31.12.2004., petak
Silvestrovo
Stara godina se ovim posljednjim danom iskupila za sve one ružne, kišovite i hladne dane u proteklom mjesecu. Danas je sunčan, topao dan bez vjetra. Toliko je lijepo, da sam, čim sam se ustala oko podneva (ah, sovila sam do ranih jutarnjih sati na Internetu, čitala blogove), otišla do dućana samo u trenerci bez jakne, i papučama bez čarapa! Dućan mi je blizu, a u stanu je toplo, 24 stupnja, pa sam ionako stalno bez čarapa. Dok ovo pišem, hladi mi se krumpir i mrkvica za (a što drugo nego) francusku salatu. Večeras idem na doček kod prijateljice V.pa je moj doprinos francuska salata i šampanjac. Francusku salatu ja spremam bez jabuke i jaja, a u majonezu dodam malo vrhnja i senfa. Šampanjac će ove godine biti Henkell Trocken i vjerujem da će ga biti dovoljno. Doček će biti u mirnoj, komornoj, “ženskoj” atmosferi. Naime, društvo će biti isključivo žensko, hehehe. V-in muž plovi, ima malo dijete i neće ići nikuda, pridružiti će joj se još jedna prijateljica, i ja. Imala sam najbolju namjeru ostati kod kuće, no sinoć me zvala V.pa sam se ipak odlučila ići. Neće biti nikakvih tuluma i orgija, zajedno ćemo povečerati, popiti čašu-dvije vina, pogledati kakav film (V.će po povratku s posla skočiti do videoteke….samo se nadam da neće biti nešto slično “Taxiju 2” kojeg smo gledale nakon što smo se vratile kod nje u stan nakon njene djevojačke večeri – čak i u stanju u kojem smo sve bile, zaključile smo da je film užasan, hehehe). U ponoć ćemo otvoriti šampanjac, nazdraviti si, i kada se eksplozije i gungula u gradu malo smiri, vratiti ću se doma. Maloprije me zvao moj dragi prijatelj S.koji sa svojim partnerom živi u Milanu. Njih dvojica su trebali doći u Rijeku za praznike, ali je S.zbog posla morao ostati. Kada sam mu pričala o dočeku, umro je od smijeha. Kaže, ooo..pa vratila si se u Klub pomoračkih bijelih udovica…Doista, prije nekoliko godina sam imala jednu dužu vezu sa pomorcem…ipak je Rijeka pomorski grad, hehehe. Anyway, moj S.je bio zločest do kraja pa je rekao da će nas nazvati, da nam, citiram, “barem koliko-toliko muško čestita prvi”… Sutra sam kod mame na ručku. Ispeći će odojka i napraviti tradicionalni zampone sa lećom, da bi godina bila bogata. Naime prema sjevernotalijanskoj tradiciji, zampone – svinjska nožica kojoj su izvađene kosti i ispunjena je začinjenim mljevenim mesom osigurava zgrtanje sreće, a sitna zrnca leće masu novaca. Naravno, obavezno je noćas i nošenje crvenog rublja, da bi godina koja dolazi bila ispunjena seksom (u ovo ću početi ozbiljno sumnjati…i lani sam nosila crveno rublje sa poprilično lošim rezultatom, hehehe). U nekim krajevima sjeverne Italije je i običaj u ponoć skakati sa stolice – kakav je doskok takva će biti cijela godina. Ovo, iskreno, ne preporučam curama sa visokim potpeticama… Idem ja sada rezuckati povrće. Nakon toga me čeka pranje kose. Neću vam sada čestitati..nastojati ću napisati prigodan, čestitarski post i programirati ga da se uploada oko ponoći. Želim vam da mirno provedete posljednje popodne u godini, odmorite se i spremite za doček Nove 2005. Nemojte previše kuhati, spremati, glancati…ništa osim vas i vaših dragih, vašeg dobrog raspoloženja nije bitno! |
2004...posljednji trzaji
Osvanuo je prekrasan sunčan dan, hladan i burovit. Ustala sam rano i otišla po novine i cigarete (da,da…isti ste kao moja mama…opet pušiš?!?), napravila si nesicu i malo čitam.U svijetu se zbrajaju žrtve tsunamija, kod nas se glože i grickaju u predizbornoj kampanji. Sanader je opalio pljusku Hebrangu, preko naših leđa…aneks ugovora sa liječničkim sindikatom je poništen. Osobno nisam previše vjerovala ni da će stupiti na snagu. Iako je prije svega ovo politička odluka, dobra prilika Sanaderu da se riješi Hebranga, mene fascinira činjenica da su se ostali sindikati digli protiv našeg čisto iz zavisti i ljubomore. Kada su sucima, carinicima, školstvu išle plaće gore…nitko ništa. Kada bi liječnicima trebale ići plaće gore…eto ti sestara koje se bune! Neću skretati sa današnje teme, svaka čast sestrama, narade se bez daljnjeg, no liječnik se u prosjeku 7-12 godina dulje od njih školuje, a sva odgovornost i sve odluke pa i rizik liječenja su na njemu a ne na sestri. Srećom, ja sam do sada uvijek radila sa pametnim i vrijednim sestrama koje nikada nisu trošile vremena i truda na takve gluposti. A neke od njih, na primjer Marina, su mi dobre prijateljice. U slobodno vrijeme ne pada nam ni na pamet da se uspoređujemo koja ima više škole, koja teže radi… prijatelj je prijatelj! Napokon je i nešto pokrenuto u aferi sa trovanjem bjeloglavih supova – policija je pronašla i osumnjičila 60-godišnjeg starca iz Lopara koji je otrovao uginulu ovcu, a sada se pokušava izvući da su supovi možda pojeli neku drugu otrovanu ovcu. Kojeg je Boga onda išao trovati lešinu i izložiti je, ako mu se sada tresu gaće..neka bude frajer pa prizna, plati odštetu i ode u zatvor. Možda starkelja ima unuke, možda se unuci odu igrati u podrum, slučajno nađu otrov i otruju se…što onda? Onda će isto biti : nisam htio da se to desi!!! Izgleda da u našoj Županiji vlada povoljna klima za opstanak zlih ljudi…u Čavlima je otrovano 25 pasa i mačaka, kućnih ljubimaca, ne skitnica. Stanovnici naselja su u strahu, jer znaju da i ako se otkrije tko je počinitelj, neće mu se desiti ama baš ništa. Jer ovakvima, plus raznim Čučecima, Čučićima, Žužulima…u ovom Wonderlandu u kojem živimo se nikada ništa lošeg ne desi. Nakon ovakvog početka dana, odlučila sam otići malo do place, da se raspušem i da nađem nešto fino za ručak. Usput sam na štandu ispred Radio Rijeke kupila kalendar “Dečki Riječki”. Kalendar se pod pokroviteljstvom Sveučilišta u Rijeci prodaje u humanitarne svrhe – cjelokupan prihod namijenjen je Domu za djecu i mladež u Oštrom kod Kraljevice. U kalendaru se na prekrasnim crno-bijelim portetima Egona Hreljanovića nalazi 12 riječkih doktora znanosti mlađe generacije. Riječ je o 40-godišnjacima (neki su i nešto mlađi) koji su mahom docenti i profesori na riječkim fakultetima. Dvojica od njih su moji dragi prijatelji. Elvia Baccarinija poznajem od malih nogu (nešto je stariji), a zajedno smo neko vrijeme bili profesori u riječkom Liceu. Ivica Pavić je zajedno sa mnom studirao, stažirao, a i u kasnijim godinama ostali smo u srdačnim, prijateljskim odnosima. Dakle, drage sugrađanke (a i sugrađani, naravno) odvojite 25 kuna i poklonite sebi ili bližnjima ovaj kalendar, da bi djeca iz Oštrog mogla nabaviti prijeko potrebno vozilo! Placa ja danas bila prilično pusta. Ribarnica još gore – bura ne da ribarima van. Ipak, kupila sam dva lijepa brancina (iz uzgoja, no nije ni to loše), salatu kristalku. Uzela sam od kuće kutjevački vrhunski traminac iz 2001.godine (znam, kažu da uz jelo iz nekog kraja treba servirati i vino iz tog kraja, ali…baš mi se pio traminac, hehehe) i sve to skupa odnijela kod mame spremiti (jer ja nemam pećnicu). Ne moram spominjati majčino “oduševljenje” jer joj je kuhinja za pola sata izgledala kao da ju je zahvatio tsunami…mislim da majčica najdraža jedva čeka da meni prođe godišnji, hehehe. Uglavnom, napravila sam brancine u fornu, u foliji sa ružmarinom, koromačem i timijanom…i bili su super! Poslije ručka me majka “potjerala” jer je morala otići kod frizera…no, barem sam se izvukla bez pranja suđa… Eto, pomalo pada noć..počela sam čitati dobar krimić, “Crni led” Michaela Connellya. Sutra je Silvestrovo… |
30.12.2004., četvrtak
Farewell, 2004!
Doba je godine kada se podvlači crta, kada se svode računi. U gotovo svim dnevnim novinama, tjednicima, časopisima, na TV, Internetskim portalima…svugdje se sumira ova godina čiji zadnji sati istječu. Rečeno je gotovo sve – što je donijela svijetu, što Hrvatskoj. Nabrajaju se njezini plusevi i minusi, spominju se ratovi, stradavanja, bolesti, ekonomski padovi i usponi, ekološke tragedije, prirodne katastrofe, terorizam, predsjednički izbori u svijetu i kod nas. Padale su i rušene vlade i režimi, državnici su putovali svijetom. Pronađene su neke nove metode liječenja, kloniranje je u punom zamahu, iako neki, poput Davida Rorwicka tvrde da je i čovjek već kloniran… podijeljene su Nobelove nagrade, svijet je slavio sport na Olimpijskim igrama. Za koji dan, tjedan, mjesec…i 2004.godina će pomalo ući u zaborav. No, što je nama, meni, pojedincu donijela 2004.godina? Po čemu ću je pamtiti? Da me sada Onaj Gore ili Dolje, svejedno, pozove da se ukrcam na čamac koji će me prenijeti preko rijeke, Hada ili Styksa, svejedno…čega bih se sjećala iz ove godine, kakav bi mi flashback prolazio glavom dok bih veslaču pružala obol? Kakva je za mene bila 2004.godina? Hmm…ovdje bih se morala zamisliti, kao što se povremeno zamislim sama sa sobom posljednjih dana dok razmišljam o godini koja nas napušta. Najbolje da krenem redom… Godina mi je počela mirno, lijepo, toplo…u jednoj istarskoj konobi sa prekrasnom atmosferom i još boljom hranom, sa Onim Za Kojeg Sam Mislila Da Me Voli. Prvi je tjedan bio idiličan. Nastavila se poslovno prilično naporno – prve sam mjesece provela u metropoli, na edukaciji. No i sa Njime sam uspjela provesti dosta vremena, i sve je bilo lijepo i dobro. Majka je nešto sitno pobolijevala, bila je na operaciji katarkte, ali sve se završilo happy endom. Oko Uskrsa krenuli se nakupljati tmurni oblaci – nešto se u Njemu promijenilo, postao je drukčiji. Počeli smo se rijeđe viđati, ja sam se vratila na posao. Radila sam gotovo dvostruko, po cijele dane, no to je bio sretan period života. Kuhinju usprkos svemu nisam uspjela još kupiti. Krajem lipnja imala sam tjedan dana godišnjeg, koji sam provela sa Njim…naši posljednji dani. Tada je sve već bilo jasno…riječ “kraj” lebdjela je u zraku, a ja je uporno nisam željela izgovoriti ni kada sam bila sama sa sobom. Ljeto je bilo radno. Nisam se puno kupala ni sunčala, no imalo je svojih lijepih dana i večeri. Došla je kod mene K., moja prijateljica koja živi u Njemačkoj, zadržala se nekoliko dana tijekom kojih smo odlazile na plaže, navečer na večere, izlazile nakon toga van, vraćale se pred jutro…U predvečerja nakon posla bih znala otići sa Marinom na kavu, ili navečer sjesti i popiti piće na nekoj terasi. Puno sam odlazila u Istru, kada bih imala koji slobodni dan, sa mamom ili sama…Ljeto se pretvorilo u dugu, toplu jesen…sa Njime bih se čula telefonom ili dopisivala mailom..no, razgovori su bili sve manje nježni i topli, sve više službeniji, hladniji i oštriji, sve kraći i kraći..dok 17.listopada ja nisam izrekla onih nekoliko pitanja na koje sam već slutila odgovor. Nakon toga je nastupilo za mene jedno tužno i mračno razdoblje…posao je išao i dalje glatko, naizgled sam djelovala veselo, vedro, nepromijenjeno..zahvaljujući mom urođenom dualizmu koji je posao uvijek odvajao od moje intime. I moj posao je cvao, bio je uvijek na prvom mjestu, no nikada tako bez konkurencije kao sada…iznutra sam bivala razdirana nekakvim Polunadama koje su mi poput advocatusa diaboli govorile..možda još nije kraj, dok je Razum – moj advocatus dei govorio … nemoj se zavaravati! Tako je bivalo sve do Badnjaka..kada se desila katarza..sada sam napokon slobodna! Slobodna od vjere, nade i želja koje nisu imale osnove. Eto, umiranje jedne Ljubavi je ono po čemu ću zapamtiti 2004.godinu. Ovo je bio svojevrstan epitaf njoj…nakon ovoga ostaviti ću je uspomenama da je zakopaju negdje u duboku ladicu mojeg sjećanja. Uza sav ovaj patos, ratio ipak ne mogu isključiti : 2004.godina je u krajnjoj liniji, bila za mene dobra godina. Moji najdraži su bili zdravi, ja sam isto tako, radim posao koji volim, financijski uspijevam prolaziti, i imam i dalje nekoliko dragih ljudi u svojoj blizini, koje zovem Prijateljima, baš tako, sa velikim P. Što donosi 2005.godina doznati ćemo uskoro. Što si ja želim u nadolazećoj godini? Prije svega, slaviti svoj novostečeni unutarnji mir. Uživati u sitnicama koje su sve osim sitnica : kavi sa prijateljima, dobroj knjizi, filmu, finoj hrani, dobroj čašici (zašto ne?), ponekom shoppingu za dušu i srce, naravno i tijelo, hehehe. Želim sebi i mami zdravlje, sebi malo odmora…planiram u proljeće otići kod K.na sjever Njemačke desetak dana. Želim si da posao i dalje glatko klizi..možda neko malo ljetovanje, možda malo više novaca da napokon dovršim opremanje stana… Ništa drugo. A za sve lijepe i sretne trenutke koji će možda doći..za neke nove prijatelje, ili novu ljubav…vrata su odškrinuta. Ako je suđeno, svega će biti… |
29.12.2004., srijeda
Rijeka u interfestumu
Napokon je kiša prestala. Dan je bio oblačan, relativno topao, no bez padalina. Ujutro sam imala radnu akciju u stanu. Nevjerojatno je koliko je prašina uporna i taloži se na svim mogućim i nemogućim mjestima. Usprkos mojoj ustrajnoj borbi (barem jednom tjedno), raznoraznim sprejevima koji je “tjeraju”, magičnim i ostalim krpama..tek što se malo odmorim od prethodnog čišćenja, moram ponovno! A u stanu smo samo Silky i ja..što bi bilo da nas je 4-5..strašno! Nakon prašine i podova, na red je došlo i prljavo rublje, kojeg se također skupilo. Samoj sebi ličim na Kineze, koji tradicionalno čiste dom prije Nove godine. Doduše, oni nastoje i isplatiti dugove na kraju godine, moji krediti će ipak pričekati još koju godinicu…Popodne sam se spustila do grada, pješke, naravno. Kada sam stigla do Korza bila sam već poluznojna, srećom ne i uspuhana, rezervnim kilicama i godinama usprkos (ipak sam išla nizbrdo!). No, kada sam ušla u Robnu kuću “Ri”, doživjela sam skoro toplinski udar. U prvi mah sam krivnju pripisala “valungi” predstojećeg mi klimakterija, no trenutak kasnije mi je bilo jasno da se radi o vrućem zraku iz ventilacijskog sustava na samom ulazu, kojemu ne znam svrhe, osim one da rastjera kupce. Nisam imala namjeru ništa kupiti, čisto malo prošetati po dućanima, sada kada su se grozničave božićne gužve i kupovine smirile. Svugdje vlada pustoš, dućani poluprazni, a ono što se u tzv.”buticima” nudi bih vjerojatno u supijanom stanju ja sašila bolje (nota bene, ja uopće ne šijem…osim pacijenata, of course). Nema više ni na drugom katu San Pellegrinova dućana sa čarapama i rubljem. Ista priča je i u drugim dućanima. Ljetos otvoren Baldininijev dućan iznad riječke Gimnazije postao je galerija slika, izlozi su više-manje poluprazni. Grad je krcat ljudi, no većinom su to parovi koji šetaju i drže se za ručice ili obitelji koje vode svoje klince u kino (danas se davao crtić “Riba ribi grize rep”). Kupila sam par sitnica za stan u DM-u (lučice, eterično ulje sa mirisom cimeta – obožavam miris cimeta zimi), sebi Pompeine maslinaste boxerice i kanotjericu te slip iste boje, mami kremu za lice… Nakon toga išla sam se naći sa prijateljicom V. Ona je prije 2 tjedna nakon porodiljskog počela raditi. Vratila se s posla kući, pa je odlučila odmah izaći prošetati s malom, iskoristiti dan bez kiše. Našle smo se ispred Gradske knjižnice. Dok smo čekale zeleno svjetlo na semaforu, najprije je jedna klinka od 13-14 godina iznenada se zaletila preko ceste…promet je bio gust, nije se vozilo prebrzo..no, nekolicina ljudi se gotovo lančano posudarala da izbjegne bezobraznu šmrkavicu! Nije prošlo pola minute, kad je to isto napravio balavac od svojih 9-10 godina! Jedva sam se suzdržala da ga ne uhvatim za jaknu i dobro stresem, a i prilijepim mu koju oko uha. Malo mu je nedostajalo da unesreći cijelu hrpu ljudi – sebe, roditelje, nesretnog vozača ni krivog ni dužnog… Nevjerojatan smo mi narod! Ta djeca sigurno imaju roditelje, idu u školu. Zar nitko od nas ne zna svoje dijete podučiti osnovnim pravilima u životu : da postoje zakoni, kojih se treba pridržavati, pa tako i prometni. Ili smo toliko truli da nam djeca od malih nogu uče kako kršiti zakone, kako su negativci koji kradu, varaju i lažu, heroji. Danas pretrčavaju preko crvenog, sutra će raditi na crno, dilati, pljačkati mijenjačnice i kladionice, ubijati? V.je morala otići na poštu, gdje je bila poprilična gužva, pa sam ja E-K vozikala po Korzu u kolicima. E, to je bilo smiješno! Srela sam hrpu poznatih, uključujući jednog bivšeg dečka, nekoliko kolega, maminu prijateljicu… većina ih je bila razjapljenih vilica. Padali su komentari tipa…pa, kada si rodila??? (mala ima 13 i pol mjeseci, hehehe), napokon i ti..i slični. Jedna poznanica je čak provalila da je mala pljunuta ja, hehehe. Nakon toga smo sjele na terasu od “Corsa” popiti vruću čokoladu. Terasa se grije, pa nije bilo neugodno sjediti, a da smo se nasjedile..jesmo! Najprije nas je neki balavi konobar uporno ignorirao, obišao sve susjedne stolove, pričao sa curicama za susjednim stolom iscrpno o novogodišnjim planovima. Po narudžbu je došao tek kada sam podviknula, pa je zatim sve zaboravio (neš ti problema zapamtiti 2 vruće čokolade, čak nije ni morao zapamtiti, jer se narudžbe skeniraju sa bar-koda) i vratio se ponovno. A kada sam mu spomenula da obriše lokvu sa stola zaostalu od prethodnih gostiju, čak je frknuo nosom, i demonstrativno mašući krpom prebrisao, mrmljajući si nešto u bradu. E, mali moj… zato kada sam plaćala račun sam čekala da mi uzvrati i zadnju lipicu, inače mi je običaj uvijek nešto ostaviti konobaru. Vraćala sam se doma busom, i slušala kako dva penzionera komentiraju sve i svašta – od predsjedničkih izbora, do štetnosti pušenja. Starčići su bili nagluhi i vikali su, no svejedno bili su simpatični…jedno je sigurno, definitivno nisu neinformirani i o svemu imaju svoj stav. Kada sam došla kući, počela sam kihati i šmrcati..osjećam nekakvu zimicu i bol u kostima. Da to na mene nije naskočio kakav virus? Haaa…pa bilo bi čudno da me zaobiđe prehlada, ipak sam ja na godišnjem… |
28.12.2004., utorak
Novac, novac...
Božić je prošao. Sa njime je otprhnuo i božićni duh, u koji smo se tjednima prije zaklinjali, u čije smo ime grozničavo jurili po dućanima, kupovali, pod svaku cijenu htjeli pritom osjetiti euforiju i sreću kojom ćemo zamijeniti i nadoknaditi cjelogodišnje brige, probleme, tuge i neuspjehe.Iglice sa borova nisu još počele otpadati, smetlari nisu stigli odnijeti zgužvane i poderane ukrasne papire u koje su bili umotani pokloni…a sve je već po starom. Vratili smo se svakodnevnici koja nije uvijek i svima bajkovita i svjetlucava, u kojoj se u offu ne čuju božićne pjesme. Ponovno se krade i ubija, ljudi ginu u prometu usprkos zakonu “0.0 promila”, dižu se u zrak spomenici, razbija , tuče i uništava kao u Karlovcu na samu prazničnu noć, gdje kao da se mrak i čemer rata već zaboravio. Čovjeku je očito sjaj i dobrota te ljubav i toplina kojom se okružujemo ovih dana, nedostatna i strana, fali mu ono mračno i nagonski da bi se osjećao živim… U Rijeci je cijelu noć padala kiša, grmjelo je, sijevalo, dizala se povremeno bura..no ciklona se ne predaje. Kiša ne posustaje ni danas… Naravno da mi je pokvarila planove. Mislila sam prijepodne otići do grada, malo prošetati…u posljednje vrijeme nikako za dana to nisam uspijevala. No kada sam se probudila oko 10 sati, vani nije ni bio dan, već sivilo okupano kišom. Pa sam samo svratila do obližnjeg dućana po malo friškog kruha, jogurta i toplih brioša za sebe i za mamu, pa sam kod nje otišla popiti kavu. Tek što je kava bila na stolu, čulo se zvonce na vratima. Došao je lokalni svećenik blagosloviti kuću! Ja sam tradicionalno odgojena, u kršćanskom duhu. No, kako sam sazrijevala, kako su se vremena mijenjala, neke sam ideje i stavove formirala koji su u suprotnosti sa učenjima Crkve, pa se promijenio i moj odnos prema religiji. I dalje vjerujem u neku vis superior, no smatram da je ona dio nas i da smo u uzajamnoj korelaciji, ne pristajem na navođenje sa oltara, imam svoj stav o pobačaju i umjetnoj oplodnji, o kojem sam i na ovim stranicama pisala. Na kršćanske običaje i rituale gledam sa nostalgijom, sjećam se prve pričesti i krizme, volim ugođaj i miris u crkvi za vrijeme polnoćke, Uskrsa. Sam čin blagoslova kuće, ukućana, imanja, stoke je tradicijski ukorijenjen u našem narodu. No, puno se toga promijenilo. Danas ništa više nije isto…prije nekoliko godina, jedan se svećenik zgražao kada je moja majka rekla da osim ukućana treba blagosloviti i životinje koje u njoj žive. Po njemu, Sv.Toma Akvinski je očito, kreten... Ovaj danas je bio nevjerojatno brz…nije sa sobom donio ni svete vodice ni raspela, gotovo da se nije ni svijeće sjetio zapaliti, promrmljao je nerazgovjetno nekoliko fraza iz Očenaša i Blagoslova, usisao je brzinom munje kovertu sa 50 kuna koju mu je majka dala, ostavio naljepnicu kao potvrdu da je kuća “njihova” i otprhnuo….Naravno, prije toga nije zaboravio spomenuti da majku ne vidi baš često u crkvi… Sva sreća da nije ostavio brošuru u kojoj Crkva baca drvlje i kamenje na umjetnu oplodnju, i koju je HBK štampala u 100.000 primjeraka koji će se dijeliti po kućama prilikom blagoslova. Kažem, sva sreća jer bi me čuo! Poznajem nekoliko parova predivnih ljudi, koji su po mnogo čemu bolji, veći i svetiji od svih naših biskupa s Bozanićem na čelu, koji naporno rade težak i životno bitan posao, i koji nisu mogli imati djece bez pomoći asistirane oplodnje in vitro. Sada, kada u naručju drže svoju toliko željenu i voljenu djecu, njihov je život dobio puniji i dublji smisao, njihov bitak i radni elan novi podstrek. I onda se nađu neki zadrigli, usaljeni starci, koji su cijeli život izolirani od realnosti u nekim svojim svjetovima ispunjenim luksuzom, strahom podređenih, mržnjama i spletkama koji sebe postavljaju za moralne vodiče. Ti isti crkveni hijerarsi sebi grade mauzoleje, natrpavaju u njih jacuzzi kade i propovjedaju o grijehu struktura, o potrebi za skromnošću i samozatajnošću i pomaganju siromašnih…a od konkretnih djela ni slovca – samo da je što više novca! Čitam u novinama… “siroti” Dinamovi nogometaši, prijete im smanjenjem zarade..neće više zarađivati 200.000 eura godišnje već samo 150.000…strašno! Nema veze što je gotovo svaki od njih polupismen, sa jedva završenom osnovnom školom, ni to što na utakmice dođe jedva oko 2000 gledalaca, što im lopta neće pa neće u mrežu… oni i ja se po ničemu ne možemo usporediti…ja sam se školovala svega oko 24-25 godina, mene nitko ne dolazi gledati kada radim, i “okrenem” samo oko 100.000 kuna godišnje… Gledala sam sinoć finale Big Brothera. Nema tu mjesta polemici da li je ili nije Saša zavrijedio milijun, je li namješteno ili nije. Nisam gledala puno BB, no lik koji je pobijedio činio mi se prilično OK, isto tako je i njegova reakcija bila sasvim primjerena, kao i reakcija njegove obitelji. Ono što mi lagano diže živac su izjave ostalih finalista po izlasku iz kuće…kao, nije im bio bitan novac, već iskustvo i druženje, kao jedva su čekali izaći van i vidjeti family i prijatelje, jedva su izdržali u kući… Kako da ne! Svi su oni, od početka bili u trci za lovom, i slavom koja uz to ide. Neki su uspjeli, neki ne, kao i u svemu drugome u životu. No, nitko mi ne može tvrditi da se posljednja 4 nisu prvenstveno nadali parama a tek onda svemu ostalom. Zdravkova faca kada je čuo da je Saša pobjednik, sve je rekla…. Koliko god se busali u prsa, zazivali dobročinstva, vokaciju, idealizam – novac je pokretač svijeta. Bez njega nema života, nema opstanka..svi mi radimo za novac. No, kada on postane sam sebi cilj, kada zbog njega zaboravimo na neke druge ljudske vrednote, kada u želji za zaradom gazimo preko leševa, preko svog srca – tada ni ogromne količine novca ne mogu pomoći…ostajemo sami, mrtvi i prazni iznutra. Novcem se ne kupuje ljubav i zdravlje, ma koliko netko mislio suprotno…. |
26.12.2004., nedjelja
Total relax day
Kiša, kiša, kiša…pa malo okretanja na istočnjak…pa opet kiša…pa sada napokon okreće na buru. Što da se radi na takav dan, koji je usput, još i nedjelja?Odgovor se nameće sam po sebi : krevet! Krevet je jedno od najfascinantnijih otkrića u civilizaciji. Od špiljskog brloga ispunjenog lišćem do gigantskih vodenih kreveta, preko mekanih perina naših baka i kreveta sa baldahinima i svilenim plahtama Luja XIV, do današnjih kreveta za razvlačenje ili futona. U njemu provodimo više od trećine života, služi nam za odmor, užitak, hranjenje, čitanje, telefoniranje, gledanje televizije. Zavlačimo se u njega kada smo tužni, kada plačemo u tišini i ne želimo da nitko vidi naše suze. Padamo u njega shrvani umorom. Poprište je predivnih bitaka u kojima dajemo, uzimamo, sagorijevamo, ustajemo iz pepela poput feniksa… Provela sam danas u njemu veći dio dana. Kiša je rominjala po prozoru, Silky se sklupčao pored mene…spavala sam do podneva, pa sam ustala skuhati si kavu, i vratila ponovno u krevet, malo čitala, malo telefonirala. Pa sam si napravila sendvič od puretine sa salatom… kojeg sam naravno pojela u krevetu! Kada sam se napokon odlučila izvući iz njega bilo je već kasno popodne. A zatim je uslijedilo uživanje u kupatilu : aromaterapijska kupka sa uljem jasmina i ylang-ylanga, masaža, hranjive kremice… Predvečer me došao posjetiti kolega sa kćerkom i čestitati mi Božić. Ah, baš je lijepo ne raditi ništa…a od sutra sam i na godišnjem… |
25.12.2004., subota
Božićni postfestum
Evo me opet ovdje! Još jednom, sretan Božić svima! Kada već nije bijeli, barem kod mene..ovdje je udrila južina i pada kiša cijeli dan..nadam se da je u svim drugim aspektima prekrasan i poseban.Jučer nakon posla bila sam kod mame na ručku i ostala do maloprije… Poslije ručka odnijela sam neke sitne poklončiće (kavu, bombonijere, bocu pića, pannettone, kako kome) nekolicini maminih susjeda koji znaju navratiti kod nje i koji me znaju od malih nogu…pa sam se kod svakog morala barem malo zadržati i nešto popiti. Tako da je bilo već gotovo vrijeme večere kada sam se u blago nacvrckanom stanju prihvatila kićenja bora. Što je moja mama adekvatno prokomentirala (poštediti ću vas citiranja). Rezultat je nadmašio moja očekivanja, a nisam čak ni jednu kuglicu razbila! Pritom sam održavala nivo opijenosti pijuckanjem šampanjca, no smokve su mi prisjele, jer mi se sjemenka zaglavila između dva zuba pa je ni upornim “končarenjem” nisam uspjela iščupati…kasnije ju je valjda isplavio šampanjac, jer je u jednom trenu više nisam osjećala, hehehe. Odlučile smo ne ići na polnoćku jer je mama nešto prehlađena, curi joj nos i kašlje, ništa strašnoga. Pa sam se ja prihvatila slanja SMS čestitki mojim prijateljima i znancima. No, nisam ni ja ostala prikraćena “čestitanja”… o, ne! Nazvao me gospodin Bivši, da se pohvali kako je našao novog komada. Novog bivšeg komada…radi se o gospođi odvjetnici sa kojom je nešto muljao prije mene, i o kojoj se vrlo nelijepo izjašnjavao. Ali, dotična dama živi u njegovom gradu, našla se pri ruci, a on je našao za shodno da me izvijesti kako mu je krasno, lijepo, kako je sretan i zadovoljan. Ma fino, puno mu sreće želim…Nije postigao cilj ako mu je namjera bila učiniti me ljubomornom…gdje nema ljubavi nema ni ljubomore, a ni zavidnom – pa gdje ću se ja uspoređivati sa jednom damom odvjetnicom, ja sam obični državni šljaker koji radi prljav posao, hehehe. Ono što mu je uspjelo je da se osjećam malo luzerski – ja, naime nisam bila u stanju tako brzo si organizirati novi život kao on, a i ponovno me podsjetio na onu staru foru, koja kaže..sa bivšom ljubavi ne možeš ostati prijatelj…ma koliko ja uvijek tvrdila i ponašala se suprotno. Anyway..ubrzo nakon telefonskog poziva došla je mamina prijateljica sa kolačima (zvana Carla del Ponte, jer joj sliči po frizuri i cvikerima), pala je nova boca Freixeneta…pa još jedna….u ponoć sam dobila poklon : prekrasne starinske vintage srebrne naušnice sa velikim cirkonima! Prespavala sam u svom starom, dragom krevetu…i spavala tako dobro, kako nisam danima. Cijelo jutro su tiho zvrckale SMS poruke, stizale su čestitke..a oko 10 sati počeli pozivi nekih mojih dragih prijatelja. Čak je ponovno nazvao mr.Bivši…čemu, da mi je znati? Možda da provjeri da li još ronim suze ili sam se možda ubila? Razgovor je bio otkriće i za mene…prvi puta mogu razgovarati sa njime kao da pričam sa nekim površnim poslovnim suradnikom kome ni ne pamtim facu…I to me učinilo jako sretnom! Ustala sam, mama je skuhala kavu i onda smo počele spremati ručak. Uz nadjevenu puricu, napravile smo tagliatelle verdi začinjene sokom od pečenja u kojeg sam umutila žlicu punomasnog (fuck calories, hehehe) kiselog vrhnja i ribanim parmezanom te salatu putaricu sa finim domaćim korčulanskim maslinovim uljem, kojeg je mami donijela prijateljica Korčulanka i kakvog obično teško nađeš na tržištu. Uz ručak smo pile rosé mix umaškog vinara Danila Kraljevića, berba 2001.godine… laganog voćnog okusa i pitkog, no “prevarantskog”(11,5 % alkohola), pa sam se trijeznila nakon njega kavom. Mami navečer dolaze prijatelji, a ja sam otišla kući. Na vratima me dočekao Silky, pa smo se izljubili i čestitali si Božić, ja sam mu otvorila Gourmet Gold konzervu sa puretinom u želatini (jučer je dobio lososa)… iako je mačak, tko je rekao da i on ne slavi Božić! Čula sam se sa prijateljicom V.čiji je muž na brodu. Planira nekakvu feštu za doček, pa me pozvala. Možda i odem… Silky se povukao u moju sobu i hrče nasred kreveta. Idem mu se i ja malo pridružiti… Bio je ovo lijep Božić... Hvala svima na lijepim Božićnim željama! |
24.12.2004., petak
Badnjak
Napokon je stigao i ovaj dan! Danas radim skraćeno, do podneva. Prethodnih sam dana nagurala malo više posla, više pacijenata, tako da danas radim samo ono što je neodgodivo. To mi je ujedno i posljednji radni dan u 2004.godini. Idem 2 tjedna na godišnji, vraćam se na posao 10.siječnja.Preko blagdana rade oni mlađi i poletniji, ja sam svoje radne Božiće, Silvestrove i Nove Godine, Uskrse i druge praznike naslagala u priličnom nizu. Radne vikende ni ne brojim... Poslije posla idem kod mame na ručak...mmmm, jedva čekam, već mi sline cure, hehehe. Moram priznati, jer je ovo doba priznanja i pomirenja sa sobom i okolinom, da sam bila odlučila ne kititi bor. No, upravo ovdje, na ovim stranicama, naišla sam na žestok otpor i prosvjede nekolicine blogera i blogerica, pa sada svečano izjavljujem : kititi ću navečer zajedno sa mamom bor kod nje! Bor je ogroman, naravno ekološki, i vrlo je vjerna kopija pravog, a imam i malu tajnu – kupila sam, još lani, u Njemačkoj spray za bor, sa mirisom bora, vrlo sličnog autentičnom....neka i moj nos, koji voli fine mirise (no, u životu se ipak našnjofao i puno bljakastih mirisa, da ne kažem smradova) dođe na svoje! Usput, grickati ću suhe smokve, suhe marelice, datule, bademe i orahe te panforte, torrone i mandorlatto (za nepoznavaoce : tradicionalni talijanski slatkiši- panforte je nešto poput gustog slatkog kruha sa kandiranim voćem, dok su ovi drugi nalik karamelama u obliku duge bijele šećerne pločice sa bademima, lješnjacima ili kikirikijem, mogu biti mekši ili tvrđi, režu se na kockice) koje obavezno za Badnjak posložim na pladanj. Naravno, uz to ću pijuckati moj omiljeni Freixenet Carta Nevada pjenušac, kojeg btw.voli i Severina, hehehe...doduše, ja ga ipak više volim piti :))) Ako budem u dovoljno trezvenom (nisam rekla trijeznom, hehehe) stanju, otići ću u kozalsku crkvu na polnoćku...poslije polnoćke kod mame obično nagrne hrpa susjeda, pa ćemo si naravno nazdraviti, kaj ne? Hikkk..eto opet mojih zagorskih gena (pogađajte sami da li su zaslužni za kajkanje ili cuganje, tj.štucanje, hehehehe)... Eto, dragi moji..to je moj plan for tonight. Svima vama, koji ste moji čitatelji ili ste slučajno zalutali ovdje, ne želim ništa ono što ne bih željela sebi...budite sretni, zadovoljni, sa nekim dragim ili sami, svejedno...imajte ljubav u svom srcu, popapajte i popijte, ne brojite kalorije, pomazite se sa svojim dragima...ne razmišljajte o izborima, pomoru bjeloglavih supova, netoleranciji, ratovima i AIDS-u, o besparici i o tome kako ćete platiti račune, hoćete li moći poslati dijete barem par dana na snijeg... Danas nije dan za to. O tim i drugim stvarima misliti ću i pisati nekog drugog dana, polemizirati i dokazivati kao i inače... Danas je dan za nas, za one koje volimo, koji su tu uz nas ili pak negdje daleko, s nama u mislima...Nemojmo biti otoci, otvorimo širom vrata našeg srca, spustimo sve rampe, dajmo mladom Suncu i Djetiću, dajmo ljubavi da nas ispuni.... Sretan Vam Božić! Volim Vas sve... Riječanka Buon Natale e Felice Anno Nuovo! Frohe Weihnachten und ein gutes Neues Jahr! Merry Christmas and a Happy New Year! Joyeux Noël et une Bonne Année! Felices Navidades y próspero Aňo Nuevo! |
23.12.2004., četvrtak
Moje želje Vama :)))
Danas poslije posla sam išla nakratko do super-mega-makro-hiper marketa gdje inače obavljam shopping samo po jednu sitnicu (always u raznim oblicima, hehehe), pa sam na kraju izašla sa punim kolicima i 500 kuna lakša...što mogu, izgleda da je to moj način kompenzacije kroničnog nedostatka sexa, hehehe.Kupila sam si jednu krasnu crvenu Poinsettiu (Božićnu zvijezdu) koja me jako razveselila, a danas sam i dobila na poklon od pacijentice koja je moja stara znanica krasan Božićni stolni aranžman, od više vrsta smrekovine..cijeli stan miriši po njemu. Pa sam se eto, opet, ufurala u predprazničko veselo raspoloženje. Čitam ovdje, na raznim blogovima, liste želja. Red je da je i ja napišem, no, ovaj puta su to moje Božićne i novogodišnje želje Vama, dragim blogerima koje redovno čitam. Neka mi ne bude zamjereno ako sam nekoga nehotice zaboravila, ovaj tekst ću nekoliko puta update-ati...Isto tako, poredak je sasvim slučajan, i nipošto nema veze sa time da nekog volim više ili manje. One koje ne volim (a ima i njih, naravno, no puno, puno manje nego onih koje volim), o njima ne pišem. Dakle, krećemo : Bugenviliji – da bude zdrava, sretna i zadovoljna, te barem još jedan par blizanaca...ovaj puta curice...dokazala se da štanca dečke perfektno, sada je vrijeme za žene! Jazzie – da ne obilazi moje kolege, ostane happy in-love, ali i da ostane i dalje tako oštra kritičarka ljudskih gluposti. Kulerici – i dalje da piše britkim, finim perom, stavlja na blog preslatke slikice i bude «the coolest cool bitch in Vienna town». Neličici – da se zaposli, da joj dragi bude uvijek by her side...i tko zna..možda nešto malo kmečavo....(naravno, vozačka se podrazumijeva, a za liječnički pregled nije ti potrebno zdravstveno osiguranje - ionako se plaća, i da ga imaš...) Maloj Ifi – svijet pun šarenih balona, plešućih maca i pufastih životinjica, još dugo, dugo... u idućoj godini novi mobitelčić! Tišini – osim posla, svijet pun tihe sreće i ljubav njenog života. Esperanzi – puno novih velikih torbi, sa svim lijepim,sitnim stvarčicama unutra...dug život i dobro zdravlje njenom tati i mami... Nenu u sredini – nov mega-ultra-XXXL krevet i puuunoooo dobrogggg sexa u njemu (ženica included,of course!)...i puuunooo kikirikija :))) Beštijici – našoj cicologici No.1 prekrasan wonderbra boje ciklame sa ugrađenim rukama koje uvijek čine baš ono što ona želi (i ostatak muškog predivnog tijela sa pripadajućim funkcionirajućim mozgom i ostalim organima, ukrašen samo pink mašnicom)... Quod – da i dalje bude naša učiteljica povijesti, da nas uči o prekrasnim mjestima i ljudima koji ne smiju pasti u zaborav. Juliere – vječno sunce u Vječnom gradu, sa kojim nas svakodnevno upoznaje, na način svojstven samo insiderima... TV kritičaru – više vremena za private life i tako dobar TV program da ostane bez teksta... Donku – još više stihova koje diraju u srce prepun harem teta-koka... Eviltwinu – da uvijek bude jači onaj dobar blizanac u njemu, da samoću ispuni ljubavlju... Van Bitchici – beskrajne noći pune ludih tuluma i bezbroj novih ludih mjesta u gradu... Carolini u Chicagu – da osvoji Ameriku i baci je na tjeme... Eti s otoka - da joj se vrati sreća iz djetinjstva, sklad u dušu..i da se stalno samo smije, smije, smije.... Vjeverici – ne želim da dobije ništa, samo da uživa do beskraja u onome što ima... Megi – sreću sa mužićem i hrpu beskopromisnih komenatara samo njoj svojstvenih... MonoperajAnki – fini punč i rebarca na Spittelbergu pod snijegom, i još more nostalgičnih i lijepih postova... Kupus(ici) – da u borbi sa gripom i prehladom pribjegne svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima, uključujući pijenje rasola :))) Nezaboravku – da i dalje grmi i sijeva sa Kvarnera, na sve ružne i glupe stvari oko nas.. Usidjelici – da nakon posla na Dalekom Istoku ode malo u Južnu Ameriku i od tamo piše i fotografira jednako lijepo kao do sada... AnnieDM – da i dalje bude jednako luda i konstantno nepredvidljiva i svježa kao i uvijek... Linadori – pregršt prekrasnih Chanelovih, Diorovih i drugih sjajnih i lijepih stvarčica prema kojima dijelimo zajedničku ljubav... MamiBigerici – da je ove godine posjeti Teta Roda i donese joj jednu Tiju :))) ... to be continued... |
21.12.2004., utorak
Za gospođu Anu...
Predbožićno i Božićno doba vrijeme je veselja i radosti. No, posljednjih je godina nekim od mojih prijatelja to je doba tuge, doba gubitaka svojih najdražih. Crni niz započeo je prije dvije godine, kada je za Badnjak umrla mama mog dobrog prijatelja i kolege B. Otišla je u najboljim godinama, kada zrelost još nije poklekla pred starošću, shrvana zloćudnom bolesti. Prošle je godine, 12.prosinca zauvijek je otišao otac mog jakog dobrog prijatelja iz mladih dana, a sada bliskog suradnika i mog ginekologa.U subotu je umrla gospođa Ana. Otišla je mirno, u snu, nepunih mjesec dana prije svog 90-tog rođendana. Gospođa Ana je mama mog dragog prijatelja Franca. Njega i suprugu mu Marinu upoznala sam prije dvanaest-trinaest godina. Tada sam bila mlada liječnica, radila sam u Istri. Franca i Marinu sam upoznala stjecajem sretnih okolnosti, preko zajedničkih poznanika. Naime, kao i mnogi moji vršnjaci, i ja sam bila mlada i nadobudna podstanarka, a stan u kojem sam do tada stanovala upravo je bio prodan. Bilo je ratno doba, Istra je bila puna prognanika i izbjeglica. Franco ima prekrasnu kuću na najzapadnijem rtu Hrvatske, 50-ak metara od Savudrijskog svjetionika. U njihovom neposrednom susjedstvu provaljeno je u prekrasnu vikendicu, vlasništvo postarijeg slovenskog bračnog para, i obzirom da su ljudi zbog bolesti bili u nemogućnosti tada tamo boraviti, Franco se raspitivao unaokolo i tražio nekoga tko bi stanovao u toj kući, praktički besplatno, samo plaćajući režije, da se spriječi uništenje kuće. Moja znanica je radila u firmi gdje i Franco, pa sam tako ja došla živjeti u njihovo susjedstvo i vrlo brzo sam se sprijateljila sa njime i Marinom. Kuća je bila prekrasna, udobna prizemnica, sa velikim vrtom, na osami. Sada kada se vratim u to doba, čini mi se da sam bila poprilično hrabra. Kuća nije imala telefona, u to doba nije bilo mobitela, u blizini je bio izbjeglički kamp, ja sam u kući živjela sama sa mojim mačkom Srećkom, prvim i nikada zaboravljenim, crnim običnim kantarom, no posebnom životinjom. Jedino što mu je nedostajalo, bila je moć govora. Znao je sa mnom komunicirati pogledom, i mogla bih se okladiti u bilo što, da je točno znao što mislim. Bio je vrlo privržen meni, ostale ljude obično nije zarezivao. Do tada, nije nikada izlazio, bio je stalno u stanu. Ovdje, daleko od ceste, puštala sam ga vani dok sam radila. Svaki puta kada bih dolazila kući, prepoznao bi zvuk motora mog auta i sačekivao me na odvojku ceste, zatim prečicom pretrčao do kuće i sjedio na vrhu stepenica kada bih dolazila u dvorište. Kada sam bila doma, primjetila sam da Srećko svako jutro negdje nestaje. Jednog dana sam pošla za njime i shvatila da odlazi kod Francove mame, gospođe Ane, koja je stanovala u prizemlju njihove kuće. Gospođa Ana je bila predivna starica, krasne bijele kose smotane u šinjon, lijepog vedrog lica i očiju boje različka. Iako priprostog porijekla - cijeli život je obrađivala zemlju, i pomagala suprugu svjetioničaru-ribaru, u svojim je pokretima, držanju i izrazu lica imala nešto plemenito, aristokratsko...uvijek odmjerena glasa, blagih riječi, znala je pričati izvanredne priče. Pričala mi je o tome kako se nekada teško živjelo, kako su prije 2.svjetskog rata ona i suprug obrađivali vinograd i išli na ribe, da bi podigli svoje dvije male kćeri. Taman su izgradili kućicu, kada je počeo rat, i suprug je mobiliziran u talijansku vojsku. Gospođa Ana se sedam godina borila sa životom sama, dok se muž nije vratio iz sovjetskog zarobljeništva. Kćeri su odrasle i udale se, jedna u Italiju, druga u Njemačku (zaljubila se u Wolfganga, mladog turistu), a pod stare dane iznenadio ih je Franco. Sin jedinac...otac i majka su sve učinili za njega, odricali se, teško radili..Franco je u Zagrebu završio kemiju na PMF i zaposlio je u jednoj svjetski poznatoj tvornici boje za brodove. Otac je, nažalost, uskoro nakon što se Franco oženio Marinom i dobio sina, umro. Život je lijepo tekao...Franco je na starini izgradio prekrasnu kuću okruženu velikim travnjakom i ružičnjakom, no za gospođu Anu ostavio je jedan ograđeni kutak u kojem je ona svakodnevno, do pred dvije-tri godine, hranila nekoliko kokoši i brinula se za njih. Jer gospođa Ana nije mogla bez posla..iako je kada sam je upoznala bila već stara i bolesna (preboljela je moždani udar), svakodnevno bi čistila ribu za većinu susjeda, kuhala, hranila svoje kokice, čeprkala po cvijeću..nikada nije imala mira. Moj ju je mačak obožavao. Nikada prije nije htio jesti svježu ribu, pa i kasnije, kada bih mu je ja dala, samo bi prezrivo frknuo nosom. Ali, kada bi mu je gospođa Ana dala.... Sve što znam o švojama, grancijevolima i prstacima...kako prepoznati njihovu starost, kako ih čistiti, kako pripremati, i još puno toga...kako obrezati lozu, kako je vezati, kako uzgajati i njegovati ruže...naučila sam od gospođe Ane. Franco je obožavao svoju majku. Nije bilo dana da, ukoliko je kući, ne sjedne i ne popije kavu sa svojom mamom. Nastojao joj je kupiti i pružiti sve što bi ona spomenula, što je nju redovito ljutilo, jer je bila skromna i jednostavna žena. Kako su godine prolazile, bila je sve bolesnija i nemoćnija. Franco i Marina su je pažljivo i sa ljubavlju njegovali, mazili, ugađali joj. Prije godinu dana postala je nepokretna i morali su je smjestiti u Dom umirovljenika. Rijetko je koji dan prošao da je Franco ili Marina nisu posjetili... Gospođa Ana je umrla kao što je i živjela – mirno i spokojno, ugasila se u snu... Pogreb je bio danas...i beskrajno mi je žao što nisam mogla otići i baciti za njom grudu njene crvene, škrte, a opet tako darežljive istarske zemlje... Sogni d'oro, signora Anna.... |
19.12.2004., nedjelja
O bjeloglavim supovima i krvavim rukama
Čitam u novinama, prije nekoliko dana na otoku Rabu je netko zvjerski poubijao 10 bjeloglavih supova. Inače bjeloglavi sup (Gyps fulvus), ptica grabežljivica iz obitelji kondora, koja je isključivi strvinar, i kao takav bitna karika u ekološkom lancu, zakonom je zaštićena životinjska vrsta u Hrvatskoj, čije se ubojstvo kažnjava kaznom od 40.000 kuna. Tih ptica ima u Hrvatskoj svega još nekoliko stotina, i nikome ne smetaju. Za njih se brine Zavod za ornitologiju HAZU, puno je u medijima govoreno o potrebi očuvanja te vrste, zbog čega je osnovana i udruga Eko-centar Caput Insullae u Belom, na Cresu.Prenosim ovdje izvanredan tekst o ovim pticama, autora dr.sc.Gorana Sušića, koji je i predsjednik Eko-centra, a koji možete pročitati i ovdje : PRIJATELJI KONDORA Creski bjeloglavi sup osobita je prirodna vrednota kvarnerskog arhipelaga za čiji se opstanak u narušenoj prirodnoj ravnoteži bore hrvatski ornitolozi i ljubitelji prirode. Ukoliko želite "usvojiti" bjeloglavog supa - kondora hrvatskog neba, javite se u Eko-centar Caput Insulae-Beli, na otoku Cresu ... Pjesnik Valter Mužić iz Orleca na otoku Cresu u svojim je stihovima na orlečkom dijalektu sažima stotine godina opstanka stanovnika Orleca, uz škrtu zemlju, kamen i buru, ali i tanku nit koja je povezivala stare creske pastire, ovce i orle. Orlima, odnosno bjeloglavim supovima koji obitavaju tik uz selo, Orlec duguje ime, a na neki način i opstanak. Pastiri u Orlecu, ali i Beleju, Belom i drugima naseljima na otoku Cresu vjekovima štuju ove ptice zbog njihova "čišćenja" uginulih ovaca koje bi u creskom kamenjaru bilo gotovo nemoguće zakopavati. Bjeloglavi supovi krasili su u 17. stoljeću grb creske obitelji Bragadin, a istu pticu koristi na nadgrobnoj ploči znamenita creska plemićka obitelj Ferricoli još u 16. stoljeću. Danas je sup u grbu poduzeća obitelji Mužić Tarcizija iz Orleca. Odakle toliko štovanje? Je li razlog fascinantni let ptice čiji raspon krila dosiže gotovo tri metra? Let supa, ovog "kondora" hrvatskog neba, zaista oduzima dah. A stalni zov visina rezultirao je rekordom koji niti jedna ptica na našoj planeti nije još dosegla - jedan se sup nad Afrikom sudario s lovačkim zrakoplovom na visini većoj od 10 kilometara, na visini na kojoj je temperatura oko minus 50 Celzijevih stupnjeva, a kisika gotovo da i nema. U tišini promatrati let supova nad liticama kvarnerskih otoka pod kojima se sudaraju huk bure i pjena razbijenih valova, doživljaj je koji trajno utiskuje onaj dio naše podsvjesti koji želi letjeti, osjetiti slobodu, nesputanost prostora, vjetar visoko nad pučinom. Dovoljno je tek promatrati impresivno jedrenje ptice koja vlada svakim lahorom u atmosferi a da nijednom ne mahne krilima, podiže se, kruži, posiže, i postaje sitna točkica što se gubi u plavetnilu beskraja, pa da promatrač postane svjestan trenutka koji dodiruje vječnost. Zbog ishrane lešinom, fascinantna načina leta, te stoga što im je život pun čudnovatih obilježja, već tisućama godina bjeloglavi su supovi za ljude predstavljali svete ptice, idol kojeg su drevni narodi, uz strahopoštovanje obožavali. Egipćani, Akadijci, Asirci i Babilonci smatrali su supa kraljevskim, ali i svetim simbolom. Nachbet, boginju gornjeg Egipta prikazuju u obliku supa, a u takvom se obliku pojavljuje i boginja Mut, čije ime znači "sup", a koja je bila vladarica pokrajine Ašeru u Tebi. Kraljevski značaj ovih ptica dokazuje i to da je egipatski faraon Tutankamon na svom prsnom ukrasu nosio izrezbareni lik bjeloglavog supa. Na Tibetu i u dijelovima Irana od pradavnih su se vremena (negdje iz razdoblja između 3000. godine p.K.) do danas očuvali običaji odstranjivanja ljudskih leševa uz pomoć supova, tzv. "nebeska sahrana". Ljudski se leševi ostavljaju na određenim mjestima u planinama kao hrana za supove, vjerujući da će im na taj način duša najsigurnije stići u nebo. Parsi, indijski narod koji njeguje slično vjerovanje, ostavlja svoje mrtve supovima unutar tzv. "Tornjeva tišine". Bjeloglavi sup (Gyps fulvus) pripada lešinarima, a u širem smislu pticama grabljivicama i jedna je od najvećih ptica na svijetu koje lete, dugačka oko 100 centimetara, teška desetak kilograma. Dugoživuća je ptica i neki supovi mogu doživjeti starost veću od 50 godina. Raspon krila iznosi mu do 2,80 metara. Supovi su evoluirali kao ptice koje se hrane isključivo uginulim životinjama, te nikad ne napadaju živi plijen. Stoga imaju niz prilagodbi koje im to omogućuju: snažan kljun, glavu i dugi vrat prekriven samo paperjem (da mogu dohvatiti hranu duboko iz unutrašnjosti životinje), noge prilagođene hodanju (a ne hvatanju plijena), te duga, široka krila neophodna za duga krstarenja - jedrenja na zračnim strujama prilikom traženja hrane. Brzina krstarenja im je 40-50 km/h, a u klizećem letu mogu dostići i brzinu od 120 km/h. Lešine su vrsta hrane koja se pojavljuje neredovito i na nepredvidljivima mjestima, zbog čega se u supova razvio druževan život: gnijezde se u kolonijama koje čini veći broj jedinki, odmaraju se u skupinama, a u potragu za hranom kreću tako što formiraju tzv. "češalj" pri kojem je svaki sup od svog lijevog i desnog susjeda udaljen i kilometar ili više, pretražujući područje pod sobom. Međusobno se, za dobre vidljivosti, mogu uočiti i na udaljenosti od 12 kilometara! Kad jedan otkrije lešinu, on počinje kružiti, što je informacija za njegove susjede da mu se pridruže. Hraneći se lešinom, zaustavljaju potencijalni lanac zaraze među stokom. Imaju samo jedno mlado godišnje, a pet godina traje odrastanje, tj. spolno sazrijevanje. Jaje polažu već u prosincu ili siječnju u maleno gnijezdo na litici i na njemu oba roditelja na smjenu leže gotovo dva mjeseca. Po izlasku iz jaja, mladi će sup još četiri mjeseca provesti u gnijezdu, prije no što se otisne na prvi let. Ako preživi prvo polijetanje (na Kvarneru ih svake godine i do desetak padne u more i utopi se), kreće na višegodišnja lutanja na sjever preko Učke i Ćićarije do Slovenije, sjeverne Italije i Austrije, a ujesen na jug preko Makedonije, Bugarske, Grčke i Izraela do Afrike. Vjerojatno zimske mjesece provedu u Africi, a već u ožujku se preko Grčke i Bugarske vraćaju do Kvarnera i, nakon kraćeg zadržavanja, ponovo kreću na sjever. Zov daljina obuzima ih pet godina, a s odrastanjem počinje jačati privlačnost matičnih kolonija - vraćaju se na Cres, Krk ili Prvić, nalaze bračnog partnera i svijaju gnijezdo. Danas na Kvarneru obitava oko 100 parova bjeloglavih supova u tri kolonije. To je najveća koncentracija ovih ptica u ovom dijelu Europe. Ipak, prijeti im nestanak. Na Kvarneru obitava jedina preostala populacija u Hrvatskoj, jer su u prethodnih nekoliko godina supovi prestali obitavati u NP Paklenica, te na otoku Plavniku, a broj gnijezdećih parova se na otoku Krku smanjio s 25 na samo 5 pari! Zbog niza opasnosti koje im prijete, a uslijed kojih bi mogli i posve izumrijeti, kao što se to već dogodilo u većem broju europskih zemalja, u Hrvatskoj se danas poduzimaju veliki napori na očuvanju posljednjih obitavališta ovih impozantnih ptica. Projekt znanstvenih istraživanja supova na Cresu vodi Ornitološka postaja Cres Zavoda za ornitologiju HAZU iz Zagreba, a projekt njihove zaštite udruga Eko-centar Caput Insulae-Beli. Vrsta kojoj prijeti izumiranje traži izuzetno kompleksan pristup zaštiti koji podrazumijeva vrsno poznavanje njene biologije i ekologije. Nakon dvadesetogodišnjih znanstvenih istraživanja uspjelo je izboriti proglašenje njihovih obitavališta "posebnim ornitološkim rezervatima", a zatim i otvaranje specijalnog hranilišta ("restoran za supove") gdje se dodavanjem oko 20 tona hrane godišnje pokušava smanjiti smrtnost mladih nakon osamostaljivanja od roditelja. Znanstvenici iz Ornitološke postaje Cres i Zavoda za ornitologiju HAZU provode kontinuirano praćenje populacijske dinamike bjeloglavih supova na Cresu, mjesečnim prebrojavanjem svih gnijezda. Svake se godine prstenuju mladi supovi aluminijskim prstenovima, i markiraju krilnim markicama, što omogućuje njihovo individualno praćenje na putu kroz niz zemalja. Do sada je tako obilježeno preko 300 mladih supova i po tome je hrvatska ekipa prva u svijetu! Ovo je prvi uspješni, dugoročni projekt aktivne zaštite jedne životinjske vrste u našoj zemlji (ali i u ovom djelu Europe) koji se provodi na temelju znanstvenih spoznaja i čiju provedbu prate kontinuirana znanstvena istraživanja. Primjenu niza mjera, u sklopu programa zaštite u svojstvu sponzora pomaže više hrvatskih poduzeća i donatora, a generalni je sponzor Urbanistički institut Hrvatske iz Zagreba. Zahvaljujući programu Eko-centra moguće je "usvojiti" bjeloglavog supa koji je još kao beba obilježen krilnom markicom, a onaj tko jednoga usvoji, o svom će "kumčetu" dobivati stalne informacije o ponovnim viđenjima, kao i svim zbivanjima vezanim za njegova usvojenika. Slični sponzorski ugovori postoje i za poduzeća, a tako prikupljena sredstva vraćaju se projektu zaštite. Svakom zainteresiranom omogućuju se, u svojstvu "turista-istraživača" ili "eko-volontera", i sudjelovanje prilikom istraživanja, odnosno provedbe projekta zaštite supova na Cresu. Tijekom sedam ili više dana stječe se znanje o tim pticama i uključuje se u program praćenja njihove aktivnosti. Tek ovakvim zajedničkim naporom možemo ove veličanstvene ptice očuvati za sljedeća pokoljenja. Kontakt: caput.insulae@ri.tel.hr Eto, još jednom je ono zvjersko, mračno u nama došlo na površinu. Slično kao i nedavno zvjersko mučenje i ubojstvo mačke koja je ostavljena na pragu crkve u Gospiću. Nije da ne mogu shvatiti ubijanja… čovjek ubija u ratu, u afektu, iz strasti, u samoobrani. Poznata je i uloga žrtve u ubojstvu, koja nekada sama pridonosi svom stradavanju, uostalom o tome govori cjela jedna znanost – viktimologija. Mogu shvatiti i ubijanje kao profesiju – plaćeni ubojice nisu plod fikcije. Shvaćam i potrebu ubijanja životinja zbog hrane, zbog opstanka – pa naši preci ne bi prošli mukotrpan put evolucije da nisu ubijali životinje zbog koža i mesa. No, nikakva ubojstva ne mogu opravdati. Ubijanje nezaštićenih, nemoćnih, životinja, ljudi, ničim izazvano..nikada neću moći shvatiti… |
17.12.2004., petak
Yesssss...new look!!!
Učinila sam to : promijenila look totalno! Sorry što vas moram razočarati, ovo na slici nisam ja...no nekih sličnosti ipak ima. Promijenila sam boju u boju čokolade sa trobojnim pramenovima, od narančastih, preko zlatnih do platinastih. Ošišala me vrlo kratko, asimetrično, repičasto sa nemirnim šiškama. Najduži pramenovi mi se spuštaju uz vrat. Šišala me je gotovo sat vremena, promijenila nekoliko vrsta škara, i stanjivala pramen po pramen..sada imam razbacanu frizuru sa tankim pramenovima uz lice...Baš sam sama sebi slatka!No, to nije sve...već od jutra sam krenula u promjene. Izvukla sam iz ormara čizme sa potpeticama od 12 cm koje sam kupila lani i imala ih svega par puta. Nisam baš vična visinama, ali kada sam ih vidjela, zaljubila sam se u njih na prvi pogled...koža je mekana kao rukavice, i noga mi je istog časa «sjela» u njih. Isprobala sam bila još nekoliko pari, ali ništa nije bilo ni blizu. Naravno, trebam li spominjati da su bile najskuplje u dućanu? Avantura je počela čim sam ih obula. Na njih sam stavila izblijedjele traperice niskog struka, širokih nogavica...i čim sam ih navukla do pola bedara, sjetila sam se da ih nisam nosila od kada sam ih oprala, a u pranju su se naravno, stisle – jedva sam ih zakopčala, a crijeva su mi se preselila u grudni koš. Pri tom sam se i preznojila, pa kada sam stavila kaput, dugački, od kašmira, dobila sam i toplotni udar. Dok sam se spuštala stepenicama, nekoliko puta sam potpeticama gotovo zapela za podstavu. A vrhunac je bio kada sam usput odnijela smeće do kontejnera, udaljenog 50-ak metara. Za prevaliti taj put i vratiti se do auta trebalo mi je deset minuta..ali ne bilo kakvih! To je bilo desetak minuta Golgote, osim što je hod po trnju zamijenio hod po jajima...sreća da je bilo dovoljno rano i da je većina susjeda već otišla raditi ili je još spavala.... A tek vožnja! Koje je to ludilo bilo! Vozila sam uglavnom u drugoj i trećoj, jer su mi vrhovi čizama zapinjali za karoseriju, nastojala sam što manje kočiti jer su mi pete bile ukopane u tepih..naravno, nisam se sjetila pomaknuti sjedalo natrag, ma kakvi! Uglavnom, na posao sam došla mokra od znoja, trebalo mi je pola sata da se ohladim, hehehe. Poslije posla, a radila sam do kasnog, otišla sam do moje B. Nije više bilo nikoga u salonu, pa smo se nas dvije natračale uz kavu i sokić do mile volje. Volim otići kod frizera, tamo se baš dobro osjećam, kao koka u kokošinjcu. Nema tu emancipacije, filozofskih rasprava o bitku, geopolitičkih komentara, ne raspravlja se o Weltschmerzu, patnjama duše, siromaštvu, makroekonomiju. Saloni su hram ženskosti, čiste, nepromijenjene od doba Eve. Mlade, stare, mršave, debele, profesorice i spremačice...sve žene su tu iste, zanima ih novi sočni trač, nove kremice i parfemići na tržištu, sapunice i romantične komedije. Nakon takve seanse osjećam se pročišćena, ženstvenija i svakako ljepša, bez obzira na rezultate vidljive ili ne u ogledalu. Ovaj puta smo bile u salonu same B.i ja, no efekt nije izostao. Osjećam se ponovno živo i lijepo... Poslije frizure, skočila sam do dućana po jaja i spužvicu za suđe. Uspjela sam doći kući u jednom komadu i bez da se sudarim, čak nisam ni kaputom očistila auto izvana. Bila sam gladna kao vuk, a i moj mačak me već ljuto gledao, pa sam nahranila njega i napravila si karbonaru (hehehe, pa nisam valjda uzalud išla po jaja) i sada ja i Silky, sretni i siti, zadovoljno predemo na kauču....kiša pada, mmmmm....baš ćemo noćas lijepo spavati! |
16.12.2004., četvrtak
Par riječi o "bonskom" shoppingu, PMS-u...
Dobili smo u «firmi», uz božićnicu koja iznosi 1000 kuna, bon od 400 kuna za jedan naš mega-hiper-makro market, pa sam danas poslije posla otišla to potrošiti, da kojim slučajem papirić ne bi navukao vlagu, ili nedaj Bože, plijesan. Takvo zlo i nevolja se novcu u mom novčaniku ne može desiti, jer se obično prekratko u njemu zadrži, a i od kada je moguće plaćanje Maestro karticom gotovo svugdje, osim na kiosku, u posljednje vrijeme rijetko i odem do bankomata.Otišla ja tako do dućana, a unutra guuužvaaaa...novčić da baciš, teško da bi pao na pod! I tako, krenula ja stavljati u kolica...za mamu panettone i pandoro, za mačka Whiskas u vrećicama, pa komad pršuta od oko jednog kilograma, par boca mineralne, par coca-cola, par kilograma klementina, smrznuta panirana pureća prsa, smrznuti odresci oslića...i tu smo! Došla ja na kasu...preostalo je još da nešto uzmem za 15 kuna...a ja kao pravi karakter (fujjj, sramim se!) uzela Marlboro lights i doplatila još 4 kune. Nisam kriva, časna riječ! Drma me PMS, u trenu me preplavila želja za cigaretom! Kada sam došla doma, sjetila sam se da sam zaboravila kupiti jaja, spužvicu za pranje suđa... bez brige, još ću se ja sjetiti što sam još zaboravila... Uključila sam perilicu, spremam se «peći» neke CD-je koje mi je kolega donio, gledam malo film na HTV-u...glavna junakinja pomalo podsjeća na mene, ne snalazi se najbolje nakon rastave. Meni je od prekida prošlo 2 mjeseca, i još uvijek nekako visim u zraku, poput čardaka ni na nebu ni na zemlji. Ne mogu se natjerati da krenem dalje...sama pomisao na izlazak, upoznavanje sa nekim novim...okreće mi želudac. Lijepo sam se uljuljkala u svoju samoću, koja mi se počinje sviđati, a to me pomalo plaši... Anyway, kraljica svih nekaraktera (ja, naravno, tko drugi!) je upravo na balkonu popušila cigaretu (a ne, ne..neću da mi stan smrdi) i pijucka Bacardi breezer od crvenog grejpfruta. E da...danas sam nazvala frizerku..sutra poslije posla idem kod nje po novi look! Btw.slušam sada CD The best of Chris Rea, "New Light through Old Windows"...pa me napao i PMS blues...Driving home for Christmas... Pitam se, gdje je moj dom? Jer, kažu : Home is where the heart is...a gdje se izgubilo moje ? |
15.12.2004., srijeda
Predpraznička nervoza
Ne znam kako je vama, no meni se ovaj prosinac odužio kao gladna godina. Nije prošlo ni pola mjeseca, a već mi se čini da smo cijelu vječnost u ovom posljednjem mjesecu u godini. Muka mi je već od izloga zatrpanih novogodišnjim ukrasima, svjetala, dekoracija, glazbe na radiju, trke, nervoze na svakom koraku, tog grozničavog iščekivanja kraja...sve me podsjeća na loš seks u kojem nitko nikako da svrši.Na svakom koraku netko nešto grabi, zgrće, trpa u kolica, probija se do blagajni. Moja jedna frendica je u dilemi jer su u petak dvije prednovogodišnje zabave na koje je pozvana, a ona bi bila najrađe na obje odjednom. Svi su napeti, svi bi nešto htjeli u posljednji čas, kao da iza ponoći više neće biti života. Ista stvar je sa pacijentima. Svima je nešto hitno. Danas sam se cijeli dan borila sa nekolicinom koji bi madeže, ožiljke i bradavice koje imaju desetljićima, pod svaku cijenu htjeli odstraniti u slijedeća dva tjedna. Kada sam najavila da sam na godišnjem od 27.12.do 07.01. samo što me nisu za vrat uhvatili – kao, a što ćemo mi sada?!? Ne smijem ni pomisliti što bi se desilo da slomim nogu i odem na bolovanje...najvjerojatnije bi me pronašli i zagušili na spavanju. Svugdje vlada nervoza, napetost. Ljudi su agresivni. Čitam u novinama, otac klinca iz prvog razreda pretukao 14-godišnjaka koji je bacao petarde. Šefu penzionera prijete smrću. Nasilnik ubio ženu... Krcati smo agresije, ne poznajemo dijalog, debatu, mirna rješenja problema dogovaranjem. Mnogo je uzroka tome. Naša netoleratnost je duboko ukorijenjena, a hrani je loša ekonomska situacija većine stanovništva. Je, istina je, kupuju se mobiteli, digitalne kamere, skupi parfemi, novi automobili...no, većina kupaca poseže za plastikom i kreditima i još će dugo vremena otplaćivati Božićno veselje. Valja biti strpljiv i izdržati. Sutra je novi dan, i još smo za korak bliži kraju...godine, čega ste mislili? |
14.12.2004., utorak
Izbori nam stižu...
Praznici nam se svakim danom sve više približavaju. Doduše, ove godine ćemo biti zakinuti za naše tipične balkanske prazničke mostogradnje – Badnjak i Stara godina padaju na petak, Božić i Nova godina na subotu, koja je većini ionako neradna. Jedinu nam utjehu pružaju Tri kralja, koja padaju u četvrtak. Tu postoji šansa da se premosti onaj nezgodni petak. Ma tko je uopće vidio da se dođe na posao za taj samo jedan dan ?!?Ove godine uz prazničku groznicu stiže i cirkus. Onaj predizborni. Stižu nam predsjednički izbori, prve nedjelje u 2005. godini, 2.siječnja. Kako izgleda, na glasačka mjesta ćemo ići mamurni od dočeka, sa okusom sarmica i kisele čorbe u ustima. No, možda okus bude i gorči... Večeras je posljednji dan za predaju prijava za trku za predsjedničko mjesto, koje moraju biti potkrijepljene sa barem 10.000 potpisa podrške. Osim sadašnjeg predsjednika i Jadranke Kosor, Letice, Adlešičke, Izbornom povjerenstvu se prikazalo još desetak uglavnom autsajdera i ridikula. Počevši od biznismena koji se po defaultu prijavljuje za svake predsjedničke izbore (biti će da je čovjeku životni san da bude predsjednik, pa kako ne može biti predsjednik SAD gdje živi jer nije rođen na teritoriju SAD, dobra je i Hrvatska), preko Rojsa, Pašalića, tu je i Anto «Madrac-Mudrac» Kovačević , Doris Košta koja je valjda predugo stajala na nedavnoj splitskoj orkanskoj buri, pa sve do Ćire Blaževića kojeg je vjerojatno anestezija za vrijeme operacije prostate pukla u glavu i nanijela mu ireverzibilne promjene na mozgu (neki kažu da ne možeš oštetiti nešto čega nema). Našlo se tu i par likova iz priče ponut onog iz Poreča koji je tvrdio da je apostol kraljevstva božjeg i da iz principa nije skupio potpise, pa nekog, isto tako anonimusa koji je skupio dvanaest potpisa. Icing on the cake, ili u našem (nedoslovnom) prijevodu, trešnjicu na torti predstavlja Ana Lučić, koja tvrdi da je skupila 52 milijuna potpisa...valjda je tu uračunala i otiske nogu bijelih miševa koje je tijekom svojih i suprugovih delirija pobrojala. Pa, sada...ja možda i jesam glupača, kao što me nazvala komentara nedostojna osoba koja piše blog nazvan «Cura sa ekonomije», no neke stvari ne razumijem pa da me naglavce okreneš : vrijedi li truda i novaca natjecati se za predsjedničko mjesto kada po zdravom razumu sve indicije govore da nema šanse da osvojiš ni 1% glasova? Jasno, uvijek će se naći netko i ustvrditi da ako se ne boriš i ako ne pokušaš, nećeš ništa postići. I naravno, biti će u pravu. Ali ne u cijelosti. Naime, postoji nešto što se zove realna procjena i koja čovjeku sa minimalnom dozom zdravog razuma treba biti vodilja i pomoć pri odluci : natjecati se ili ne. Procjenu danas daju agencije za istraživanje javnog mijenja i lako su dostupne. Jer predsjednik jedne države, pa bila to i naša Hrvatska, osoba je koja ne pripada samo nama, već i svijetu. On je taj koji postaje sinonim za zemlju kojoj je na čelu. Nisam politična osoba, ništa više nego većina. Ne pripadam nijednoj stranci, po svojim svjetonazorima sam otvorena i liberalna osoba, poprilično čvrstih moralnih načela, otvorena za dijalog. Postavljam se kritički prema stvarima sa kojima se ne slažem, a i znam primiti kritiku, i ne bojim se boriti za svoje ideje. Sadašnji predsjednik je na funkciju došao u jednom teškom razdoblju. Zemlja u kojoj se demokracija tumačila nekim drugim riječima nego drugdje, oporavljala se od smrti «oca domovine». Kada je Mesić postao predsjednik svi su ga uspoređivali sa njegovim prethodnikom, što je neminovno. Ne opravdavam sve njegove postupke, no čovjek je, prema mojim shvaćanjima, uspio postići jedan balans kojim je suvereno prebrodio mnoge Scile i Haribde koje su nicale na svakom koraku. Autoritativan kada je trebalo, popustljiv i šaljivdžija kada je to situacija zahtijevala. Imao je i svojih manje sretnih trenutaka, bez sumnje. No, ono što se meni čini većim problemom od toga je li Mesić bio dobar predsjednik ili nije, je činjenica da mnogi ljudi nemaju predodžbu o tome što je Predsjednik države. Odavno to više nije funkcija Vrhovnog poglavara. Predsjednik treba biti identifikacijska figura zemlje, kako prema vani, tako i svim njenim građanima. Treba biti čovjek sa integritetom, bez repova skandala koji se vuku iza njega, bez dokazane prevrtljivosti i nemoralnosti, osoba na koju se svaki mali smrtnik može obratiti. Isto tako, mora biti osoba sa svojim stavom o svim pitanjima koje se tiču zemlje i njenih ljudi. Osoba koja se ne ustručava biti jezičac na vagi, i ne libi reći i braniti svoje mišljenje. Svoj život, svih svojih 24 sata dnevno treba podrediti svom poslu, i činiti sve moguće i nemoguće za dobrobit zemlje i njenih građana. Nemam namjere predviđati hoće li predsjednik biti i dalje Mesić ili netko drugi. Uostalom, postoje već nebrojene procjene i ispitivanja javnog mnijenja. 2.siječnja ćemo izabrati ono što smo zaslužili. 3.siječnja će to već biti stara vijest, prepuštena Povijesti da je pamti i Vremenu da padne u zaborav. A život će teći dalje..bolji ili lošiji. |
12.12.2004., nedjelja
Treća nedjelja Adventa
Subota je osvanula predivna. Sunčano svježe prosinačko jutro, preraslo je u topao, proljetan dan. Nakon što sam odradila svojih 5 sati sistematskih (o kojima sam već pisala), nije mi se dalo kući. Pa sam se zaputila u Istru. Dogovorila sam se sa prijateljicom, za sat vremena sam bila kod nje, prošetale smo uz more, napričale se uz kavicu i na kraju otišle pojesti rižoto sa tartufima.Kući sam se vratila kasno. Vožnja je bila ugodna, cesta OK, prometa gotovo da nije bilo. Nedjelja je osvanula sunčana, prekrasna. Vratila sam se u mislima u tu istu, treću nedjelju Adventa , prije godinu dana…tada sam bila sa Njim, u Beču. Bila je isto lijepa, sunčana, hladna nedjelja, šetali smo Grabenom, preko Museumsquartiera se popeli na Mariahilferstrasse…cijeli je grad bio je ogromna šarena, prekrasna Božićna razglednica, prepuna boja, glazbe, mirisa kuhanog vina, punča, kolača sa cimetom, slasnih kobasica u pecivu… i sreće. Bili smo sretni, skupa, držali se za ruke, voljeli se...nije ništa osim nas postojalo. E, pa ..neću sjediti kući umotana uspomenama ! Otišla sam kod mame, izvukla je van..sjele smo u auto i otišle u Opatiju. Bilo je krcato šetača, pola Rijeke se slilo na Slatinu. Malo smo prošetale, otišle na kavu i kolač u Millenium. Poslije kave, išle smo usput u tjedni shopping namirnica za mamu. Obično joj barem dvaput mjesečno pomognem u kupovini, jer mama ne vozi, pa onda sve namirnice mora nositi i gužvati se u autobusu. Tako zajedno obavimo najveći dio shoppinga, ostale sitnice poput kruha, svježeg jogurta kupuje svakodnevno u obližnjem marketu. U dućanu nije bilo gužve…ljudi očito nisu navikli na kupovinu nedjeljom, ili pak još nije počela groznica posljednjih predblagdanskih kupovina. Puno je pisano i puno se polemiziralo o radu trgovina nedjeljom. Ja nikada nisam imala potrebu otići po svježi kruh ili nešto drugo nedjeljom. Nedjelja je dan kada spavam dulje i punim baterije za novi radni tjedan. No, smeta me tumačenje, naročito Crkve, po kojem bi trebalo zabraniti rad nedjeljom, jer prodavačice-majke trebaju biti sa svojom djecom i obitelji, a kupci, po toj logici, trebaju ići na misu. To objašnjenje nije meni nikada držalo vodu. Jer, naravno, medicinske sestre, liječnice, policajke, vozačice autobusa nisu majke i supruge, njihovi muški kolege nisu očevi..pa njima, po toj logici ne treba nedjelja za provesti je sa svojima? No, svugdje u svijetu u prosincu trgovina bilježi najveće prodaje, kupuje se ono što treba i ne treba, pa su dućani otvoreni po cijele dane, negdje i do duboko u noć. Zakon tržišta je okrutan..tko se bolje snađe, bolje posluje i opstaje, oni drugi propadaju…ni mi nismo iznimka. Prošla su vremena kada smo živjeli u zaštićenoj ljusci socrealizma…kada do nas nije dopiralo sve što se zbivalo u svijetu, ili je dolazilo sa zakašnjenjem. Nekada je trebalo mjesecima čekati da npr. neka nova ploča ili knjiga izađe kod nas. Sada smo postali svijet, i sve novine, a nekako mi se čini naročito one loše, vrlo brzo dođu do nas.. Poslije kupovine sam se kod mame bavila kulinarikom. Kako sam kupila dvostruko pakovanje Jacobs cappuccina u kojem je bio poklon CD sa božićnim pjesmama – klasicima, koje izvode Frank Sinatra, Nat King Cole, Mario Lanza, muzika i svijeće koje sam zapalila uvele su me u pravi praznični štimung. Napravila sam prekrasni pasticcio (lasagne) sa mesom i vrhnjem, te ispekla američke brownies, za koje sam recept našla ovdje , doduše, malo sam ga modificirala, dodala malo cimeta, muškatnog oraščića i cashewa… Sada sam kući, udobno zavaljena na kauču, sa knjigom u ruci. Danas je to “Spilja ideja” Josea Carlosa Somoze, “pametni krimić” čija se radnja odvija u antičkoj Ateni, a “detektiv” Heraklo Pontor (da li vas ime možda podsjeća na Hercula Poirota, hehe) razotkriva misteriju ubojstava mladića, čija se tijela nalaze unakažena. Stil pomalo podsjeća na Umberta Eca, i svima koji su voljeli “Ime ruže” i “Foucaultovo klatno” knjigu toplo preporučam. Eto, još je jedan neobično lijepi obični prosinački vikend, u običnom životu jedne (almost)srednjovječne obične žene prošao… |
10.12.2004., petak
Koliko smo tolerantni?
Posljednjih je dana zasjala nova zvijezda na bloghaerskom nebu : Dnevnik Ane Junk (btw.postove je upravo obrisala). Na ovom blogu, autorica donosi zapise sa dna, iz života prostitutke-narkomanke u našoj sjajnoj Metropoli. Mučni su to i teški naturalistički zapisi. Iz njih se iščitava bol, uzaludnost i bezizlaznost. Autorica tvrdi da su to istiniti, autobiografski zapisi iz bivšeg života. To je od svega najmanje bitno. Bitno je da je vjerno dočaran jedan fragment života kojeg koliko god gurali pod tepih, itekako postoji. U svom sam poslu imala prilike vidjeti puno bolesnih, pretučenih, predoziranih žena koje su se prostituirale. Ne želim ulaziti u polemike zašto i kako su krenule tim putem, a ni nalaziti opravdanja za taj čin, no jedno je sigurno, one su samo zadnja karika u hranidbenom lancu kojeg čine makroi, klijenti i moralizatorska okolina. Možemo se kititi perjem najkatoličkije od svih europskih nacija, možemo se busati u domoljubna prsa, no spremno i lako zatvaramo oči pred okrutnim i realnim slikama oko nas. Pred pretučenim suprugama, pred zlostavljanom djecom, pred narkomanima, pred prostitutkama, pred sirotinjom u redu ispred pučke kuhinje. Lijepo sklopimo okice, u njima zadržimo šarenilo Božićnih ukrasa, u ušima nam praporci i zvončići sviraju «Jingle Bell's»...i zatvorimo se u svoje sitne malograđanske ljušture. A oko nas se zbivaju životne drame..baš nas briga, dok se dešava drugima. Najgore od svega su komentari. Dični mladi blogeri i blogerice, cyber generacija, mladi intelektualci, na spomenutom blogu prosipaju neviđeni govor mržnje. Spominju se «predivne» stvari koje bi činili autorici/glavnoj junakinji, prema kojima bi markiz De Sade bio suhoparna, osnovnoškolska lektira. Gdje je tu tolerancija? Jesmo li mi Hrvati (a ovo je Hrvatski blog, ako se ne varam) doista toliki mizantropi, zatucani faštistoidni čopor primitivaca prema kojima su nacisti male bebice? Do koje mjere smo uskraćeni da ne možemo prihvatiti različitost, da poput nojeva stavljamo glavu u pijesak. Mrzimo kurve, Cigane, Srbe, Židove, homoseksualce...mrzimo one koji su bolji od nas, mrzimo one koji su siromašni, one koji su bogatiji, mrzimo.... U Božićno doba zaboravili smo na izvorni duh kršćanstva : ljubav prema bližnjem, prema onom slabijem i potrebitom. Puštamo lažne krokodilske suze zbog sirotih životinjica koje ubijaju radi krzna, zbog sirote napuštene djece u domovima, zbog retradiranih i bolesnih u «Stančiču», zbog gladnih u Africi...no, koliko doista to mislimo, a koliko je deklarativna, politically-correct poza koju zauzimamo da dobijemo na veličini u svojim očima i očima okoline? Želimo ući u Europu, želimo biti poštovani i cijenjeni u svijetu. Želimo se odreći korijena zla koje vučemo sa sobom, ustaštva, partizanskih zločina...no, sa ovakvom niskom razinom tolerancije, sa govorom mržnje na kojoj rastu mlade generacije, velika je šansa da nas i sa Balkana izbace... |
09.12.2004., četvrtak
Želje, želje, željice...
Svakim se danom predblagdanska euforija sve više zahuktava. Sve je gušći promet u gradu, sve više je kupaca po dućanima, na sve se strane roba istovaruje, slaže po policama, a kupci nezajažljivo trpaju u košare i kolica, troši se kao da nam je zadnje. Opet će se u ovih nekoliko dana, koji čak nisu ni «pravi» praznici jer padaju u neradne dane, pojesti nepotrebna brda hrane i popiti previše. Siječanj će ponovno biti beskrajno dug, prepun dijeta za detoksikaciju, tresti će nas i «dijeta» na tekućem računu. Grad će biti pust. Neke će besparica prikovati uz TV ekrane ili monitore sa šalicom toplog čaja u ruci, drugi će otići na skijanje.No, doba veselja i konzumerističkog raja je tu. Htjeli ili ne, od njega jednostavno pobjeći ne možemo. Moj asistent je danas izvukao kutiju sa ukrasima i ukrasio čekaonicu, moj office, njegove radne prostorije. Na radio stanicama sve su češće Božićne pjesme. A gdje sam ja u svemu tome? Djelomično se blagdanima veselim, no ipak me pomalo užasava sva ta gužva. Poklone još nisam kupila, obavljam to obično u zadnji čas, ne činim to nikada mehanički, uživam u tome, no čekam trenutak inspiracije, A ja? Koji si ja poklon želim za blagdane? Što se materijalnog tiče, nemam nikakvih želja, ne očekujem ništa. Ne zato što sam skromna, jer nisam. Jednostavno, cijele se godine malo po malo počastim nečim, nekim poklončićem samo za sebe - komadom odjeće, nekom kozmetičkom stvarčicom, cipelama. Nisam bogata, radim kao i velika većina za plaću. Kako radim u zdravstvu, može se pretpostaviti da mi je plaća relativno mala, naročito ako se uzme u obzir moje školovanje i stupanj odgovornosti posla kojeg radim. No, ne žalim se. Ničeg bitnog mi ne nedostaje. Želim si jedino da mogu i dalje raditi, plaćati si redovno rate stambenog kredita, režije, račune od kartica, benzin, pa i one male sitnice za dušu, poput novog ruža, lijepog rublja... te da ne moram brinuti hoću li imati za kavu. Ne bi bilo loše ići na neki vikend tu i tamo, desetak dana ljetovanja negdje na otocima na jugu Dalmacije...no, sve to nije nemoguće ni nedostupno, malo stisneš na jednoj strani, malo na drugoj, platiš na odgodu...Jednom sam pročitala negdje da je mjerilo normalne situiranosti (dakle, ne bogatstva) jedne žene u Zapadnom svijetu, mogućnost da si bez razmišljanja i grižnje savjesti kupi cipele kada god joj zapnu za oko. Po toj formuli, ja sam još debelo na Istoku, no ne pada mi na kraj pameti žaliti se, dokle god oko mene ima gladnih, dok pučke kuhinje svakodnevno povećavaju svoje kapacitete. Želim si i zdravlja. Nekada, kada sam bila mlađa i blesavija, strašno su me iritirale čestitke i želje starijih, koji bi uvijek čestitke započeli sa..puno zdravlja i sreće!...ma koje zdravlje, razmišljala sam, pa logično je da si zdrav kada si mlad...a za sreću tko uopće pita! Sada, naravno znam da je zdravlje nešto što novcem najčešće kupiti ne možeš, a da je sreća neuhvatljiva. Da te pohodi kada sama hoće, da je zadržati ne možeš ako ne želi pored tebe ostati... Želim da mi mama bude zdrava i poživi još dugo, dugo...jedino nju imam. Želim mojim prijateljima sve ono što si sami požele. Cijelom svijetu želim jedan mali ali siguran korak ka boljem...manje bolesti, manje rata, smrti i očaja, više ljubavi, više sunca... Ne usudim se željeti si novu ljubav...previše se bojim voljeti ponovno. A vi? Što si vi želite? |
08.12.2004., srijeda
Pokloni, pokloni...
Doba je darivanja, to i vrapci već na grani znaju. Svi mi, koliko god tvrdili da nam je svejedno, rado primamo poklone, sa veseljem otvaramo šarene pakete i poput djece nestrpljivo iščekujemo trenutak kada ćemo ugledati poklon... Naravno, vjerujem da i velika većina nas voli darivati, voli taj osjećaj sreće i zadovoljstva kada se dobije poklon vidjeti i na licima svojih najdražih. I odavna je već znano da sama ekonomska cijena poklona nije najvažnija, već su to emocije koje smo unijeli u samo poklanjanje, trud i pažnja koju smo utrošili birajući i umatajući poklon.E pa, kako vidim ovdje na raznim blogićima, u trendu je postavljanje pitanja. Kako sam ja (ah, priznajem, što mi drugo preostaje, poznajete me već dosta dobro) pomalo trendovska, da i ja vas nešto pitam : Što ćete pokloniti svojim najdražima i koliko novaca mislite potrošiti na poklone? PS: cilj ove ankete nije dobivanje inspiracije..ma kakvi, uopće, ni u ludilu, hehehehehe..... |
07.12.2004., utorak
Kako došao, tako i prošao...
Iako bi se gornji naslov mogao primjeniti na mnogo čega, ja ga ovdje primjenjujem na Svetog Nikolu. Naime, nije mi donio ništa! A bogami, ni Krampus...jednostavno su zaobišli moju adresu.No, zato je dan bio plodonosan. Nakon posla sam krenula plaćati neke račune po gradu, pa me htjela ja to ili ne htjela, pomalo uhvatila manija predblagdanskog kupovanja. Malo sam obišla štandove, kupila jedan okrugli blagdanski stolnjak za kuhinjski stol, i dva pakovanja blagdanskih salveta. Ne tako davno, na ovim sam stranicama svečano tvrdila kako neću kititi bor... hmmmm ... nisam više baš toliko sigurna u to. A današnje popodne je bilo pravo zimsko popodne jedne domaćice! Oprala perilicu šarenoga, izglačala perilicu bijeloga (uključujući plahte i soknice, ne mogu si pomoći, hehehe), čak sam i reda među čarapama napravila (nisam ni znala koliko samostojećih mrežastih čarapa, imam, raznoraznih veličina rupa...ti bogca!!). Sada se napokon odmaram i postajem sve ljepša i ljepša... ne, nije mi para od glačala udarila u glavu...pijem Teekanneov čaj Pure Beauty (koji je btw.bljakkk), na kutiji piše da donosi harmoniju duši i tijelu. Paaa, bumo vidli, progovara iz mene ona zagorska četvrtina gena. Eto, još je za jedan dan godina bliža kraju. I on je prošao... Nekima je bio dobar, nekima manje. Mnogi će ga pamtiti po poklonima, neki ga se već više ni ne sjećaju, neki će ga nažalost pamtiti po nečem tužnom. Koliko ljudi, toliko sudbina. I sa godinom je tako – koliko nas će je pamtiti kao izuzetnu? Kažu, kakav je početak godine, takva će biti cijela. U sjevernoj Italiji, u nekim područjima oko Bolzana imaju običaj točno u ponoć skakati sa stolice...kakav je doskok takva će biti godina. Počela je već i euforija oko pripreme dočeka. Na poslu se sve češće čuje pitanje : gdje ćeš za doček? Kreću i raznorazne fešte i partyji povodom blagdana. Meni se sve to čini još nekako daleko. Nemam nikakvih planova, najvjerojatnije ću biti kod kuće, ili kod mame, uzeti nekoliko dana godišnjeg, i jednostavno prespavati svu tu euforiju. |
06.12.2004., ponedjeljak
Par riječi o transplantaciji organa i zdravstvu uopće...
Noćas je na jednom meni dragom blogiću, onom koji piše Bugenvilija, osvanuo post u kojem se osvrće na transplantaciju organa u Hrvatskoj. Ukratko, naveden ja članak 5.Zakona o korištenju tkiva i organa u transplantacijske svrhe, kojim se reguliraju uvjeti same transplantacije. Nakon napisa, razvila se snažna polemika, u kojoj sam i ja sudjelovala, i za koju vjerujem da nije uspjela razjasniti neke činjenice.Očito je, kod nas mnoštvo ljudi, a kako vidim i blogera, pojma nema o transplantaciji, vrlo malo zna o zdravstvu uopće..a to su sve aspekti svakodnevnog života sa kojima se prije ili kasnije svi moramo susresti. U citiranom članku, tumači se pozitivni aspekt zakona, po kojem, ukoliko NE POSTOJI pisani dokaz (izjava, pisana poruka) da se dotični stradali, moždano mrtvi čovjek za života PROTIVIO davanju organa, dotični se organi mogu uzeti od njega, bez da se traži odobrenje članova obitelji, koju se obavještava o namjeri. To se ne odnosi na malodobnike i osobe pod starateljstvom, za čije je uzimanje organa potrebna privola roditelja ili staratelja. U praksi, a sudjelovala sam u mnogim eksplantacijama (uzimanju organa) i transplantacijama, usprkos zakonom predviđene mogućnost, uvijek se od rodbine zatraži odobrenje, i poštuje njihova želja za odbijanjem. I mnogo češće, na uzimanje organa pristaju, ili ih čak i nude, roditelji tragično stradale djece... Sama transplantacija je operacijski zahvat kojim se bolesniku usadi organ dobiven iz tijela žive (transplantacija sa živog donora) ili mrtve osobe (tada je riječ o kadaveričnoj transplantaciji). Da bi netko bio kandidat za primanje organa, mora biti teško bolestan čovjek, čiji je organ u pitanju (bubreg, srce, pluća, jetra, gušterača, kosti, rožnica) nepovratno oštećen, i čiji se život i vitalne funkcije ne mogu više umjetno održavati. Da bi netko dao organe, MORA BITI MOŽDANO MRTAV, i tu nema pogovora! Najčešće je riječ o osobama koje su doživjele tešku nesreću, najčešće prometnu, u kojoj je došlo do nepopravljivog oštećenja mozga, no ponekada se radi i o ljudima koji su doživjeli fatalno krvarenje u mozak, ili pak kod kojih je moždani tumor izazvao moždanu smrt. Dakle, donor (davalac organa) ne smije biti čovjek koji je bolovao od kroničnih bolesti, zaraznih bolesti, malignih bolesti (osim primarnih tumora mozga koji ne metastaziraju po tijelu) i u pravilu, ne smije biti stariji od 60 godina. Sa donora na primaoca se ne smiju prenijeti bolesti poput hepatitisa C, B, AIDS-a, sifilisa. Jedna od velikih zabluda koja spriječava ljude u donorstvu je ona o uzimanju organa kod još živih ljudi.Utvrđivanje moždane smrti je propisano zakonom, dakle točno su navedene metode koje sa 100%-tnom sigurnošću, bez ikakve sumnje, potvrđuju da je čovjekov mozak mrtav, tj.da nema više električke aktivnosti u mozgu, te da kroz mozak nema protoka krvi! Odluku o proglašenju nekoga moždano mrtvim donosi tim stručnjaka (3 njih) koji nemaju veze sa timom koji će same organe uzeti i presaditi. Druga velika zabluda je trgovina organima. Trgovina organima je činjenica, no zaboravlja se da se takav biznis, najrazvijeniji u Južnoj Americi i Indiji čini sa organima ŽIVIH LJUDI. Naime, da bi netko bio potencijalni primalac organa, mora se učiniti niz testova kojima se uspoređuju karakteristike tkiva primaoca i davaoca, uključivši imunološke i DNA testove. Ukoliko se tkiva ne podudaraju u najmanje 85% stavki testova , transplantacija se ne može napraviti jer će doći do odbacivanja organa. Prilikom svakog kadaveričnog doniranja, nalazi se uspoređuju sa cijelom Hrvatskom transplanatcijskom listom, na kojoj se nalazi, kada je bubregu riječ, preko 3000 imena. Organ dobiva onaj tko mu je najkompatibilniji, a ukoliko takvog nema u Hrvatskoj, karakteristike se šalju udruzi Eurotransplant, koja u cijeloj Europi pronalazi idealnog primaoca za dotični organ. Toliko o naštimavanju i trgovanju organima.... Što se tiče transplantacije sa živog davaoca, naš Zakon isključivo propisuje da davalac mora biti sa primaocem u rodbinskoj ili bračnoj vezi, osim što se mora biološki podudarati, inače se transplantaciji ne pristupa. Osobno poznajem ljude koji su otišli na transplantaciju u Indiju, jer su pronašli nekog tko mu odgovara po tkivnoj pripadnosti (laboratorijske analize tkiva je moguće svugdje u Europi napraviti u privatnim laboratorijima), i doslovce, kupili bubreg. Nažalost, osuđivali mi ili ne ovakav tip trgovine, ona je stvarnost. Možda ,da bi shvatili bit i tragičnost ovog postupka, trebali bi ući u kožu očajnog bolesnika i očajnog siromašnog čovjeka koji prodaje svoj organ. Oboje su u bezizlaznoj situaciji...no, to je nažalost neka druga tema. Puno bih mogla još pisati o transplantaciji,no neki prije mene su to već mnogo bolje i cjelovitije napravili. U Hrvatskoj postoji od 1998.godine Hrvatska donorska mreža , organizacija u koju su uključene sve bolničke ustanove u kojima je moguće učiniti transplantaciju a koju koordinira Ministarstvo zdravstva. Mrežom su obuhvaćeni svi teški bolesnici koji su na listi za transplantaciju, kao i svi potencijalni davatelji. Naime, postoji mogućnost da se za života odredite kao potencijalni davatelj, potpisivanjem i nošenjem uz sebe donorske kartice, tako da se prilikom vašeg tragičnog stradavanja, bez gubitka dragocijenog vremena mogu poduzeti na vrijeme potrebne radnje kako bi vaš organ spasio neki drugi život, i nastavio vaš vlastiti. Hrvatska donorska mreža je uključena u Eurotransplant, europsku organizaciju koja koordinira rad nacionalnih mreža, te preko koje je mnoštvo naših bolesnika dobilo potreban organ. Lijepo bih molila svakoga tko želi nešto više znati o transplantaciji, njenoj povijesti,o zakonskim odredbama, uvjetima i svemu ostalom vezanom uz transplantaciju, da posjeti web stranicu Mreže preko gore navedenog linka. Jer, smrt uzima nas cijele, naše tijelo i naš duh. Duh nastavlja život u sjećanjima onih naših dragih, bliskih koji nastavljaju život bez nas, a tijelo se pretvara u pepeo ili prah. Ako dio nas, koji nama više ne treba damo nekome kome on znači život, dio nas živi dalje... čini dobro djelo kao što smo činili za života, ili se pak iskupljuje za ono što nismo... Eto, toliko od mene o ovoj temi. Znam da su ljudi ljuti na zdravstvo. Kao što su ljuti na školstvo, na državne institucije, na trgovinu, na cijene goriva, kruha i mlijeka, na skupoću... U državi u kojoj živimo malo toga štima...i već je dugo tako. Sa beskrajnom nadom iščekujemo svake nove izbore, svako obećanje gutamo kao žedna usta kap kiše...Puno je toga kod nas postavljeno na krive noge, pa tako i zdravstvo. Točno je, ima nas svakakvih. Zločestih sestara, doktora koji misle da su Bogom dani. Ima veza i vezica,mita i korupcije. No, na stranu što nismo svi isti..zapitajmo se jedno: nije li za korupciju nekada kriv i onaj tko mito daje a ne samo onaj tko uzima, jeli samo kurva kriva ili i onaj tko od kurve traži seksa ? Mi smo kao nacija naučili tražiti vezu i kod plaćanja računa na šalteru, po principu, zašto da čekam, idem ja naći Peru prijatelja da me gurne preko reda...Iskreno, ima li netko tko nije? U zdravstvu ima puno, puno više predanih muškaraca i žena, koji dane i noći provode ne samo na poslu, već i učeći, usavršavajući se kako bi što bolje mogli napraviti posao, na kome su limitirani ograničenim sredstvima a potrebe daleko,daleko premašuju ta sredstva...Tragično je, i nažalost istinito, da lošiji glas dopire dalje od dobrog, no to ne znači da dobrog nema. |
05.12.2004., nedjelja
Vrijeme je za promjene!
Probudila sam se jutros odmorna, svježa, naspavana. Dan oblačan, dosadan, vlažan. Nakon što smo zajedno doručkovali, moj Silky je frknuvši nosom zavio natrag u spavaću sobu i ugnjezdio se na mome jastuku, okrenuvši mi leđa, što je bio znak...pusti me na miru!A u mene se uselio neki nemir..što raditi danas? Hmmmm..što žene rade kada im je dosadno? Naravno, mijenjaju nešto! Raspored namještaja u stanu, karakter i navike svog muškarca...ovo zadnje sam nedavno čula od jednog svog macho kolege. E, sada je nastao problem. Stan mi je minimalistički opremljen, plus imam ormar rađen po mjeri, dakle, nemam puno što seliti i razmještati. A svog muškarca nemam. Dakle, što mi preostaje! Nakon par sekundi mi sine : kosa! No, nakon prvobitnog oduševljenja, sjetim se, moja dugogodišnja frizerka B.je nedavno imala prometnu nezgodu i ne radi. Nije joj, na sreću ništa, samo razbijeni ego, i auto, i hrpa briga...naime, moja draga B.dobro poznata partijanerica, totalno opičeno ludo žensko, se nakon povratka sa neke fešte u letva pijanom izdanju (2,07 promila) zabila u parkirani auto. Pri tome svoj auto razlupala de fešta, parkirani manje. No, čeka je sada debela kazna, plus 6 mjeseci bez vozačke. Svejedno, nazvala sam je i pitala za savjet. Onda je pala odluka : hajmo kosu posvijetliti. Ja sam prirodna plavuša, tamnije pepeljasta, i već godinama imam svjetlije, nekada jednobojne, nekada dvo ili trobojne pramenove i dugu kosu, do sredine leđa. Posljednje dvije godine samo osvježavam boju(e) i redovito podšišavam vrhove. E, dosta je bilo! Vrijeme je za promjene! Sjećate se, to je bila nedavno jedna od krilatica jedne političke stranke za vrijeme predizborne kampanje. Nisam sigurna koliko je dotična stranka, koja je btw.tada i dobila izbore, učinila i promijenila, čini mi se malo ili nikako i definitivno ne na bolje. Što je i na slijedećim izborima platila porazom. Ja vjerujem u demokraciju, u ulogu pojedinca u društvu, u potrebu angažiranja na mijenjaju sredine. No, kada se o mojoj glavi (u konkretnom slučaju, kosi) radi, tu sam oktroirani autokrata. Odlučila sam, B.mi je dala savjet što da kupim. I tako se ja otputila do grada, taman na vrijeme prije zatvaranja dućana. Kupila sam sve što mi je trebalo, našla sam i vremena za kavu sa dvije frendice, no, cijelo vrijeme sam bila na iglicama, željela sam što prije natrackati boju na glavu. Ma, baš smo mi ljudi čudna bića...nikada zadovoljni. Samo sat-dva ranije sam bila u polusažaljivom stanju, samo što nisam počela jaukati kako mi je dosadno, a sada sjedim na Korzu na kavi, sa dvije doista drage cure, i jedva čekam šmugnuti kući! No, prokleto žensko u meni je ipak pobijedilo, krenuli su tračevi! Čula sam, krajičkom uha, spominjanje imena S.pa sam se uključila. Dotična S.je moja bivša draga prijateljica. I kolegica, ne doduše iste specijalnosti kao ja. Godinama se znamo, radile smo skupa, a kako je ona 3-4 godine mlađa, ja sam imala uvijek nekakav zaštitnički stav prema njoj. Osim na poslu, družile smo se i privatno, bile smo i isto vrijeme na speckama, raličitim doduše, ali povezanim. Naime, S.je anesteziologinja. Bila je to mirna, tiha i pomalo tajnovita cura. Naime, uvijek je sve o svima znala, prenosila rado tračeve, no on njoj se nikada ništa nije znalo. Prije oko 2 godine, bila je sama (nikada nije nitko znao za nijednog njenog dečka), i ja sam je upoznala sa jednim mojim znancem. I desila se ljubav, kojoj je pomalo kumovalo cijelo društvo na dočeku Nove 2003.godine. E, kako se veza zahuktavala, S.je prestala komunicirati sa prijateljima, zadnji puta sam s njom popričala u prolazu prije oko godinu dana. Nije više nikoga zvala, izbjegavala je druženja, a nakon nekog vremena sam i ja prestala smatrati je prijateljicom. Prije oko mjesec dana čujem da je trudna. Isto tako, par frendica koje bi je usput srele pa priupitale kako je, što se zbiva, ili ima li što novoga..otpremila bi s hladnim odgovorom ništa, sve je po starom. Kada bi je netko priupitao kako je G.(njen dečko), odgovarala bi...ma znaš, mi smo samo dobri prijatelji. Da, dobri prijatelji koji su stalno zajedno i po gradu se vodaju za ručice i ljube! Danas sam čula da je već prevalila 5 mjeseci trudnoće, a da to ni svojoj majci, sa kojom je vrlo bliska, nije rekla, pa je majka saznala od njene šogorice. Čudna žena! I tužna, jer onaj tko skriva plod ljubavi bez razloga (oboje su slobodni ljudi), a njeno dijete to sigurno je, poznajem ih oboje, tko zaboravlja na prijatelje u momentima radosti, nije drugo nego tužan čovjek... Ja joj želim sve najbolje, da rodi zdravo dijete (bila je na amniocentezi, zbog njene dobi), da bude sretna, da joj ljubav cvate...no, da ipak ponekad, požali što je spalila mostove prema prijateljima za sobom. Kada sam došla doma, odmah sam se bacila u akciju. Čim sam namazala boju na glavu, zazvonio je telefon. Zvala me Fiorenza, jedna od prijateljica, nešto starija od mene, koju u posljednje vrijeme rijetko viđam. Ona puno radi, ja isto tako... Vidjele smo se prije nekoliko dana na Anitinom rođendanu. Kaže, u gradu sam, vidim da si doma, skočiti ću do tebe! Nakon par minuta, evo nje. Otvorila sam vrata sa bojom na glavi. Fiore se uhvatila smijati. Kaže, vratila si me 10 godina unatrag. Tada sam stanovala (tj.bila podstanar) u istoj zgradi gdje i ona stanuje, puno smo se družile, a ja sam bila u nekoj fazi kada sam stalno mijenjala boju kose. Popile smo kavu i sokić, raspričale smo se, popodne i rana večer su proletili. Ja sam oprala i osušila kosu. Zadovoljna sam, posvijetlila sam za oko 3 nijanse. Mala, ali vidljiva promjena. Što ću dalje, nisam još odlučila. Možda još svijetlije, možda kraća kosa. Kao što je Scarlett O'Hara rekla..I'll think about this tomorrow... |
04.12.2004., subota
As (fri)day goes by...
Usprkos namjeri majčice prirode da nas prevari, mameći nas toplim, vlažnim, malo kišno pljuskovitim, malo plavonebnim proljetnim vremenom, prosinac velikim koracima grabi naprijed. Naprijed ka kraju, poput svega u prirodi...do novog početka.Prvi petak prosinca je na izmaku. Imala sam dosta posla. Pred kraj radnog vremena, došla mi je prijateljica, da joj napravim neke sitnice, uglavnom estetske naravi, na licu. Nakon toga, otišle smo zajedno do grada, malo bazale po dućanima, i nakon shoppinga otišle na pizzu. Dan je brzo prošao, bio je ugodan, ispunjen zadovoljstvom, svjetlima grada u očekivanju Božićnog čuda, praznična muzika tiho je svirala u backu.... A nije svima bilo tako. Ljudi su i danas patili,veselili se, umirali, rađali se. Dešavale su se nesreće, djeca su ostala bez očeva, majke bez sinova. Bilo je u svijetu i rata i gladi, požara i poplava, bolesti i smrti, siromaštva...bilo je i nade, bilo je osmjeha, bilo je ljubavi. Novih života koji su krenuli na put pun izazova. Sutra će sve početi ispočetka. Novi dan, novi ciklus, novi cirkus... I mi, poput kamenčića koje valja bujica, i mi ćemo se nezadrživo okretati u tom nezaustavljivom karuselu. Odmahnuti ćemo rukom i reći...pusti nek nas nosi rijeka... A možda i nećemo. Možda će neki od nas, možda mnogi, odlučiti učiniti nešto lijepo za nekog bližnjeg, posjetiti svoje roditelje koje dugo nisu vidjeli, poigrati se sa djecom koja spavaju kada se vrate kasno s posla kući, nahraniti golubove, pomaziti mačku. Ili samo kupiti cvijet, pogledati kroz prozor, nasmiješiti se prolazniku. I uživati u životu, u ovoj jednoj i jedinoj prvoj suboti prosinca 2004.godine |
03.12.2004., petak
... i slatko za kraj!
Četvrtak je uvijek dan sa pozitivnom vibrom. Prevalili smo polovinu tjedna, sutra je petak, sretnicima poput mene počinje vikend..dakle, imamo se čemu unaprijed radovati. A petak kao petak, već poslije marende smo duhom, a poneko i tijelom, šmugnuli negdje daleko od posla.Četvrtkom su ljudi nekako manje nervozni i napeti, a statistike kažu da se četvrtkom dešava najmanje nezgoda i nesreća. I doista, današnji dan je na poslu bio OK. U redovnom radnom vremenu sam imala dosta posla, no nije bilo gužve koja me čini nervoznom. Poslije posla sam produžila dijagnostiku, a imala sam i tu čast da me posjetio «big boss», moj ravnatelj. Naravno bio je sav ljubazan, tako da mi je odmh postalo jasno da nešto treba. Da ne duljim, uvalio mi je neke sistematske, subotom ujutro, 2 subote mjesečno kroz nekoliko idućih mjeseci. Pa, kada volim, nek izvolim... No, dobro, iz tog ću uspjeti izvući neku edukaciju najesen u Edinburghu, barem se tako nadam. Bilo je oko 18 sati, taman sam završavala, kada mi je došao mladi dečko kome je cirkular zahvatio desnu šaku dok je pilio drva i pretvorio je u kašu...što sam mogla, reći da više ne radim, poslati ga drugdje? Nakon 2 i pol sata posla, uspjeli smo proći samo sa amputacijom polovine četvrtog i petog prsta, ostalo sam pokrpala. Malo sam si razmišljala o tome što bih radila da ne radim? Da sam npr.u mirovini. Pa ne možeš ni stalno putovati, biti u toplicama, na krstarenju po Karibima, Sredozemlju. Sva sreća da naš zakonodavac misli na mene i meni slične, tako da osim što neću morati živjeti u strahu od provalnika koji bi htjeli pokrasti moju veliku penziju, ja penziju neću uopće ni doživjeti. «S posla na groblje» piše danas u novinama. Taj slogan ima velike šanse da odmijeni onaj propali «S faksa na posao»... Naravno neki poslovi ne garantiraju ni preživljenje. Štogod mi mislili o prostitutkama, to su žene koje rade. Posao koji nije kao drugi, no, dok je potražnje biti će i ponude. I to je ciklus kome nema kraja. Odnosno ima, a taj je najčešće tragičan... overdose, bolest, nasilna smrt. U zadnje vrijeme kod nas se pojavila nova patologija društva - namjerno širenje zaraze, AIDS-a konkretno. Pojavio se bolesnik, koji inspiriran Jack The Ripperom kažnjava prostitutke zato jer je pokupio od jedne AIDS, pa ih namjerno, nezaštićenim seksom ili probušenim kondomom, zarazuje. Pitam se samo, kako ga kazniti? Moram načas ostaviti po strani svoju profesiju i humanost...mučenje, da, mislim da bi to bilo adekvatno...nekakva sofisticirana istočnjačka metoda, sa puno boli i malo oštećenja organizma, tako da se može dovoljno dugo protegnuti. Jer, danas on mrzi prostitutke, sutra će neki drugi psihopata mrziti šalterske službenice, prodavačice, medicinske sestre, učiteljice...ili nekog drugog..i bosti ih iglama zaraženim krvlju sa AIDS-om... Nije bolje ni u vojsci...osim ročnika siluju i žene. Što se moglo i očekivati...vojnički um djeluje na vrlo malom rasponu frekvencija...osim poruke kill, kill, kill, akceptira i onu..destroy, destroy. Silovanje je ultimativno poniženje...ponizuje ne samo silovanu/silovanog nego cijeli njegov mikrouniverzum – obitelj, dom, društveno okruženje. Poniženi neprijatelj se ne bori. A žene u macho-primitivnoj patrijarhalnoj sredini, ako nisu majke, vjerne roditeljice djece koje se ne miču od ognjišta, osim kada idu na misu, onda su neprijatelji. Kada sam napokon došla doma, bila sam tako iscrpljena da nisam imala snage za ništa. Pa ni za mamu koja me pokušala angažirati kao vozača za predbožićni shopping. Nije mi do bakalara, purica, ni ostalog u ovom trenu. Ionako je pripremanje bakalara za Badnjak i purice za Božić mamin posao... Napravila sam si Twinings'ov crni čaj sa okusom jabuke, cimeta i grožđica...i taman kada je bio gotov, zazvonilo mi na vratima. Bio je to muž susjede preko puta, donio mi vruću, prhku pitu od jabuka. Kaže, žena vam šalje, sigurno ste radila cijeli dan, vidjela je kada ste se vratila, nekako umorno djelujete. A žena je medicinska sestra u mirovini i prije nekih 13-14 godina sam nakratko mijenjala njenu šeficu. Tko kaže se dobro dobrim ne vraća? U svim mogućim kombinacijama... Kao što sam i obećala, evo recepta za «Rigojanči» : Napravi se biskvit od 4 jaja (odvoje se žumanjci, od bjelanjaca napravi snijeg) – žumanjak se promiješa sa malo soli, 200 g šećera, doda se 200 g maslaca, naizmjence 200 g brašna sa žličicom praška za pecivo i snijeg. Ulije se u podmazan kalup i peče na 170 C kroz 20-25 minuta. Ohladi se i prereže na pola. Nadjev se pripremi od 1 litre slatkog vrhnja i 1,3-1,4 kg čokolade za kuhanje. Vrhnje se pažljivo istuče (e, u tom grmu leži zec..vrlo je tanka linija koja dijeli istučeno vrhnje od zgrušanog, hehehehe...naročito kada se radi o toj količini). U to se polako dodaje čokolada izribana na ribež sa krupnim rupama, kao za jabuke (e, tu ima još zamki..ne smije biti sitno ribana, ne smije biti poluotopljena..i još neke cakice, hehehe...ali, to morate otkriti same). Dobije se, ako ste sve napravili kako treba, čvrstu masu, koja se ohladi u firžideru oko pola sata, nakon čega se zidarskim manevrom nabaca na donju polovinu biskvita (koji mora biti na dasci ili tacni na kojoj će se preko noći hladiti u frižideru), pokrije drugom polovinom biskvita i prelije glazurom..koja se na banjomariji (na pari) napravi od šećera u prahu, poluotopljenog maslaca i kakaoa u prahu, te par žličica mlijeka..moja mala tajna je u to dodati mrvičicu muškatnog oraščića (e, tu može i onaj mljeveni, hehehe). Glazura mora biti prave konzistencije, ni pregusta, ni tekuća, ali obavezno bez grudica – za to je potrebno poprilično vježbe, ali ja sam to sve prošla, hehehe. E, da pazite kako režete drugi dan. Uvijek mokrim nožem, bez pokreta piljenja, sa pravim feelingom... Bon apetit! |
02.12.2004., četvrtak
Hvala & zahvala
Ne mogu započeti ovaj tekst a da ne citiram Gundulićeva «Osmana», početak pjevanja prvog, one poznate stihove .. « Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje, tko bi gori, eto je doli, a tko doli, gori ustaje...»Još jučer u ovo doba, razmišljajući o današnjem danu, željela sam da što prije prođe. Još od davnih dana socijalizma nisam voljela svoj rođendan. Uvijek je padao nekako u doba mostova Dana republike, kada su svi negdje odlazili, u posjete rodbinama, na sindikalne izlete. Kao mala curica rijetko sam kada na sam rođendan mogle skupiti svoje male prijatelje – svi su nekuda odlazili, a nerijetki razlog putovanja rodbini na selo bilo je kolinje. Još nešto što me boljelo tadašnjih dana – gotovo nikada nisam dobivala cvijeće. Zbog praznika ili cvjetarne nisu radile ili se prodavalo uvelo, tužno cvijeće, najčešće karanfili ili pokoja polusuha ruža. Kasnije, došle su na red legendarne rođendanske fešte u maminom stanu, u studentsko doba, no nakon toga, gušt slavljenja rođendana malo po malo je izblijedilo, proslave su se svele ili na obiteljske ručkove, ili na intimne večerice u dvoje...ili na piće u društvu nakon posla. Danas sam prije posla otišla kupiti kolače. Obično svake godine za rođendan sama napravim «Rigojanči», izuzetno dobar, bolji nego u Kontu. U Rijeci taj kolač ima dugogodišnju tradiciju, a prema nekim predajama, za njega kažu da je dobio ime po mađarskom Ciganinu, sviraču violine, za kojim je glavu izgubila mađarska velikašica, pa su zajedno pobjegli i živjeli sretno ever after. To je kolač od čokoladnog biskvita, sa punjenjem od tučenog vrhnja i čokolade, preliven glazurom od čokolade. Sastojci su jednostavni, no bit je u omjeru sastojaka. Ja sam davno dobila recept od mame mog tadašnjeg dečka, i tijekom godina ga izmodificirala, pa je to postao jedini kolač kojeg radim, i bez pretjerivanja, radim ga savršeno (ah, počelo je...skromnost je počela izbijati na površinu). No, kako je moja kuhinja u rudimentarnim crtama (čitaj : još je nisam opremila), nemam pećnice (osim mikrovalne), odlučila sam se na kupovne kolače. Za vrijeme marende planirala sam naručiti ćevape sa lepinjom, kajmakom i ajvarom za svih. Tako je i bilo... Čim sam se probudila, počeli su stizati SMS-ovi, bilo je nekoliko poziva. Čim sam došla na posao na stolu me dočekao prekrasni buket od blijedožutoružičastih ruža (moja omiljena boja), ljiljana iste takve boje i žutozelenih anturijuma od mog instrumentara. Zatim su uslijedili daljni pozivi, daljnje cvijeće..prekrasno, doista sam bila dirnuta. Neki ljudi za koje nisam očekivala, ugodno su me iznenadili. Neki neugodno...otac se nije sjetio, nije zvao. A onda sam uključila laptop, konektirala se...i vidjela vaše čestitike i lijepe želje! Odavno je poznato da se u nevolji poznaju prijatelji. Život koji vodimo najčešće nas prisiljava da nemamo puno prijatelja, da zbog vječite trke za uspjehom, novce, slavom zaboravimo na neke drage ljude ili oni na nas. Vjetrovi i oluje nas bacaju na hridi, i ponekad se osjećamo poput Robinzona, nasukani i sami... Tako sam se i ja osjećala prethodnih dana, i to sam napisala ovdje. A vi, moji dragi znani i neznani, ničim provocirani, pokazali ste se prijateljima...dali ste puno : toplu riječ, smiley ohrabrenja i podrške...hvala, prijatelji moji, od srca! Na čestitkama, na činjenici da postojite. A vidjela sam i da sam na AC listi! Iskreno, a to sam napisala i ranije, nisam se puno uzrujavala gdje i na kojoj listi jesam. Pišem ova škrabuckanja za sebe, za neke buduće moje dane, za uspomenu, da se sjetim kako sam i o čemu razmišljala (kada me posjeti mr.Alzheimer – sorry na crnjaku), ali i zbog vas, koji me, u pozitivnom smislu «vučete za jezik». Kada sam vidjela da sam na AC listu promovirana baš na rođendan, ženskoj taštini je godila pomisao..ma, baš su webmasteri simpa, sigurno je to rođendanski poklon,a onda se uključio i moj nespavajući ratio, i pomislila sam...možda taj moj davni robinhudovski osjećaj za pravicu, koji me još u osnovnoj školi etiketirao kao buntovno dijete, moj način da govorim i pišem bez dlake na jeziku, da nisam od onih koji pred nepravdom i tuđom boli okreću pogled, napokon nailazi na gratifikaciju...možda je ovo moje pisanje zaintrigiralo nekoga. Jer, ja neznam pisati krasne stihove kao mnogi ovdje, dizajn mog bloga je tek korak odmaknuo od rudimentarnog, nemam lijepih animiranih skočica... Imam samo riječi, imam misli i ideje, koje se ne bojim napisati. I imam vas.... ja sam jako, jako sretna i bogata žena.... |
01.12.2004., srijeda
World AIDS Day....ah,da... i moj rođendan
Od 1988.godine, 1.prosinca se u svijetu obilježava kao World AIDS Day, dan borbe protiv AIDS-a. Svake godine, na ovaj dan, tematski se obrađuje jedan aspekt ove bolesti. Ova godina je posvećena ženama i AIDS-u. Prema podacima UNAIDS-a, u svijetu ima 37,2 milijuna bolesnih od AIDS-a, od čega je 2,2 milijuna djece. Procjenjuje se da će samo u 2004.godini, do kraja godine, biti 4,9 milijuna novih slučajeva. Preko 95% oboljelih je u zemljama u razvoju. O AIDS-u je već sve rečeno, no ipak se kod nas malo zna, vjerojatno jer se ne želi znati. Mi živimo u uvjerenju da se sve ružne stvari, pa tako i AIDS dešavaju drugima, da će nas naše domoljublje i bogobojaznost (sic!) čuvati od Europske zajednice, haškog tribunala a bogme i AIDS-a. No, znamo da nije tako. Niti se AIDS dešava drugima, niti smo mi tako moralni i sveti kako se prikazujemo (eh, Olena, Olena..koliko si nemira u neke unijela). Činjenica je da se kod nas mladi ne odgajaju u smislu prevencije spolno prenosivih bolesti i prevencije bolesti ovisnosti... sve što se čini po tim pitanjima, zahvaljujući trudu pojedinaca, zdušno sabotira majčica (ili maćeha) Crkva, no kada toj istoj mladeži treba kruha i igara, tu svi junaci mukom ponikuše.. AIDS se ne prenosi socijalnim kontaktom – rukovanjem, boravkom u istoj prostoriji, igrom. Ne postoje više ni rizične skupine, postoji samo rizično ponašanje, a to je promiskuitetni seks bez zaštite i korištenje droga intravenski dijeleći pri tom pribor. Ugroženi su također i svi koji dolaze u dodir sa krvlju i krvnim prerađevinama, dakle zdravstveni radnici. Nemalo je zdravstvenih radnika koji i dan danas «zaborave» staviti rukavice, bezbroj je mladih dečki i cura koji ne koriste kondome... i to je nešto što mora zabrinjavati svakog! Dakle, AIDS se može dobiti samo kontaktom sa krvi zaraženog HIV-om, nezaštićenim spolnim odnosom te placentarnim putem s majke na dijete. AIDS je još uvijek neizlječiv, iako se u posljednjih 15-ak godina puno učinilo na pronalaženju lijekova koji produljuju preživljenje i ublažuju sam tijek bolesti. Također, radi se i na pronalaženju vakcine. Stoga, kada danas vidimo negdje štand sa crvenim vrpcama, kupimo jednu...svaka kuna koju damo u svrhu istraživanja AIDS-a investicija je i u našu budućnost. Jer AIDS se ne dešava drugima... Danas mi je rođendan. Jedan od mnogobrojnih do sada...kada bih i našla toliko veliku tortu da na njih stavim sve svijećice, njihov bi plamen vjerojatno bio vidljiv i sa Mjeseca. Neću ga slaviti, prestala sam onda kada jednim dahom nisam više mogla sve svjećice ugasiti... Nemam ni nekih posebnih želja, poklone ionako ne očekujem. Biti će poneka čestitika telefonom, kao i svake godine, poneki SMS...na poslu ću suradnike počastiti marendom. Kako se osjećam? Kako kada, ovisno o vremenu, o Mjesečevim mjenama, bioprognozi, južini ili buri, o PMS-u, o tome žiga li me u starim kostima ili ne...jednu godinu sam starija, jedan korak bliža smiraju pod čempresima. Pa, sretan mi rođendan! Nazdravljam si čašom Hennessyja V.S.O.P, zagrijanom, kristalnom, kako i priliči jednoj staroj dami...mirisne svijeće prosipaju zlatasti sjaj... u pozadini pjeva Norah Jones... |
| < | prosinac, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Ja i svijet oko mene.Nekada je ovo moj dnevnik, nekada moj ventil, prijateljsko rame. Ovdje pišem ono što volim, ono što me smeta, ono što bih željela sačuvati od zaborava, podijeliti sa nekim...
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr
Index.hr
Novi List online
Hall of fame
AnnieDMArmin in the sky...
Barba
Beauty by Linadora
Beštijica
Big Mamma
Bugenvilija
Čačinački Alkosi
Demjanica
Emy
Eviltwin
Freakusha
Frishki
Ivva
J-zee
Juliere
Keks i smrad
Kemoterapeut
Kulerica
Kupus(ica)
Linadora
Loptica koja skače
Lucy Fair
Megi
MonoA
Neno u sredini
Opaljena
Paklena domaćica
Petra
Poliglotna uzduž i poprijeko
PticaT
Tija
Uličar
Usidjelica
Vjeverica
Quod scripsi...
ŽutaMinuta
Posebna kategorija : moji Riječani
A
Blokche
Carolina Riječka u Chicagu
Donk
Esperanza
Eta
Mala Ifa
Moljac među knjigama
Mr.Piton
Nemezis
Nezaboravak
Tišina
TVkritičar
Van Bitch
Vražica a.k.a.SheDevil
U posljednje vrijeme su nas "ostavili na cjedilu"
Neličica
Plavuša s Harvarda
Trapula
Naravno, čitam još mnoge druge...
Moji čitači
Samo za moje oči...
rijecanka_i_svijet@yahoo.com