Četvrtak je uvijek dan sa pozitivnom vibrom. Prevalili smo polovinu tjedna, sutra je petak, sretnicima poput mene počinje vikend..dakle, imamo se čemu unaprijed radovati. A petak kao petak, već poslije marende smo duhom, a poneko i tijelom, šmugnuli negdje daleko od posla.
Četvrtkom su ljudi nekako manje nervozni i napeti, a statistike kažu da se četvrtkom dešava najmanje nezgoda i nesreća.
I doista, današnji dan je na poslu bio OK. U redovnom radnom vremenu sam imala dosta posla, no nije bilo gužve koja me čini nervoznom. Poslije posla sam produžila dijagnostiku, a imala sam i tu čast da me posjetio «big boss», moj ravnatelj. Naravno bio je sav ljubazan, tako da mi je odmh postalo jasno da nešto treba. Da ne duljim, uvalio mi je neke sistematske, subotom ujutro, 2 subote mjesečno kroz nekoliko idućih mjeseci. Pa, kada volim, nek izvolim... No, dobro, iz tog ću uspjeti izvući neku edukaciju najesen u Edinburghu, barem se tako nadam. Bilo je oko 18 sati, taman sam završavala, kada mi je došao mladi dečko kome je cirkular zahvatio desnu šaku dok je pilio drva i pretvorio je u kašu...što sam mogla, reći da više ne radim, poslati ga drugdje? Nakon 2 i pol sata posla, uspjeli smo proći samo sa amputacijom polovine četvrtog i petog prsta, ostalo sam pokrpala.
Malo sam si razmišljala o tome što bih radila da ne radim? Da sam npr.u mirovini. Pa ne možeš ni stalno putovati, biti u toplicama, na krstarenju po Karibima, Sredozemlju. Sva sreća da naš zakonodavac misli na mene i meni slične, tako da osim što neću morati živjeti u strahu od provalnika koji bi htjeli pokrasti moju veliku penziju, ja penziju neću uopće ni doživjeti. «S posla na groblje» piše danas u novinama. Taj slogan ima velike šanse da odmijeni onaj propali «S faksa na posao»...
Naravno neki poslovi ne garantiraju ni preživljenje. Štogod mi mislili o prostitutkama, to su žene koje rade. Posao koji nije kao drugi, no, dok je potražnje biti će i ponude. I to je ciklus kome nema kraja. Odnosno ima, a taj je najčešće tragičan... overdose, bolest, nasilna smrt. U zadnje vrijeme kod nas se pojavila nova patologija društva - namjerno širenje zaraze, AIDS-a konkretno. Pojavio se bolesnik, koji inspiriran Jack The Ripperom kažnjava prostitutke zato jer je pokupio od jedne AIDS, pa ih namjerno, nezaštićenim seksom ili probušenim kondomom, zarazuje. Pitam se samo, kako ga kazniti? Moram načas ostaviti po strani svoju profesiju i humanost...mučenje, da, mislim da bi to bilo adekvatno...nekakva sofisticirana istočnjačka metoda, sa puno boli i malo oštećenja organizma, tako da se može dovoljno dugo protegnuti.
Jer, danas on mrzi prostitutke, sutra će neki drugi psihopata mrziti šalterske službenice, prodavačice, medicinske sestre, učiteljice...ili nekog drugog..i bosti ih iglama zaraženim krvlju sa AIDS-om...
Nije bolje ni u vojsci...osim ročnika siluju i žene. Što se moglo i očekivati...vojnički um djeluje na vrlo malom rasponu frekvencija...osim poruke kill, kill, kill, akceptira i onu..destroy, destroy. Silovanje je ultimativno poniženje...ponizuje ne samo silovanu/silovanog nego cijeli njegov mikrouniverzum – obitelj, dom, društveno okruženje. Poniženi neprijatelj se ne bori. A žene u macho-primitivnoj patrijarhalnoj sredini, ako nisu majke, vjerne roditeljice djece koje se ne miču od ognjišta, osim kada idu na misu, onda su neprijatelji.
Kada sam napokon došla doma, bila sam tako iscrpljena da nisam imala snage za ništa. Pa ni za mamu koja me pokušala angažirati kao vozača za predbožićni shopping. Nije mi do bakalara, purica, ni ostalog u ovom trenu. Ionako je pripremanje bakalara za Badnjak i purice za Božić mamin posao...
Napravila sam si Twinings'ov crni čaj sa okusom jabuke, cimeta i grožđica...i taman kada je bio gotov, zazvonilo mi na vratima. Bio je to muž susjede preko puta, donio mi vruću, prhku pitu od jabuka. Kaže, žena vam šalje, sigurno ste radila cijeli dan, vidjela je kada ste se vratila, nekako umorno djelujete. A žena je medicinska sestra u mirovini i prije nekih 13-14 godina sam nakratko mijenjala njenu šeficu.
Tko kaže se dobro dobrim ne vraća? U svim mogućim kombinacijama...
Kao što sam i obećala, evo recepta za «Rigojanči» :
Napravi se biskvit od 4 jaja (odvoje se žumanjci, od bjelanjaca napravi snijeg) – žumanjak se promiješa sa malo soli, 200 g šećera, doda se 200 g maslaca, naizmjence 200 g brašna sa žličicom praška za pecivo i snijeg. Ulije se u podmazan kalup i peče na 170 C kroz 20-25 minuta. Ohladi se i prereže na pola.
Nadjev se pripremi od 1 litre slatkog vrhnja i 1,3-1,4 kg čokolade za kuhanje. Vrhnje se pažljivo istuče (e, u tom grmu leži zec..vrlo je tanka linija koja dijeli istučeno vrhnje od zgrušanog, hehehehe...naročito kada se radi o toj količini). U to se polako dodaje čokolada izribana na ribež sa krupnim rupama, kao za jabuke (e, tu ima još zamki..ne smije biti sitno ribana, ne smije biti poluotopljena..i još neke cakice, hehehe...ali, to morate otkriti same).
Dobije se, ako ste sve napravili kako treba, čvrstu masu, koja se ohladi u firžideru oko pola sata, nakon čega se zidarskim manevrom nabaca na donju polovinu biskvita (koji mora biti na dasci ili tacni na kojoj će se preko noći hladiti u frižideru), pokrije drugom polovinom biskvita i prelije glazurom..koja se na banjomariji (na pari) napravi od šećera u prahu, poluotopljenog maslaca i kakaoa u prahu, te par žličica mlijeka..moja mala tajna je u to dodati mrvičicu muškatnog oraščića (e, tu može i onaj mljeveni, hehehe). Glazura mora biti prave konzistencije, ni pregusta, ni tekuća, ali obavezno bez grudica – za to je potrebno poprilično vježbe, ali ja sam to sve prošla, hehehe.
E, da pazite kako režete drugi dan. Uvijek mokrim nožem, bez pokreta piljenja, sa pravim feelingom...
Bon apetit!
Post je objavljen 03.12.2004. u 21:17 sati.