Riječanka&svijet

28.12.2004., utorak


Novac, novac...
Božić je prošao. Sa njime je otprhnuo i božićni duh, u koji smo se tjednima prije zaklinjali, u čije smo ime grozničavo jurili po dućanima, kupovali, pod svaku cijenu htjeli pritom osjetiti euforiju i sreću kojom ćemo zamijeniti i nadoknaditi cjelogodišnje brige, probleme, tuge i neuspjehe.
Iglice sa borova nisu još počele otpadati, smetlari nisu stigli odnijeti zgužvane i poderane ukrasne papire u koje su bili umotani pokloni…a sve je već po starom. Vratili smo se svakodnevnici koja nije uvijek i svima bajkovita i svjetlucava, u kojoj se u offu ne čuju božićne pjesme. Ponovno se krade i ubija, ljudi ginu u prometu usprkos zakonu “0.0 promila”, dižu se u zrak spomenici, razbija , tuče i uništava kao u Karlovcu na samu prazničnu noć, gdje kao da se mrak i čemer rata već zaboravio.
Čovjeku je očito sjaj i dobrota te ljubav i toplina kojom se okružujemo ovih dana, nedostatna i strana, fali mu ono mračno i nagonski da bi se osjećao živim…

U Rijeci je cijelu noć padala kiša, grmjelo je, sijevalo, dizala se povremeno bura..no ciklona se ne predaje. Kiša ne posustaje ni danas…
Naravno da mi je pokvarila planove. Mislila sam prijepodne otići do grada, malo prošetati…u posljednje vrijeme nikako za dana to nisam uspijevala. No kada sam se probudila oko 10 sati, vani nije ni bio dan, već sivilo okupano kišom. Pa sam samo svratila do obližnjeg dućana po malo friškog kruha, jogurta i toplih brioša za sebe i za mamu, pa sam kod nje otišla popiti kavu.
Tek što je kava bila na stolu, čulo se zvonce na vratima. Došao je lokalni svećenik blagosloviti kuću!
Ja sam tradicionalno odgojena, u kršćanskom duhu. No, kako sam sazrijevala, kako su se vremena mijenjala, neke sam ideje i stavove formirala koji su u suprotnosti sa učenjima Crkve, pa se promijenio i moj odnos prema religiji. I dalje vjerujem u neku vis superior, no smatram da je ona dio nas i da smo u uzajamnoj korelaciji, ne pristajem na navođenje sa oltara, imam svoj stav o pobačaju i umjetnoj oplodnji, o kojem sam i na ovim stranicama pisala. Na kršćanske običaje i rituale gledam sa nostalgijom, sjećam se prve pričesti i krizme, volim ugođaj i miris u crkvi za vrijeme polnoćke, Uskrsa. Sam čin blagoslova kuće, ukućana, imanja, stoke je tradicijski ukorijenjen u našem narodu. No, puno se toga promijenilo. Danas ništa više nije isto…prije nekoliko godina, jedan se svećenik zgražao kada je moja majka rekla da osim ukućana treba blagosloviti i životinje koje u njoj žive. Po njemu, Sv.Toma Akvinski je očito, kreten... Ovaj danas je bio nevjerojatno brz…nije sa sobom donio ni svete vodice ni raspela, gotovo da se nije ni svijeće sjetio zapaliti, promrmljao je nerazgovjetno nekoliko fraza iz Očenaša i Blagoslova, usisao je brzinom munje kovertu sa 50 kuna koju mu je majka dala, ostavio naljepnicu kao potvrdu da je kuća “njihova” i otprhnuo….Naravno, prije toga nije zaboravio spomenuti da majku ne vidi baš često u crkvi…
Sva sreća da nije ostavio brošuru u kojoj Crkva baca drvlje i kamenje na umjetnu oplodnju, i koju je HBK štampala u 100.000 primjeraka koji će se dijeliti po kućama prilikom blagoslova. Kažem, sva sreća jer bi me čuo! Poznajem nekoliko parova predivnih ljudi, koji su po mnogo čemu bolji, veći i svetiji od svih naših biskupa s Bozanićem na čelu, koji naporno rade težak i životno bitan posao, i koji nisu mogli imati djece bez pomoći asistirane oplodnje in vitro. Sada, kada u naručju drže svoju toliko željenu i voljenu djecu, njihov je život dobio puniji i dublji smisao, njihov bitak i radni elan novi podstrek. I onda se nađu neki zadrigli, usaljeni starci, koji su cijeli život izolirani od realnosti u nekim svojim svjetovima ispunjenim luksuzom, strahom podređenih, mržnjama i spletkama koji sebe postavljaju za moralne vodiče. Ti isti crkveni hijerarsi sebi grade mauzoleje, natrpavaju u njih jacuzzi kade i propovjedaju o grijehu struktura, o potrebi za skromnošću i samozatajnošću i pomaganju siromašnih…a od konkretnih djela ni slovca – samo da je što više novca!

Čitam u novinama… “siroti” Dinamovi nogometaši, prijete im smanjenjem zarade..neće više zarađivati 200.000 eura godišnje već samo 150.000…strašno! Nema veze što je gotovo svaki od njih polupismen, sa jedva završenom osnovnom školom, ni to što na utakmice dođe jedva oko 2000 gledalaca, što im lopta neće pa neće u mrežu… oni i ja se po ničemu ne možemo usporediti…ja sam se školovala svega oko 24-25 godina, mene nitko ne dolazi gledati kada radim, i “okrenem” samo oko 100.000 kuna godišnje…

Gledala sam sinoć finale Big Brothera. Nema tu mjesta polemici da li je ili nije Saša zavrijedio milijun, je li namješteno ili nije. Nisam gledala puno BB, no lik koji je pobijedio činio mi se prilično OK, isto tako je i njegova reakcija bila sasvim primjerena, kao i reakcija njegove obitelji. Ono što mi lagano diže živac su izjave ostalih finalista po izlasku iz kuće…kao, nije im bio bitan novac, već iskustvo i druženje, kao jedva su čekali izaći van i vidjeti family i prijatelje, jedva su izdržali u kući… Kako da ne! Svi su oni, od početka bili u trci za lovom, i slavom koja uz to ide. Neki su uspjeli, neki ne, kao i u svemu drugome u životu. No, nitko mi ne može tvrditi da se posljednja 4 nisu prvenstveno nadali parama a tek onda svemu ostalom. Zdravkova faca kada je čuo da je Saša pobjednik, sve je rekla….

Koliko god se busali u prsa, zazivali dobročinstva, vokaciju, idealizam – novac je pokretač svijeta. Bez njega nema života, nema opstanka..svi mi radimo za novac. No, kada on postane sam sebi cilj, kada zbog njega zaboravimo na neke druge ljudske vrednote, kada u želji za zaradom gazimo preko leševa, preko svog srca – tada ni ogromne količine novca ne mogu pomoći…ostajemo sami, mrtvi i prazni iznutra. Novcem se ne kupuje ljubav i zdravlje, ma koliko netko mislio suprotno….


- 20:33 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>