Doba je godine kada se podvlači crta, kada se svode računi. U gotovo svim dnevnim novinama, tjednicima, časopisima, na TV, Internetskim portalima…svugdje se sumira ova godina čiji zadnji sati istječu. Rečeno je gotovo sve – što je donijela svijetu, što Hrvatskoj. Nabrajaju se njezini plusevi i minusi, spominju se ratovi, stradavanja, bolesti, ekonomski padovi i usponi, ekološke tragedije, prirodne katastrofe, terorizam, predsjednički izbori u svijetu i kod nas. Padale su i rušene vlade i režimi, državnici su putovali svijetom. Pronađene su neke nove metode liječenja, kloniranje je u punom zamahu, iako neki, poput Davida Rorwicka tvrde da je i čovjek već kloniran… podijeljene su Nobelove nagrade, svijet je slavio sport na Olimpijskim igrama.
Za koji dan, tjedan, mjesec…i 2004.godina će pomalo ući u zaborav.
No, što je nama, meni, pojedincu donijela 2004.godina? Po čemu ću je pamtiti?
Da me sada Onaj Gore ili Dolje, svejedno, pozove da se ukrcam na čamac koji će me prenijeti preko rijeke, Hada ili Styksa, svejedno…čega bih se sjećala iz ove godine, kakav bi mi flashback prolazio glavom dok bih veslaču pružala obol? Kakva je za mene bila 2004.godina?
Hmm…ovdje bih se morala zamisliti, kao što se povremeno zamislim sama sa sobom posljednjih dana dok razmišljam o godini koja nas napušta.
Najbolje da krenem redom…
Godina mi je počela mirno, lijepo, toplo…u jednoj istarskoj konobi sa prekrasnom atmosferom i još boljom hranom, sa Onim Za Kojeg Sam Mislila Da Me Voli. Prvi je tjedan bio idiličan. Nastavila se poslovno prilično naporno – prve sam mjesece provela u metropoli, na edukaciji. No i sa Njime sam uspjela provesti dosta vremena, i sve je bilo lijepo i dobro. Majka je nešto sitno pobolijevala, bila je na operaciji katarkte, ali sve se završilo happy endom. Oko Uskrsa krenuli se nakupljati tmurni oblaci – nešto se u Njemu promijenilo, postao je drukčiji. Počeli smo se rijeđe viđati, ja sam se vratila na posao. Radila sam gotovo dvostruko, po cijele dane, no to je bio sretan period života. Kuhinju usprkos svemu nisam uspjela još kupiti. Krajem lipnja imala sam tjedan dana godišnjeg, koji sam provela sa Njim…naši posljednji dani. Tada je sve već bilo jasno…riječ “kraj” lebdjela je u zraku, a ja je uporno nisam željela izgovoriti ni kada sam bila sama sa sobom. Ljeto je bilo radno. Nisam se puno kupala ni sunčala, no imalo je svojih lijepih dana i večeri. Došla je kod mene K., moja prijateljica koja živi u Njemačkoj, zadržala se nekoliko dana tijekom kojih smo odlazile na plaže, navečer na večere, izlazile nakon toga van, vraćale se pred jutro…U predvečerja nakon posla bih znala otići sa Marinom na kavu, ili navečer sjesti i popiti piće na nekoj terasi. Puno sam odlazila u Istru, kada bih imala koji slobodni dan, sa mamom ili sama…Ljeto se pretvorilo u dugu, toplu jesen…sa Njime bih se čula telefonom ili dopisivala mailom..no, razgovori su bili sve manje nježni i topli, sve više službeniji, hladniji i oštriji, sve kraći i kraći..dok 17.listopada ja nisam izrekla onih nekoliko pitanja na koje sam već slutila odgovor.
Nakon toga je nastupilo za mene jedno tužno i mračno razdoblje…posao je išao i dalje glatko, naizgled sam djelovala veselo, vedro, nepromijenjeno..zahvaljujući mom urođenom dualizmu koji je posao uvijek odvajao od moje intime. I moj posao je cvao, bio je uvijek na prvom mjestu, no nikada tako bez konkurencije kao sada…iznutra sam bivala razdirana nekakvim Polunadama koje su mi poput advocatusa diaboli govorile..možda još nije kraj, dok je Razum – moj advocatus dei govorio … nemoj se zavaravati! Tako je bivalo sve do Badnjaka..kada se desila katarza..sada sam napokon slobodna!
Slobodna od vjere, nade i želja koje nisu imale osnove.
Eto, umiranje jedne Ljubavi je ono po čemu ću zapamtiti 2004.godinu. Ovo je bio svojevrstan epitaf njoj…nakon ovoga ostaviti ću je uspomenama da je zakopaju negdje u duboku ladicu mojeg sjećanja.
Uza sav ovaj patos, ratio ipak ne mogu isključiti : 2004.godina je u krajnjoj liniji, bila za mene dobra godina. Moji najdraži su bili zdravi, ja sam isto tako, radim posao koji volim, financijski uspijevam prolaziti, i imam i dalje nekoliko dragih ljudi u svojoj blizini, koje zovem Prijateljima, baš tako, sa velikim P.
Što donosi 2005.godina doznati ćemo uskoro. Što si ja želim u nadolazećoj godini?
Prije svega, slaviti svoj novostečeni unutarnji mir. Uživati u sitnicama koje su sve osim sitnica : kavi sa prijateljima, dobroj knjizi, filmu, finoj hrani, dobroj čašici (zašto ne?), ponekom shoppingu za dušu i srce, naravno i tijelo, hehehe. Želim sebi i mami zdravlje, sebi malo odmora…planiram u proljeće otići kod K.na sjever Njemačke desetak dana. Želim si da posao i dalje glatko klizi..možda neko malo ljetovanje, možda malo više novaca da napokon dovršim opremanje stana…
Ništa drugo. A za sve lijepe i sretne trenutke koji će možda doći..za neke nove prijatelje, ili novu ljubav…vrata su odškrinuta. Ako je suđeno, svega će biti…
Post je objavljen 30.12.2004. u 14:51 sati.