Zanimljivo je kako život uvijek iznađe načina da ustuknu oni koji su u stanju beskrajno povrijediti, podcijeniti ili poniziti drugo ljudsko biće.
Jedan od meni najdražih primjera jest komadić stravične životne priče Wladeka Szpilmana, slavnog poljskog pijanista koji je rođen kao Židov i preživljavao je u varšavskom getu nakon njegovog uništenja. Gladan, prljav i promrzao otvarao je konzervu kada ga je u polurazrušenoj, napuštenoj kući zatekao satnik njemačke regularne vojske; imao je sreću, da je bio pripadnik SS trupa pozdravio bi se sa životom. Stoji zgrčen poput prestravljene životinje i na pitanje što radi, odgovara - pokušavam otvoriti limenku s hranom. Na pitanje tko je, odgovara - ja sam...bio sam pijanist. Njemački časnik ga gleda i poziva u drugu prostoriju, u kojoj stoji prašnjavi klavir. Ne ispuštajući limenku iz ruku i vrlo teško hodajući naš pijanist dolazi u prostoriju; njemački časnik kaže - odsvirajte nešto. Szpilman bez riječi odlaže limenku na klavir i ispod prašine ukazuju se crnobijele tipke. On privlači stolicu i jedno vrijeme sjedi ruku zgrčenih na krilu, kao da razmišlja što bi svirao i hoće li to zadovoljiti gospodara njegovog života i smrti. A onda ih pokrene i počinje svirati moćnog Chopina, religiju svih onih koji ga moraju virtuozno savladati žele li značiti nešto u svijetu glazbe. Njegovo odijelo je pohabano, rukavi košulje otrcani i prljavi, ali iz njegovih prstiju počinje izlaziti nadnaravna ljepota i moć koju taj izgladnjeli čovjek ima u svom ispaćenom tijelu. Kako Chopinova balada odmiče, on je sve sigurniji i sve moćniji, kao da svira na blještavom koncertnom Steinway klaviru a ne na klaviru u ruševini varšavskog geta. Pred takvom moći njegov progonitelj mora ustuknuti i postati svjestan da pred njim za prašnjavim, pomalo raštimanim klavirom sjedi ljudsko biće koje mu pokazuje koliko je ljepote u stanju podariti svijetu.
Njemački mu je časnik pomagao dok god je mogao, sve dok se nije morao povući iz Varšave pred nadiranjem Crvene armije, ostavivši mu svoj kaput.
Za sve postoji vrijeme. Ponekad treba dugo čekati, ali pred vašim ili mojim osmijehom, riječima, pred onim što vas čini posebnima ustuknuće prije ili kasnije oni koji su vas gadno povrijedili i podcijenili. Nemojte im uzeti za zlo; ionako ste moćniji od njih jer ste preživjeli tko zna kakve gorke trenutke i ostali ljudima.
( za one koji nisu gledali film, rađen prema životnoj priči Wladeka Szpilmana - Adrien Brody dobio je Oscara za glavnu mušku ulogu, a Roman Polanski, dijete krakovskog geta, Oscara za režiju )
Post je objavljen 14.09.2020. u 21:37 sati.