Svakim se danom predblagdanska euforija sve više zahuktava. Sve je gušći promet u gradu, sve više je kupaca po dućanima, na sve se strane roba istovaruje, slaže po policama, a kupci nezajažljivo trpaju u košare i kolica, troši se kao da nam je zadnje. Opet će se u ovih nekoliko dana, koji čak nisu ni «pravi» praznici jer padaju u neradne dane, pojesti nepotrebna brda hrane i popiti previše. Siječanj će ponovno biti beskrajno dug, prepun dijeta za detoksikaciju, tresti će nas i «dijeta» na tekućem računu. Grad će biti pust. Neke će besparica prikovati uz TV ekrane ili monitore sa šalicom toplog čaja u ruci, drugi će otići na skijanje.
No, doba veselja i konzumerističkog raja je tu. Htjeli ili ne, od njega jednostavno pobjeći ne možemo. Moj asistent je danas izvukao kutiju sa ukrasima i ukrasio čekaonicu, moj office, njegove radne prostorije. Na radio stanicama sve su češće Božićne pjesme.
A gdje sam ja u svemu tome? Djelomično se blagdanima veselim, no ipak me pomalo užasava sva ta gužva. Poklone još nisam kupila, obavljam to obično u zadnji čas, ne činim to nikada mehanički, uživam u tome, no čekam trenutak inspiracije,
A ja? Koji si ja poklon želim za blagdane?
Što se materijalnog tiče, nemam nikakvih želja, ne očekujem ništa. Ne zato što sam skromna, jer nisam. Jednostavno, cijele se godine malo po malo počastim nečim, nekim poklončićem samo za sebe - komadom odjeće, nekom kozmetičkom stvarčicom, cipelama. Nisam bogata, radim kao i velika većina za plaću. Kako radim u zdravstvu, može se pretpostaviti da mi je plaća relativno mala, naročito ako se uzme u obzir moje školovanje i stupanj odgovornosti posla kojeg radim. No, ne žalim se. Ničeg bitnog mi ne nedostaje. Želim si jedino da mogu i dalje raditi, plaćati si redovno rate stambenog kredita, režije, račune od kartica, benzin, pa i one male sitnice za dušu, poput novog ruža, lijepog rublja... te da ne moram brinuti hoću li imati za kavu. Ne bi bilo loše ići na neki vikend tu i tamo, desetak dana ljetovanja negdje na otocima na jugu Dalmacije...no, sve to nije nemoguće ni nedostupno, malo stisneš na jednoj strani, malo na drugoj, platiš na odgodu...Jednom sam pročitala negdje da je mjerilo normalne situiranosti (dakle, ne bogatstva) jedne žene u Zapadnom svijetu, mogućnost da si bez razmišljanja i grižnje savjesti kupi cipele kada god joj zapnu za oko. Po toj formuli, ja sam još debelo na Istoku, no ne pada mi na kraj pameti žaliti se, dokle god oko mene ima gladnih, dok pučke kuhinje svakodnevno povećavaju svoje kapacitete.
Želim si i zdravlja. Nekada, kada sam bila mlađa i blesavija, strašno su me iritirale čestitke i želje starijih, koji bi uvijek čestitke započeli sa..puno zdravlja i sreće!...ma koje zdravlje, razmišljala sam, pa logično je da si zdrav kada si mlad...a za sreću tko uopće pita!
Sada, naravno znam da je zdravlje nešto što novcem najčešće kupiti ne možeš, a da je sreća neuhvatljiva. Da te pohodi kada sama hoće, da je zadržati ne možeš ako ne želi pored tebe ostati...
Želim da mi mama bude zdrava i poživi još dugo, dugo...jedino nju imam.
Želim mojim prijateljima sve ono što si sami požele.
Cijelom svijetu želim jedan mali ali siguran korak ka boljem...manje bolesti, manje rata, smrti i očaja, više ljubavi, više sunca...
Ne usudim se željeti si novu ljubav...previše se bojim voljeti ponovno.
A vi? Što si vi želite?
Post je objavljen 09.12.2004. u 15:56 sati.