Skywalk...kod mene prije Skyfall

Ne znam jel imate vi problema sa plentranjem na neke visine. Ja recimo i kad idem na rođeni tavan imam osjećaj da se penjem na Everest; gore i nekako, al nazad nikako, pa još pogledat odozgora...meni je to prestrašno.

Pa kad vidim recimo Burj Kalifu i kad samo pomislim da bi se trebala pripet gore i gledat s te visine grbadevu koja izgleda ko mravuljak - ne bi, fala, pa da me gore osobno dočeka najpernatiji od svih šeika i otvori mi kofer nepoznate količine novaca da se samo malo nagnem da bolje vidim jebenu grbadevu.
I mi konja za trku imamo, eno Skywalk na Biokovu na hiljadudvjestodvadesetosam metara visine. Izađeš na staklo pa malo prohodaš iznad provalije kojoj ne vidiš dno, i usput opališ selfi, nek se vidi da lebdiš u međuprostoru ko ptica nebeska. Kad sam prvi put vidjela to čudo na teveu slabo mi je došlo, života mi moga. Još i nekako dok gledam ljude kak hodaju, al kad kamera okrene prema dolje...majkosvetabožja. Još mi je slabije došlo kad je neki dan osvanula snimka kak frajer prstima odšerafljuje neki vijak, navodno na istom tom Skywalku; evo me sve jeza prolazi dok pišem.
Znači ovako. Mene bi na Skywalk moglo jedino izvuć pod teškom prisilom, šta podrazumijeva debeli štrik i zavezana usta i dobro zavezane ruke, da ne zadavim onog ko me izvuko tamo da hodam po tom nigdjezemskom prostoru. Ili dobra doza sedativa, znači neka dva tri normabela koji bi me olabavili do te mjere da bi se možda i na ogradu popela. Hodat po staklu iznad provalijetine...pa mogli bi odmah dovest i mrtvozornika i dežurnog pogrebnika da me pogledaju i prevezu u vječna lovišta. Još sad kad sam vidjela tog šta prstima skida šerafe sa rukohvata...znači trebalo bi nosit sa sobom šerafcigere, ključeve il štajaznam čime se ta metalna govna šerafaju da rukohvat ne otpadne. Možda i aparat za varenje, ako počne konstrukcija popuštat da časom povarim dok sam na licu mjesta. Staklarske radove baš ne bi izvodila, malo je zajebano stajat na staklu dok ga mijenjaš.
Ja bi eventualno mogla prepuzat Skywalk i to pod pratnjom, ako počnem povraćat da pobere krpom to sa stakla, da se ne skližu ostali nedužni posjetitelji. Pogled ispred sebe i četveronoške hrabro iznad provalije. Kakve sam sreće, ja sam sigurna da bi se taj tren navukli oblaci i raspalilo grmit i padat potop biblijskih razmjera, i da bi me hageeses danima tražio ispod Skywalka, ko one hrabriše šta se u japankama otpute lunjat po stijenama.

Ko mi vjerovo - ko ne, evo na samu pomisao mi slabo dolazi.
Kud sam uopće išla pisat o tome, sad ću trebat dva normabela za zaspat. Šta ću sanjat ne usuđujem se ni pomislit.

( photo sa društvene mreže prenesen u RTL.hr, eto )