Riječanka&svijet

29.12.2004., srijeda


Rijeka u interfestumu
Napokon je kiša prestala. Dan je bio oblačan, relativno topao, no bez padalina. Ujutro sam imala radnu akciju u stanu. Nevjerojatno je koliko je prašina uporna i taloži se na svim mogućim i nemogućim mjestima. Usprkos mojoj ustrajnoj borbi (barem jednom tjedno), raznoraznim sprejevima koji je “tjeraju”, magičnim i ostalim krpama..tek što se malo odmorim od prethodnog čišćenja, moram ponovno! A u stanu smo samo Silky i ja..što bi bilo da nas je 4-5..strašno! Nakon prašine i podova, na red je došlo i prljavo rublje, kojeg se također skupilo. Samoj sebi ličim na Kineze, koji tradicionalno čiste dom prije Nove godine. Doduše, oni nastoje i isplatiti dugove na kraju godine, moji krediti će ipak pričekati još koju godinicu…
Popodne sam se spustila do grada, pješke, naravno. Kada sam stigla do Korza bila sam već poluznojna, srećom ne i uspuhana, rezervnim kilicama i godinama usprkos (ipak sam išla nizbrdo!). No, kada sam ušla u Robnu kuću “Ri”, doživjela sam skoro toplinski udar. U prvi mah sam krivnju pripisala “valungi” predstojećeg mi klimakterija, no trenutak kasnije mi je bilo jasno da se radi o vrućem zraku iz ventilacijskog sustava na samom ulazu, kojemu ne znam svrhe, osim one da rastjera kupce. Nisam imala namjeru ništa kupiti, čisto malo prošetati po dućanima, sada kada su se grozničave božićne gužve i kupovine smirile.
Svugdje vlada pustoš, dućani poluprazni, a ono što se u tzv.”buticima” nudi bih vjerojatno u supijanom stanju ja sašila bolje (nota bene, ja uopće ne šijem…osim pacijenata, of course). Nema više ni na drugom katu San Pellegrinova dućana sa čarapama i rubljem.
Ista priča je i u drugim dućanima. Ljetos otvoren Baldininijev dućan iznad riječke Gimnazije postao je galerija slika, izlozi su više-manje poluprazni. Grad je krcat ljudi, no većinom su to parovi koji šetaju i drže se za ručice ili obitelji koje vode svoje klince u kino (danas se davao crtić “Riba ribi grize rep”).
Kupila sam par sitnica za stan u DM-u (lučice, eterično ulje sa mirisom cimeta – obožavam miris cimeta zimi), sebi Pompeine maslinaste boxerice i kanotjericu te slip iste boje, mami kremu za lice…
Nakon toga išla sam se naći sa prijateljicom V. Ona je prije 2 tjedna nakon porodiljskog počela raditi. Vratila se s posla kući, pa je odlučila odmah izaći prošetati s malom, iskoristiti dan bez kiše.
Našle smo se ispred Gradske knjižnice. Dok smo čekale zeleno svjetlo na semaforu, najprije je jedna klinka od 13-14 godina iznenada se zaletila preko ceste…promet je bio gust, nije se vozilo prebrzo..no, nekolicina ljudi se gotovo lančano posudarala da izbjegne bezobraznu šmrkavicu! Nije prošlo pola minute, kad je to isto napravio balavac od svojih 9-10 godina! Jedva sam se suzdržala da ga ne uhvatim za jaknu i dobro stresem, a i prilijepim mu koju oko uha. Malo mu je nedostajalo da unesreći cijelu hrpu ljudi – sebe, roditelje, nesretnog vozača ni krivog ni dužnog…
Nevjerojatan smo mi narod! Ta djeca sigurno imaju roditelje, idu u školu. Zar nitko od nas ne zna svoje dijete podučiti osnovnim pravilima u životu : da postoje zakoni, kojih se treba pridržavati, pa tako i prometni. Ili smo toliko truli da nam djeca od malih nogu uče kako kršiti zakone, kako su negativci koji kradu, varaju i lažu, heroji. Danas pretrčavaju preko crvenog, sutra će raditi na crno, dilati, pljačkati mijenjačnice i kladionice, ubijati?
V.je morala otići na poštu, gdje je bila poprilična gužva, pa sam ja E-K vozikala po Korzu u kolicima. E, to je bilo smiješno! Srela sam hrpu poznatih, uključujući jednog bivšeg dečka, nekoliko kolega, maminu prijateljicu… većina ih je bila razjapljenih vilica. Padali su komentari tipa…pa, kada si rodila??? (mala ima 13 i pol mjeseci, hehehe), napokon i ti..i slični. Jedna poznanica je čak provalila da je mala pljunuta ja, hehehe.
Nakon toga smo sjele na terasu od “Corsa” popiti vruću čokoladu. Terasa se grije, pa nije bilo neugodno sjediti, a da smo se nasjedile..jesmo! Najprije nas je neki balavi konobar uporno ignorirao, obišao sve susjedne stolove, pričao sa curicama za susjednim stolom iscrpno o novogodišnjim planovima. Po narudžbu je došao tek kada sam podviknula, pa je zatim sve zaboravio (neš ti problema zapamtiti 2 vruće čokolade, čak nije ni morao zapamtiti, jer se narudžbe skeniraju sa bar-koda) i vratio se ponovno. A kada sam mu spomenula da obriše lokvu sa stola zaostalu od prethodnih gostiju, čak je frknuo nosom, i demonstrativno mašući krpom prebrisao, mrmljajući si nešto u bradu. E, mali moj… zato kada sam plaćala račun sam čekala da mi uzvrati i zadnju lipicu, inače mi je običaj uvijek nešto ostaviti konobaru.
Vraćala sam se doma busom, i slušala kako dva penzionera komentiraju sve i svašta – od predsjedničkih izbora, do štetnosti pušenja. Starčići su bili nagluhi i vikali su, no svejedno bili su simpatični…jedno je sigurno, definitivno nisu neinformirani i o svemu imaju svoj stav.
Kada sam došla kući, počela sam kihati i šmrcati..osjećam nekakvu zimicu i bol u kostima. Da to na mene nije naskočio kakav virus? Haaa…pa bilo bi čudno da me zaobiđe prehlada, ipak sam ja na godišnjem…


- 17:42 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>