Ne mogu započeti ovaj tekst a da ne citiram Gundulićeva «Osmana», početak pjevanja prvog, one poznate stihove .. « Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje, tko bi gori, eto je doli, a tko doli, gori ustaje...»
Još jučer u ovo doba, razmišljajući o današnjem danu, željela sam da što prije prođe. Još od davnih dana socijalizma nisam voljela svoj rođendan. Uvijek je padao nekako u doba mostova Dana republike, kada su svi negdje odlazili, u posjete rodbinama, na sindikalne izlete. Kao mala curica rijetko sam kada na sam rođendan mogle skupiti svoje male prijatelje – svi su nekuda odlazili, a nerijetki razlog putovanja rodbini na selo bilo je kolinje. Još nešto što me boljelo tadašnjih dana – gotovo nikada nisam dobivala cvijeće. Zbog praznika ili cvjetarne nisu radile ili se prodavalo uvelo, tužno cvijeće, najčešće karanfili ili pokoja polusuha ruža.
Kasnije, došle su na red legendarne rođendanske fešte u maminom stanu, u studentsko doba, no nakon toga, gušt slavljenja rođendana malo po malo je izblijedilo, proslave su se svele ili na obiteljske ručkove, ili na intimne večerice u dvoje...ili na piće u društvu nakon posla.
Danas sam prije posla otišla kupiti kolače. Obično svake godine za rođendan sama napravim «Rigojanči», izuzetno dobar, bolji nego u Kontu. U Rijeci taj kolač ima dugogodišnju tradiciju, a prema nekim predajama, za njega kažu da je dobio ime po mađarskom Ciganinu, sviraču violine, za kojim je glavu izgubila mađarska velikašica, pa su zajedno pobjegli i živjeli sretno ever after. To je kolač od čokoladnog biskvita, sa punjenjem od tučenog vrhnja i čokolade, preliven glazurom od čokolade. Sastojci su jednostavni, no bit je u omjeru sastojaka. Ja sam davno dobila recept od mame mog tadašnjeg dečka, i tijekom godina ga izmodificirala, pa je to postao jedini kolač kojeg radim, i bez pretjerivanja, radim ga savršeno (ah, počelo je...skromnost je počela izbijati na površinu).
No, kako je moja kuhinja u rudimentarnim crtama (čitaj : još je nisam opremila), nemam pećnice (osim mikrovalne), odlučila sam se na kupovne kolače.
Za vrijeme marende planirala sam naručiti ćevape sa lepinjom, kajmakom i ajvarom za svih. Tako je i bilo...
Čim sam se probudila, počeli su stizati SMS-ovi, bilo je nekoliko poziva. Čim sam došla na posao na stolu me dočekao prekrasni buket od blijedožutoružičastih ruža (moja omiljena boja), ljiljana iste takve boje i žutozelenih anturijuma od mog instrumentara. Zatim su uslijedili daljni pozivi, daljnje cvijeće..prekrasno, doista sam bila dirnuta.
Neki ljudi za koje nisam očekivala, ugodno su me iznenadili. Neki neugodno...otac se nije sjetio, nije zvao.
A onda sam uključila laptop, konektirala se...i vidjela vaše čestitike i lijepe želje!
Odavno je poznato da se u nevolji poznaju prijatelji. Život koji vodimo najčešće nas prisiljava da nemamo puno prijatelja, da zbog vječite trke za uspjehom, novce, slavom zaboravimo na neke drage ljude ili oni na nas. Vjetrovi i oluje nas bacaju na hridi, i ponekad se osjećamo poput Robinzona, nasukani i sami... Tako sam se i ja osjećala prethodnih dana, i to sam napisala ovdje. A vi, moji dragi znani i neznani, ničim provocirani, pokazali ste se prijateljima...dali ste puno : toplu riječ, smiley ohrabrenja i podrške...hvala, prijatelji moji, od srca! Na čestitkama, na činjenici da postojite.
A vidjela sam i da sam na AC listi! Iskreno, a to sam napisala i ranije, nisam se puno uzrujavala gdje i na kojoj listi jesam. Pišem ova škrabuckanja za sebe, za neke buduće moje dane, za uspomenu, da se sjetim kako sam i o čemu razmišljala (kada me posjeti mr.Alzheimer – sorry na crnjaku), ali i zbog vas, koji me, u pozitivnom smislu «vučete za jezik». Kada sam vidjela da sam na AC listu promovirana baš na rođendan, ženskoj taštini je godila pomisao..ma, baš su webmasteri simpa, sigurno je to rođendanski poklon,a onda se uključio i moj nespavajući ratio, i pomislila sam...možda taj moj davni robinhudovski osjećaj za pravicu, koji me još u osnovnoj školi etiketirao kao buntovno dijete, moj način da govorim i pišem bez dlake na jeziku, da nisam od onih koji pred nepravdom i tuđom boli okreću pogled, napokon nailazi na gratifikaciju...možda je ovo moje pisanje zaintrigiralo nekoga. Jer, ja neznam pisati krasne stihove kao mnogi ovdje, dizajn mog bloga je tek korak odmaknuo od rudimentarnog, nemam lijepih animiranih skočica...
Imam samo riječi, imam misli i ideje, koje se ne bojim napisati. I imam vas.... ja sam jako, jako sretna i bogata žena....
Post je objavljen 02.12.2004. u 19:05 sati.