Noćas je na jednom meni dragom blogiću, onom koji piše Bugenvilija, osvanuo post u kojem se osvrće na transplantaciju organa u Hrvatskoj. Ukratko, naveden ja članak 5.Zakona o korištenju tkiva i organa u transplantacijske svrhe, kojim se reguliraju uvjeti same transplantacije. Nakon napisa, razvila se snažna polemika, u kojoj sam i ja sudjelovala, i za koju vjerujem da nije uspjela razjasniti neke činjenice.
Očito je, kod nas mnoštvo ljudi, a kako vidim i blogera, pojma nema o transplantaciji, vrlo malo zna o zdravstvu uopće..a to su sve aspekti svakodnevnog života sa kojima se prije ili kasnije svi moramo susresti.
U citiranom članku, tumači se pozitivni aspekt zakona, po kojem, ukoliko NE POSTOJI pisani dokaz (izjava, pisana poruka) da se dotični stradali, moždano mrtvi čovjek za života PROTIVIO davanju organa, dotični se organi mogu uzeti od njega, bez da se traži odobrenje članova obitelji, koju se obavještava o namjeri.
To se ne odnosi na malodobnike i osobe pod starateljstvom, za čije je uzimanje organa potrebna privola roditelja ili staratelja.
U praksi, a sudjelovala sam u mnogim eksplantacijama (uzimanju organa) i transplantacijama, usprkos zakonom predviđene mogućnost, uvijek se od rodbine zatraži odobrenje, i poštuje njihova želja za odbijanjem. I mnogo češće, na uzimanje organa pristaju, ili ih čak i nude, roditelji tragično stradale djece...
Sama transplantacija je operacijski zahvat kojim se bolesniku usadi organ dobiven iz tijela žive (transplantacija sa živog donora) ili mrtve osobe (tada je riječ o kadaveričnoj transplantaciji). Da bi netko bio kandidat za primanje organa, mora biti teško bolestan čovjek, čiji je organ u pitanju (bubreg, srce, pluća, jetra, gušterača, kosti, rožnica) nepovratno oštećen, i čiji se život i vitalne funkcije ne mogu više umjetno održavati.
Da bi netko dao organe, MORA BITI MOŽDANO MRTAV, i tu nema pogovora! Najčešće je riječ o osobama koje su doživjele tešku nesreću, najčešće prometnu, u kojoj je došlo do nepopravljivog oštećenja mozga, no ponekada se radi i o ljudima koji su doživjeli fatalno krvarenje u mozak, ili pak kod kojih je moždani tumor izazvao moždanu smrt. Dakle, donor (davalac organa) ne smije biti čovjek koji je bolovao od kroničnih bolesti, zaraznih bolesti, malignih bolesti (osim primarnih tumora mozga koji ne metastaziraju po tijelu) i u pravilu, ne smije biti stariji od 60 godina. Sa donora na primaoca se ne smiju prenijeti bolesti poput hepatitisa C, B, AIDS-a, sifilisa.
Jedna od velikih zabluda koja spriječava ljude u donorstvu je ona o uzimanju organa kod još živih ljudi.Utvrđivanje moždane smrti je propisano zakonom, dakle točno su navedene metode koje sa 100%-tnom sigurnošću, bez ikakve sumnje, potvrđuju da je čovjekov mozak mrtav, tj.da nema više električke aktivnosti u mozgu, te da kroz mozak nema protoka krvi! Odluku o proglašenju nekoga moždano mrtvim donosi tim stručnjaka (3 njih) koji nemaju veze sa timom koji će same organe uzeti i presaditi.
Druga velika zabluda je trgovina organima. Trgovina organima je činjenica, no zaboravlja se da se takav biznis, najrazvijeniji u Južnoj Americi i Indiji čini sa organima ŽIVIH LJUDI. Naime, da bi netko bio potencijalni primalac organa, mora se učiniti niz testova kojima se uspoređuju karakteristike tkiva primaoca i davaoca, uključivši imunološke i DNA testove. Ukoliko se tkiva ne podudaraju u najmanje 85% stavki testova , transplantacija se ne može napraviti jer će doći do odbacivanja organa. Prilikom svakog kadaveričnog doniranja, nalazi se uspoređuju sa cijelom Hrvatskom transplanatcijskom listom, na kojoj se nalazi, kada je bubregu riječ, preko 3000 imena. Organ dobiva onaj tko mu je najkompatibilniji, a ukoliko takvog nema u Hrvatskoj, karakteristike se šalju udruzi Eurotransplant, koja u cijeloj Europi pronalazi idealnog primaoca za dotični organ.
Toliko o naštimavanju i trgovanju organima....
Što se tiče transplantacije sa živog davaoca, naš Zakon isključivo propisuje da davalac mora biti sa primaocem u rodbinskoj ili bračnoj vezi, osim što se mora biološki podudarati, inače se transplantaciji ne pristupa.
Osobno poznajem ljude koji su otišli na transplantaciju u Indiju, jer su pronašli nekog tko mu odgovara po tkivnoj pripadnosti (laboratorijske analize tkiva je moguće svugdje u Europi napraviti u privatnim laboratorijima), i doslovce, kupili bubreg. Nažalost, osuđivali mi ili ne ovakav tip trgovine, ona je stvarnost. Možda ,da bi shvatili bit i tragičnost ovog postupka, trebali bi ući u kožu očajnog bolesnika i očajnog siromašnog čovjeka koji prodaje svoj organ. Oboje su u bezizlaznoj situaciji...no, to je nažalost neka druga tema.
Puno bih mogla još pisati o transplantaciji,no neki prije mene su to već mnogo bolje i cjelovitije napravili. U Hrvatskoj postoji od 1998.godine Hrvatska donorska mreža , organizacija u koju su uključene sve bolničke ustanove u kojima je moguće učiniti transplantaciju a koju koordinira Ministarstvo zdravstva. Mrežom su obuhvaćeni svi teški bolesnici koji su na listi za transplantaciju, kao i svi potencijalni davatelji. Naime, postoji mogućnost da se za života odredite kao potencijalni davatelj, potpisivanjem i nošenjem uz sebe donorske kartice, tako da se prilikom vašeg tragičnog stradavanja, bez gubitka dragocijenog vremena mogu poduzeti na vrijeme potrebne radnje kako bi vaš organ spasio neki drugi život, i nastavio vaš vlastiti. Hrvatska donorska mreža je uključena u Eurotransplant, europsku organizaciju koja koordinira rad nacionalnih mreža, te preko koje je mnoštvo naših bolesnika dobilo potreban organ.
Lijepo bih molila svakoga tko želi nešto više znati o transplantaciji, njenoj povijesti,o zakonskim odredbama, uvjetima i svemu ostalom vezanom uz transplantaciju, da posjeti web stranicu Mreže preko gore navedenog linka.
Jer, smrt uzima nas cijele, naše tijelo i naš duh. Duh nastavlja život u sjećanjima onih naših dragih, bliskih koji nastavljaju život bez nas, a tijelo se pretvara u pepeo ili prah. Ako dio nas, koji nama više ne treba damo nekome kome on znači život, dio nas živi dalje... čini dobro djelo kao što smo činili za života, ili se pak iskupljuje za ono što nismo...
Eto, toliko od mene o ovoj temi. Znam da su ljudi ljuti na zdravstvo. Kao što su ljuti na školstvo, na državne institucije, na trgovinu, na cijene goriva, kruha i mlijeka, na skupoću... U državi u kojoj živimo malo toga štima...i već je dugo tako. Sa beskrajnom nadom iščekujemo svake nove izbore, svako obećanje gutamo kao žedna usta kap kiše...Puno je toga kod nas postavljeno na krive noge, pa tako i zdravstvo. Točno je, ima nas svakakvih. Zločestih sestara, doktora koji misle da su Bogom dani. Ima veza i vezica,mita i korupcije. No, na stranu što nismo svi isti..zapitajmo se jedno: nije li za korupciju nekada kriv i onaj tko mito daje a ne samo onaj tko uzima, jeli samo kurva kriva ili i onaj tko od kurve traži seksa ?
Mi smo kao nacija naučili tražiti vezu i kod plaćanja računa na šalteru, po principu, zašto da čekam, idem ja naći Peru prijatelja da me gurne preko reda...Iskreno, ima li netko tko nije?
U zdravstvu ima puno, puno više predanih muškaraca i žena, koji dane i noći provode ne samo na poslu, već i učeći, usavršavajući se kako bi što bolje mogli napraviti posao, na kome su limitirani ograničenim sredstvima a potrebe daleko,daleko premašuju ta sredstva...Tragično je, i nažalost istinito, da lošiji glas dopire dalje od dobrog, no to ne znači da dobrog nema.
Post je objavljen 06.12.2004. u 15:30 sati.