo je trebalo pogledati u nečije oči i zaviriti ispod nečijeg kaputa.
Ljubav je nemoguće sakriti, ali je treba znati prepoznati. Treba je znati i prihvatiti sa tuđeg drhtavog dlana, nježnu poput grlice koja će na samo jedan krivi pokret prhnuti u nebo da se nikad više ne vrati.
( photo by WordPress )
komentiraj (22) * ispiši * #
29
utorak
rujan
2020
Insomnija u nastajanju
Idem ja tak večeras doma s posla i divim se šta su sve ljudi izvukli pred stambene objekte, jer odvoze glomazni otpad u akademskoj četvrti ovaj tjedan; to nema čega nema - namještaja, tepiha, madračina za bračne i singl krevete, lavaboa i tak tih finih artefakata.
Znači hodam i divim se, i onda mi se zabezeknuti pogled zaustavi na noćnim nebesima. Naime žuto govno je večeras puno da punije nemre bit. Šta znači da noćas opet nema spavanja, barem ne u onom uobičajenom ritualnom obliku - obuć pidžamu pa popit šlaftablete i čekat da te šupe, pa spavat na mahove. To sa ovakvim žutim govnom ne dolazi u obzir.
Pa sam ja hodajuć do doma osmislila novu taktiku koja bi možda ( čisto sumnjam, al možda ) mogla dat neke rezultate vezano za spavanje. Dakle, ja neću sad popit šlaftablete pa čekat da me šupe, jer bi to značilo da ću se probudit u jedan, pola dva pa onda ide prevrtanje i okretanje i zakretanje i živčanoća. Ja ću sad probat zaspat uz teve, ko većina normalnog svijeta. Pa kad se u to nedoba oko jedan, pola dva probudim e onda ču bubnut šlaftablete i čekat da me malo ošamute pa preselit u šlafcimer i uz malo sreće spavat do pet, pola šest.
Već sam provjerila zalihe, ima se raznih gluparija za grickat ako ni ova taktika ne urodi plodom - toblerone čokolada, čips, pereci, špice od bundeve, paket kiki bombona, voćni jogurt, kefir, banane, jabuke...imam za jest za tri dežurstva usljed punog mjeseca. Pa ako podbaci taktika naknadne konzumacije šlaftableta uvijek se stignem ožderat, zalit sve sokom šta pršće il cedevitom i štračit po teveu u nedostatku spavanja. Nećemo sad previše nervozirat, nije ovo ni prvi ni zadnji puni mjesec, pardon žuto govno koje se ukazalo na nebu samo zato da meni sjebe koncepciju spavanja. A baš i da uopće ne uspijem zaspat, mogu zagrnut kaput pa malo proć ulicom još bacit oko na glomazni otpad, možda ima neki ekstremno zanimljiv primjerak koji bi pod okriljem noći mogla dovuć doma jer nemam dosta svojih antikviteta.
Al to onda znači da sad moram ić priredit i tačke, pa možda bolje da ne izlazim. Lakše mi je još nešta pojest i čekat da se razdani, da ko čovjek pristavim kavu i gledam onu sapunjaru koju je sad pomaklo u novi, raniji termin.
Dosadno mi u svakom slučaju neće bit. A neću bit ni gladna, jer me glad uznervozi jače od nespavanja. Baj d vej, pišem ovo i gledam u hodnik; eno mjesečina da možeš bez rasvjetnog tijela radit Vilerov goblen.
Idem ja priredit svu raspoloživu žderačinu, izgleda da će mi trebat.
( a gle moje Brezje pod umilnom svjetlošću žutog govna )
komentiraj (17) * ispiši * #
28
ponedjeljak
rujan
2020
Ono kad odrastaš bez konvencije
Dok sam ja odrastala, konvenciju o pravima djeteta potpisivala je moja ispaćena roditeljica. Ona je ujedno jedina imala pravo veta i izmjena svih izglasanih regulativa. Tata je kao moj pravobranitelj interveniro ako su recimo regule bile prestroge i trudio se iz petnih žila da se brojne odredbe krše kad god je to izvedivo.
Ja sam ko dijete poriluk mrzila iz dna duše. Nije mi bilo goreg nego kad se iskljuvim iz kreveta i osjetim miris poriluka koji kipi na šparetu. Jer kad se sjedne jest onda prvo ide kraće edukativno predavanje da kak je poriluk prezdrav, kak djeci koja ne jedu poriluk raste rep ( to dok sam bila manja i nisam bila svjesna svoje nesvijesti vezane za repni rast ), kak ću završit u bolnici jer mi fali željeza i tak sve te divne konstatacije vezane za blagodati zelene gnjusobe u tanjuru. Pa sam znala da me jedino blejanje može spasit, i onda tata - nakon šta ja blekećem dvije tri minute - ustaje od stola, miče moj tanjur i maže mi recimo kruha i masti il donese čvarke i konstatira - smanji doživljaj s porilukom jer me žgaravica ubija i lijepe mi se komadi tog prefinog kuvanja po brkovima. Pa onda neko vrijeme bude zatišje sa porilukom, dok ponovo ne osvane u tanjuru. Sad ga recimo volim u svim oblicima, al onda mi je bio nešta najstrašnije, isto ko hladetina.
Moji verbalni izgredi uvijek su bili gadno sankcionirani. Naime, uvijek sam nekako uspjela izreć ono šta ne treba baš onda kad ne treba. Pa sam tak jednom zgodom, u nekim svatovima, našla za shodno reć sljedeće, i to u trenutku kad su muzikanti prekinuli svirku - mama, kak je meni mladenka jako ružna. Ona je podigla obrvu, otpustila ruku i iz voleja me tak žvajznula da mi je mašna spala sa pletenice. Pogled tipa - nemoj ni disat, kamoli zaplakat. Tata je popravio kravatu, stavio me sebi u krilo, a njoj došapno - pa jel imaš ti oči jebote, daj je pogledaj, otkad se djeca udaraju jer kažu ono šta vide. Sad si to napravila i nikad više, da te nisam više vidio da to radiš. Pa me iznio van da me utješi i da mi kaže da sam u pravu, i da sutra nas dvoje idemo na krug biciklom i na sladoled, da zaboravim na traumu šljaske.
Mamine uredbe su se morale ispoštovat i amen; tu i tamo smo uspijevali smuljat kad je bila na poslu, al bi uredno fasovala ak mama skuži, s time šta je fasovanje moglo proć jedino ako je tata, to jest pravobranitelj radio.
Kad sam frknula i kad više nije bilo potrebe za postavljanjem silnih regulativa, imala sam u mami i prijateljicu i roditeljicu. Tata je do kraja svog života zadržo pravobraniteljsku funkciju, čak i onda kad je bilo mimo svakog protokola bio je na mojoj strani.
Vremena su se promijenila. Drugačiji su i roditelji i djeca. Šta sam starija, sve sam svjesnija koliko je mamina regulativa mojih dječjih prava bila dobro riješena. Znala sam po položaju obrva šta misli i šta će reć kad otvori usta.
Za nju je Terminator bio mala maca, a opet - bila je tako puna ljubavi. To može samo mama.
komentiraj (18) * ispiši * #
27
nedjelja
rujan
2020
Mauzolej
Jel vi koji živite u kućama imate onak neku nusprostoriju u koju trpate sve ono šta vam tu i tamo zatreba il uopće ne treba al eto stoji? E pa ja imam.
Od milja je zovem mauzolej; nema veze s mauzolejom, al više mi se sviđa ta riječ nego šokšou prostorija. Jer tu stoji, saću krenut nabrajat šta sve tu stoji:
- kotlić i nogari od kotlića za kuvat gulaš, roštilj od inoksa za speć odjedamput četri kile mesa ( ak ne i više ), tanjur za kotlovinu, ono inoks čudo na koje se prišerafi plinska boca pa se kuva pekmez il ajvar, lodna od inoksa u koju se trpa spečeno meso sa već spomenutog džambo sajz roštilja
- ranjgle od četrdesetpet, dvadesetpet i dvadeset litara za specijalne namjene
- plastične posude za zbavljat koljevinu ( izrijekom dva veća plastična korita, četri plastične posude sa poklopcima za radit recimo pac, plastična posuda za miješat filu od kobasica u koju stane brat bratu jedno stodvadeset kila file )
- flašice za zimnicu, barem jedno tristo komada ( i ne pretjerujem sa brojkom, ima ih od onih za hren do onih od tri litre )
- litrene boce spremne za punit višnjevaču, orahovac i te osvježavajuće napitke
- dva ogromna crna kofera, jedan crveni kofer kojem je ošla bravica al mi ga je žao bacit jer je prekrasan, dvije manje putne torbe i jedna skroz mala torba, znači zavisno od destinacije ima se za spakirat barem dva kućanstva
- mesarski stol, blagovaonski stol sa pripadajućim stolicama koji je tu završio kad je junior kupio novi stol i stolice, sjedalice od stolica sa terase
- Vilerovi gobleni, mislim komada šest, koji služe za plašit pauke il nedajbože miša koji bi se drzno virnut u mauzolej
- sanjke od najdražih frajera plus još tovar igračaka koje su prerasli
- kutije sa sezonskom obućom jer nema dovoljno velikog ormara da sve to stane unutra, pa mora bit po kutijama i sezonski se vrši zamjena šunjalica
- kutije sa božićnim drlom ( kuglice, lampice, sob za na zid i sva ona šljašteća čuda )
- kutije sa uskršnjim drlom ( pletena košara za jaja, pa patka za na vrata, pa ispuvana i rukom oslikana jaja i zec kojeg ću bacit čim ovo napišem jer se sav ofuco, ako uspijem nać jebenu kutiju )
- dupke puna kutija cedea koje je junior slušo tijekom djetinjstva i školovanja a žao mu je da se bace, pa i oni straše potencijalne pauke uljeze
- kutije s alatom za koji pojma nemam čemu služi, razlikujem jedino čekić i šerafcigere, ovo drugo mi je potpuna nepoznanica
- dvije karniše za zavjese koje se ne koriste al stoje ako se strga koja od koristećih karniša
- produžni kabel dužine trideset metara za šišat živu ogradu i košenje dvorišta, plus pripadajući mač za živicu i kosilica
- dva produžna kabla za koje nikad ne znam jel rade il ne rade
- državni stijeg RH spreman za izvjesit u slučaju državnog blagdana
- par lampi, šta stojećih šta stolnih, koje su u ispravnom stanju al trenutno se ne koriste
- kištra ladičarka
I pazi sad šta se meni dešava. Znači ja sam tijekom transporta ljetne obuće u kutije i vađenja jesenske obuće iz kutija uspjela u neku od stodvadesetšest kutija sjebat dva fotoalbuma. Jel znate vi šta to znači? To znači da ja sad prvo moram popit tabletu protiv živaca, a onda redom krenut skidat kutiju po kutiju i igrat se Šerloka Holmsa dok ne nađem slike. A kutije naravno sad stoje iza suđa za kuvanje ajvara, jebiga kuvalo se dvaput pa su kutije sa ljetnim đirom malo pale u drugi plan. Uglavnom slijedi igra detekcije, sa natruhom dosjea iks, jer ko zna šta još ima po tim kutiješinama.
Ako sutra ne napišem ništa, znači da su me il zatrpale kutije il me nešta pojelo.
komentiraj (22) * ispiši * #
26
subota
rujan
2020
Skywalk...kod mene prije Skyfall
Ne znam jel imate vi problema sa plentranjem na neke visine. Ja recimo i kad idem na rođeni tavan imam osjećaj da se penjem na Everest; gore i nekako, al nazad nikako, pa još pogledat odozgora...meni je to prestrašno.
Pa kad vidim recimo Burj Kalifu i kad samo pomislim da bi se trebala pripet gore i gledat s te visine grbadevu koja izgleda ko mravuljak - ne bi, fala, pa da me gore osobno dočeka najpernatiji od svih šeika i otvori mi kofer nepoznate količine novaca da se samo malo nagnem da bolje vidim jebenu grbadevu.
I mi konja za trku imamo, eno Skywalk na Biokovu na hiljadudvjestodvadesetosam metara visine. Izađeš na staklo pa malo prohodaš iznad provalije kojoj ne vidiš dno, i usput opališ selfi, nek se vidi da lebdiš u međuprostoru ko ptica nebeska. Kad sam prvi put vidjela to čudo na teveu slabo mi je došlo, života mi moga. Još i nekako dok gledam ljude kak hodaju, al kad kamera okrene prema dolje...majkosvetabožja. Još mi je slabije došlo kad je neki dan osvanula snimka kak frajer prstima odšerafljuje neki vijak, navodno na istom tom Skywalku; evo me sve jeza prolazi dok pišem.
Znači ovako. Mene bi na Skywalk moglo jedino izvuć pod teškom prisilom, šta podrazumijeva debeli štrik i zavezana usta i dobro zavezane ruke, da ne zadavim onog ko me izvuko tamo da hodam po tom nigdjezemskom prostoru. Ili dobra doza sedativa, znači neka dva tri normabela koji bi me olabavili do te mjere da bi se možda i na ogradu popela. Hodat po staklu iznad provalijetine...pa mogli bi odmah dovest i mrtvozornika i dežurnog pogrebnika da me pogledaju i prevezu u vječna lovišta. Još sad kad sam vidjela tog šta prstima skida šerafe sa rukohvata...znači trebalo bi nosit sa sobom šerafcigere, ključeve il štajaznam čime se ta metalna govna šerafaju da rukohvat ne otpadne. Možda i aparat za varenje, ako počne konstrukcija popuštat da časom povarim dok sam na licu mjesta. Staklarske radove baš ne bi izvodila, malo je zajebano stajat na staklu dok ga mijenjaš.
Ja bi eventualno mogla prepuzat Skywalk i to pod pratnjom, ako počnem povraćat da pobere krpom to sa stakla, da se ne skližu ostali nedužni posjetitelji. Pogled ispred sebe i četveronoške hrabro iznad provalije. Kakve sam sreće, ja sam sigurna da bi se taj tren navukli oblaci i raspalilo grmit i padat potop biblijskih razmjera, i da bi me hageeses danima tražio ispod Skywalka, ko one hrabriše šta se u japankama otpute lunjat po stijenama.
Ko mi vjerovo - ko ne, evo na samu pomisao mi slabo dolazi.
Kud sam uopće išla pisat o tome, sad ću trebat dva normabela za zaspat. Šta ću sanjat ne usuđujem se ni pomislit.
( photo sa društvene mreže prenesen u RTL.hr, eto )
komentiraj (14) * ispiši * #
24
četvrtak
rujan
2020
Dijetne afere
Puno se ljudi, ponajpače žena, zlopati sa skidanjem kila. Pa onda posežu za štokakvim dijetama, a sve u cilju postizanja savršene figure u roku šta je moguće brže. Jedu vlakna, tri zrna kuhane riže sljubljena sa dvanajst čia sjemenki, piju vodu na karnistere i hodaju da zaborave na glad sve dok im ne padne klapna pa na povratku iz šetnje maznu friški burek i doma poprave dojam ostacima od ručka, a zrnje i vlakna zafitilje u smeće il bace vrapcima na dvorište da se oni s tim zajebavaju.
Išla ja malo zguglat koje su onak popularne dijete, pa mi iskočilo njih par. Vrlo rado ću podijelit svoja razmišljanja o navedenim dijetnim procedurama.
Prva je banana dijeta koja kaže - ujutro možete pojest banana kolko hoćete i zalit sa dvije čaše mlake vode, a dalje tokom dana možete jest šta vam padne na pamet. Izmislio je neki Japanac i čak priručnik o tome napiso. Ne znam samo šta sve može pisat u tom priručniku kad opis dijete doslovno stane u ovu napianu rečenicu. Prvo poglavlje - šta je banana i otkud nam dolazi i gdje se sve može kupit. Drugo poglavlje - kako ogulit bananu najpreciznijim pokretima i pojest je da ne padne na pod. Treće poglavlje - šta je mlaka voda i zašto se pije iz čaše u cik jutra, a iza požderanih banana. I tak jedno dvadeset poglavlja. Ma dajte molim vas. Pa da me neko natjera da ujutro pojedem dvije banane i zalijem ih mlakom vodom mislim da bi mu glavu rašerafila. Ujutro se pije kava, halo; koje banane s mlakom vodom.
Druga dijeta zove se dijeta četri dana. Veli u tekstu da uvodi zdraviju hranu i objašnjava važnost ostalih faktora ko šta su redovito vježbanje, vođenje dnevnika prehrane i prekidanje lošeg odnosa s hranom. I uči vas kako prepoznat događaje koji potiču da jedete nezdravu hranu. Vidiš ti to; pa ja nisam pojma imala da imam odnos sa hranom. Ono, kad nagrabim dinstano kiselo zelje i restani krumpir i češnjovku u tanjur prvo pitam jesu dobro, i jel teško bit u rasolu u kaci, i jel boli kad ti neko guli koru, i tak te pametne stvari. Onda, sukladno dobrim odnosima, pristojno kažem - čujte, dosta smo imali dobar odnos, sad ću vas pojest jer sam gladna ko divlja zvijer. Šta tek reć o vođenju dnevnika prehrane; pa kad još to da pišem, svetamajkobožja. Morala bi se dizat u četri ujutro da prvo napišem šta ću jest, pa onda kava i na posao, pa opet kad dođem prvo napišem šta ću jest, pa napišem pričuljak i malo komentiram, pa opet napišem šta ću jest...Jebote pa kad da stignem išta skuvat od vođenja dnevnika? A tek kad počnem prepoznavat šta me tjera da navečer u pola jedanajst, dok čekam da me ošamuti šlaftableta, skršim vrećicu čipsa il tri šnjite kruha i ajvara? Jebeš Šerloka Holmsa i traženje ubojice; od krucijalne je važnosti da spoznam zašto žderem tak kasno i koji me postupci na to nagone.
Treća dijeta je dijeta velikog čišćenja, i ne znači da trebate usisavat i prat prozore i krčit ormare. To znači da ćete u svoj organizam unosit mješavinu vode, soka od limuna, javorovog sirupa i papra nekoliko puta dnevno. Pa ja čitam i ne vjerujem šta čitam. Znači ne jedeš ništa, samo bokali puni vodurine, kiseli od limuna, ljepljivi od javorovog sirupa i crni od papra, i to žlempaš cijeli dan?! Jel znate vi šta bi ja bila u stanju napravit da me se drži na bokalima, da ih sad opet ne opisujem, kroz par dana? Pa ja bi pojela pola viseće kuhinje i prekrivače sa obadva trosjeda ( ono, zbog vlakana ).
Pa kad to tak sve pročitaš, najjednostavnije je stavit lokote na vrata od frižidera i špajze i ključeve bacit u šahtu od kanalizacije. Takozvana željezna dijeta, iza koje jedino može uslijedit otkidanje vrata s rashladnog uređaja i provaljivanje u špajzu, i to najkasnije nakon jednog dana zurenja u lokote.
A sad me izvinite, idem jest. Ogladnila sam od same pomisli na stavljanje lokota.
komentiraj (24) * ispiši * #
23
srijeda
rujan
2020
Na puvaru, na puvaru ( zlato materino )
Jel znate vi šta je puvar? Ono, jeste čuli kad taj izraz? Ako niste, evo saću vam ja brzinskom verbalnom metodom objasnit o čemu se radi.
Znači kad vani puše vjetar orkanske jačine, onda u Lici kažu - makni se s tog puvara, il nemoj stajat na tom puvaru. Samo lako se maknut sa puvara kad si obični smrtnik; kad si naprimjer prva dama onda ti ne gine hodat i po zvizdanu i po puvaru. Pa je tako oko kamere zabilježilo aktualnu prvu damu Amerike kak po puvaru izlazi iz aviona. Da se razumijemo, žena tak dobro izgleda da joj ni turbojaki puvar nemre ništa. Malo ju je raščupalo ( dobro, malo jače ) i držala je haljinu jednom rukom da se ne ukaže i etiketa od gaća ako još malo jače sastavi puvat, al uopće ne izgleda strašno. Izgledalo bi strašno da je na njenom mjestu bilo puno drugih žena.
Najgori puvar u životu doživjela sam hodajuć prema knjižnici u Željezari kad je bilo otvorenje izložbe autorice ilustracija moje knjižice. Išlo nas nekoliko, svojom pisanom riječju eventualno uljepšat otvorenje, pa sam za tu prigodu obukla svoju takozvanu Šeron haljinu ( zašto Šeron haljina - duga je to priča ) i pripadajuće cipele, da ne dođem tamo u trenirci i pasent majici. Još dok smo kretali počelo se navlačit nevrijeme, al računamo - brzo ćemo doć pa nikom ništa, nije Željezara Njujork pa da imamo klipsat dva sata do knjižnice.
Izlazimo iz auta, kad tamo puvarna situacija. Ajde šta je nebo crno ko da će smak svijeta sastavit svake sekunde, al puše da me sve strah izać iz auta, da me ne baci na krov obližnje stambene zgrade. I izađem ja na jedvite jade iz auta, nosim one svoje isprintane papiruse i torbu. Kad je puhnulo, ode moja Šeron haljina ravno u nebo. Ja drfljam rukama da pohvatam te glokne i još moram pazit da mi ne popadaju jebeni papiri. Jedva nekako salatim prvi nalet vjetra, eto ga opet. Kud me baca po cesti, tud haljinu ne kontroliram al nikako. Pa je jedva nekako zafafuljam među noge i hodam ko da mi je friško slomilo obadvije potkoljenice, jebiga nemreš hodat normalno kad ti među nogama tarlaha cca metar i pol do dva materijala. Pa još jači nalet vjetra i eto je opet u zraku. E onda mi je zamračilo pa sam lamatajuć ko Betmen plaštom pretrčala do ulaza, vijorilo je oko mene samo tako. Da ne kažem da sam bila raščupana ko Vila Ravijojla; ja naime ne koristim trovremenski Taft, osim u ekstra prilikama kad je betonaža nužna.
Srećom se materijal od haljine ne gužva, pa nisam izgledala ko da me izvadilo nesloženu nakon dugotrajnog boravka u naftalinu. I srećom nije bilo nikoga da ovjekovječi moju borbu sa vjetrom, u haljini i sa papirima i sa raščupanom nepostojanom frizurom. Na oficijelnim fotkama izgledala sam skroz normalno. ( Mislim kolko mogu izgledat normalno. ) E od tada ja pod naletima vjetra, da ne velim na puvaru, nosim isključivo robu koju ni direktan pogodak groma nemre dić u zrak.
( namjerno nisam htjela stavit fotku sebe u Šeron haljini; Melania je ipak ljepša, čak i ovak razrundžana...photo by AP )
komentiraj (15) * ispiši * #
22
utorak
rujan
2020
O zecu, mekli i dudi
Manji najdraži frajer ima okserice. Hoću reći, kad god trči uvijek stavim ruku pred oči i samo čekam onaj tresak iza kojeg uslijedi plač.
Kad se prvi put rasuo kod mene u dvorištu, uzela sam metlu, došla do njega i pitala ga kud je pobjegao zec. Prestao je plakati iako su koljena fajn nastradala i pokazao mi prstićem prema čempresima. Tu sam ja odlamatala s metlom u pokazanom pravcu, malo čačkala metlom po granama i zaprijetila zecu da mu ne bi slučajno više ikad palo na pamet odnekud se stvoriti i srušiti manjeg najdražeg frajera. Da stvar bude još bolja, i Boni je njuškala po živici, što je dalo vjerodostojnost postojanju zeca koji se odnekud stvori, sruši manjeg najdražeg frajera i onda ja moram poduzimati hitne mjere da on prestane plakati.
Nedavno je došao iz vrtića k meni na par sati čuvanja sa grozno razbijenim koljenima; bolilo me i pogledati u kraste. Na moje pitanje kako se to desilo, odgovorio je:
- Srušio me zec. A nije bilo tebe s meklom da ga potjeraš ( mekla je metla, to je valjda jasno ). Jako sam plakao pa mi je teta stavila oblog. I sad me malo boli.
Njegove velike smeđe okice pune se suzama, na koje sam skroz slaba, pa brže idem po hladan umšlag da mu olakšam kuckanje u koljenima koje mi je tako poznato. Stavljam umšlag na te malene nožice, držm ga za ruku i tješim:
- Evo sad će biti lakše. A zecu ću ja pokazati, samo da se pojavi.
On me gleda, šmrcka i kaže:
- Ali ti ideš na posao. Ja moram biti u vrtiću i onda me on sruši i pobjegne, i jako me bole koljena.
- E pa doći će nekad i ovdje pa će vidjeti svoje, sram ga može biti. Evo ljubim pa će biti lakše. Hoćeš sladoled?
Na sam spomen sladoleda oblog više nije potreban, a i zec pada u drugi plan. Zaboravlja barem privremeno na krasturine na svojim majušnim koljenima.
Nedavno je išao kod zubarice na pregled zubića, i kad je čula da je duda još uvijek u opticaju čučnula je pred njega, uozbiljila se i rekla - nemoj više koristiti dudu, imaćeš zubiće kao mali zeko.
I što se dešava? Kada je došlo vrijeme za popodnevno spavanje, on, koji bez svoje dude i dekice nije išao nikada nigdje, izjavljuje:
- Meni duda više ne treba. Rekla je teta zubarica da ću imati zube kao zec.
Tako da je nama zec zapravo jedan multipraktik od životinje. Služi kao krivac za sve eventualne gadne padove, gdje ga se proganja meklom i najstrože mu se prijeti sankcijama jer je srušio manjeg najdražeg frajera, a ispalo je da je samo jedna rečenica u kojoj su spomenuti zeko i zubi trenutno odvikla mezimca od dude s kojom je bio nerazdvojan.
Živio zec; da ga nema trebalo bi ga izmisliti.
komentiraj (22) * ispiši * #
21
ponedjeljak
rujan
2020
Dnevnik očajne kućanice - špajzni prostor
Malo sam se bome jučer zamislila nad komentarom jedne frendice da - obzirom na količinu zimnice koju svake godine ko smanjujem pa onda opet napravim još više - ko zna kolku imam špajzu.
E pa nemam baš veliku špajzu. Ispaćeni bivši supružnik je davnih godina odlučio radit na interijeru, pa je od turbovelike špajze napravio malečku špajzu i malečku kuhinju. Šta ne bi ni bilo tako loše da nemam opsesivni poremećaj zvan kiseljenje povrća. I sad recimo možda imam manji problem, jer je ajvara opet izašlo više od planiranog, pa sam danas malo išla u izvidnicu, čisto da vidim šta bi se moglo dislocirat iz špajze da mogu zbubat ajvar na police.
Dakle šta sam ja svašta našla, majkosvetabožja, i na policama i svukudnekud. Recimo, dvije cijele široke ljepljive trake koje al nikako nisam mogla nać kad su mi trebale za zakeljit kutiju od paketa pa sam kupila i treću ( mislim dobro da sam ih našla, sad recimo više ne znam gdje je ta treća, friško kupljena ). Pa onda papir za oblaganje polica sa uzorkom ivančica, koji isto nisam mogla nać kad mi je trebo, pa sad na policama imam naglocrvene božićne kuglice ( ni to nije loše, sad će Božić za jedno tri mjeseca, već početkom jedanajstog mjeseca krenuće ludilo ). Pa najveći inoks pladanj za kojim sam bezuspješno prevrnula cijelu kuću; kak bi ga i našla kad je zapo sa strane kod kištre za zamrzavanje. Onda recimo tekućinu za dohranu paradajza, onu šta se razrijedi na deset litara vode pa paradajzi budu ko lubenice, bila je iza flaša koje čekaju da se u njih ulije liker od aronije i višnje. Naravno da i tih likernih flaša ima viška, to sam odma zbubala u jednu vrećicu da šiknem kad bude odvoz staklovinja. Pa suđe koje stoji za ako bi se nekad u njemu kuvalo ( a ne kuva se nikad ), jer šta ako mi nešta zagori a ja nemam rezervnu ranjglicu istih dimenzija? Onda recimo rasparene zdjelice za puding i sladoled koje isto kupe prašinu i čekaju ako bi se nekad iz njih možda jela neka salata il grickalice ( a ne jede se nikad, bitno da stoje na polici ). Onda kinesko govno od multipraktika koje me skoro ubilo kad sam ga uključila; jebote zasmrdilo je i zapušilo ko da sam potpalila nuklearnu bombu a ne uključila neku sjeckalicu. Srećom imam jake reflekse pa sam bržebolje iščupala žnoru iz štekera; e danas je multipraktik odletio u smeće samo tako. Našla sam i mali čekić, i dvije flašice kiselog zelenog paradajza, i mirisnu sol za u kadu, i naravno dvije velike najlonkese pune najlonkesa da se ima kad zatreba ( jedino ih se nikad ne sjetim ponest pa samo dokupljujem nove ). Našla sam i nekih par plastičnjava za koje mi zvoni da sam u njima odnekud donijela kolače i ostavila ih na najgornjoj polici ako nekad zatrebaju za nešta; naravno da nisu, pa su i one danas ošle u žutu kantu. Pa veću ganc novu crvenu kantu, pa manju ganc novu plavu kantu, za koje pojma nemam šta uopće rade u špajzi i otkud mi. Izgleda da je i moja špajza prolaz u Narniju, pa ko god prođe istrpa nešta od andrmolja koje mu ne treba i pojede malo pekmeza, jer sam našla i nekih šest - sedam načetih flašica pekmeza koje sam morala bacit jer ne znam ko ih je uopće načeo i kad.
Uglavnom sad bi se uz malo sreće ajvar mogo smjestit na policu. A ja od iduće godine uvodim mjere restrikcije vezano za zimnicu, jer kak sam krenula stvarno ću morat trpat flašice u nahtkasle i toaletni ormarić u zahodu. A to nije sukladno sanitarnim propisima.
komentiraj (14) * ispiši * #
20
nedjelja
rujan
2020
Visokomodni vrisak
Volim tu i tamo popratit visoke modne izričaje; ono, bit upućena šta fensišmensi kuće turbovisoke mode preporučuju za obuć u nadolazećoj sezoni. E pa Gucci je odlučio dotuć muški rod, barem ako je vjerovat kolekciji koju su pistom pronosali manekeni za masne pare.
Za početak samo da nadodam da nas autor kolekcije, citiram - poziva da preispitamo karakteristike muškosti kroz alegorijsko putovanje odjećom koja nas vraća u djetinjstvo. Ja ne znam gdje je on odrasto, al mislim da ga je il mater stalno tukla dok je bio dijete, il ga je otac tuko pa je njemu u inat odlučio muškarce oblačit ko da kopa po kutijama u Karitasu, i to po kutijama sa ženskom robom. Šta ću preispitivat karakteristike muškosti u frajeru koji stane pred mene u šosu na volane? Šta da ga pitam, jel njegov ormar s robom zalokotan pa nije imo druge opcije nego obuć mamin kostim jebote?
Al ima nešta dobro u svemu tome. Ako je vaš ispaćeni životni supatnik krhkije građe, možda možete nosit iste kostime i oprave. Ako ima recimo stodvadeset kila, onda od šosa možete sašit kostim kad ga on više ne bude htio nosit. Taške isto možete nosit obadvoje, naguzite ga da kupi one koje se i vama sviđaju; jedino je problem šta nama u taškama treba ugrađeno svjetlo ko u frižideru da nađemo recimo ključeve u silesiji tableta za bolove, papirnatih maramica, rezervnih uložaka il tampona, sjajila za usta, prosutih bombona il banane, koja je sastavni dio folklora u mojoj torbi, zbog kalija kojeg nastojim držat pod kontrolom. Dobro, cipele il sandale nemrete nosit iste jer sumnjam da nosite broj četrdesettri, al možete recimo barem sandale kasnije imat za po bašči i košnju trave ak nema baš jako veliko stopalo.
Veselio bi me recimo i pogled na vaterpolo reprezentaciju u ovakvim kostimima, zamislite kak bi dečke iznašali ti volani; ona široka ramena, uski bokovi pa nagli pad šosa u volanskom smjeru prema jakim nogama. Jedino bi možda koštali malo više, jer treba više materijala za te kostime, ovo je šivano za puno sitnije manekene. Svi su vaterpolisti oko dva metra visine, jel znate vi kolko tu treba štofa samo za jebene volane?
A političare bi definitivno obukla u ove kostime sa kratkim hlačicama, ima se i vesta ispod sakoića i bijela košulja koja paše uz bijele sokne pa ima jedan profinjen izgled. Pod uvjetom da nemaju varikozne vene, malo je gadno gledat noge sa proširenim venama. I morali bi brijat noge, tu nema rasprave; pa nećeš mi dočekat recimo nekog stranog precjednika neobrijanih nogu a imaš sandale na nogama i kratke hlače od odijela. Znači depilacija na najjače, možda čak otvorit tvornicu koja bi radila samo depilacijske kreme za potrebe muškaraca koji prate visoku modu.
O cijenama nećemo puno; jedan muški Gucci sako ide od pet do jedanajst hiljada kuna, znači kostim bi mogo koštat dvadesetak hiljada, ovaj sa volanima i tridesetak zbog tri metra štofa utrošenog za volane.
Znate šta ću vam reć? Korona je mala maca za modnu kuću Gucci. Jer njeni kreatori, citiram - stavljaju naglasak na potencijalnu bezgraničnost muškosti, a ne na njezine čvrsto izgrađene granice. Pa satraće nam muškarce naskroz.
( eto fotki pa se uvjerite )
komentiraj (19) * ispiši * #
18
petak
rujan
2020
Fotošop kontra flašica
Valjda mi nikad neće bit jasno zašto, o zašto ljudi ( ponajpače žene, da se razumijemo, iako ima i muških koji polude ) koriste fotošop.
Čemu od sebe radit ono šta nisi i navlačit ljude da misle kak imaju pred sobom čudo neviđeno, a ono fotošop epskih razmjera? Jel to neki poremećaj, tipa besposličarenja, pa ajde da se malo poriktam e da bi izgledala ko milion ako ne i par miliona novaca. I onda se svemir, koji i inače brine o sveopćoj dobrobiti, pobrine da kod objavljivanja promakne sitni detalj. Pa recimo noga ko noga izgleda vraški dobro, al stopalo je ko od Jetija. Broj pedesetšest, ako ne i veće. Dobro, možda ženica ima krupnije kosti u stopalu, a nisu joj sigurno ni zamatali stopala ko gejši da nosi broj dvadesetšest, al šta je previše - previše je. Pa to dva postolara mjeru moraju uzimat jebote, jedan drži stopalo na krilu a drugi uzima mjeru jer drugačije nemre izmjerit da ga boguješ. Štikle broj pedesetšest Blahnik ne radi, nema tak velik kalup. Pa je za pretpostavt da obuću šivaju ekskluzivno uz uzimanje mjere, i to uz dosta muke.
Ja ko žena koja nosi broj tridesetosam nemam al nikakvu potrebu zajebavat se sa slikanjem i fotošopiranjem nogu. Doista nemam pet miliona pratitelja na društvenim mrežama koje zanimaju moje noge, al i da imam isto bi im bilo. Koga još zanimaju peraje od stopala. Al zato recimo brljugam po vodi i perem flašice za najnoviju turu ajvara, dakle vršim artiljerijsku pripremu za sutrašnje pretvaranje rogova i patlidžana u moj omiljeni prehrambeni artikl za slučaj kad mi padne sol ( ja naime nisam od slatkog, al slano i ljuto mi je slaba točka ). I onda kad ne koristim fotošop i ne naslikavam noge, onda poslikam flašice, friško oprane i poslagane da se suše, sa pripadajućim poklopcima koje sam baj d vej dvaput prala jer sam ih srušila kad sam krenula poslikat jebene flašice.
Pa vas ja sad pitam - jel nije onda lakše se fotošopirat i glumatat fatalnu ženu zbog koje treba imat respirator za disanje, ono - ostavlja bez zraka? Kako kome. Ja rađe perem svoje flašice, više me veseli.
A i ne nosim broj pedesetšest.
( fotka prva - bespuća interneta; fotka druga - moje flašice nakon drugog pranja poklopaca )
komentiraj (8) * ispiši * #
16
srijeda
rujan
2020
Pogled ispod obrve
Baš si nešta danas razmišljam šta sve frajeri ne očekuju od žena. Pa to je lista prohtjeva A4 formata, duža od šoping liste pred onaj božićni determinirani kaos po dućanima.
Sudeći prema onome šta izjavljuju il u četri oka, il pred frendovima pa to ko slučajno čujete, njima treba evo šta sve ne:
- žena koja kad se sredi izgleda barem ko Hajdi Klum, ako ne i bolje, tak da gdje god se pojavi s njom svi drugi frajeri misle - pa šta taj papak ima a ja nemam, dok se ovaj kočoperi svojom lovinom
- žena koja kuva bolje od samog Karapandže, i po mogućnosti servira ručak obučena u francusku sobaricu, tak da faraon ima bolji apetit; ono, čim prožvaće zalogaj odmah ga i preradi od samog pogleda na kostim
- žena koja drži sve u najboljem redu, čak bolje od njegove mame, znači kad on otvori vrata od toplog doma da je sve na svom mjestu, mirišljavo i čisto, i da kad oblači košulju poreže se na rukav kolko je zapeglan
- žena koja kad ulazi u šlafcimer na sebi isto ima kostim francuske sobarice, osim ako ga nije zaflekala filanom paprikom dok mu je servirala ručak ( al ako je prava žena, onda mora imat jedan ormar samo za te kostime, pa brže zamijenit kad se usere s nečim )
- žena koja je pametnija od Tesle, al to ničim ne pokazuje nego samo kad to ide njemu u prilog; kud će smarat svojim filozofskim veltanšaungom njegove prijatelje koji nisu bili te sreće da imaju pored sebe boginju i intelektualku u istom tijelu
- žena koja će ga odnijet u krevet čim temperatura pređe tridesetšest, pa ga tješit da mu je sigurno puno teže nego njoj kad je rađala; svi znamo da je temperatura kod muškog svijeta gotovo smrtonosna
Ima toga još more jedno za nabrajat, al mene muči nešta sasvim drugo. Kak zamajkubožju stić to sve izvest? Pa dan bi moro imat sedamdesetdva sata da se sve gore pobrojano stigne napravit. Samo dok skuhaš ručak zalijepiš cijelu kuhinju, pa dok ga podvoriš da jede, pa se presvlači dva puta dok jede jer mu je ispala šeflja iz ruke i opeko se dok je jeo pa malo ispljuno i eto još flekova. Pa dok pokupiš sve šta je ostavio iza sebe - čarape, novine, šalicu od kave, mokar ručnik u kupaoni i lavabo pun pjene od brijanja i kaladonta., da ne idemo dalje. Šta tek reć za postizanje dramatik luka kad se nekud krene? Naveliko sam pisala o tome pa se neću ponavljat, al pripreme moraju trajat da bi preobrazba bila fatalna, nema druge. I kad dan završi onda bi još sa osmijehom od milion novaca trebala ić u šlafcimer ko na krunidbu a ne ko na stratište ko šta obično ideš.
E zato ja ne zarezujem ni dva posto sve gore nabrojano. Jer uz sve to moram još stić i pisat ove svoje drljobe. Nakon puno godina vježbe savladala sam onaj zastrašujući način podizanja jedne obrve, koji je kod moje roditeljice značio samo jedno - ni disat nemoj.
Pa kad ne stignem sve to šta bi navodno trebala stić, obrva je u zraku. Ni japanski car mi se ne bi usudio obratit, kamoli ko drugi. Pogotovo ak ne izgleda ko model Kalvina Klajna za one fensišmensi gaće.
( photo by Whisper )
komentiraj (18) * ispiši * #
14
ponedjeljak
rujan
2020
Dođe vrijeme, prije ili kasnije
Zanimljivo je kako život uvijek iznađe načina da ustuknu oni koji su u stanju beskrajno povrijediti, podcijeniti ili poniziti drugo ljudsko biće.
Jedan od meni najdražih primjera jest komadić stravične životne priče Wladeka Szpilmana, slavnog poljskog pijanista koji je rođen kao Židov i preživljavao je u varšavskom getu nakon njegovog uništenja. Gladan, prljav i promrzao otvarao je konzervu kada ga je u polurazrušenoj, napuštenoj kući zatekao satnik njemačke regularne vojske; imao je sreću, da je bio pripadnik SS trupa pozdravio bi se sa životom. Stoji zgrčen poput prestravljene životinje i na pitanje što radi, odgovara - pokušavam otvoriti limenku s hranom. Na pitanje tko je, odgovara - ja sam...bio sam pijanist. Njemački časnik ga gleda i poziva u drugu prostoriju, u kojoj stoji prašnjavi klavir. Ne ispuštajući limenku iz ruku i vrlo teško hodajući naš pijanist dolazi u prostoriju; njemački časnik kaže - odsvirajte nešto. Szpilman bez riječi odlaže limenku na klavir i ispod prašine ukazuju se crnobijele tipke. On privlači stolicu i jedno vrijeme sjedi ruku zgrčenih na krilu, kao da razmišlja što bi svirao i hoće li to zadovoljiti gospodara njegovog života i smrti. A onda ih pokrene i počinje svirati moćnog Chopina, religiju svih onih koji ga moraju virtuozno savladati žele li značiti nešto u svijetu glazbe. Njegovo odijelo je pohabano, rukavi košulje otrcani i prljavi, ali iz njegovih prstiju počinje izlaziti nadnaravna ljepota i moć koju taj izgladnjeli čovjek ima u svom ispaćenom tijelu. Kako Chopinova balada odmiče, on je sve sigurniji i sve moćniji, kao da svira na blještavom koncertnom Steinway klaviru a ne na klaviru u ruševini varšavskog geta. Pred takvom moći njegov progonitelj mora ustuknuti i postati svjestan da pred njim za prašnjavim, pomalo raštimanim klavirom sjedi ljudsko biće koje mu pokazuje koliko je ljepote u stanju podariti svijetu.
Njemački mu je časnik pomagao dok god je mogao, sve dok se nije morao povući iz Varšave pred nadiranjem Crvene armije, ostavivši mu svoj kaput.
Za sve postoji vrijeme. Ponekad treba dugo čekati, ali pred vašim ili mojim osmijehom, riječima, pred onim što vas čini posebnima ustuknuće prije ili kasnije oni koji su vas gadno povrijedili i podcijenili. Nemojte im uzeti za zlo; ionako ste moćniji od njih jer ste preživjeli tko zna kakve gorke trenutke i ostali ljudima.
( za one koji nisu gledali film, rađen prema životnoj priči Wladeka Szpilmana - Adrien Brody dobio je Oscara za glavnu mušku ulogu, a Roman Polanski, dijete krakovskog geta, Oscara za režiju )
komentiraj (18) * ispiši * #
13
nedjelja
rujan
2020
Ljutolog par ekselans
Mali aneks vezan za ljutinu, pa ćemo malo odahnut od kuvanja zimnice i kuvanja općenito, dosta je više okolopećnih aktivnosti.
Naime dok sam kupovala paprike vidim kod jednog dedeka na štandu pokraj krasnu, svježu crvenu papriku, piše na škrniclu - blago ljuta. Ajde reko uzeću kilu te blago ljute, pa ću izmiješat s ovom normalnom da dobijem onak malo pikantniji šmek. Ja volim ljuto; ne previše al volim. I priđem ja dedeku, kažem - uzela bi kilu paprike, jel barem ljutkasta? Kaže dedek - je, blago ljuta, oćete probat? Ma reko neću probavat, uzeću kilu pa kakva bude.
Sreća je moja neizmjerna pa nisam išla probavat, jer da jesam mislim da bi nosila i kantu s vodom da ločem do kuće. Znači ne sjećam se kad sam u životu i jesam li ikad probala tak ljutu papriku. Sreća je moja neizmjerna i šta sam iskreno rečeno zaboravila očistit tu kilu paprike, pa već kad sam paprike strpala u flaše onda sam se sjetila da mi je ta navodno blago ljuta paprika ostala neočišćena. Ajde ništa, ostalo je tekućine taman za složit još jednu flašicu, pa sam očistila i tu blago ljutu papriku i na svoju sreću samo licnula komadić da vidim kakva je. Utrno mi jezik, života mi moga; pa da sam zagrizla ostala bi mi faciopareza do daljnjeg. Strpala sam je svejedno u flašicu, ne znam ko će je jest al ja sigurno neću. Znate kolko je ljuta kad sam oprala sve suđe, šta od plastičnjave koja mi je trebala pa suđe od ručka pa ranjglu u kojoj sam kuvala paprike i evo me još peče ispod noktiju, jebiga zašlo pod nokte dok sam trpala papriku u flašicu.
Sjetilo me to jedne davne dogodovštine, kad je šogorica donijela kilu habanero papričica ( radila u meksičkom restoranu pa eto da malo probamo ). To je dakle samljeveni ljuti otrov. Pa kad je bila koljevina i došlo vrijeme za radit kobasice pitali mesara da jel hoće stavit habanero papriku umjesto ovih naših feferona, al da je to jebeno ljuto. On već fajn našpajzan, da nek mu dovatim tu jebeno ljutu papriku da on dade stručno mišljenje. I dok sam mu pružala flašicu s paprikom i krenula reć - pazi, jako je ljuta, on je manirima prokušanog ljutologa licno kažiprst, uburio ga do pola u jebenu habanero papriku i stavio prst u usta. Reći ću samo ovo - otrijeznio se momentalno, usta mu je ukočilo do te mjere da nije mogo večerat, na vece je išo s rukavicom na toj ruci i uspio nam nekak izmlatit rukama da ne tu papriku stavljat u filu nizamajkubožju. Ja sam dandanas sigurna da bi fila progrizla plastičnjavu i da bi fila ošla u vražju mater. Morali bi je bagerom zatrpat da ne grize ljutina za oči iz kante za smeće i da ne ode vidno polje djelatnicima komunalca.
Tak da oprez sa ljutinom, čak i kad vam neko veli da je blago ljuto uzmite to sa rezervom.
Ovaj dedek s placa je najjači ljutolog ikad. Kakva je tek paprika za koju kaže da je turbonaglo ljuta.
komentiraj (10) * ispiši * #
12
subota
rujan
2020
Dnevnik očajne kućanice - paprika parti
Jutros sam uzela svoj narandžasti bolid ( čitaj - kolica za na plac ) i otišla kupit paprike za skiselit. Šta bi ja subotom bila normalna, oprala malo veša i pokosila dvorište; bolje se zajebavat sa paprikama. Putem sam sa bolidom triput bila u boksu ( čitaj - otpo kotačić sa lijeve strane, pa sam ga namještala i spomenula se bliže i daljnje familije dizajneru i proizvođaču ko takvom ).
Naravno da nisu sve paprike stale u bolid, pa sam dio paprika ipak teglila u velikoj najlonkesi i crkla do kuće, jer sam još morala uzet češnjak, mlijeko, kruh, pikantfiks i ocat. Srećom nije bilo ulaska u boks putem kući ( čitaj - kotači su izdržali, jer da nisu kunem se da bi bolid gorio ko na stazi u Imoli ). Kad sam se malo dobila, sjetila sam se da jako dugo nisam radila paprike punjene kupusom. To mi je bila najdraža mamina zimnica, al nikad ih nisam uspjela napravit ko ona; te paprike smekšaju, te posive, i onda ih šiknem jer nisu ni nalik njenima. E pa danas su mi pale na pamet, i onda sam se vraćala u dućan po one malo veće flaše i kupus, bez bolida, samo s najlonkesom. Popodne sam ih napunila kupusom i složila, koristeći neke nove cake kojima već neko vrijeme kiselim krastavce, i ako ni sad ne budu kak treba - dižem ruke. Eno ih ušuškane u dekicu, sve sam napravila da im bude ugodno u flašama. Sutra me čeka očistit i ukiselit ostatak paprika, plus artiljerijska priprema zvana pranje flašica i udisanje octenih para dok ih ne prekuham i ne potrpam u flašice.
Tak to rade požderuhi koji ne znaju kupit salatu kad im se prijede. Lakše je vikend proboravit u druženju s paprikama. Al kad si ne mogu pomoć; njihov okus i miris je neusporedivo bolji od svih koje nude na policama dućana. Osim toga, moram nečim popunit sve one veće flašice koje su prazne.
Manje čekaju manufakturu ajvara, blago meni, mislim već iduću subotu. Vikend bez paprika u rujnu ko da i nije vikend.
komentiraj (13) * ispiši * #
11
petak
rujan
2020
Kuvača je rješenje
Općejepoznata činjenica da muškarci sline za ženama u provokativnim prnjama, pa za ženama u uniformama svih fela, pa za ženama koje koriste hešteg isprsisejako kad se imaju čime isprsit, da se sve čudiš kak mogu tako hodat jer uopće ne vide kud hodaju.
Al pustimo sad to, poslužilo je za uvod. Njima za informaciju, uzdišu i žene za nekim ko ne ostavlja prljave čarape zgurane pod krevet, ne istiskuje kaladont od pola tube nagore, očisti lavabo od pjene za brijanje i ima dobre nišanske sprave u vidnom polju kad koristi vece školjku. Plus, naravno, mora izgledat ko naprimjer Patrick Dempsey. Nema pretrage na koju ne bi pristala da me on dočeka na vratima u bijelom mantilu, sa stetoskopom oko vrata.
E sad...zadobit pažnju takvog mačka je drugi par cipela. Čisto sumnjam da pada na golo meso; pa toga ima kolko hoće i kad hoće. Plave, crnke, visoke, niske, pametne, manje pametne, u štiklurinama il na ravnoj peti, grudnjak u rasponu od četvorke do osmice; da pucne prstom eto ih četrnajst k njemu ubijeđene da je njima pucno.
Obzirom da se nisam nikad doživljavala mesom, a obzirom na godine i da hoću nemrem se al nikako prezentirat ko meso, ja bi ga dotukla najmoćnijim oružjem - kuvanjem. Oni uglavnom jedu kojekakve gluparije, po restoranima im donose tanjure za koje nikad ne znaš jel to ukras il je kuvar razmrljo rukavom dok je grabio il mu je tanjur ispo na pod dok je grabio, pa moraš zjakat okolo da vidiš jel drugi jedu te mrljotine s tanjura il je to zbilja samo ukras.
Znači počela bi kuvat dan ranije, da na dan de mogu samo pozavršavat jela i dat završni tač, ipak bi se trebalo malo i spremit jel tako, nalakirat nokte i otić na neku frizuru i dočekat ga ko Kleopatra na vratima. Dakle dan prije skuvala bi juhu, obavezno miješano piletina i govedina s dosta grincajga, tako kad povuče domaće rezance u žlici da mu se zanesvijesti od okusa. Pa recimo ako je zimsko doba sarma sa pahuljastim pire krumpirom, ili opcija dva repići i češnjovke sa dinstanim kiselim zeljem i restanim krumpirom. Ako je toplije - šnicli u umaku od češnjaka i papra sa njokima i puckava kristal zelena salata, il pohana piletina sa sezamom i onim hrskavim krumpirom iz rola i satarašom. Ako voli paradajz, može i filana paprika, samo to treba dobro pazit kad grabi da se ne zasere umakom, pa je možda bolje zaobić papriku. Al bi zato ko salata mogla proć pečena paprika, garantirano to u životu nije probo.
Za desert recimo knedli sa šljivama i vrhnjem i prezlom, ovlaš posuti cimetom i šećerom, il palaćinke sa sirom zapečene u rolu ( nisam baš neki maher za kolače pa mi nemojte dolazit sa idejama o kojekakvim ledenim vjetrovima i doboš tortama, sigurno ni on ne voli baš slatko ). Kad bi baš morala napravila bi kremšnjite, al bilo bi bolje da se natovari knedla sa šljivama; pa nema finije od toga.
I da mu to sve tako poserviram, razvoj situacije mogo bi ić u dva pravca. Jedan je da bi mu ljubav momentalno kroz želudac došla do korteksa i shvatio bi da više nemre živjet bez mene, a drugi je da bi mi ponudio da kuvam za cijelu njegovu familiju i onda uniformirana iznosim jela na stol ( znate šemu - crna haljina, bijela uškrobljena pregača, osmijeh ko da sam dobila na lotu ) i opet bi shvatio da nemre živjet bez mene.
A sve samo zato što s godinama skužiš da svi problemi dolaze od loše prehrane.
Pa na rukama bi me nosio jebote.
( photo by CinemaBlend )
komentiraj (21) * ispiši * #
10
četvrtak
rujan
2020
Ima nas još koji pamtimo
Početkom rujna, ako se dobro sjećam baš desetoga rujna, nekadašnji gigant, Prva hrvatska tvornica salame Gavrilović ( kasnije nazvan Mesna industrija Gavrilović ), obilježavao je svoj dan.
Moj bi otac uvijek obukao neku finu košulju i odijelo i s ponosom otišao u fabriku, kako je volio reći. Za tu se fabriku zajedno sa tisućama drugih radnika nadavao dnevnica i samodoprinosa kako bi velika, nova tvornica proradila što prije i iz starog pogona u središtu Petrinje preselila na novu lokaciju, gdje stoji i danas. Moj otac bio je poslovođa u kobasičarni, i svi su ga oslovljavali sa "majstore"; bila sam strašno ponosna na njega jer je radio najfinije češnjovke, laks karee i paštete. Nikad ga nitko u tome neće nadmašiti. Iz te iste fabrike nikada ništa nije donio kući; svoje je mesarske noževe kupio, kao i špricu za izradu kobasica. Bio je prepošten da bi uzeo nešto iz tvornice koja je hranila našu obitelj.
U monografiji, izdanoj povodom 150 godina Mesne industrije Gavrilović, naišla sam na podatak da je Gavrilović 1970. imao 125 trgovina, izvozio je na četiri kontinenta i jedini radio za vrlo zahtjevno američko tržište. Moglo bi se o uspjesima i dosezima tog giganta ispisati na tisuće riječi i stranica; meni su danas na pameti svi vrijedni i pošteni stanovnici Petrinje i okolnih mjesta koji su sav svoj rad i trud uložili u prosperitet tvornice koja je hranila njihove obitelji. Među tim je ljudima moj voljeni otac, oba njegova brata, dvije njegove sestre, moj voljeni brat, tri moja tetka, dvije strine i devetero mojih bratića i sestrični, te moja malenkost. Svima njima danas hrle moje misli i sjećanja.
A Georg Gavrilović? Na njega ne želim trošiti ni vrijeme, ni riječi; njemu Petrinja i renome tvornice Gavrilović nikada ništa nisu značili. On je prašina na asfaltu Turkulinove, nekadašnje bikane, kojom su svi spomenuti u ovoj priči išli na posao, u tvornicu koju su izgradili svojim predanim radom.
( fotografija iz monografije izdane povodom 150 godina Gavrilovića; grupa radnika kobasičarne, moj otac je ovaj naočiti visok čovjek s brkovima, stoji na desnoj strani )
komentiraj (10) * ispiši * #
09
srijeda
rujan
2020
Kad se ja gluteusno razjačam...
Išla danas kod fizijatrice na pregled nakon sto godina, malo vrtoglavice i bolovi uzeli maha pa da se, blago meni, konzultiram šta bi mogla napravit da poboljšam situaciju.
Pa će me žena malo pregledat i ko za usput kaže - gluteus vam je slab. Meni momentalno slabo došlo; kućeš mi trljat sol na ranu jebote, pa ne da je slab nego ga nema. Ja onak tugaljivo pokušavam bacit pogled prema nepostojećoj kategoriji, ona se smije, kaže - ma ne optički, morali bi zbilja radit vježbe za jačanje gluteusa, vrlo je bitan za cijelo držanje. Mislim svjesna sam ja da bi optički bilo najjednostavnije zgurat neki jastuk u hlače il kupit one gaće sa umetkom na strateškom mjestu šta ih radi lisca, al to mi neće ojačat navodni i nepostojeći gluteus.
Došla ja doma s posla, pa se primila malo guglanja da vidim koje vježbe jačaju gluteus. Naslovi vrište - savršena stražnjica za samo tjedan dana, vježbom do zavidne stražnjice i sve tak neki naslovi koji bi me ko trebali potaknut da od sebe pod stare dane napravim u najmanju ruku Šakiru sa stražnjeg kraja. Pa otvorila neke vježbe, samo da vidim šta mi je činit. Prva vježba - sumo čučanj; radi frajer sumo čučnjeve sve u šesnajst a mene umorilo samo gledanje. Jel znate vi koju bi ja koordinaciju morala postić da samo te sumo čučnjeve savladam u kratkom roku? Reko bi jedan moj poznanik, za to je potrebna disciplina mozga pilota. Ko prvo vrti mi se svako malo, ko drugo - to negdje ispočetka boli ko sam vrag dok se ovo malo bijednog polunevidljivog gluteusa navikne na tu brijačinu. Pa dalje - most; ajde to i nije tak strašno, leži se na podu i podiže bokove u zrak, uz samo malo sreće ovo bi mogla hendlat. Pa nešta zvano iskorak, gdje je težište na savijanju koljena, a mene koljena bole da se jedva dignem kad uspijem čučnut. Znači moram imat mobitel kraj sebe, ak me spiga da mogu zvat hitnu. Pa dalje nekakvo odmicanje koljena, to je skroz ok dok gledam frajera kak to radi, malo leži na boku i savija koljeno pod pravim kutom. S tim šta su opet koljena u igri jebiga, jel ne mogu oni izmislit nikakve vježbe za gluteus a da nema čučnjeva i tandrkanja s koljenima? E onda se leži na boku i praši cijelom nogom u zrak, to je ajmo reć izvedivo. Pa neka vježba zvana patkica, gdje se opet savijaju koljena.
Uglavnom, da skratim - vježbat nisam počela jer su me koljena počela bolit dok sam gledala frajera kak vježba. To znači da sam nadrapala ko žuti ako bi recimo sutra se malo pokrenula i radila na gluteusu. Popraviću neznatno gluteus ( ne optički ) a sjebaću si koljena, i eto me opet u problemu. Planiram par dana samo gledat kak vježbe idu, možda me kroz par dana koljena prestanu bolit pri gledanju. Pa onda možda da lagano krenem, ko ni sebi ni svom.
A gluteus a la Šakira ću imat otprilike nikad. Možda u trećoj reinkarnaciji.
( photo by Getty Images )
komentiraj (8) * ispiši * #
08
utorak
rujan
2020
Šos ko artefakt
Jel se vama ikad desi da po nešta krenete u ormar i izvučete artefakt ravan krunskim draguljima? Meni uvijek, bez iznimke. Pa kad sam već ničim izazvana izvukla šos koji stoji - pazi sad - četrnajst godina, šta ne bi potegla modno-povijesna razglabanja.
Dakle ja sam ga dobila u nasljeđe od jedne poznanice kojoj je bio pretijesan jer se udebljala, zajedno sa pripadajućim sakoićem sa velikim gumbima i divnom ruskom kragnom. I sakoić sam iščerupala van u najboljoj namjeri da ga prezentiram, al sam ga zaboravila obuć da se u njemu uslikam jer sam u drugom ormaru tražila baš ovu bluzu koja po boji jedino paše uz ovaj turbonaglosmeđi šos. Tu sam ja malo bila i u šoku, jer još uvijek stanem u to čudo. Materijal je recimo sličan plišu, al nije pliš, i ima sitne cvjetiće ko uzorak. Naravno da ima i maleni kežual rasporak iznad koljena, sukladno modnom vrisku vremena u kojem je šivan. Moja je nestručna pretpostavka da je lako moguće da je kroj vadilo iz Burde.
Pa sam se natakrčila i u cipele da uveličam divni trenutak spoznaje da bi ovaj šos preživio direktan pogodak asteroida u ormar. Pa nemrem se u šosu i svetačnoj bluzi, da ne kažem svojevrsnim odjevnim relikvijama, slikat u japankama jebote.
Obzirom da nemam osobnog fotografa i selfi štap, naravno da sam malo potkresala noge, al dobro je to sve i ispalo. Sad kad sam ovjekovječila nešta šta nisam ni obukla, mogu to šiknut u kontejner il kud već jer nemam kome dat da nosi. Pa ko bi to obuko na sebe, ajde recite? Kad se nosila ruska kragna, nemrem se ni sjetit.
I baj d vej, ako mislim dostignut onu blogericu šta se samo naslikava u novoj robi i malo iznapiše šta je kupila i koje boje...pa ja moram dat tutaforca gas. Naravno ne sa novom robom, to je ona već isfurala. Ovo je poso, nać šos koji je zadnji put nošen za olimpijade u Los Anđelesu i obuć ga na sebe, a u svrhu promoviranja ideje o potrebi čuvanja odjeće pod sloganom "možda ću obuć, al sigurno neću".
komentiraj (8) * ispiši * #
07
ponedjeljak
rujan
2020
Svijecki dan pismenosti ( jesam dobro napisala? )
Sutra je svjetski dan pismenosti. Šta sad pametno o tome mogu napisat ja, koja pišem načinom koji odudara od standardnog jezika, moglo bi se reć da ide u neku vrstu slenga?
Pa možda bi recimo mogla reć da namjerno, ničim izazvana, koristim takav način izražavanja da budem neznatno drugačija od ostalih. Piše hrpa ljudi, i nema šta ne pišu, al uglavnom koriste standardni jezik. Meni to nije zanimljivo. Više volim koristit neki svoj jezik, u kojem se onda dese i kojekakve instalacije od riječi a ispadaju da ni sama ne znam otkuda. Pa recimo kad nešta bacim, onda nije bacim nego zafrljačim il zafitiljim. Kad je nešta umotano, onda nije umotano nego sfafuljano. Kiflice se pretvaraju u frkafuljke, a ljubavne pjesme u cvilojebe ili žiloreze, ovisno o gradaciji boli. Ako nosim potpetice, onda sam se nasandrčila na pete. Podignuta duga kosa pretvara se u đinđirinđi pundžu. Nekakav hod postaje svečani korak slavodobitnika Sinjske alke. Kad kažem da se nešta smandrljalo, onda je velika vjerojatnost da je palo; ako se razbilo ko lubenica e onda je i krvno stradalo. Ako sam zabatrljala - znači spotakla sam se; ako sam se strmopizdila - znači pala sam da se nemrem dić jer sam i ja krvno stradala. Očobolja predmnijeva oštećenja vidnog polja za koje je nužna intervencija očologa. Imam fundus riječi da samu sebe splašim.
Al nikad mi se nije desilo da u nešta sumljam, il da o nečem nemam pojima. Nisam sigurna dali bi mogla nemogu napisat zajedno. Cviječe nezaljevam suzama sreče. Čak štoviše, nebi si nikad mogla oprostit da ne sprječim ruke u takvim izlijevima iliti prolijevima pismenog izričaja.
Osobno me jednom prigodom dotuko službeni dopis, znači odgovor na zamolbu za radno mjesto, u kojem je pisalo - poštovana, zavaljujemo vam na... dalje nisam ni čitala. Došlo mi da nazovem i pitam šta mi zavaljuju i kojim povodom; odustala sam jer me bilo strah šta bi mogla čut ko odgovor.
Al kad vidim da neko prodaje vetrinu, pley stejšun i kompijuter, onda zbiljam ne vidim u čeme je problem.
Jebeš par slova.
( photo by 100% zabava )
komentiraj (14) * ispiši * #
06
nedjelja
rujan
2020
Dream big, Pavel
Sutra je veliki dan za mog najdražeg frajera. Došlo je vrijeme da krene u školu, da postane prvašić i da se pomalo osamostaljuje i izlazi iz balona punog ljubavi kojim smo ga okruživali.
Vrijeme tako brzo prođe; godine prolete kao sati. Čini mi se da nije bilo baš tako davno kad je njegov otac, moj voljeni junior, sjeo u školsku klupu, a sutra će i on malenim koracima iskoračiti iz djetinjstva u svijet pun novih spoznaja.
Kad se rodio, vrijeme je podivljalo. U nekoliko se navrata nad Petrinjom otvaralo takvo nevrijeme da sam mislila kako će strahoviti pljusak odnijeti šator koji je bio postavljen da bi naši najbliži i najdraži prijatelji zajedno s nama proslavili njegov dolazak na svijet. Pomislila sam - on će biti tako poseban dječak; vrijeme je pokazalo da jest vrlo poseban, sedmogodišnjak koji uz dječje igre voli rock i blues. Kada sam ga prvi put primila u ruke, činilo mi se da će me ugušiti silina emocija koje su me preplavile. Vrlo je ganutljivo držati u rukama djelić svog genetskog koda, djetešce koje bezuvjetno zavoliš od prvog trena i sve podređuješ njemu i njegovim željama. Kad sam nastradala, doveli su ga meni u bolnicu; polako je prišao krevetu, primio me za ono naotečeno i izobličeno lice ručicama i šapnuo mi - ti si meni svejedno najljepša, gdje te smijem poljubiti da te ne boli? Nas dvoje imamo svoj mali svijet; uvijek kada dođe k meni uživamo u glazbi koju želi slušati, kartamo šustera u kojem me nemilice pobjeđuje jer bacam karte koje stignem i jedemo ono što on poželi večerati. Voli raditi origami figurice, pravi je majstor u baratanju papirom. Za Lovrenčevo je u parku odabrao maleni magnetić u obliku srca i ništa više, osim da ga odvedem na sladoled kad krenemo kući.
Vrlo je skroman i pristojan, dječak koji već dugo koristi četiri čarobne riječi, i svakog susjeda i prodavača ili nekog poznanika uvijek pozdravi. Jako je pažljiv prema manjem najdražem frajeru, čak i onda kada manji najdraži frajer nezadrživo pokazuje svoj jaki personality.
Želim mu da sutra hrabro priškrine vrata svog sretnog djetinjstva i hrabro zakorači u svijet koji će mu se otvoriti. Naravno da će još puno puta ponovo odškrinuti vrata i nakratko se vratiti natrag u bezbrižno vrijeme odrastanja, ali od sutra će se puno toga promijeniti. Želim mu puno radosti i ljepote na putu kojim će koračati. Želim mu da plavetnilo njegovog pogleda uvijek bude nasmiješeno i blistavo, kao što je i sada. Želim mu ispunjenje svih životnih snova.
On zaista može ostvariti sve što poželi. On je moj najdraži frajer, dječak koji me zauvijek osvojio svojim dolaskom na svijet i načinom na koji u njemu živi. Samo neka sanja, čak i one snove koji izgledaju potpuno neostvarivo.
Bude li dovoljno hrabar i uporan, njegovi će snovi postati život.
( photo by Pinterest )
komentiraj (12) * ispiši * #
05
subota
rujan
2020
Ajvarofili
Znate onu čuvenu rečenicu - ja od jutros nisam stala? E pa ja od sinoć nisam stala.
Ajvar iz in da haus. Došlo je vrijeme da se kuva i nema labavo. Mi, prokušani ajvarofili, ne mažemo ranjgle sa masom od petnajst, dvadeset kila. Ide se sa maksimumom kojim se može napunit kingsajz ranjglurina od četrdesetpet litara, koju sam junioru kupila da bi se moglo skuvat jednu respektabilnu količinu. Izrijekom - trideset kila rogova i deset kila patlidžana. Pa sam jučer poslje posla priredila silesiju plastičnog posuđa za oprat i očistit paprike, ranjglu od dvadesetpet litara za prekuvavanje paprika ( koja baj d vej izgleda ko igračka kraj ove glomazne ranjgle za kuvanje ), flajšmašinu, očistila češnjak. Uto je stigla povrtna logistika, pa sam oprala paprike i krenuli smo ih čistit, i strpala peć prvu turu patlidžana. Negdje na pol čišćenja paprike pristavila vodu i ocat za kuvat paprike. Mazala van - unutra kontrolirat patlidžane ( pečena tura van na hlađenje i guljenje, nova tura unutra u rol ). Imala savjetodavnu funkciju oko kuvanja paprika, jer su mi dečki preoteli taj dio posla. Uz njihov profesionalni pristup paprike su se u dosta dobrom prolaznom vremenu prekuvale, procijedile i samljele, uz dopunu patlidžanima koje sam ja gulila i rezala. Oprala plastičnjavu i flajšmašinu po završetku operacije meljava. Divila se skupa s dečkima punoj ranjgli ajvara u nastajanju, pa smo je pokrili poklopcem i ušuškali da ne padne na pamet kakvoj mački il puhu probavat filu po noći. Sjeli smo malo pojest kad je sve bilo gotovo, točno u 22:40. Kasnije oprala to par tanjura, popila šlaftablete i legla, ubijeđena da ću se takva strgana probudit u cik jutra.
Krivo sam bila ubijeđena. Probudio me pseći orkestar oko pola tri ujutro, izvodilo im se malo u revijalnom tonu, pa su lajali šta grupno šta solistički negdje do pola pet. Došlo mi je negdje oko četri da se dignem i da ih idem redom polijevat vodom, al šlauf je puko pa bi bilo nezgodno u to doba noći ić van - unutra sa lavorima vode. Kad su konačno uvukli jezike, smetala mi je tišina koja je nastala iza njihove simfonije za pse u ge-duru nepoznatog autora. Ležala sam u polusnu negdje do šest, a onda sam se digla i skuvala kavu i oprala ranjglu u kojoj su se kuvale paprike i još se malo divila punoj ranjgli ajvara u nastajanju.
Pa smo ga kuvali i miješali, miješali i kuvali. Probavali svako malo jel fali soli i ljutine. Pa još malo miješali i kuvali, i kuvali i miješali. Kad je dostigo željenu gustoću ajmo manufaktura u teglice - ja grabila, junior zatvaro i okreto naopako flašice. Pa zamatanje u dekicu, da mu ne bude zima ( ajvaru mislim ). Pa konstatirali da će falit flašica, pa ajde jurišno operi još sedam osam komada pa ih brzinski suši i grij. Konačno dočekali da sukladno obiteljskoj tradiciji izbrišemo ranjglu šnjitama kruha, ostavimo uvijek ajvarčića da se možemo divit kak je prefin. Oprala ranjglurinu, kuvaču i poklopac. Još se malo divili kolko ga je ispalo, pa jeli i mirno se razišli.
Eno ga ušuškanog u dekice ( ajvara mislim ). A ja razmišljam kak da sve to opet ponovim idući vikend, majkosvetabožja.
komentiraj (16) * ispiši * #
03
četvrtak
rujan
2020
Ništa bez tehnike
Jel se vi uopće možete sjetit kako ste preživljavali bez Gugla i Fejsbuka i nonstop onlajn života?
Za početak, u kamenom dobu testovi su se pisali jedino uz pomoć šalabahtera. Znači, što manji komad papira pa na njega majci napiši sve šta stane, po mogućnosti pola knjige il formula iz matematike. Lektiru su oni koji nisu bili u stanju čitat roman toka svijesti il ruske klasike ( o grčkoj mitologiji da ne pričam ) mogli jedino prepisat od nekog štrebera koji je imo napisano sve, uključujući i zdravstveni bilten autora lektire. Pa sve prepiše na način da malo okrene rečenice, da ne bude baš sve jednako; suspektno je da pol razreda ima identičan početak prepričavanja recimo Antigone.
( Danas je sve puno jednostavnije; uguglaš Antigona i izbaci ti četri miliona šestodvadeset tisuća rezultata, pa ti majci pogodi šta ćeš otvorit da prepišeš kratak sadržaj il analizu glavnih likova, po mogućnosti takve da prepisujuć i skužiš koju je vražju mater Sofoklo uopće htio izreć dok je piso te svoje gluparije. )
Fejsbuk je priča za sebe. Ako nekud odeš a ne objaviš na društvenoj mreži jednako je ko da nisi tamo ni bio. Pa fotkaj sve - parkiralište, mjesto, kavu, jelovnik, ručak prije i poslije konzumacije, sobu, kupaonu. Pa označi frendove s kojima si se zateko na lokaciji ( jer ak nekog zaboraviš nos je na plafonu - eto je označio/la nekog tamo a mene ko jebe, to šta se i ja vidim na slici nema veze; odma narušeni međuljudski odnosi i zahlađenje prijateljstva ). Isto je za kojekakva obiteljska okupljanja ( krstitke, svatove, rođendane, imendane, godišnjice braka ), kuvanje zimnice, pilenje drva, krečenje, ma sve šta vam može past na pamet. Srećom porodi i operacije još uvijek prolaze bez direktnog uključenja, ne znam kolko bi ljudi bilo zainteresirano pogledat fotke il nedajbože snimku nečijeg poroda il operacije hemeroida il bilo koje operacije - šta zbog krvi, šta zbog svih nuspojava takvih situacija.
Onlajn život je tek parodija na entu. Jer šta kog vraga imaš tražit onlajn u pol tri ujutro, kad sav normalan svijet spava ? ( Ja se recimo uglavnom oko pola tri probudim, pa onda nemrem zaspat, pa idem popit cedevitu i zapalim i onda eto idem vidjet jel neko štagod pametno objavio il meni ostavio neki komentar i šta sam objavila prije pet godina ).
Znate šta ću vam reć ? Zapravo je bilo ljepše živjet bez svih tih blagodati modernog doba. Masu stvari moglo se odradit na sasvim drugačijii način od ovog danas. Jer danas ako slučajno zaboraviš mobitel doma...pa to je gore neg da je pala još jedna atomska bomba. Jer šta ćeš radit na pauzi il ako ti neko jako ide na živce, još ćeš ga morat slušat il pričat s njim. Prestrašno.
( Da sad ne bi bilo vakanaka - i ja nonstop guglam i rondam po mobitelu. I kad treba i kad ne treba. Sve mi dođe da ga se riješim, al šta ću onda kad se probudim u pola tri i nemrem više zaspat ? Ručni rad mi nikad nije bio jača strana, a peglat u pola tri ne bi, fala. Radije čačkam po mobitelu. )
komentiraj (7) * ispiši * #
02
srijeda
rujan
2020
Da se nikad ne ponovi
Težak je današnji dan za Petrinju. Nikada u svojoj višestoljetnoj povijesti moj maleni gradić nije doživio bjesomučna razaranja poput onih koja su otpočela 2. rujna 1991. godine.
Imala sam dvadeset i četiri godine. Zajedno sa ostalim kolegama s posla bila sam u podrumu zgrade u Gajevoj ulici, vrlo blizu tadašnje kasarne u srcu grada. Slušala sam kako vojni avioni razdiru plavetnilo neba iznad Petrinje i potmule detonacije granata koje su padale posvuda. Čuli su se i snajperski pucnji. Slušala sam sve to i mislila - ja ovo samo sanjam. Sad ću se probuditi i shvatiti da je sve ovo samo ružan san. A onda sam se sjetila da moram, kako god znam, stići do vrtića po mojeg sina kojeg sam tog jutra prvi dan odvela u vrtić, počela je nova vrtićka godina. U trenutku se moj mali komadić svemira počeo nezadrživo rušiti, a ja nisam mogla ništa učiniti da to zaustavim. Oblio me samrtni znoj kad sam se sjetila da vrtić nema sklonište. Tko zna gdje je moj sin, onako malen. Plače li zajedno s ostalom djecom? Gdje li su ih sklonili? Moja mama bila je sama kod kuće. Bolesna žena, teško pokretna. Sama daleko ne bi stigla i da hoće. Za supruga nisam ni znala gdje je; on je dragovoljno obukao hrvatsku odoru i časno je nosio dok je trebalo, kasnije se ispostavilo da ga nema na popisu dragovoljaca koji su tako reći golih ruku trebali stati pred strašno zlo koje se pokrenulo tog toplog rujanskog dana.
Kad je prvi val pucnjave konačno počeo malo jenjavati, najkraćim sam putem krenula prema crkvi svete Katarine, prema vrtiću u kojem je bilo moje dijete. Ostao je među posljednjima u zgradi vrtića; ja sam pješačila, drugi su očito uspjeli automobilima nekako doći po djecu. Nikada neću zaboraviti njegovo sićušno, blijedo lice i izbezumljeni pogled kojim me pogledao. Plakao je bez glasa, Stisnula sam ga k sebi, podigla u naručje i šapnula mu - ništa se ne boj, mama je tu. Mama te nosi na sigurno. Radićevom sam se uspela do stare vojne zgrade u kojoj je stanovala moja sestrična, jer sam se putem sjetila da imaju podrum. Vidjela sam tenk pred Gavrilovićevom mesnicom; jezivo je bilo slušati tutnjavu njegovih gusjenica i gledati to metalno čudovište iza kojeg su hodali vojnici u sivomaslinastim uniformama, naoružani do zuba. Dok smo ulazili u zgradu, tenk je ispalio granatu u mesnicu. Moje je dijete opet plakalo bez glasa, samo užas u njegovim očima.
Kasnije navečer, kad se najeo i jedva uspio zaspati, otišla sam kući da vidim što je s mamom. Nigdje nikoga, samo odbljesci gorućih krovova i povremena puščana paljba. Našla sam je u krevetu, bila je vrlo sabrana i rekla je samo - dobro je, živa si.
Najteži dani tek su dolazili. Ovo je bio samo početak užasa i bezumlja mržnje koje je progutalo više od šest stotina mojih Petrinjaca. Oni su sada nebeska vojska koja štiti naš gradić, da se ovakvo zlo nikada više ne ponovi. Da lipe nikada više ne ostanu same. Da grlice nikada više ne napuste svoja gnijezda u bijegu od rafala. Da majke nikada više ne zaplaču. Da Petrinjčica i Kupa grle svojim zelenim rukama svoj grad i sve njegove stanovnike. Da petrinjske kuće ne vrište u nebo goreći u plamenu.
Tako je lako biti Čovjekom, a jednako se tako lako probudi krvožedna zvijer koja počini toliko zla.
komentiraj (21) * ispiši * #
01
utorak
rujan
2020
Plafonska situacija
Australija je divna zemlja. Za početak, ima najljepše vatrogasce koji hodaju zemaljskom kuglom i svake godine predstave svijetu kalendar u kojem je vidljivo koliko vole floru i faunu svoje domovine; zapravo su svojevrsni lijek za očobolju kod žena. Australija ima prekrasne, ljupke životinjice poput koala, klokana i vombata. Ima Australija svašta, al šta ima loše zidare i spretne zmijohvatače - to je čudo jedno.
Čitam danas kak su čovjeku kroz plafon u kuhinju propale dvije zmijurine, jedna dva i pol metra a druga dva metra i osamdeset. Spizdile se znači kroz plafon pa odgmizale jedna u spavaću a druga u dnevnu sobu. On subito odma za telefon i nazvo zmijohvatačku službu. Ne bi dugo, eto mahera i ulovio ih pa konstatiro za početak da dugo nije vidio tak velike i teške zmije ( navodno teške svaka prek dvadeset kila ) a onda ko usput kućedomaćinu priopćio da su to mužjaci i da su propali kroz plafon jer su se potukli oko ženke koja nije propala kroz plafon, znači još je negdje u stambenom objektu.
Pa dozvolite mi da ja ko nestručnjak za zidariju, a pogotovo za lovanje zmija, postavim par nestručnih pitanja. Za početak, jel taj neki tamo zidar selotejpom lijepio knauf il šta je već bilo na plafonu? Kakve plafone ti điberi rade kad se kroz plafon strmoglavi četrdeset kila zmija, pa to znači da ne smiješ ni pomislit otić na tavan jer riskiraš propast odozgora, još je dobro ak propadneš - šta ak se zaglaviš jebote? Pa kod nas se stavljaju montgrede, pa deka, pa žbuka, sto čudesa, morale bi zmije imat krampicu il bazuku da probiju to čudo od betonaže i da se slamazdraju odozgora usljed tučnjave. Dobro da ne rade plafon od kartonskih kutija.
Zmijohvatači su mi ajmo reć jasni. Ne boje se ljudi zmija i rade to za lovu. Meni kad pokažeš sličicu kobre iz životinjskog carstva ja sam u sedam nesvijesti. Al da mi kroz plafon propadnu dvije zmije u kuhinju ne zato da bi kuvale filanu papriku nego zato da odgmižu jedna u spavaću a druga u dnevnu sobu...pa mi još bude priopćeno da ima negdje i treća koja eto nije propala al propašće za koji dan - e pa mislim da bi odselila u vražju mater, bilo kuda kiki svuda samo šta dalje od propadajućih plafona i gmazova koji upadaju u sudoper i onda se ponašaju ko kod svoje kuće, jedan ode malo prileć pod moj krevet a drugi štračit po teveu u potrazi za turskim sapunjarama.
Neka Australije tamo gdje je. Ne bi tamo živjela ni da mi svaki dan drugi vatrogasac iz kalendara skida veš sa štrika.
( fotke iz Jutarnjeg lista, božemeoslobodi )
komentiraj (6) * ispiši * #
