Da se nikad ne ponovi

Težak je današnji dan za Petrinju. Nikada u svojoj višestoljetnoj povijesti moj maleni gradić nije doživio bjesomučna razaranja poput onih koja su otpočela 2. rujna 1991. godine.

Imala sam dvadeset i četiri godine. Zajedno sa ostalim kolegama s posla bila sam u podrumu zgrade u Gajevoj ulici, vrlo blizu tadašnje kasarne u srcu grada. Slušala sam kako vojni avioni razdiru plavetnilo neba iznad Petrinje i potmule detonacije granata koje su padale posvuda. Čuli su se i snajperski pucnji. Slušala sam sve to i mislila - ja ovo samo sanjam. Sad ću se probuditi i shvatiti da je sve ovo samo ružan san. A onda sam se sjetila da moram, kako god znam, stići do vrtića po mojeg sina kojeg sam tog jutra prvi dan odvela u vrtić, počela je nova vrtićka godina. U trenutku se moj mali komadić svemira počeo nezadrživo rušiti, a ja nisam mogla ništa učiniti da to zaustavim. Oblio me samrtni znoj kad sam se sjetila da vrtić nema sklonište. Tko zna gdje je moj sin, onako malen. Plače li zajedno s ostalom djecom? Gdje li su ih sklonili? Moja mama bila je sama kod kuće. Bolesna žena, teško pokretna. Sama daleko ne bi stigla i da hoće. Za supruga nisam ni znala gdje je; on je dragovoljno obukao hrvatsku odoru i časno je nosio dok je trebalo, kasnije se ispostavilo da ga nema na popisu dragovoljaca koji su tako reći golih ruku trebali stati pred strašno zlo koje se pokrenulo tog toplog rujanskog dana.
Kad je prvi val pucnjave konačno počeo malo jenjavati, najkraćim sam putem krenula prema crkvi svete Katarine, prema vrtiću u kojem je bilo moje dijete. Ostao je među posljednjima u zgradi vrtića; ja sam pješačila, drugi su očito uspjeli automobilima nekako doći po djecu. Nikada neću zaboraviti njegovo sićušno, blijedo lice i izbezumljeni pogled kojim me pogledao. Plakao je bez glasa, Stisnula sam ga k sebi, podigla u naručje i šapnula mu - ništa se ne boj, mama je tu. Mama te nosi na sigurno. Radićevom sam se uspela do stare vojne zgrade u kojoj je stanovala moja sestrična, jer sam se putem sjetila da imaju podrum. Vidjela sam tenk pred Gavrilovićevom mesnicom; jezivo je bilo slušati tutnjavu njegovih gusjenica i gledati to metalno čudovište iza kojeg su hodali vojnici u sivomaslinastim uniformama, naoružani do zuba. Dok smo ulazili u zgradu, tenk je ispalio granatu u mesnicu. Moje je dijete opet plakalo bez glasa, samo užas u njegovim očima.
Kasnije navečer, kad se najeo i jedva uspio zaspati, otišla sam kući da vidim što je s mamom. Nigdje nikoga, samo odbljesci gorućih krovova i povremena puščana paljba. Našla sam je u krevetu, bila je vrlo sabrana i rekla je samo - dobro je, živa si.

Najteži dani tek su dolazili. Ovo je bio samo početak užasa i bezumlja mržnje koje je progutalo više od šest stotina mojih Petrinjaca. Oni su sada nebeska vojska koja štiti naš gradić, da se ovakvo zlo nikada više ne ponovi. Da lipe nikada više ne ostanu same. Da grlice nikada više ne napuste svoja gnijezda u bijegu od rafala. Da majke nikada više ne zaplaču. Da Petrinjčica i Kupa grle svojim zelenim rukama svoj grad i sve njegove stanovnike. Da petrinjske kuće ne vrište u nebo goreći u plamenu.

Tako je lako biti Čovjekom, a jednako se tako lako probudi krvožedna zvijer koja počini toliko zla.