30.06.2008., ponedjeljak
Evolucija i kršćanski fundamentalizam
|
Vjerovanje kako je svijet nastao sukladno biblijskom opisu stvaranja i danas je snažno prisutno kod mnogih kršćana, a posebno se ističe i propagira unutar nekih protestantskih denominacija. Prvenstveno se to odnosi na denominacije nastale u posljednjih nekoliko stoljeća (prema podacima Svjetske kršćanske enciklopedije iz 2001. god., na svijetu je postojalo 33.000 protestantskih denominacija, a svake godine ih nastane 270-300 novih), te posebno na one bazirane u SAD-u. Takvo učenje nazivamo kreacionizam, a njegovu moderniju inačicu, koja ide za dokazivanjem Božje intervencije u procesu stvaranja, nazivamo teorija inteligentnog dizajna. Nakon objavljivanja Darwinove teorije evolucije u drugoj polovici 19. st., u SAD-u dolazi do konflikta dviju krajnosti u odnosu na tu problematiku. S jedne strane se događa zdušno prihvaćanje evolucionizma shvaćenog u materijalističko-redukcionističkom smislu, što dovodi do negiranja ideje Boga, protivljenja svakoj religiji, te identificiranja čovjeka s animalnim svijetom. Kao posljedica takvog shvaćanja javljaju se eugeničke ideje koje idu ka uvođenju mjera kojima bi se poboljšala genetička struktura ljudi. Tako se od kraja 19. st. uvode zakoni koji zabranjuju ženidbu mentalno hendikepiranim osobama, a 1907. god. Indiana postaje prva od ukupno više od 30 država u kojima se zakonski odobrava prisilna sterilizacija određenih pojedinaca. Do 1963. na taj je način sterilizirano 63.000 osoba. Eugeničkim potrebama, a sve utemeljeno na mnogobrojnim “znanstvenim istraživanjima”, opravdavali su se i zakoni o rasnoj čistoći koji su zabranjivali ženidbu Afroamerikanaca s bijelcima, jer se time navodno oštećuje genetsko blago superiornije rase. Zanimljivo je da će na suđenju u Nurnbergu njemački časnici suočeni s optužbama za genocid koristili ove podatke kao opravdanje. Dok dakle s jedne strane u SAD-u teorija evolucije kao svoj nusprodukt stvara i provodi eugeničke ideje, kao opreka tome javlja se s druge strane negiranje evolucije i propagiranje kreacionizma. Uviđajući naime u praksi kobne posljedice evolucionizma po društvo, mnogi kršćani, umjesto kritike spram pogrešnog shvaćanja evolucije, kritiziraju samu teoriju evolucije. Tako, dok su s jedne strane mnoge države prihvaćale eugeničke zakone, druge savezne države, u kojima je prevladavao puritanski stila življenja, podupiru kreacionizam. Posebno je kao rani zagovornik kreacionizma ostao upamćen William J. Bryan, trostruki kandidat na američkim predsjedničkim izborima, koji je izjavljivao da je I. svjetski rat produkt darvinizma. Tvrdio je da darvinizam uništava demokraciju i kršćanstvo, te da je odgovoran za sve zločine, jer vodi do gubitka povjerenja u Bibliju. Diljem SAD-a vodio je kampanju za zabranu podučavanja teorije evolucije u školama. Stekao je mnoge pristalice, tako da je krajem 20-ih godina teorija evolucije bila zabranjena u javnim školama u više od 20 saveznih država. Bryan je predvodio optužbu i u poznatom sudskom slučaju Johna Scopesa, srednjoškolskog nastavnika koji je bio optužen zbog podučavanja teorije evolucije, što je bilo suprotno zakonu države Tennessee. Tzv. “Majmunski proces” iz 1925. privukao je dotad neviđenu medijsku pažnju. Vrhunac je dosegnut kada je obrana predložila Bryana za svog svjedoka, s namjerom da ga ispita o znanstvenosti Biblije. Bryan je na to pristao, pa je morao odgovarati na pitanja “kako je moguće da je Eva nastala iz Adamova rebra” i “gdje si je Kajin našao ženu” (vidi o tome ovdje). Prvostupanjski postupak je konačno završio time što je Scopesu odmjerena kazna od 100 dolara, no u drugom stupnju je ta kazna ukinuta zbog procesnih nepravilnosti. Teorija evolucije je tek 70-ih godina 20. stoljeća ponovno našla svoje mjesto u udžbenicima biologije u onim državama iz čijih ih je nastavnih planova bila isključena. Kreacionisti su se tada preorijentirali na borbu za znanstveno izjednačavanje njihovih teorija s evolucijom. 1970. godine je u San Diegu osnovan Creation Science Research Center (danas Institute for Creation Research - Institut za istraživanje stvaranja), cilj kojega je traženje znanstvenih “dokaza” koji potkrepljuju biblijsko učenje da je svijet nastao u 6 dana prije 6.000 godina (o tome smo govorili ovdje). U praksi su to uglavnom argumenti kako je evolucija nedokaziva, odnosno nije ništa više znanstvena od kreacionizma. Inače, dobar primjer za to koliko je učenje ICR-a zasnovano na znanosti je njihova teza da je Grand Canyon nastao tek prije nekoliko tisuća godina, i to u svega nekoliko dana, kao posljedica općeg potopa opisanog u Bibliji.  Novi poticaj kreacionizmu dala je teorija inteligentnog dizajna. Taj se termin prvi put javio 1987. godine, a označava učenje prema kojem evolucija ne može objasniti sve značajke svemira i živih bića, već su te značajke objašnjive jedino ako iza njih stoji određeni inteligentni uzrok. To je dakle modernija verzija kreacionizma, koja je manje eksplicitna u svojim tezama, no očito je kako se pod “inteligentnim dizajnerom” misli na Boga. Glavni promotor inteligentnog dizajna je Institut Discovery u Seattleu, koji je također pokušava progurati svoje teze kao legitimnu alternativu evolucionizmu. Za sada je kulminacija tih nastojanja nastupila u sudskom slučaju Kitzmiller protiv škole Dover iz 2005., kada je sud presudio da je neustavno u školama predavati biologiju koristeći se teorijom inteligenstnog dizajna. Ključ teorije inteligentnog dizajna je pronalaženje dokaza o “znakovima inteligencije”, tj. o fizikalnim svojstvima predmeta koja bi upućivala na dizajnera. Iako takav dokaz nisu uspjeli pronaći, zaslužni su za širenje mnijenja o tome kako je teorija evolucije navodno u krizi, što se posebice u SAD-u ali i drugdje, očituje u nevjerovanju u evoluciju kod značajnog dijela stanovništva. Tako je npr. u Srbiji 2004. godine ministrica obrazovanja obvezala škole da uz evoluciju moraju podučavati i kreacionizam, no zbog pritiska znanstvenika je nakon tjedan dana nakon toga morala ukinuti tu odluku i dati svoj otkaz u Vladi. S druge strane, “znanstveni dosezi” američkih kreacionista imaju značajnog odjeka i u muslimanskim zemljama, pa se tako u Turskoj vodi žučna rasprava po tom pitanju. Ono što je najtragičnije kod kreacionizma i inteligentnog dizajna jest okolnost da zastupnici tih učenja misle kako čine uslugu kršćanstvu, dapače, smatraju da ga čuvaju od propasti. No, kao što smo vidjeli ovdje, evolucija nije u nikakvom konfliktu s ispravno shvaćenim kršćanstvom. Dapače, u konfliktu s kršćanstvom su učenja koja, poput inteligentnog dizajna, Boga predstavljaju kao zakrpu koji intervenira tamo gdje mi nešto ne možemo objasniti. Nasuprot tome, ozbiljna teologija danas uči kako je Bog temelj prirode, a ne njezin dio (vidi tome ovdje). Bog nikada nije unutarsvjetski dio stvarnosti, već je on transcendentalni temelj cjelokupne stvarnosti u njezinom bivstvovanju i postojanju. On je metafizički temelj zbivanja i ne ulazi kao jedna karika u sam lanac zbivanja u svijetu. Ponajveći katolički teolog 20. stoljeća Karl Rahner kaže kako “Božje djelovanje nije jedan trenutak u našem iskustvu, nego je kao implicitni su-potvrđeni temelj svake nadošle i potvrđene stvarnosti, kao bitak, temelj svakog bića, koji je uvijek prisutan posredovan kroz konačno”. Stoga možemo zaključiti kako protestantski fundamentalizam o kojem smo ovdje raspravljali predstavlja tešku degradaciju ne samo bogate protestantske intelektualne misli razvijane od Leibniza do Bonhoeffera, već i užasnu degradaciju cjelokupnog kršćanstva. Najironičnije je to što ti ljudi uz pomoć laži misle da brane onoga koji je rekao “Istina će vas osloboditi”. Iako treba imati na umu da se njihovo inzistiranje na kreacionizmu razvilo prvenstveno kao opreka socijalnom darvinizmu i materijalizmu kao nusproduktima teorije evolucije, takvo inzistiranje učvrstio je u mnogih kršćana i ateista primitivnu sliku Boga koji ili mora pobiti Darwina ili ne može postojati.  Na kraju se možemo dotaći i katoličkog pogleda na evoluciju. Neposredno nakon izdavanja Darwinovog “O postanku vrsta putem prirodnog odabiranja” (1859. god.), njemački biskupi isprva osuđuju evolucionizam na Provincijskom saboru u Kölnu (1860. god.). Iako većinski, takav stav ipak nije bio općeprisutan u Crkvi, pa je tako poznati engleski kardinal John Henry Newman 1868. kazao da "Darwinova teorija, istinita ili ne, nije nužno ateistička; dapače, ona nam možda jednostavno sugerira veću ideju o Božjoj providnosti i vještini". Shodno tome, papa Leon XIII. je u svojoj enciklici Providentissimus Deus iz 1893. god. zahtjevao od biblijskih stručnjaka poznavanje prirodoslovnih spoznaja. Tu se tvrdi da ne može biti bitnog protuslovlja između teologije i prirodoslovnih znanosti, ukoliko se obje strane zadržavaju unutar svojih metodoloških granica. Kod mogućih protuslovlja, ili onih koja se takvima samo čine, kaže papa, potrebno je intenzivirati istraživanje, jer “istina istini ne može protusloviti”. Na formalnoj razini Crkva sve do 1950. god. nije iskazivala službena stajališta u vezi evolucije, a tada papa Pio XII. izdaje encikliku Humani generis u kojoj dopušta mogućnost porijekla ljudskog tijela “iz već postojeće žive tvari”. Nakon te enciklike, kako je naglašavao naš ugledni teolog Vjekoslav Bajsić, nitko nema pravo u ime Katoličke crkve nastupati protiv teorije evolucije. Svaki katolik, kao slobodna osoba, može biti i kreacionist, no to učenje nema pravo, poput protestantskih fundamentalista, nametati u ime vjere u Boga. Danas se tako u svim katoličkim školama na svijetu podučava teorija evolucije, a i posljednja dvojica papa su u više navrata potvrdili kako između teorije evolucije i kršćanstva nema konflikta. Također, posljednji crkveni dokument koji se bavio tumačenjem Biblije - "Tumačenje Biblije u Crkvi", koji je izdala Papinska biblijska komisija 1993. godine, kaže da je "prihvaćanje kao istinite drevne nadiđene kozmologije zato što se nalazi izrečena u Bibliji" zapravo "fundamentalizam koji dovodi do suženja mišljenja". |
- 16:52 - Komentari (21) - Isprintaj - #
27.06.2008., petak
Bog i evolucija
|
Izvjesne osobe iznose sljedeći prigovor: “Teorija evolucije ukida vjeru u boga i zato je kršćani ne mogu prihvatiti. Znanost je dokazala da su temelji biološkog razvoja slučaj i nužnost, pa stoga više nema mjesta za boga i njegove intervencije.” Teorija evolucije ne osporava kršćansko učenje o stvaranju svijeta. Kršćani stoga ne moraju evoluciju negirati niti izmišljati nekakve teorije kreacionizma ili inteligentnog dizajna. S druge pak strane, neupućene osobe često smatraju kako je biblijska pripovijest o Adamu i Evi službeno kršćansko učenje u pogledu stvaranja. Međutim, kao što smo vidjeli ovdje, ta nam pripovijest uopće ne poručuje kako je nastao čovjek, već pripovijeda o onome što čovjek jest. Za razliku od toga, nauk evolucije pokušava spoznati i opisati biološke procese. No, evolucija ne može protumačiti podrijetlo ''projekta'' čovjek, njegovo nutarnje ishodište i njegovu vlastitu bit. Stoga ovdje stojimo pred dvama pitanjima koja se nadopunjuju, a ne pred pitanjima koja se isključuju. Znanost nam danas neosporno dokazuje kako je čovjek nastao kroz proces evolucije iz životinjskog svijeta. Krajem razdoblja krede i početkom tercijara, prije otprilike 70-65 milijuna godina, Europa (tada povezana sa Sjevernom Amerikom) bila je prekrivena velikim šumama. U takvim uvjetima počinje uspon polumajmuna (prosimija), malih sisavaca prilagođenih na mračnija staništa. To su bile životinje slične današnjim lemurima, živahnih pokreta i tada bez velikih suparnika. Ti drevni primati su predački oblici svih primata, uključujući i suvremenog čovjeka. Što se pak tiče suvremenog čovjeka, prema fosilnim nalazima zaključujemo da se Homo sapiens postepeno razvijao iz Homo erectusa u razdoblju između prije 150.000 i 40.000 godina.  Proizlazi li iz tih nalaza kako čovjek nije više od obične životinje? Talijanski antropolog Fiorenzo Facchini u djelu ''Postanak čovjeka i kulturna evolucija'' odgovara: ''Ne možemo zanijekati transcendentalan značaj čovjeka u odnosu na druga živa bića, tj. njegovu sposobnost mišljenja, planiranja, izbora, zauzimanja stavova, koji nisu plod bioloških nužnosti. Pokušaji objašnjenja inteligencije i kulture na temelju čisto biološkog čimbenika više su plod ideološkog opredjeljenja negoli znanstveno ponašanje. Priznati čovjekovu transcendentnost u odnosu na životinjski svijet, priznati duhovnu djelatnost kao njegovo obilježje, nije nespojivo s teorijom evolucije.'' U tom smislu filozofija opisuje nastanak čovjeka kao ''ontološki skok''. No, ako je u evoluciji sve plod slučaja i nužnosti, gdje tu ima mjesta za Stvoritelja? Ako u evolucijskom procesu prilikom kopiranja gena nastaju slučajne pogreške koje se kasnije kopiraju, te iz njih nastaju novi oblici, jesmo li zato svi mi plod slučajnih pogrešaka? Ako se u evoluciji događa opstanak samo najjačih, dok slabi bivaju pregaženi, kako to Bog može dopustiti? Evolucija se odvija u dva koraka. Prvi je stvaranje genetičke varijabilnosti (raznolikosti) putem mutacija, rekombinacija i sl., što je uglavnom stvar slučaja. Ovi procesi omogućavaju da se potomci uvijek pomalo razlikuju od roditelja, te nakon više generacija razlika može biti relativno velika. Drugi korak je sređivanje nastale varijabilnosti posredstvom prirodne selekcije, tako da opstaju one osobine koje jedinka prenese na svoje potomke. Prirodna selekcija tako predstavlja sito koje između slučajnih promjena propušta samo one koje donose prednost i koje se mogu prilagoditi, a eliminira slabije prilagođene. Na taj način slučaj stvara nered, a prirodna selekcija red; slučaj je besciljan, a prirodna selekcija usmjeruje.  Stoga su slučaj i nužnost primarne odrednice evolucije. No, upravo se kroz njih otkriva veličina Božjeg plana sa stvorenjem. Austrijski zoolog Rupert Riedl po tom pitanju kaže sljedeće: “Bog koji se samo kocka (sve prepušta slučaju), bio bi igrač; nijedan od njegovih proizvoda ne bi imao smisla. Bog koji se međutim nikada ne kocka (sve prepušta nužnosti) gradio bi stroj, i nijedan od njegovih proizvoda ne bi bio slobodan.” S teološkog aspekta, dakle, možemo reći da ne postoji samo slučaj i nužnost, već postoji i sloboda. Bog dopušta slučaj, ali ujedno i slijedi svoja pravila igre. I samo nam raspon između toga dvoga daje smisao i slobodu. Božje stvaranje kroz sve svoje slojeve odražava ono što počinje kao slučaj, a završava kao nešto stvaralačko, kao sloboda. Ono što počinje kao nužnost završava kao zakon i red, kao smisao mogućeg razvoja. Smisao koji bi nam bio dan bez slobode bio bi jednako besmislen kao što ni sloboda bez smisla ne bi bila sloboda. Svijet nastao iz te strategije niti je čisti produkt slučaja, niti je unaprijed planiran. Čovjek nije ni besmislen, niti se prema njemu konkretnom težilo. Na taj način on slobodom evolucije nije izgubio smisao, niti je rastom zakona izgubio svoju slobodu. Čini li dakle materija koja organizira samu sebe Boga suvišnim? Ovo je pitanje bespredmetno, jer Bog čije bi postojanje mogli dokazivati na temelju njegovog uplitanja u zakonitosti prirode bi jadni ''Bog - zakrpa''. Bog dakle ne intervenira u procesu evolucije kako to zamišljaju ateisti i kreacionisti. No, otklanjanje misticizma stvaranja ne znači otklanjanje stvoritelja i upravitelja svijeta. Božju egzistenciju na temelju znanstvenih nalaza ne možemo isključiti. Bog, naime, ne intervenira u svijet odozgo ili izvana kao nepokretni pokretač, već on djeluje kao dinamična zbilja iznutra u razvojnom procesu svijeta. Taj proces on omogućuje, prožima i dovršava. Ne djeluje dakle iznad procesa svijeta, nego u procesu svijeta: u, sa i među ljudima i stvarima. On sam je iskon, središte i cilj prirodnog procesa. Bog ne djeluje samo na pojedinim osobito važnim točkama ili rupama prirodnog procesa, već djeluje kao stvaralačko i dovršiteljsko iskonsko uporište. On je upravitelj svijeta koji je imanentan svijetu, svijetu nadmoćan - sveprisutan i svemoćan - uz posvemašnje respektiranje prirodnih zakona kojima je iskon on sam. On sam je sveobuhvatni i sveprožimljući smisao-temelj prirodnih procesa, kojeg je dakako moguće prihvatiti samo vjerom. No, zašto se Božje odabiranje izvršava kroz proces prirodne selekcije koji je u sebi surov i nehuman? Proces prirodne selekcije je inherentan prirodnom razvoju, te unatoč napretku koji donosi, on izaziva i tragične posljedice za jedinke koje nisu prilagođene zakonitostima tog procesa. Vrlo je slična situacija i s postojanjem konkurencije kao zakonitosti u ekonomiji, ali u modificiranom obliku i u drugim sferama društva. Zašto je dakle patnja sastavni dio Božjeg plana? Budući smo ovdje na polju teologije, a ne prirodoslovlja, odgovor možemo potražiti u Bibliji. Pavao u Poslanici Rimljanima 8, 18-23 poručuje kako ''robovanje pokvarljivosti'' koje svo stvorenje na svijetu trpi ipak nije posljednja riječ, već će biti preobraćeno u vječni život i ispunjenje čovjekovih težnji. Bog ne intervenira u svijetu (o čemu pišemo ovdje), ali nije daleko od nas, nije apatičan spram naših patnji, već nam je bliži nego mi sami sebi, solidaran je s nama, on je Bog supatnik. Iz tog je razloga ono što možda i najjače karakterizira kršćanstvo upravo duboka poruka o tome kako patnja nije besmislena. Primjer Isusove muke i smrti pokazuje kako čak i naizgled besmislen ljudski život i patnja mogu imati neki smisao. Taj smisao, nama samima skriven, primamo upravo u svjetlu Isusova života i patnje. Dakle, možemo zaključiti kako s Bogom patnja gubi značajke permanentnosti, ali i apsolutne negativnosti, te je zato možemo promatrati u novom svjetlu. Iako ateist može legitimno zaključivati kako je čovjekovo postojanje rezultat slučaja ili lutrije, on ne može na temelju znanosti osporavati vjerniku da čovjekovo postojanje ujedno tumači rezultatom Božje volje. Naime, jedina sigurna teza koju nam prirodna znanost svojom metodom može podariti jest razjašnjenje da vrste nisu konstantne, već promjenjive, te da evolucijom nastaju jedne iz druge. Bog nije predmet spoznaje prirodnih znanosti, te se ne može prirodoznanstveno pitati o Božjem stvarateljskom djelokrugu. Stoga o pitanju ima li proces evolucije ikakve veze s Bogom, sa stvaranjem, tj. jesu li vrste stvorene, znanost ne može dati odgovor, budući to nisu prirodoslovna, već filozofska i teološka pitanja. Ipak, religija ima veliku korist od evolucijske znanosti jer ona doprinosi boljem i dubljem shvaćanju materijalnog bitka i njegovog odnosa prema Stvoritelju. Teorija evolucije nam je omogućila da napustimo primitivno shvaćanje Boga kao nekog lutkara koji odozgo poteže konce onda kada nam se događaji čine presloženi. No, s druge strane, iako proces evolucije s prirodoslovnog stajališta više ne uključuje nekog stvoritelja i upravitelja, svakom se prirodoslovcu nameće egzistencijalno pitanje o iskonu, smislu i cilju cijelog procesa evolucije. Odluka je vjere prihvaća li prirodoslovac krajnju beznadnost, bezuporišnost i besmislenost ili pak iskonski temelj, iskonsko uporište i iskonski smisao nekog stvoritelja, upravitelja i dovršitelja evolucije. Otkrićem evolucijskih načela, porijeklo života je prestalo biti tajanstveno mjesto na kojem bi se našao Bog prije nego drugdje. Ili čovjek u Boga vjeruje, ili ne vjeruje ni tu. Tajna života je na taj način pomaknuta nazad u tajnu materije. Bazično pitanje stoga postaje ono odakle potječe materija, kojoj je svojstveno da (uz pogodne uvjete) proizvede život. Ili, kako je to već izrazio Leibniz: ''Zašto je nešto, a ne ništa?'' Pitanje ''Kako je nešto, a ne ništa?'' predmet je spoznaje empirijske znanosti, no pitanje ''Zašto ili čemu je nešto, a ne ništa'' ostaje pitanje one temeljne odluke koju svaki čovjek donosi. |
- 11:31 - Komentari (13) - Isprintaj - #
25.06.2008., srijeda
Što poručuju Adam i Eva?
|
Osoba koja krene s čitanjem Biblije bez da poznaje pozadinu židovskog izvješća o stvaranju može izreći sljedeći prigovor: "Biblijska priča o Adamu i Evi je čista bajka. Danas znamo da je čovjeka nije stvorio Bog, već je nastao evolucijom. Posebno je smiješan dio kad se govori da je žena nastala iz muškarčevog rebra. A osim toga, ni jedan vjernik ne zna odgovoriti gdje je Kajin našao sebi ženu kada nije bilo drugih ljudi na svijetu." Osnovna je zabluda ovdje u tome što nam priča o Adamu i Evi uopće niti ne želi poručiti kako je nastao čovjek. Biblija, naime, nije prirodoznanstveno, već religiozno djelo. Stoga nam izvješće o Adamu i Evi, umjesto znanstvenog opisa nastanka čovjeka, želi odgovoriti na jedno mnogo dublje pitanje: Što je zapravo čovjek? Kako nam Adam i Eva odgovaraju na to pitanje? Najprije se izvješćuje da je Bog oblikovao čovjeka od zemaljskog praha. Ta okolnost istodobno predstavlja poniženje i utjehu. Poniženje iz razloga što se time poručuje čovjeku da on nije Bog, da nije sam sebe načinio i da nije gospodar svemira. Čovjeku se kaže da je on biće određeno za smrt, kao i sve što je živo, kaže mu se da je on samo zemlja. No, s druge strane, tu je i utjeha, jer se poručuje da čovjek nije demon, nije zao duh, nije oblikovan od negativnih sila, nego od dobre Božje zemlje. Ujedno se time poručuje da su svi ljudi zemlja, pa tako onkraj svih razlikovanja koja su proizišla iz kulture i povijesti ostaje čvrsta činjenica da smo svi mi u konačnici isti. Za razliku od mitova mnogih starih religija, te iskrivljenih svjetonazora koji su potrajali sve do našeg vremena, tu se jasno izriče da ne postoje različite rase i kaste u kojima bi ljudi imali različitu vrijednost. Dakle, prema Bibliji, svi smo mi jedno čovječanstvo, oblikovani od jedne Božje zemlje. Upravo je ta misao u središtu izvještaja o stvaranju i u središtu čitave Biblije. Protiv svih podjela i svake oholosti s kojom se jedan čovjek izdiže iznad drugoga i protiv drugoga, tu se jasno izražava da je čovječanstvo jedno Božje stvorenje iz njegove jedne zemlje. Jednako tako, stvaranje žene iz muškarčeva rebra oslikava jednakost između spolova, suprotno drevnom bliskoistočnom pogledu na ženu kao na pokretnu imovinu podložnu muškarcu. Druga bitna okolnost u izvješću o Adamu i Evi jest da je čovjek stvoren na Božju sliku. U njemu se dodiruju nebo i zemlja. Bog po čovjeku ulazi u svoje stvorenje. Čovjek je upućen na Boga, a Bog poznaje i ljubi svakog čovjeka. On je svakog čovjeka htio, svaki čovjek ispunjava jedan Božji plan. Stoga ljudski život stoji pod posebnom Božjom zaštitom, jer svaki čovjek - koliko god bio bijedan ili uzvišen, bolestan ili napaćen, beskoristan ili značajan, rođen ili nerođen, neizlječivo bolestan ili prepun ljudske snage - u sebi nosi Božji dah, svaki je Božja slika. To je najdublji razlog nepovrjedivosti ljudskog dostojanstva.  Kada se govori da je čovjek slika Božja, ne želi se reći da je Bog antropomorfan (čovjekolik), kako nam to u Sikstinskoj kapeli opet slikovito prokazuje Michelangelo. Čovjekova sličnost s Bogom ponajprije se sastoji u tome da čovjek ne može biti zatvoren u sama sebe. Ako to pokuša, promašuje sama sebe. Sličnost s Bogom znači upućenost, znači da je čovjek sposoban za odnos s Bogom. Slijedom toga, čovjek je najviše čovjek kada postane sposoban Bogu reći "Ti". Zato se na pitanje što čovjeka razlikuje od životinje mora odgovoriti: on je biće koje može misliti Boga. On je biće koje može moliti. Najdublje je kod sebe kada pronađe odnos prema svome Stvoritelju. Stoga sličnost s Bogom znači i da je čovjek biće riječi i ljubavi. Biće kretanja k drugome, određeno za to da se daruje drugome i da u ispravnu darivanju sebe istinski zadobije sama sebe. Ako u Bibliji pođemo dalje od izvještaja o Adamu i Evi, vidimo da se konačni odgovor na postavljeno pitanje "Što je čovjek" daje u Novom zavjetu. Ondje Krist postaje drugi Adam, konačni Adam, nazvan Božjom slikom (1 Kor 15,44-48; Kol 1,15). Krist je potpun čovjek, a stvaranje je prednacrt usmjeren na njega. Stoga možemo reći: čovjek je biće koje može postati brat Isusa Krista. On je stvorenje koje može postati jedno s Kristom, a po Kristu i sa samim Bogom. Stoga ova upućenost stvorenja na Boga, a prvog Adama na drugog Adama, znači da je čovjek biće na putu, biće prijelaza. On još nije on sam, tek mora postati dovršen. Mora s Kristom postati umrlo pšenično zrno da bi mogao istinski biti uspravljen i tako postati on sam (usp. Iv 12,24). Zato se čovjeka ne može shvatiti samo iz njegova prošlog podrijetla ili nekoga izdvojena isječka koji nazivamo sadašnjošću. On je upućen na svoju budućnost i tek će ona potpuno očitovati tko je on (usp. 1 Iv 3,2). Takav nas stav ujedno uči da u drugom čovjeku uvijek gledamo onoga s kojim ćemo jednom dijeliti Božju radost. Imajući u vidu ovu duboku poruku koju biblijski pisac želi poručiti kroz sliku Adama i Eve, uviđamo koliki je nonsens tog pisca pitati s kime se Kajin oženio. Biblijskog pisca to ne zanima, pa niti ne obraća pozornost na taj detalj, već mu je bitno da porukom o Adamovim potomcima iskaže jedinstvo cijeloga ljudskog roda. Jednako tako, navodeći da je Bog stvorio Evu od Adamova rebra, biblijski pisac na slikovit način želi prikazati odnos koji veže čovjeka i ženu i koji ih ujedinjuje u braku. Pisac u Knjizi postanka 2,22 bira sliku uzetog rebra kako bi Adam u sljedećem retku (Post 2,23) za ženu mogao reći da je ona "kost od mojih kostiju, meso od mesa mojega", te da bi u idućem retku (Post 2,24) izrekao da su muškarac i žena u braku "jedno tijelo". Iz svega navedenog vidimo kako je zapravo groteskan pokušaj da se biblijske tekstove tumači van vremena i prostora u kojem su nastali, ujedno ih apstrahirajući od teološke poruke kojom su prožeti. Biblijski pisci redovito uzimaju forme razumijevanja svoga vremena, slike s kojima su tada ljudi živjeli, kojima su se služili u svojem govoru i razmišljanju. Onaj tko shvaća te slike doslovno, uspoređujući ih tada sa znanstvenom slikom svijeta, promašuje smisao biblijskog teksta. Nažalost, toj napasti ne odolijevaju pojedine fundamentalističke denominacije (primjer) koje tako npr. u Bibliji pokušavaju naći odgovor na pitanje s kime se je Kajin mogao oženiti kada još nije bilo drugih ljudi. Oni pak koji ozbiljnije pristupaju Bibliji znaju kako je u Knjizi Postanka je riječ o različitim piscima koji su usmenu predaju zapisivali na način da su je povezivali, razrađivali i na drugi način oblikovali. Tako se kod Kajina radi o tome da je pisac kojeg nazivamo Jahvist (jer Boga naziva Jahve) stavio u početke ljudskog roda jednu predaju koja je isprva bila smještena u već razvijenu civilizaciju, u kojoj su postojali i drugi ljudi koji su mogli ubiti Kajina, oni koji će ga štititi, te naravno i ona koju će oženiti (to raspoznajemo iz jednog dijela Knjige Brojeva - Br 24,21, gdje se Kajina spominje kao pretka od kojeg su ime dobili Kenijci, tj. Kajinovci, čime se lik Kajina smješta u okvire tog klana). Prenoseći tu priču u mit o stvaranju, Jahvist joj je pridao opće značenje, tj. poručio kako čovjekovoj pobuni protiv Boga slijedi pobuna protiv čovjeka. (korišteni odlomci iz knjige Josepha Ratzingera: "U početku stvori Bog") Na kraju, evo još jednog slikovitog prikaza poruke Adama i Eve: |
- 00:23 - Komentari (5) - Isprintaj - #
23.06.2008., ponedjeljak
Je li biblijsko izvješće o stvaranju pogrešno?
|
Izvjesni ateisti tvrde: „Svijet je nastajao kroz milijarde godina, a ne u šest dana kako nas želi učiti Biblija.“ S druge strane, izvjesni kršćanski fundamentalisti tvrde: „Svijet je nastao u šest dana kako nam to opisuje Biblija. Svi dokazi koji govore suprotno su izmišljotine i podvale.“ Biblija nije udžbenik prirodne znanosti, niti ima pretenziju da to bude. Naime, na samom početku Biblije se nalaze dva različita izvješća o stvaranju, prvo zapisano oko 900. god.pr.Kr. (o Adamu i Evi), a drugo oko 500. god.pr.Kr. (o stvaranju svijeta u 6 dana). Osim toga, u psalmima se susrećemo opet s drugim slikama, a nakon toga mudrosna literatura u susretu s grčkom kulturom ponovno preuzima tu temu, ne držeći se slijepo starih slika. Činjenica da su kasniji pisci i redaktori u Bibliji zadržali sva ta izvješća, ukazuje na to da uopće nisu imali namjeru kroz njih dati prirodoznanstvenu obavijest o nastanku svijeta. Nasuprot tome, željeli su dati vjersko svjedočanstvo o zadnjem podrijetlu svemira, što ga znanost ne može ni potvrditi, ni osporiti: u početku svijeta je Bog! Biblija je religiozna knjiga, te zato iz nje ne možemo zadobivati nikakvo prirodoznanstveno znanje. Ne možemo iz Biblije doznati kako je tekao nastanak svijeta u prirodno-povijesnom smislu, nego iz nje možemo zadobivati samo religioznu spoznaju. Sve drugo je slika, način da se čovjeku učini shvatljivim ono dublje i istinsko. Ipak, u vremenima nerazvijenosti znanstvenih metoda, Bibliji se, kao djelu nadahnuta pisca, davao autoritet i u tom području. Razvojem pak empirijske znanosti, više nema potrebe za posezanjem za biblijskim objašnjenjima materijalnih pojava, pa stoga Bibliji može biti vraćena njena izvorna uloga, tj. može ju se ponovno promatrati kao teološko djelo nastalo u određenom dobu, u određenoj kulturi.  Stoga nam je za razumijevanje poruke koju upućuje biblijski pisac potrebno poznavati povijesne okolnosti u kojima je njegov izvještaj nastao. Čas u kojem stvaranje postaje prevladavajuća tema u izraelskom narodu jest babilosnko ropstvo. U tom je vremenu izvješće o stvaranju u šest dana poprimilo sadašnji oblik, iako u svom temelju ima i starije predaje. Izraelci su, pavši u ropstvo, izgubili svoju zemlju i svoj hram, što je za ondašnji mentalitet bilo nepojmljivo. To im je značilo da je njihov Bog bio pobijeđen – Bog kojemu su mogli oduzeti njegov narod i njegovu zemlju. To je za Izraelce bila velika kušnja vjere, pa su se zacijelo pitali je li njihov Bog slab, ništavan, nemoćan i je li zato njihova vjera prazna. U tome času proroci su okrenuli novu stranicu i Izrael poučili da se tek sada pokazalo pravo lice njihova Boga koji nije bio navezan na taj komad zemlje. To nije Bog jedne zemlje, poput ostalih bogova, već Bog koji raspolaže nebom i čitavim svijetom. Tome je tako jer je on stvorio sve, i nebo i zemlju. Tako se u progonstvu dogodila prekretnica u spoznaji Boga, koji se sad shvaća kao onaj koji u rukama drži sve narode i svu povijest, koji nosi sve jer je Stvoritelj svega, jer ima svu moć. Ta se vjera morala razviti kao antipod prividno pobjedničkoj religiji Babilona, koja je slavila raskošne liturgije, posebno liturgiju Nove godine, kada se slavilo novo stvaranje svijeta. Babilonci su vjerovali u ep o stvaranju Enuma Eliš, prema kojem je svijet nastao iz borbe oprečnih sila, te je došao do svog konačnog oblika kada je, nakon dugotrajne svađe među bogovima, na scenu stupio bog svjetla Marduk i raspolovio tijelo pra-zmaja (božanstvo Tiamat). Iz tog su raspolovljenog tijela nastali nebo i zemlja, a iz krvi zmaja Marduk je stvorio ljude. To je dakle bila jeziva slika svijeta, prema kojoj je svijet zapravo zmajevo tijelo, a čovjek u sebi nosi zmajevu krv. U temelju svijeta je jezivost, a u čovjekovoj se dubini krije pobuna, ono demonsko i zlo. Ujedno se time daje legitimitet Mardukovu predstavniku, tj. babilonskom kralju, da svijet uredi na svoj način, makar i demonskim djelima.  Borba Marduka i Tiamata Nasuprot tome, Biblija odbacuje zamršene mitove i nastanak svijeta povezuje s Božjim umom i Božjom riječju. Cijelu sliku stvaranja dijeli na šest dana, uz jedan dan počinka, iz razloga što je broj sedam u semitskoj literaturi vrlo cijenjen i učestalo upotrebljavan, a označava puninu i savršenost. Ujedno je na taj način potkrijepljena obveza poštivanja Sabata, koja je od ranije bila prisutna u narodu. Za ondašnje se ljude zasigurno činilo kao zlodjelo velika božanstva sunca i mjeseca degradirati na razinu svjetlila za mjerenje vremena, kako to čini biblijski pisac. No, Izraelci su tu pokazali odvažnost, trijeznost vjere, koja u hrvanju s poganskim mitovima naglašava svjetlo istine pokazujući da svijet nije stvoren od demonâ, nego da dolazi iz Božjeg uma i da ovisi o Božjoj riječi. Tako se biblijsko izvješće o stvaranju pokazuje kao odlučujuće „prosvjetljenje“ povijesti, kao izlazak iz strahova koji su mučili čovjeka. Iz tog su razloga upravo ironična nastojanja onih kršćana koji danas umjesto prosvjetljenja žele inaugurirati zamračenje, zasnivajući na fikcionalnim dokazima svoje uvjerenje o nastanku svijeta za šest dana. |
- 17:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #
21.06.2008., subota
Zašto se Biblija različito shvaća?
|
Kako je moguće Bibliju nazvati Božjom objavom kad njen sadržaj izaziva toliko sporova? Kakvo je to čudno Božje otkrivenje koje ima potrebu za ljudskim komentarima i tumačenjima? Što da se misli o tim svetim spisima kada ih svaka zajednica shvaća toliko različito?” Bibliju Bog nije izdiktirao. On se nije jednostavno piscima poslužio da bi zapisali ono što on želi. Kršćani vjeruju da je to nadahnuta knjiga, ali ne na način da potječe neposredno od Boga, već da su je napisali ljudi koji su se oslanjali na Boga i otvorili se njegovom nadahnuću. Stoga je Biblija Božja objava dana u konkretnom vremenu i prostoru. Time je ona određena kulturološkim, sociološkim, filozofskim, teološkim i drugim značajkama svoga vremena i prostora. Uz to, u njoj ima i nejasnoća, kontradiktornosti, ali i grešaka, netočnih opisa i sl. (o tome je bilo riječi ovdje). Najveći dio povijesti od nastanka Biblije do danas živjeli smo u predznanstvenom dobu kada ljudi nisu bili u stanju uočiti u Bibliji elemente koji su kulturološki uvjetovani. Egzegeza (tumačenje) Biblije je stoga često bila bazirana na subjektivnim doživljajima. Od tuda mnogobrojna sporenja oko smisla i značenja pojedinih dijelova Biblije. Danas se pak, kada je razvijena povijesno-kritička egzegeza Biblije, pokazalo kako su ta sporenja u pravilu drugorazrednog značaja. Npr. temeljni spor između pravoslavaca i katolika oko naravi papina primata vrtio se oko biblijskog citata (Mt 16,18) za koji danas s velikom sigurnošću znamo da uopće ne potječe od samog Isusa nego od kasnije zajednice. Slično tome se u svojoj biti irelevantno pokazalo Lutherovo načelo Sola Scriptura (Samo Pismo). Njime se izražava vjerovanje kako je Biblija jedini autoritet vjere i prakse, dok se taj učinak negira vanbiblijskoj Tradiciji, koja kod katolika i pravoslavaca igra značajnu ulogu. Bibliološki nalazi u posljednja dva stoljeća otkrila su kako je Tradicija čak prethodila Pismu, dok se u Lutherovo se doba mislilo da je obrnuto, pa je on smatrao da su kasnije prakse iskrivile izvorno vjerovanje koje je sadržano u Bibliji.  Martin Luther (1483. - 1546.) Međutim, poradi opterećenosti tradicijom, kršćanske zajednice nisu voljne priznavati svoje povijesne doktrinarne zablude i ići u smjeru ujedinjenja. Jedan od rijetkih takvih konkretnih primjera je sporazum o teološkom tumačenju opravdanja između katolika i luterana, a što je bilo središnje teološko pitanje Reformacije ("Zajednička deklaracija o doktrini opravdanja", potpisana u Augsburgu, u Njemačkoj, 1999. godine - tekst na eng.). Svijetao primjer je i to što je Katolička crkva na Drugom vatikanskom koncilu priznala kako dio krivnje za povijesne raskole leži i na njenoj strani (Dekret o ekumenizmu Unitatis Redintegratio, 3) i zatražila oproštenje "od Boga i od odijeljene braće" (Unitatis redintegratio, 7). |
- 10:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #
19.06.2008., četvrtak
O celibatu i ređenju žena
|
Veliki koncilski teolog Edward Schillebeeckx u razgovoru za slovenski časopis "Znamenje" (24,1994.) osvrnuo se i na pitanje celibata i ređenja žena. Prenosimo taj dio razgovora.  Edward Schillebeeckx - Što mislite o novim crkvenim službama, primjerice, o ređenju žena, o ređenju oženjenih muškaraca, o ukinuću celibata? Mislim da bi celibat morao biti slobodan. To je karizma koja se ne može nikome nametnuti. Biti svećenik je poziv. Ne smijemo praviti ekskluzivnu vezu između svećeničkoga ređenja i celibata. To znači da bi Crkva morala imati pravo rediti neoženjene muškarce, kao i one koji su već oženjeni. To isto trebalo bi vrijediti za neudane i udane ženske osobe, jer u Poslanici Galaćanima stoji da u Crkvi nema razlike između roba i slobodnjaka, između muškoga i ženskoga. Krštenje je osnova iz koje proistječe da svi članovi Crkve - muževi i žene - imaju mogućnost da budu posvećeni za svećenike odnosno svećenice. U pitanju je nedosljednost Rimske kurije koja tvrdi da je Isus bio muškarac, a ne žena, da je za apostole izabrao samo muškarce, a ne i žene, što je, dakako, upitno. Pa kad bi to i bila povijesna činjenica, još ne znači da Crkva ne smije rediti žene. Jer, u Isusovo patrijarhalno vrijeme žene nisu smjele ni svjedočiti, premda bi imale pravo. No, otada do danas nastale su velike promjene na svim područjima, a prije svega na kulturnom području. Danas su žene čak i predsjednice država. Zato se kršćani pitaju zašto žene ne bi mogle biti i svećenice. To je kulturno, a ne dogmatsko pitanje. |
- 10:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #
18.06.2008., srijeda
Jesu li kršćani većinom neinteligentni?
|
Kako objasniti statistike koje pokazuju da vjernika ima razmjerno najviše među osobama nižeg obrazovanja, nastanjenima izvan gradova. Među visokoobrazovanim osobama je pak razmjerno više ateista i agnostika. Obrazovanje i inteligencija nikako nisu u izravnoj vezi s odbojnošću spram religije. Dapače, npr. Katolička crkva se može pohvaliti Papinskom akademijom znanosti, u kojoj gotovo trećinu članova čine nobelovci, a jednako su tako mnogobrojni znanstvenici bili i protestanti. Međutim, spomenuti statistički podaci rezultat su niza okolnosti, od kojih ovdje možemo izdvojiti nekoliko karakterističnih. Valja prvo reći kako djelomična krivnja leži na strani Katoličke crkve koja se u vrijeme rađanja suvremene znanosti, posebice u razdoblju od 17. do 19. st., svrstala u opoziciju spram znanstvenog napretka, iako vjera u biblijskog Boga nikako nije zahtijevala takav stav. Ta će okolnost imati duboke povijesne reperkusije, tako da će se čitav niz znanstvenika udaljiti od Crkve, dok među katolicima prirodne znanosti postaju nepopularne. Druga okolnost je vezana uz prvu, te za nju krivnju također snosi dio Crkve, a to je nepoticanje vjernika na kritičko razmišljanje. Razlog tome je vjerojatno nedostatak znanja (ili vještine prenošenja znanja) kod klera, što je rezultiralo strahom od sekularizacije koju bi prosvjećivanje puka donijelo. Treća okolnost je psihološke naravi. Vjera u Boga, koja se u nezrelom obliku razvila u djetinjstvu, u slabije obrazovanih ljudi nerijetko ostaje na toj razini i u odrasloj dobi, te se tada ponekad zna sljubiti s nacionalizmom, šovinizmom, ksenofobijom i sl. S druge pak strane, čest je slučaj da se i intelektualno uznapredovala osoba u području vjerskog znanja nije pomaknula u odnosu na razinu znanja koju je primila u djetinjstvu. Pavlovim rječnikom (1 Kor 3,2), te su osobe primile mlijeko, ali ne i ozbiljnije jelo. Kada intelektualni rast osobe nije popraćen i teološko-filozofskim profiliranjem, redovito se događa da osoba na području religioznosti postane cinična i frustrirana. Ako pak takva osoba kasnije naiđe na protuvjersku literaturu, čak i najbanalniju, ona će sa zadovoljstvom odbaciti onu svoju djetinju vjeru koja ju je počela opterećivati, te su velike vjerojatnosti da će čak postati gorljivi zagovornik ateizma, kompenzirajući na taj način frustracije nastale od dječje vjere. Četvrta okolnost je socio-ekonomske naravi. Uslijed brzog životnog tempa, nedostatka slobodnog vremena, te male prisutnosti religijskih tema u društvu, otežane su mogućnosti kvalitetne vjerske izobrazbe. Osim toga, kršćanstvo je nespojivo s dijelom mentaliteta suvremenog društva koji sve napore polaže u materijalno-hedonističke naume, pa tko prihvati takav način življenja, mora u sebi negirati kršćanske vrijednosti. Budući je takav mentalitet češće prisutan u urbanim sredinama i kod ljudi koji su mnogo uložili u svoje obrazovanje, pa očekuju da im taj trud bude višestruko vraćen, među tom populacijom mora biti veći broj ateistički usmjerenih osoba. Zanimljivo je da su još početkom doba industijalizacije u Britaniji tamošnji kršćanski pisci zamijetili kako taj proces pridonosi sekularizaciji društva, te su predviđali kako će se isto dogoditi i u ostalim zapadnoeuropskim zemljama. Time se nipošto ne želi reći kako je industrijalizacija kao rezultat procesa napredka negativna pojava, već se jednostavno zamjećuje kako se kroz nju postepeno eliminira ona neozbiljna vjera u Boga, pa samim time dolazi i do sekularizacije u dijela društva koji ozbiljnu vjeru ne želi prihvatiti. Posebice pak treba spomenuti činjenicu kako je danas među vrhunskim znanstvenicima relativno nizak postotak vjernika, a visok ateista i agnostika. Razlog tome je, uz sve navedeno, i u specijalizaciji znanja na kojoj moderno društvo inzistira, a što dovodi do pojava da vrhunski stručnjaci na jednom području imaju minorno znanje na drugom. U pogledu religije to se ispoljava na način da će npr. vrhunski fizičar ili biolog na znanstveni način protumačiti pojave koje neobrazovana osoba pripisuje Bogu, no isti će taj znanstvenik, koji je u svome polju neprikosnoven autoritet, često imati tako nisko znanje iz područja filozofije i teologije, da će smatrati kako i ne postoji nikakva drugačija slika Boga od one koju je on odbacio. Stoga sama činjenica niskog postotka vjernika među znanstvenicima ne predstavlja sama po sebi razlog za odbacivanje religije, budući da nitko od tih brojnih znanstvenika-ateista ne iznosi nikakve teološki relevantne činjenice koje bi mogle uzdrmati vjeru u Boga. Za prihvaćanje Boga, da se poslužimo Kantovim rječnikom, nužno je da se koristi ne samo teoretskim, nego i praktičnim umom, kojim je moguće spoznavanje dubljih i odlučnijih stvarnosti. |
- 09:48 - Komentari (5) - Isprintaj - #
13.06.2008., petak
Što bi bilo kad bi čovjek bio besmrtan?
|
Neki tvrde kako teologija samo želi riješiti problem čovjekove smrtnosti i uvjeriti ga da je besmrtan. A kad bi čovjek zaista bio besmrtan, nastavljaju, on ne bi trebao ni teologiju ni filozofiju. On bi bio bez ikakvih potreba i bez nedostataka. Takvo biće ne bi moglo misliti svoj završetak, jer bi samo bilo što i iskon. Vječnom biću ne bi bilo potrebno da razmatra što će biti s njim već sutra. Nikakvo sutra ne bi bilo važno. Ni sada, ni buduće, ne bi unosili promjenu. Sve bi bilo kako jest. Stoga je, smatraju, očito da čovjek nije vječan, niti je njegova duša besmrtna. Ova kritika pogrešno shvaća odnos kršćanstava prema smrti, presumirajući valjda kako kršćani vjeruju da će malo biti mrtvi, pa da će onda opet ustati i nastaviti dalje. Međutim, neminovnost smrti i nepovratnog nestanka zemaljskog načina egzistencije, je jedan od temelja kršćanskog nauka. Stoga je vjernik itekako pozvan na djelovanje i iskazivanje truda u zemaljskom životu, gdje se je potrebno izboriti za vječnost. Zanimljivo je tako primijetiti kako u liturgiji Katoličke crkve priprema za događaj uskrsnuća (Korizma) započinje riječima iz Post 3,19b – Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti. Vjerovati u vječni život znači da se u razumnom povjerenju, u prosvijećenoj vjeri, u provjerenoj nadi, pouzdam u to da ću jedanput biti posve shvaćen i definitivno prihvaćen, te da bez straha mogu biti kakav jesam. Tako ne moram s Karlom Marxom vjerovati u carstvo slobode samo ovdje na zemlji, ili s Friedrichom Nietzcheom u vječni povratak uvijek istoga. Isto tako ne trebam promatrati s Jacobom Burckhardtom povijest u stoičko-epikurejskoj distanciranosti sa stajališta pesimističnog skeptika. A pogotovo ne trebam s Oswaldom Spenglerom kulturno-kritički žaliti za propašću Zapada ni naše vlastite egzistencije. Vjerujem li u život vječni, s razboritošću i realizmom mogu se ne podvrgavati teroru nasilnih usrećitelja naroda, mogu raditi za bolju budućnost, bolje društvo i bolju Crkvu - i istovremeno bez iluzija znati da za savršenošću čovjek može samo težiti, ali je nikad posve ostvariti. Vjerujući u vječni život uviđam privremenost političkih i društvenih ustanova i hijerarhija, podjela na rase i klase, siromašne i bogate, vladajuće i podčinjene. Dakle, tek mi vjera u vječni život daje mogućnost punog aktiviranja u zemaljskom životu. No, ujedno uvijek polazim od toga da pravo dovršenje i prava sreća čovječanstva može postojati samo tada kad će u tome imati udjela ne samo posljednji naraštaj, nego i svi ljudi, pa i oni koji su u prošlosti patili, plakali, krvarili. |
- 10:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #
12.06.2008., četvrtak
Što Bog hoće?
|
U monoteističkim religijama govori se o jednom svemoćnom biću. Kažu se da je Bogu sve moguće. Svakom čovjeku svakog trena može oduzeti život. Može ga opteretiti raznim bolestima i nevoljama. Ukratko, Bog može s čovjekom raditi što hoće. Religija zahtjeva da se u to vjeruje. No, nije li činjenica da onaj tko bi se tome apsolutno pokorio ne bi mogao ništa raditi niti živjeti? Stalna pomisao na vlastitu grešnost i na mogućnost stalne Božje odmazde ne bi čovjeku omogućavala da bilo što radi, jer po čemu će znati da li je neko djelo Bogu ugodno? Ako bi netko preuzeo to pravo da tumači što je Bogu pravo, a što nije, onda bi se takav po znanju izjednačio s Bogom. U religiji čovjekova svijest stalno je opterećena strahom od prijestupa prema apsolutu, koji sve vidi i čuje. Kad bi na svakom koraku mislio na Boga, čovjek bi izgubio svaku sposobnost mišljenja, rasuđivanja i rada. Gdje god pođe, osjećao bi se ugroženim. Što god pomislio, moglo bi biti bogohulno. Takav čovjek morao bi se potpuno razriješiti u ništa. Egzistencija takvog čovjeka bila bi kontradiktoran pojam i sadržaj, što znači da uopće ne bi mogao egzistirati. No, budući da religiozni ljudi ipak egzistiraju, nije li opravdan zaključak kako religioznost u apsolutnom smislu ne postoji? Vjernik se od tog boga tirana oslobađa povremenim zaboravom. Tek tada je čovjek slobodan, a ateizam ga želi potpuno osloboditi, tj. postići da zauvijek zaboravi boga. Ovakva argumentacija na koju sam naišao kod jednog ateističkog autora pokazuje kako se i danas često Boga shvaća kao mušićavo starogrčko božanstvo, bez da se pritom razumije novost kršćanskog pogleda na Boga. Naime, u kršćanstvu Bog nije Mythos, već Logos. Zanimljivo je da su prve kršćane mnogi upravo smatrali ateistima, budući da oni nisu poput ostalih vjerovali u nekakvog mitskog boga, koji je dalek ljudima, već su inzistirali na govoru o transcendentno-imanentnom Bogu, koji se prvenstveno potvrđuje kao ljubav. Upravo zato istinski kršćanin ne samo da ne zaboravlja Boga, već mu je Bog stalno pred očima (Dj 2,25). Kršćani u Kristu prepoznaju onoga koji nam je otkrio što je zapravo volja Božja, što Bog zapravo hoće. Od prve do zadnje stranice Evanđelja Božja volja smjera na dobrobit čovjeka na svim razinama, smjera na definitivnu i obuhvatnu dobrobit, biblijski rečeno na "spasenje" čovjeka i ljudi. Božja je volja pomagajuća, iscjeljujuća, oslobađajuća volja spasenja. Bog hoće život, radost, slobodu, mir, spasenje, krajnju veliku sreću čovjeka - i pojedinca i zajednice. To je ono što prema Isusovu naviještanju znači apsolutna budućnost, pobjeda, Božje kraljevstvo: sveobuhvatno oslobađanje, spasenje, umirenost, sreća čovjeka. To je dakle upravo radikalno izjednačenje Božje volje s čovjekovom dobrobiti. No, još je jedna novina u Kristovu navještaju. To je da se Bog ne vidi mimo čovjeka ni čovjek mimo Boga. Ne može se biti za Boga, a protiv čovjeka. Ne može se htjeti biti pobožan, a ponašati se nečovječno. Svi obredi usmjereni na Boga moraju biti promatrani kroz tu prizmu, jer u suprotnom predstavljaju puku idolatriju. Ne mogu stoga vjera i povjerenje u takvog Boga biti štetni i frustrirajući. Nasuprot, korist za ljude je mjerilo valjanosti te vjere. |
- 08:51 - Komentari (13) - Isprintaj - #
09.06.2008., ponedjeljak
Zašto je Katolička crkva griješila kroz povijest?
|
Raspravljajući o kršćanstvu ne mogu se zaobići povijesne pogreške Katoličke crkve. Koliko je tih pogrešaka bilo, pobijaju li one danas svaki legitimitet kršćanske poruke, te mora li ih se kršćanin plašiti ili čak prikrivati? Ideološko gledanje je sklono krajnostima. U njemu je sve crno ili bijelo, potpuno zlo ili potpuno dobro. Takav način razmišljanja posebno je prisutan kod religijskih pitanja, budući ona u značajnoj mjeri oblikuju čitav naš identitet. Zato se kod rasprave o "grijesima" Crkve često susrećemo s kritičarima vođenim mržnjom, a s druge strane i s nekritičkim zadivljenicima. Mnogi “kriminolozi” Crkvu promatraju samo kroz skandale. No, ukoliko bi na takav način promatrali svaku zajednicu, te samo zbrajali sve moguće zablude, pogrešne putove i zlodjela, mogla bi se tako napisati “kriminalna povijest” Njemačke, Francuske, Engleske, SAD-a ili Hrvatske, a da ne govorimo o čudovišnim zločinima modernih ateista počinjenih u ime božica Uma, Nacije, Rase ili Partije. S druge pak strane dio kršćana smatra kako vjera u Boga ne bi imala smisla kada Bog ne bi izravno vodio svaki čin Crkve. Negirajući na taj način prisutnost slobode i socioloških zakonitosti u Crkvi, skloni su neracionalnim objašnjenjima i opravdanjima. Međutim, povijest Crkve, baš kao i povijest drugih institucija, je ambivalentna. Kada je Crkva bila ustanovljena kao zajednica, dobila je zadatak da bude moralna vertikala, ili, biblijskim jezikom, da bude “svjetlo svijeta”. No, budući je oformljena kao konkretna, a ne nekakva apstraktna zajednica, nužno je postala podvrgnuta psiho-socijalnim zakonitostima, odnosno nesavršenostima koje se vežu uz svaku zajednicu. Tako već u evanđeljima svi apostoli koje detaljnije upoznajemo pokazuju nepoćudno ponašanje (Juda, Petar, Ivan, Jakov, Filip, Toma, itd.).  Sv. Petar Upravo ta moralna vertikala, konkretno življenje evanđelja u svakodnevici, omogućilo je uspon kršćanstva u Rimskom carstvu, te njegovo prodiranje u sve društvene slojeve. Sve je to bilo praćeno progonima kršćana, koji u drugoj polovici trećeg stoljeća, pod carevima Decijem i Valerijanom, nisu više povremeni i područni, nego općeniti. Smrtna kazna se propisuje za biskupe, svećenike i đakone, ali i za kršćanske laike na višim društvenim pozicijama. Sve crkve i pokapališta se konfisciraju. Ipak se svi ti progoni, pa i onaj zadnji za cara Dioklecijana početkom četvrtog stoljeća, pokazuju kao propali pothvati, te nisu uspjeli utjecati na brojnost kršćana. No, početkom 4. stoljeća događa se obrat. Nastupa događaj koji će, po našem sociologu religije Željku Mardešiću ("Lica i maske svetoga", KS, 1997.), biti ključni trenutak kršćanske povijesti i to u negativnom smislu. Riječ je o Konstantinovom priznanju kršćanstva. Za ranije kršćane vlast i vjera su bili nespojivi, te je Tertulijan u 3. stoljeću pisao kako kršćanin nikada ne može postati carem, jar sam car ne može prijeći na kršćanstvo. S Konstantinom se sve to obrće. Caru odsad treba dati Božje, a Bogu carevo. Mardešić zaključuje kako se od konstantina pa dalje, kroz brojna stoljća sve do Drugog vatikanskog koncila, kršćanstvo preoblikovalo u političku ideologiju. Podjelom Rimskog Carstva na istočni i zapadni dio 395. godine dolazi i do dvosmjernog razvoja kršćanstva u ta dva dijela Carstva. Dok na Istoku car zadržava moć u svojim rukama, na Zapadu germanski narodi svojim seobama ruše stare sustave vlasti. Oni razgrađuju rimsku državu i rimsko pravo, te dokraja unazađuju visoko razvijenu infrastrukturu, državne građevine, sustave ulica, mostove i vodovode. Time se dogodio privredno-društveno-kulturni nazadak bez premca. Opada i gradsko stanovništvo, smanjuje se pismenost i uopće viša naobrazba. Svjetska metropola Rim s dotadašnjim gotovo milijunskim pučanstvom potonut će na kraju u provincijalni gradić s tek nešto oko 20.000 stanovnika. Ti događaji imali su snažne reperkusije na kršćanstvo. Tako na Istoku vrhovni autoritet u vjerskim pitanjima i nadalje pripada caru i ekumenskom koncilu kojeg on saziva. Na Rim se tamo počinje gledati s podcjenjivanjem, kao na drevni glavni grad koji je sada izvrgnut propasti. Rimski biskupi (pape) se pak nastoje etablirati u nastalom vakuumu vlasti, a ujedno i legitimirati svoje prvenstvo nad sveukupnom Crkvom, pozivajući se na Petrov autoritet. Crkva na Istoku papu pak drži tek prvim među jednakima, i to ne zbog Petrova biblijskog prvenstva, već zbog grobova glavnih apostola Petra i Pavla u Rimu. Naime, nakon Drugog ekumenskog sabora u Carigradu 381. god., oblikovalo se pet klasičnih, do danas postojećih patrijarhata, i to ovakvim poretkom po rangu: Rim (patrijarhat Zapada), Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem. Sve do 11. stoljeća za pape traje vrijeme peripetija, te većinom bivanja na milost i nemilost raznim svjetovnim moćnicima. Tako npr. istočnogotski kralj Teodorik Veliki (488.-526.) po kratkom postupku baca papu Ivana I. (523.-526.) u tamnicu gdje će Papa i umrijeti. A Justinijan (527.-565.) tijekom svoje četrdesetogodišnje apsolutističke vladavine, kad god mu to zatreba, prisilno dovodi rimske biskupe na svoj dvor, gdje preispituje njihovu pravovjernost. Nakon njegova dekreta iz 555. svaki izbor rimskog biskupa mora dobiti i carsko odobrenje, a isto će se nastaviti i u doba karolinga. U 6. i 7. st. pak dolazi do čitava niza procesa protiv papa, koji bi se često završavali njihovim svrgnućem. Nova velika sila na Zapadu, Franci, postaju kršćanski narod nakon krštenja kralja Klodviga 499. god. Franačko plemstvo preuzima crkvene časti i pravo imenovanja biskupa. Time biskupi dobivaju svjetovne zadaće, te taj položaj postaje povlastica vodećih obitelji. U 7. pak stoljeću svoj pobjednički pohod na Istoku započinje islam. Time kršćanstvo gubi svoje iskonske zemlje (Palestina, Sirija, Egipat i Sjeverna Afrika), a patrijarhati u Aleksandriji, Antiohiji i Jeruzalemu tonu do beznačajnosti. Istočnorimsko je Carstvo time presudno oslabjelo u odnosu na Zapad, a time se Franačkom carstvu ukazuje povijesna prilika sazdati novi kršćanski imperij. Pipin Mali, sin franačkog dvorskog upravitelja Karla Martela, pripremajući državni udar protiv dekadentnih merovinških kraljeva, svoju legitimaciju, koja mu je bila potrebna zbog manjka kraljevske krvi, nalazi u papi Stjepanu II. Kao zahvalu što ga je pomazao za kralja, Pipin daruje papi područje Ravenne koju je osvojio od Langobarda. Time je udaren temelj crkvenoj državi koja će opstati sve do 1870. Pipinovog sina Karla papa Lav II. na Božić 800. god. kruni za “cara Rimljana” (dakle i Bizanta). Karlo Veliki se teokratski držao vladarom države i Crkve. Politika Carstva crkvena je politika, a politika Crkve politika carska. Stoga Karlo bez ikakvih moralno-religijskih skrupula podvrgnutim narodima silom nameće svoj oblik kršćanstva, te ne preže ni pred skupim i groznim ratovima, kako je to trajalo 30 godina protiv Sasa, s tisućama smaknutih ili protjeranih ljudi. Papu pak Karlo uzima doduše u obzir kao čuvara apostolskih predaja, nadležna za pitanja vjere i liturgije, no ipak ograničena na čisto duhovne uloge. Ipak, i tu Karlo ima glavnu riječ, pa ga imperijalni interesi nagone da rimsku liturgiju presadi u čitavo Carstvo. Tako se prvi put u povijesti Crkve liturgija umjesto na pučkom jeziku slavi na latinskom, kojeg je razumjelo samo svećenstvo.  Karlo Veliki Nakon Karlove smrti i Verdunskog ugovora 843., kojim je Carstvo podijeljeno na tri skupine zemalja - Francusku, Italiju i Njemačku, pape ostaju u sjeni njemačkih vladara. 1054. će se pak dogoditi dugo pripravljani raskol Istočne i Zapadne crkve. Preuzetnost i nepromišljenost koju je tom prilikom u Carigradu iskazao papinski poslanik Humbert izvjesivši na oltar crkve Hagia Sophia bulu o ekskomunikaciji jednako preuzetnog carigradskog patrijarha Celurarija, postati će paradigmom crkvene hijerarhije idućih stoljeća. Grgur VII. (1073.-1085.) prvi je papa koji se uspio istrgnuti podređenosti njemačkom kralju, tako da će ga Henrick IV pred dvorcem Canossa tri dana moliti za oprost. Grgur smatra da je papa vrhovni poglavar svijeta, nadređen svim kraljevima. Bio je uvjeren da je Crkvi Bog povjerio zadatak da obuhvati čitavo čovječanstvo u jednu zajednicu u kojoj bi božanska volja bila jedini zakon. U tom smislu je smatrao da je papa, kao poglavar Crkve, namjesnik Božji na zemlji, tako da neposlušnost njemu podrazumijeva i neposlušnost Bogu ili otpad od kršćanstva. Takvo tumačenje dovelo bi, međutim, do negiranja postojanja država, pa je stoga Grgur u praksi ipak zauzeo drugačiji stav te je prihvatio postojanje država kao odredbu providnosti. Suživot države i Crkve označio kao odraz božanske rasporedbe, pri čemu je Crkva uvijek bila nadređena državi. Grgurova nakana bila je da rimska biskupska stolica postane mjesto rješavanja svih sukoba, te da se svi u konačnoj instanci prizivaju na nju. Takvim je stavovima Grgur snažno pridonio držanju papa kroz iduća stoljeća. No, bitno je za istaknuti kako njegove ideje predstavljaju proizvod određenog povijesnog razvitka, te nipošto nisu istovjetne s Katoličkom crkvom ili čak s biti kršćanstva, kako izvjesni ateisti pokušavaju implantirati. Isto vrijedi i za Urbana II. (1088.-1099.) i njegov poziv u Križarski rat 1095. Sam naziv toga rata s kršćanskog bi aspekta trebao predstavljati oksimoron. Papin poziv za mnoge je značio kako je taj rat odobrio sam Krist, a takvom je shvaćanju pridonijelo i suviše emocionalno vezanje uz sveta mjesta kršćanstva, te teško gospodarsko stanje, glad i kuga u Europi. Pokazalo se ipak kako je plijen od pljačke za većinu bio osnovni motivator tog pohoda. Četvrti križarski rat (1202.-04.), koji je utro put kobnu osvojenju i trodnevnu pljačkanju Carigrada i uspostavi latinskog carstva započeo je papa Inocent III. (1198.-1216.). Kasnije saziva Četvrti lateranski ekumenski sabor 1215. koji će među nekatolicima ostati zapamćen po odredbi da Židovi i muslimani moraju nositi posebna odijela kako bi ih se razlikovalo od kršćana, a u svrhu sprječavanja međusobnih spolnih odnosa. Ukoliko to može poslužiti kao isprika, ta je odredba bila u savršenom skladu s tadašnjim prevladavajućim javnim mnijenjem. Inocent je na Saboru navijestio i prvi križarski rat na Zapadu - protiv albigenza (neognostici koji su smatrali da postoje dobri i zli bog) u južnoj Francuskoj. Dvadesetogodišnji okrutni rat pratile su obostrane zvjerske grozote, te je doveo do istrebljenja čitavih dijelova pučanstva. Mnogi taj rat nazivaju osramoćenjem križa i izopćenjem kršćanstva kojemu nema ravna. Iduća nesretna okolnost za srednjovjekovne pape je pozivanje, u svrhu legitimacije svoje vlasti, na dva krivotvorena dokumenta, iako ostaje upitno koliko su koji od njih poznavali upitno izvorište tih spisa. Prvi od njih je Konstantinova darovnica (dokazana kao krivotvorina tek u 15. st.) prema kojoj car Konstantin prepušta papi Silvestru Rim i zapadnu polovicu Carstva, kao i prvenstvo nad ostala četiri patrijarhata. Drugi dokument su Pseudo-Izidorski dekreti, koji obuhvaćaju lažne ili iskrivljene dokumente rimskih papa iz prvih stoljeća. Za Inocenta III. polako dolazi do onih zastrašujućih pojava rasapa, a na koje će se za nekoliko stoljeća pozivati reformatori: nepotizam i pogodovanje papinoj i kardinalskoj rodbini, pohlepa, korupcija, stvaranje sustava pristojbi i dadžbina i sl. Tadašnje stanje u Crkvi živo opisuje podatak da su samog Innocenta, nakon iznenadne smrti, našli u katedrali u Perugiji, napuštena od svih, posve gola, a orobili su ga vlastite sluge. Iako je simoniju (kupovanje crkvenih službi za novac) osudio još Urban II. i poništio sve takve čine, ta će se pojava i dalje javljati, sve do reformacije. No, za istog tog Inocenta javlja se i jasna unutarcrkvena alternativa. 1209. pred njega dolazi Franjo iz Assisija sa franjevačkim programom siromaštva, poniznosti i jednostavnosti. Siromaštvo podrazumijeva život u bezuvjetnu neposjedovanju svih članova zajednice. To znači zabranu novca, gradnje crkava i iskanja povlastica iz Rima. Braća moraju teško raditi u polju, a prositi samo u krajnjem slučaju. Poniznost podrazumijeva život u odricanju od moći i utjecaja, sve do krajnjih oblika samozataje. Strpljenje u svim situacijama i radost kao osnovno raspoloženje. Jednostavnost je nasljedovanje Krista u svakoj gesti, a sve to uz nov odnos prema životinjama, biljkama i neživoj prirodi. Tako se pokazalo da uz Crkvu bogatstva, sjaja, pohlepe i novčanih skandala živi i Crkva slobodna od posjedovanja, koja živi kršćansku darežljivost, evanđeosko život, koja se ne bavi samo indoktriniranjem odozgor, već osluškuje ljude i živi s njima.  Inocent III. No, na makroplanu će i idućih stoljeća dominirati Crkva vladarica. Tako biskupi i pape, kraljevi i carevi pripravljaju ono što će kasnije pod zastrašujućim imenom Inkvizicija puniti mnoge od najstrahotnijih stranica povijesti Crkve. Nastaje sustavni sudbeni progon heretika na crkvenom vjerskom sudu, a potporu mu daje ne samo svjetovna moć, nego i široki krugovi pučanstva, koji u smaknućima krivovjeraca nerijetko silno uživaju. Presudan je utjecaj na uspostavu Inkvizicije s jedne strane obavio car Friedrich II. (1215.-1250.), koji u svojim krunidbenim priopćenjima kao kaznu za krivovjerstvo propisuje smrt, i to spaljivanjem na lomači. S druge je strane presudan utjecaj na Inkviziciju obavio papa Grgur IX. (1227.-1241.), nećak Inocenta III., koji jednom svojom konstitucijom preuzima od biskupa na sebe borbu protiv krivovjeraca, te za njihovo ispitivanje imenuje papinske inkvizitore. Inkvizicija u načelu nije trebala služiti za prisiljavanje ljudi da postanu katolici, već je bila sredstvo za utvrđivanje prianjaju li oni koji se izvana priznaju katolicima istinski uz vjeru, ili pak potajice prakticiraju kakvo krivovjerje. A takvo prakticiranje krivovjerja je bio zločin prvog reda protiv tadašnjih država. Zato je Crkva osuđene krivovjerce predavala svjetovnom sudu, gdje su najteže kazne bile spaljivanje i rezanje jezika. Korak dalje je otišao Inocent IV., koji je ovlastio Inkviziciju da, kako bi ishodila priznanje, uz pomoć svjetovnih vlasti može narediti i mučenje. Najstravičniji će se zločini dogoditi u okviru španjolske inkvizicije, koja se 1481. odvaja od papinske i postaje državna ustanova. Paljenje vještica se pak još više nego u katoličkim rasplamsava u protestantskim zemljama, tako da je devet desetina žrtava stradalo u protestantskim područjima. S dolaskom renesanse (koja se danas često pogrešno tumači kao sučeljavanje s kršćanstvom, a pritom se zaboravlja da se najveći humanisti - Nikola Kuzanski, Marsilio Ficinio, Erazmo Roterdamski i Thomas Morus - trsili oko obnove istinskog kršćanstva) pape nastoje velebnim graditeljstvom i podupiranjem umjetnosti pokazati kako je Rim, glavni grad kršćanstva, ujedno i središte umjetnosti i kulture. Oni su tu totalno posvjetovljeni, te se ponašaju kao posve obični renesansni velmože. Besramno guraju vlastite nećake ili čak djecu, te u obliku nasljednih rodovsko-plemenskih kneževina od papinskih obitelji Riario, della Rovere, Borgia i Medici, pokušavaju stvoriti dinastije. Jedan od takvih papa je Inocent VIII. (1484.-1492.), koji je svojom bulom silno potakao histeriju protiv vještica, a istodobno javno priznaje dvoje izvanbračne djece koje je imao u mladosti, te u raskoši priređuje njihovo vjenčanje u Vatikanu. Njegov nasljednik, vjerojatno najzloglasniji papa u povijesti, Aleksandar VI. Borgia (1492.-1503.) službe se dokopao simonijom najvećeg stila (kupio naslove kardinala i pape), te od papinstva napravio unosan posao za sebe i obitelj. S ljubavnicama je imao četvero djece, a kao kardinal još poneko s drugim ženama. Fiorentinskog propovjednika dominikanca Savonarolu Aleksandar VI. dao je spaliti 1948., nakon što se ovaj nije htio odreći svojih “zabluda” u kojima je kritizirao moralnu pokvarenost pape. Činjenica da danas dominikanski red traži da se Savonarola proglasi svetim pokazuje kako je u Crkvi svetost preživjela i u doba najvećeg moralnog rasula.  Aleksandar VI. Uskoro pak nadolazi pokret Reformacije, predvođen redovnikom augustincem Martinom Lutherom. Osim već navedenih sablazni, reformatori posebno ističu trgovinu oprostima u korist gradnje Petrove bazilike u Rimu, te zahtijevaju povratak Crkve Evanđelju. Ipak, kod njih se javlja nerazumijevanje klasičnog Augustinovog razlikovanja papinstva kao objektivne službe i pape kao njenog subjektivnog nositelja, što garantira da institucija papinstva ostane sačuvana i za vrijeme nedostojnih vršitelja te službe. Unatoč stanovitim Lutherovim jednostranostima i pretjerivanjima (oštro naglašavanje vjere nasuprot razumu, milosti nasuprot naravi, crkve nasuprot svijetu, teologije nasuprot filozofiji), te problematičnog stava u vezi pitanja Židova i njemačkih seljaka, njegova teologija nailazi na široko prihvaćanje na sjeveru Europe. Dodatno taj proces potiče tiskarska djelatnost, poplava propovijedi, prijevod Biblije na narodni jezik, ali i poticaj plemstva kojem odgovara slabljenje Crkve. Ipak, ni u protestantskim zemljama društvena situacija se značajno ne mijenja, jedino što teokraciju utjelovljenu u papi zamjenjuje vrhovništvo kakvog plemića ili gradskog vijeća. Na zapadni raskol Crkva ponovno reagira ambivalentno. S jedne strane, tu je priznaje pogrešaka i želja za obnovom. Tako papa Hadrijan VI. 1522. god. u ruke Carskom vijeću u Nurnbergu šalje ovakvo priznaje grijeha: “Mi dobro znamo da su se i pri ovoj Svetoj stolici pred nešto ljeta zbivale mnoge odvratnosti: zloporabe u duhovnim stvarima, prekršenja zapovijedi, dapače da se sve izokretalo na loše. Stoga nas ne treba nimalo čuditi da se bolest ukorijenila od glave do udova, od papa do prelata. Svi mi, i prelati i duhovnici, sišli smo s puta pravice.” Pavao III. (1534.-1549.) u kardinalski kolegij umjesto korumpiranih članova poziva sposobne, stručne i neiskvarene ljude. Drugi Pavlov ključni potez je potvrđivanje novoosnovane Družbe Isusove nekadašnjeg baskijskog časnika Ignacija Loyole, koji svojom djelatnom duhovnošću okrenutom svijetu, bez redovničke odjeće, stalna mjesta boravka i zborske molitve, postaju brižljivo odabran i temeljito školovan branik protureformacije. Isusovci će se prvi zalagati za prekid progona vještica (Friedrich Spee), a biti će znameniti i po svojem radu u znanosti. U doba apsolutističkih stremljenja europskih vladara isusovci su pripadali najžešćim protivnicima apsolutističkih teorija države, te su svojim teološki utemeljenim naravnopravnim i međunarodnopravnim shvaćanjima upućivali daleko u budućnost. Tako su zahtijevali pravo na samoodređenje naroda o obliku vladavine, tj. narodni suverenitet umjesto vladarskog suvereniteta. Pledirali su i za kontrolu državne sile, s tim da su neki čak ohrabrivali na otpor protiv nepravednih oblika vladavine. Odbijali su papinsko-kurijalnu tezu o izravnoj kompetenciji Crkve za svjetovne stvari, te su se zalagali za priznanje pravne sposobnosti i kod nekršćanskih naroda, kao i za ukidanje ropstva. Njihove su pozicije bile preuzete osobito od strane kalvinističkih protivnika kraljevstva u Francuskoj, ali i od njemačkih i škotskih državnih mislilaca. Niti jedna druga predliberalna politička teorija nije iskazala tako odlučnu protivnost prema apsolutističkoj državi kao isusovački nauk o državi. To će kasnije biti jedan od uzroka ukidanja isusovačkog reda, što su kod pape iznudili europski vladari.  Isusovački amblem Kako može izgledati pervertirano kršćanstvo pokazala je i kolonizacija Južne Amerike. Kao ideološki izgovor za grubo iskorištavanje ili potpuno istrebljene domorodaca upotrebljeno je obraćenje na kršćanstvo. Izbor koji je bio stavljen pred te ljude bio je ili da se pokore i prijeđu na kršćanstvo, ili ih očekuje rat do uništenja. Tako su spojene dvije sasvim oprečne djelatnosti - evangelizacija i conquista, obraćenje i podvrgavanje, mirenje i ratovanje. Protiv te zloporabe kršćanstva ustao je dominikanac Bartolomé de las Casas . U djelu "Historia de las Indias" najprije je nabrojio obilježja koja su kršćani pridavali Indijancima tek otkrivene Južne Amerike. Oni su smatrani neslobodnim bićima, robovima po naravi, kako je tvrdio nadbiskup Cabedo, čak sličnim životinjama i stoga lišeni darova Božje milosti. Las Casas je branio njihovo dostojanstv, pravo na slobodu i povlasticu svih ljudi da budu djeca Božja. Otišao je i kkorak dalje, te je zagovarao uspostavljanje dobrih odnosa sa svim narodma koji odbijaju kršćansku vjeru, jer zametnuti s njima rat znači dovesti u pitanje ispravnost i svrhu svake evangelizacije. Zato je tvrdio da neobraćanje Idijanaca niej toliko grijeh praznovjerja, koliko posljedica okrutnosti kršćana koji propoviejdaju dobrog Boga, ali daju primjer zloga življenja. U Europi pak u 16. stoljeću nastupa i defenziva papinstva, pa se čine i pogrešni koraci, najpoznatiji od kojih je objavljivanje Indeksa zabranjenih knjiga 1555., na kojem će se idućih stoljeća naći mnogi znameniti pisci. Cilj je popisa bio zabrana čitanja nemoralnih knjiga ili djela koje sadrže teološke greške. Ipak, katolički su autori imali mogućnosti braniti svoja pisanja i pripremiti novo izdanje sa potrebnim korekcijama bilo u svrhu izbjegavanja zabrane ili njenog ograničenja. Iste 1555. papa Pavao IV. formira tzv. rimski geto, koji je bio namijenjen Židovima. Iako je rimski geto bio manje strašan od onih u Beču, Pragu, Veneciji, ili pak u Poljskoj i Rusiji, te nije usporediv s kasnijim nacističkim getima, ipak predstavlja još jednu crnu mrlju papinstva. Ostali pak tragični događaji s katoličke strane nakon reformacije jesu Bartolomejska noć 1572. u Francuskoj (umorstvo 3.000 protestanata po naredbi francuskog kralja), te Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.) razlog kojem je iza vjerskog sukoba skrivano pitanje održanja habsburške dinastije. Ipak, tim je sukobom kršćanstvo u očima mnogih bitno izgubilo na vjerodostojnosti, te nakon njega sve manje tvori presudnu vjersku, političku i društvenu spojnicu Europe. Nakon Westfalskog mira papinstvo više nije uredbeno mjesto međunarodnog prava. Vjera opet postaje podređena državi, a razdoblje konfesija smjenjuje razdoblje kraljevskog apsolutizma (1648.-1798.). Nove nedaće za Crkvu stižu s napretkom znanosti. katolički kanonik Nikola Kopernik 1543. izlaže teorijski novu sliku svijeta u kojoj zemlja nije u središtu. Luther odmah odbacuje Kopernikovo djelo, dok će ga u Rimu staviti na Indeks tek 1616., kada postane aktualan slučaj Galilei. U to je vrijeme vrijedilo shvaćanje kako Biblija ima ne samo vjerski, već i znanstveni autoritet, pa Crkva nije bila spremna prihvatiti novu sliku svijeta koja je bila suprotna Bibliji. Stoga ona stupa u snažnu defenzivu protiv novina, gdje u prvi plan opet istupa inkvizicija. Tako dominikanac Giordano Bruno, koji Kopernikov model svijeta povezuje s panteističko-mističnom renesansnom pobožnošću biva spaljen u Rimu 1600. godine. U Toulouseu je 1619. spaljen Lucilio Vanini koji je također naučavao panteizam, tj. istovjetnost Boga i prirode. Filozof antiarestotelovac Tommaso Campanella, također dominikanac, provodi 27 godina u tamnici inkvizicije. Galileo Galilei, upleten u inkvizicijski proces, 1633. se odriče svojih “zabluda”, te posljednjih osam godina života provodi u kućnom pritvoru.  Galileo Galilei Slučaj Galilei zatrovao je odnos Crkve i znanosti sve do današnjih dana. Ne dovodeći u pitanje pogrešku Crkve u pitanju heliocentrizma, valja spomenuti činjenicu kako je Kopernikov sustav odbacivao i nemali broj znanstvenika početkom 17. st. (npr. Francis Bacon) zbog korelacije s mjerenjima koja nije, u to doba, bila bolja od geocentričnoga. Od Galileia je pak Crkva (kardinal Bellarmin) tražila da ponudi fizički dokaz o tome kako se Zemlja okreće oko Sunca. Galileo je smatrao da to dokazuje plima, koja po njegovoj teoriji nastaje zbog kretanja Zemlje. Ispravnu teoriju o nastanku plime (zbog privlačne sile Mjeseca), koju je ponudio njegov suvremenik Johannes Kepler, Galileo je odbacio kao “beskorisnu fikciju”. Gibanje Zemlje će konačno objasniti tek Newton kroz svoj zakon inercije. Inače, Ivan Pavao II. je 1992. zatražio oprost i ukinuo presudu inkvizicije protiv Galileia. Razlog tako dugom čekanju službenog ukinuća presude valja tražiti u vatikanskoj izreci “pensiamo in secoli” - “mislimo u stoljećima”.  Iza znanstvene revolucije nastupa politička. Zanimljivo je kako Francuska revolucije isprva nipošto nije bila usmjerena protiv Katoličke crkve. Dok se visoko svećenstvo vezalo uz plemstvo, niže se svećenstvo solidariziralo s trećim staležom, s onih 98% neprivilegiranih. No, uskoro Narodna skupština donosi prevratne zaključke protiv Crkve, te nakon toga dolazi do podržavljenja crkvenih dobara, do raspuštanja svih samostana i duhovničkih redova, te do “civilnog ustrojstva svećenstva”. Propisuje se da župnika biraju građani, a biskupa državna uprava. Sve je to praćeno i zastrašujućim zločinima, tako da su u samo 48 sati, počevši od 2. rujna 1792. (tzv. “rujanski pokolj”) ubijena tri biskupa i više od 200 svećenika, a masakr se nastavio i nakon toga. 1798. francuske postrojbe upadaju u Rim, te smjenjuju papu Pija VI. i zarobljavaju ga u Francuskoj. Isto čine i s njegovim nasljednikom Piom VII., nakon što je Napoleon s njime sklopio konkordat. Nakon užasa francuske revolucije i stotina tisuća žrtava u Napoleonovim osvajačkim ratovima, posvuda se javlja čežnja za “dobrim starim vremenima”. U obranu se opet uzima monarhistički oblik države i staleški stupnjevano društvo, a kao jamac toga uzima se papinstvo koje opet postaje moralni autoritet temeljem vlastita otpora Napoleonu. Tako kroz iduće stoljeće godina pape postaju oslonac reakcionarnih političara, te se zatvaraju pred modernim društvom. U tom je pogledu poznata ostala enciklika Pija IX. (1846.-1878.) “Quanta cura” koju je pratio “Syllabus errorum modernum”, tj. “Zbirka modernih zabluda”. Među diskreditirajućim dijelovima tu valja izdvojiti proglašenje zabludom svako odustajanje od crkvene države, te proglašenje zabludom tvrdnje da se papa može i mora “pomiriti i složiti s napretkom, liberalizmom i s novom civilizacijom”.  Pio IX. Nažalost papa Pio IX. ostao je zapamćen i po ograničavanju slobode Židovima, odnosno ponovnoj uspostavi Rimskog geta 1850. god. Posebno se pak ističe slučaj šestogodišnjeg židovskog dječaka Edgarda Mortare. Godine 1858. taj se dječak razbolio, te ga je u strahu da ne završi u paklu u tajnosti krstila katolička sluškinja koja je radila u toj židovske obitelji. Inače, takav je strah kroz dugi period bio prisutan u slabije obrazovanog katoličkog puka (nerijetko nažalost i u onog obrazovanijeg, kao u doba Inkvizicije), a temelje nalazi u Augustinovoj zabludi o tome da se na nekršćane može primijeniti i sila kako bi ih se spasilo. Inače, do te je teze Augustin došao pogrešnim tumačenjem Isusovih riječi iz parabole o gozbi u Lk 14,23. - “prisili neka uđu”; prisila ovdje označava pobjedu milosti nad nespremnošću ljudi, a ne nasilje nad njihovom slobodom, što bi se kosilo sa svime ostalim izrečenim u Evanđelju. No, da se vratimo na Edgarda, važno je reći da je u 19. st. crkveni zakon zabranjivao da kršteno dijete odgajaju židovski roditelji, a jednako tako i da kršćanin radi u židovskoj obitelji, no to se pravilo kršilo jer su Židovi trebali nekoga tko će umjesto njih raditi subotom. Stoga je papinska policija nakon krštenja uzela dječaka iz njegove obitelji u Bologni (tada dio papinske države) i odvela ga u Rim. Njegovoj obitelji isprva nije bilo dopušteno viđati ga, a kasnije samo u pratnji. Crkvene su strukture poručile obitelji da će Edgarda dobiti natrag ako se obrate na kršćanstvo, no ovi to odbijaju učiniti. Slučaj je zadobio velik međunarodni interes, no nije riješen unatoč intervencijama čak i Napoleona III. i cara Franje Josipa. Kad je Edgardo postao punoljetan, odlučio je da želi ostati katolik, te se čak i zaredio za svećenika. Do kraja života je branio postupak crkvenih institucija u njegovom slučaju. Danas pak taj slučaj i dalje opterećuje odnose između Crkve i nekih židovskih zajednica. Srećom u 19. st. istodobno dolazi i do jače aktivacije “one druge” Crkve. Javlja se novo buđenje vjerničkih sila među svećenstvom, redovničkim zajednicama i laicima, i to posebno u misijskom pokretu, Caritasu i izobrazbi. Tipične za 19. st., posebno u Njemačkoj, postaju crkvene udruge s mnoštvom vjerskih, socijalnih i neizravno političkih inicijativa. Iako se moglo smatrati da je preko “Syllabusa” crkvena hijerarhija otklonila mogućnost dijaloga sa suvremenom kulturom, ipak već Pijov nasljednik, Lav XIII. (1878.-1903.) ispravlja negativno stajalište Rima o moderni, te se približava suvremenom svijetu. Donosi odredbu o otvaranju Vatikanskih arhiva i biblioteke znanstvenicima, neovisno o njihovim vjerskim i društvenim nazorima. U svojoj enciklici “Rerum novarum” (1981.) se zalaže za zaštitu privatnog vlasništva, prava radnika i socijalnu pravdu, te dobiva nadimak “radnički Papa”. Ta je enciklika i danas aktualna jer se zalaže za treći put između liberalnog kapitalizma i socijalizma. Općenito za njegova pontifikata dolazi do snažnog porasta ugleda papinstva, no mržnja na Crkvu u nekim državama traje i dalje, pa Francuska 1901. protjeruje sa svog teritorija sve redovnike. Nakon Lavove smrti papa postaje antimodernistički Pio X (1903.-1914.). Tako pomirdbenu politiku Lava XIII. nastavlja tek Benedikt XV. (1914.-1922.).Tijekom Prvog svjetskog rata svojski se trudio oko posredovanja, ali s malim učinkom. Njegov nasljednik Pio XI. (1922.-1939.) od nekatolika ostaje zapamćen po potpisivanju Lateranskog ugovora (1929.) s Mussolinijem, čime nastaje država Vatikan, te po konkordatom s nacističkom Njemačkom (1933.). Budući je to česta tema napada izvjesnih ateista, zahtijeva podrobnije objašnjenje. Konkordat je međudržavni ugovor koji Sveta Stolica potpisuje s nekom državom, a predmet kojega je reguliranje prava i sloboda Crkve u toj državi. Prvotna mu je svrha osigurati da država ne diskriminira katolike. U Njemačkoj je situacija bila takva da je u Bavarskoj većina stanovništva bilo katoličko, te Crkva ondje nije imala problema. Na sjeveru Njemačke pak, gdje je većina bila protestantska, katolike se nastojalo do kraja eliminirati. Tako je Bismarckov “Kulturkampf” težio odstranjivanju svih katoličkih institucija u zemlji (1875. ukinuti svi samostani i redovničke ustanove). S Hitlerovim dolaskom na vlast (31.01.1933.) situacija se pogoršava, pa se donose restriktivni zakoni o isplatama (čime se npr. onemogućuje njemačkim katolicima da šalju novac za misionare), strogi zakoni o vjerskim institucijama i obrazovanju i o obveznom prisustvu na sastancima “Hitlerove mladeži” (koji su se održavali nedjeljom kako bi se onemogućilo prisustvo misi). Iz tih razloga vatikanski su diplomati smatrali nužnim sklapanje konkordata s Njemačkom, kojim bi se poboljšao položaj katolika. Razgovori su počeli još davno prije Hitlerova dolaska na vlast, no on je taj ugovor vidio kao zgodan način potvrde međunarodnog legitimiteta, pa je prihvatio njegovo potpisivanje 20.07.1933. Nešto ranije sličan je ugovor njemačka potpisala s glavnim protestantskim crkvama. Oba će ugovora nacistička Njemačka kasnije teško kršiti, posebice kroz negiranje slobode vjerskog učenja i slanja svećenika i pastora u konclogore. Piu XI. se ne može prigovoriti da nije bio odlučan protivnik nacizma. On tu ideologiju, politiku i povrede konkordata osuđuje u brojnim prigodama, a najteže 1937. god. okružnicom “Mit brennender Sorge” (Gorljivom brigom), pisanom njemačkim jezikom, koja je čitana u svim župnim crkvama u Njemačkoj, a ranije je u tajnosti spremana kako je Nijemci ne bi zaplijenili. Hitlera Papa odbija primiti u Vatikanu, a jednako kritizira i Mussolinija zbog uvođenja antisemitskih zakona. No, zato se u negativnom kontekstu spram nacizma više spominje idući papa, Pio XII. (1939.-1958.), kojem se predbacuje nedovoljno oštra osuda diktatorskih režima i njihovih zločina. Na povijesnoj znanosti ostaje da utvrdi da li bi bilo korisnije da se Pio jače konfrotirao s Hitlerom i Mussolinijem ili je njegova taktika tihe oporbe bila učinkovitija. Do sada je pri povijesnom istraživanju bilo i nekih ishitrenih zaključaka pa se tako u knjizi “Hitlerov papa” Johna Cornwella iz 1999. Pio XII. opisuje kao antisemit i kolaborator fašističkih vođa. Na Cornwellovu je knjigu objavljeno mnoštvo odgovora. Najobimnijih od njih su knjiga Ronalda J. Rychlaka “Hitler, rat i papa” iz 2000., u kojoj se razotkriva kako je Cornwell tuđa antisemitska pisma pripisao Piju, te knjiga “Mit o Hitlerovom papi” rabina Davida Dalina iz 2005. u kojoj on opisuje kako je Papa spašavao Židove, ukazuje na dokumente koji potvrđuju kako su Pija nakon rata hvalili svi židovski vođe onoga vremena, te zaključuje kako su napadi na njega način zlouporabe židovske tragedije u svrhu političkih ciljeva protiv Katoličke crkve. 2004. godine sam se Cornwell odrekao svojih teza riječima: “Priznajem da je Pio XII., u svjetlu rasprava i dokaza nakon izdavanja 'Hitlerovog pape', imao tako mali manevarski prostor za djelovanje, da je nemoguće suditi motive za njegovu tišinu tijekom rata, dok je Rim bio pod čizmom Mussolinija, a kasnije okupiran od Nijemaca.” Katoličku će crkvu iz unutarnje obamrlosti konačno izdignuti “Dobri papa” Ivan XXIII. (1958.-1963.). Izabran od kardinala kao prijelazni papa, koji ne bi trebao dugo poživjeti, taj 77-godišnjak sazivajući Drugi vatikanski sabor otvara u povijesti Crkve novu epohu. Crkva se otvara dijalogu s drugim kršćanskim crkvama (ekumenizam), židovstvom i ostalim religijama. Dolazi do reforme liturgije, novog vrednovanja Biblije, stavlja se naglasak na mjesne Crkve i nacionalne biskupske konferencije. Dolazi do jasne potvrde slobode vjere i savjesti, te priznanja načelne mogućnosti da se bude svet i izvan kršćanstva, pa i kao ateist i agnostik, djeluje li se u skladu sa svojom savješću. Nov je i načelno pozitivan stav prema modernom napretku, sekularnom svijetu, znanosti i demokraciji. Priznaje se katolička sukrivnja glede Crkvenog raskola i antisemitizma, te se iskazuje nužnost stalnih reformi u Crkvi. Time Katolička crkva postaje Ecclesia semper reformada, ona koja traži stalnu obnovu u svom životu i nauku, a prema Evanđelju. Koncil se jasno ograđuje od poimanja Crkve kao nekakvog Imperiuma Romanuma. Ona se više ne shvaća kao hijerarhija, već kao Božji narod, tj. zajednica vjernika trajno na putu, uvijek spremna na novi preustroj. Nažalost, sve te koncilske novine do danas se nisu u dovoljnoj mjeri pretočile u stvarnost. U praksi je Crkva i nadalje često zatočena pretkoncilskim načinom razmišljanja. Veliki koncilski teolog Edward Schillebeeckx i intervjuu objavljenom u slovenskoj reviji "Znamenje" 1994. godine navodi: "Sada u Rimu, prije svega u kuriji, kardinali i biskupi tumače i razjašnjavaju Drugi vatikanski sabor u svjetlu Prvog vatikanskog sabora. No, s hermeneutičkog gledišta, Drugi vatikanski sabor bi morao davati tumačenje prvoga, a ne obratno. Zato možemo slobodno reći da su neki kardinali i biskupi "izdali" duh Drugog vatikasnkog sabora. Već od 1970. godine postoje dva tumačenja Drugog vatikanskog sabora: napredno i restauratorsko." Ostaje nam za vjerovati da će duh Koncila u Crkvi ipak pobijediti.  Ivan XXIII. Iz ovog povijesnog prikaza vidimo da se razlikuje s jedne strane povijest samopotvrđivanja Katoličke crkve kao institucije u političkoj igri moći, a s druge strane je povijest autentično življena kršćanstva. Koliko bi se samo tijekom govora o povijesti Crkve moralo priopćiti o djelotvornoj caritas (milosrdnoj ljubavi) bezbrojnih kršćana, o njihovoj brizi za nevoljnike i siromahe. Koliko bi se moralo reći o već zarana organiziranoj njezi bolesnika, o mnoštvu bolnica i onih koji su bili spremni služiti svima po uzoru na Krista, a u pozadini silnih epidemija, kužnih bolesti, gladi i ratova. Koliko pak o brizi za mir i jednakost svih ljudi. Koliko o umjetnosti, romaničkim i gotičkim katedralama, o njihovim kipovima i vitrajima. Koliko pak o kulturi kršćana u najmračnijim srednjovjekovnim godinama, njihovim navikama življenja i umiranja (Ars moriendi). Te autentične kršćane, one “dolje”, iako su im svakako bile sablažnjive, nisu puno ometale velike borbe između cara i pape, sav taj nemoral u papinskim dvorima, sve silne teološke prepirke. No, pogrešno bi bilo zaključiti i da je onaj mračni dio povijesti Crkve bio isključivo u službi jačanja njene vlasti i moći. Naprotiv, tu se nalazi cijeli niz poteza kojima je Crkva potkopavala samu sebe. Spomenimo samo napade tradicionalista na Tomu Akvinskog i njegovu preliberalnu teologiju koja “ukida Augustina”, a i sam je taj Augustin u svoje vrijeme bio uvelike osporavan. Zatim djelovanje Inkvizicije protiv mističnih Ivana od Križa i Terezije Avilske, koji će malo kasnije postati sveci. Zatim, stavljanje na Indeks zabranjenih knjiga katoličke klasike kao što su “Misli” Blaisea Pascala ili “Dnevnik” Faustine Kovalske. Zatim, poznati “prijepor o obredima”, tj. povlačenje uspješnih katoličkih misija u Kini u 16. i 17. st., predvođenih isusovcima koji kršćanstvo i zapadnu kulturu Kinezima nisu nametali, već ih prilagodili konfucijevskom stilu života, što je dovodilo do tolikog približavanja Kineza kršćanstvu da je zamalo i car K'ang-hsi postao kršćanin. No Rimu se nije svidjelo takvo odudaranje, pa isusovcima zabranjuje takav način misionarenja. Taj promašaj imati će povijesne posljedice za kršćanstvo na dalekom istoku, koje se tamo više nikad neće značajnije etablirati. A s druge strane, koliko li tek neumiješnosti i medijske zaostalosti do današnjih dana pokazuju izvjesne crkvene institucije pri pokušaju iskazivanja svojih stavova, pa bili oni i najispravniji. Ironično je dakle kako se kroz povijest pojedinci unutar hijerarhije Katoličke crkve mogu pohvaliti time da je malo tko više od njih učinio za ateističku stvar. Počesto je u povijesti Crkve Isus iz Govora na gori, navjestitelj nenasilja i ljubavi prema neprijateljima, bio izdan. No, unatoč svim pogreškama, Katolička je crkva posvuda u svijetu ostala duhovnom silom, dapače velesilom, koju nije mogao uništiti ni nacizam, ni staljinizam, ni maoizam. I bez obzira na golemu organizaciju, ona na svim bojišnicama ovoga svijeta raspolaže jedinstvenom bazom škola, bolnica i socijalnih ustanova, u kojima se, uza sve slabosti, čini enormno mnogo toga dobroga, u kojima se mnogi dušobrižnici svojski trse biti u službi čovjeka, u kojima se bezbroj žena i muškaraca zalaže za stare i mlade, za siromašne, bolesne, prikraćene, shrvane. To je svjetska zajednica vjernika i zauzetih ljudi. Oni zločine svoje Crkve ne trebaju skrivati, niti izbjegavati njihovo kritiziranje. Jednako tako nemaju razloga biti isfrustrirani zbog tih zlodjela, niti ih itko ima pravo identificirati s počiniteljima povijesnih opačina zato što pripadaju Crkvi koja ih je činila, kao da bi oni radi toga bili na strani povijesnih počinitelja, a ne žrtava. No, slučaj je upravo obrnut i kršćanin je po Evanđelju pozvan uvijek biti na strani žrtve, pa i kad je počinitelj baš njegova Crkva. A kao što smo vidjeli, istinska je Crkva mnogo vrjednija od zala koje su pojedinci činili u njeno ime. |
- 20:09 - Komentari (46) - Isprintaj - #
06.06.2008., petak
Paradoks kamena
|
Postavljajući pitanje ''Ako je Bog svemoguć, može li stvoriti kamen toliko težak da ga ni on sam ne bi mogao podignuti?'', pojedinci smatraju da su dokazali kako Bog ne može biti svemoguć. Naime, ako se na postavljeno pitanje odgovori pozitivno, tj. da Bog može stvoriti takav kamen, to bi značilo da postoji jedna stvar koju on ne može napraviti – podići taj kamen. Ako li se pak na pitanje odgovori negativno, tj. da Bog ne može stvoriti takav kamen, to bi opet naravno značilo da nije svemoguć, već ograničen.  Na ovaj paradoks možemo odgovoriti na više načina, ovisno o shvaćanju prirode svemoći. Prvi odgovor bi bio kako svemoć ne obuhvaća činjenje nelogičnih stvari. Naime, kada ateist kamen definira kao ''pretežak da bi se podignuo'', time ga je označio kao objekt koji je po definiciji nemoguće podignuti, čak i uz upotrebu beskonačne količine sile. Predmet je pitanja stoga ima li Bog moć da učini nelogičnost, tj. da digne nešto ''nepodizivo''. Stoga Bog ne može stvoriti nepodiziv kamen iz razloga što je ta stvar nelogična, a ne iz razloga nedostatka moći. Isto tako, Bog ne može učiniti niti ostale nelogične, nemoguće ili kontradiktorne stvari, pa tako sv. Toma Akvinski navodi primjer kako Bog ne može stvoriti trokut u kojem bi zbroj kutova bio različit od 180°. Drugi odgovor na predmetni paradoks bi bila teza kako Bog nije vezan ljudskom logikom. Naime, svemoć, kao Božji atribut, omogućuje nepokoravanje logici, čime bi paradoks kamena bio bespredmetan. Tako npr. Decartes prihvaća gledište kako je svemoguće biće u stanju činiti i ono što je nelogično, pa je odgovor na pitanje ''može li Bog učiniti X'' uvijek ''da''. Prema tome, Bog bi mogao stvoriti kamen koji ne može podignuti, ali bi ga istodobno mogao podignuti. Također, može se, po uzoru na sv. Augustina, odgovoriti kako je Bog svemoćan zbog činjenice da čini samo ono što želi. Kada bi činio ono što ne želi (npr. stvaranje preteškog kamena) više ne bi bio svemoćan. |
- 09:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #
04.06.2008., srijeda
Je li starozavjetni Bog zao?
|
Susrećući se sa Starim zavjetom nerijetki ostaju zapanjeni količinom nasilja koje se u njemu spominje. Posebno ih sablažnjuje činjenica da se i sam Bog tamo nerijetko javlja kao srdit, ljubomoran, nepravedan, pa čak i zao. Stoga se pitaju kako kršćani mogu vjerovati u takvog Boga. Evo primjera takvih citata: Ubij ljude koji ne slušaju svećenike Ako bi se tko drsko odupro i ne bi poslušao ni svećenika koji ondje stoji da služi Jahvi, Bogu tvome, ni suca, neka se taj čovjek pogubi. Tako ćeš iskorijeniti zlo iz Izraela. Ponovljeni zakon 17,12 Ubij vještice Ne dopuštaj da vračarica živi! Knjiga Izlaska 22,17 Ubij homoseksualce Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo. Neka se smaknu i krv njihova neka padne na njih. Levitski zakonik 20,13 Smrt zbog dizanja ruke na oca Tko udari svoga oca ili svoju majku, neka se kazni smrću. Knjiga Izlaska 21,15 Smrt zbog psovanja roditelja Tko god prokune svoga oca i svoju majku, neka se smakne. Jer je oca svoga i majku svoju prokleo, neka njegova krv padne na nj. Levitski zakonik 20,9 Smrt zbog preljuba Čovjek koji počini preljub sa ženom svoga susjeda neka se kazni smrću - i preljubnik i preljubnica. Levitski zakonik 20,10 Smrt zbog bluda Ako se kći kojeg svećenika oskvrne podavši se javnom bludništvu, ona oca svoga skvrne, pa se mora na vatri spaliti. Levitski zakonik 21,9 Smrt sljedbenicima drugih religija Tko bi prinosio žrtve kojemu kumiru - osim Jahvi jedinom - neka bude izručen prokletstvu, potpuno uništen. Knjiga Izlaska 22,19 Ubij nevjernike Zavjetovaše se da će tražiti Jahvu, Boga svojih otaca, svim srcem i svom dušom. A tko god ne bi tražio Jahvu, Izraelova Boga, da se pogubi, bio malen ili velik, čovjek ili žena. Druga knjiga Ljetopisa 15,12-13 Pobij cijeli grad, ako jedna osoba štuje drugoga boga Ako u kojem tvome gradu što ti ga Jahve, Bog tvoj, dadne da se u njemu nastaniš, čuješ gdje govore: tada dobro istraži, raspitaj se i temeljito izvidi. Bude li istina i doista se ta grozota učinila u tvojoj sredini, onda posijeci oštrim mačem stanovništvo toga grada, izvrši nad njim kleto uništenje i nad svime što bude u njemu. Snesi onda sav plijen nasred trga te spali grad sa svim plijenom kao paljenicu Jahvi, Bogu svome. Neka zauvijek ostane ruševina i neka se više nikada ne sazida. Od onoga što je bilo prokletstvom udareno neka ništa ne prione za tvoju ruku, da Jahve odustane od žestine svoga gnjeva; da ti iskaže milosrđe, smiluje ti se i razmnoži te, kako se zakleo tvojim ocima. Ponovljeni zakon 13,13-19 Ubij žene koje nisu djevice na svoju prvu bračnu noć Ali ako optužba - da se na mladoj ženi nije našlo djevičanstvo - bude istinita, neka djevojku izvedu na kućna vrata njezina oca pa neka je ljudi njezina grada kamenjem zasiplju dok ne umre, jer je počinila besramnost u Izraelu odajući se bludu u očevu domu. Tako ćeš iskorijeniti zlo iz svoje sredine. Ponovljeni zakon 22,20-21 Ubij sljedbenike drugih religija Onaj te htio zavesti s puta kojim ti je Jahve, Bog tvoj, naredio da ideš. Tako treba da iskorijeniš zlo iz svoje sredine. Bogovima onih naroda što oko vas budu, bilo tebi blizu bilo od tebe daleko, od jednoga kraja zemlje do drugoga - nemoj pristati niti ga slušaj! Neka ga tvoje oko ne sažaljuje; ne štedi ga i ne sakrivaj ga nego ga ubij! Neka se najprije tvoja ruka digne na nj da ga usmrtiš, a onda ruka svega naroda. Zaspi ga kamenjem dok ne umre, jer je kušao da te odvrati od Jahve, Boga tvoga, koji te izvede iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Ponovljeni zakon 13,7-12 Ako se u tvojoj sredini - u bilo kojem tvojem gradu što ti ga dade Jahve, Bog tvoj - nađe čovjek ili žena da učini što je zlo u očima Jahve, Boga tvoga, i krši njegov Savez: otišavši da iskazuje štovanje drugim bogovima te se pokloni njima, suncu, mjesecu ili bilo čemu od nebeske vojske, a što sam ja zabranio, i tebi se to javi i ti to čuješ, onda pomno istraži; i bude li istina i doista se ta grozota učinila u Izraelu, onda toga čovjeka ili tu ženu koji učiniše takvu opačinu izvedi na gradska vrata te ih kamenuj da poginu. Ponovljeni zakon 17,2-5 Kako bi objasnili ove citate, potrebno je poznavati vrijeme u kojem su nastali i svrhu kojoj su služili, potrebno je poznavati židovsku kulturu i povijest, odnos židovskog naroda prema njihovom Bogu, ali jednako tako i kršćansku povijest spasenja. Tako sv. Augustin kaže da se Novi zavjet u Starom skriva, a Stari u Novom otkriva. Naime, kršćani smatraju da je Bog sebe čovjeku u potpunosti objavio u osobi Isusa Krista. To je razlog zašto kršćani na starozavjetne tekstove gledaju iz novozavjetne perspektive, tj. vrednuju i tumače ih u skladu s novim poimanjem Boga. U prvim stoljećima se javila čak i ideja kako bi kršćanstvo trebalo odbaciti starozavjetnog Boga, kako je on zapravo demon (manihejci), no Crkva nikada nije osjećala strah od krivog poimanja Boga u Starom zavjetu.  No, budući je nepromjenjivost bitna oznaka Boga, postavlja se pitanje zašto ga Stari zavjet opisuje na citirani način. Pojedine ireligiozne osobe prezentiraju starozavjetne pozive na smrt kao dokaz Božje okrutnosti. No, takav stav u sebi sadrži logičku pogrešku. Naime, ako smatram da se ideja Boga ne može pojmiti, ili tu ideju čak negiram, kako tek onda mogu pojmiti koja je ideja tog Boga o smrti? Slično tome, poznati ateist Richard Dawkins će reći da je Bog Staroga zavjeta ''sitničav, nepravedan, opsjednut time da sve nadzire, ništa ne oprašta, osvetoljubiv, krvoločan, etički čistač, ženomrzac, homofob, rasist, djecoubojica, genocidan, donositelj kuge, megaloman, sadomazohist, mušičavi pakosni silnik''. No, postavlja se pitanje kako možemo ukazivati na atribute nečega što ne vjerujemo da postoji. Jer, ako je Bog takav, to bi bila tužna činjenica, no morali bismo ju prihvatiti i provesti život u strahu i drhtanju pred njim. Kršćanstvo je pak, zajedno s ozbiljnim znanstvenicima, odgovor na misterij starozavjetnog Boga pokušalo pronaći istražujući kulturno-povijesne okolnosti koje smo spomenuli. To istraživanje traje i danas, pa se na mnoge biblijske događaje još ne mogu ponuditi konačni odgovori. Ono što je izvjesno jest da je religija Starog zavjeta (kao i Novog) povijesna religija. To znači da se zasniva na objavi koju je Bog dao određenim ljudima, na određenim mjestima, u određenim okolnostima, u određenim trenutcima ljudskog razvoja. Stoga Biblija mora oslikavati sve te činjenice. Autori su biblijskih tekstova osobe koje su, s jedne strane bile posebno nadahnute, ali su s druge strane pri pisanju zadržavali osobine svoje kulture, mentaliteta, jednostavnog poimanja svijeta i tome slično. Naime, Božje se nadahnuće ne sastoji u tome da on preuzme čovjekovu volju, već u tome da Bog surađuje s ljudskom naravi koja mu se otvorila. Iz toga razloga biblijski tekstovi zadržavaju karakteristike običnih tekstova onoga vremena, no ipak se od njih razlikuju u tome što postupno, u skladu s ljudskom moći shvaćanja, otkrivaju Božji spasenjski naum. Bitno je shvatiti kako je Jahve Izraelcima, kao malom monoteističkom narodu kojeg okružuju mnogo veći i moćniji politeistički protivnici, morao predstavljati esencijalan dio identiteta. Stoga su njegova prisutnost i autoritet vidljivi u svakom elementu njihova društvenog uređenja (Jahve zapovijeda da se kazne ili sam kažnjava prijestupe), povijesnih osvrta (Jahvi se pripisuju vojni uspjesi), pokušaja jačanja društvene kohezije (Jahve naređuje kažnjavanje stranih elemenata), pa sve do nutritivnih odredaba (Jahvin autoritet je iza odredaba o dopuštenoj hrani, te o jestivim i nejestivim životinjama). Naime, jasno je kako Stari zavjet, a posebice Petoknjižje ili Tora, nema samo religijski, već i društveni značaj, pa je prilikom egzegeze potrebno lučiti te dvije stvarnosti.  Mojsijeva molitva Jahvi donosi pobjedu u ratu Biblijska istraživanja, posebice od 19. st. naovamo, su opovrgnula prijašnje mišljenje kako je autor čitavog Petoknjižja ili Tore Mojsije. Danas je prihvaćena teorija da je to kompilacija četiriju dokumenata (prema karakterističnim obilježjima njihove pisce nazivamo Jahvist, Elohist, Deuteronomist i Svećenik), različitih po vremenu i sredini svoga postanka, ali svi su mnogo kasniji od Mojsija. Predaja se prvo u usmenom obliku čuvala u svetištima ili su je prenosili pučki pjevači, a kasnije se i zapisuje, u doba kad se Izrael oblikuje kao narod. Bila je složena u nizove i cikluse, koji su kasnije zabilježeni na poticaj neke sredine ili rukom nekog uglednog pojedinca. Ali te redakcije još nisu predstavljale gotovu cjelinu, već su popravljane, nadopunjavane, te tako isprepletene predstavljaju Petoknjižje koje mi poznajemo. Rezultat takvog razvoja teksta su ponavljanja i nepodudarnosti, koje zamjećujemo npr. kod dva izvješća o stvaranju (Post 1-2,4a i 2,4b-3,24), dva isprepletena pripovijedanja o potopu (Post 6-8), dva prikaza saveza s Abrahamom (Post 15 i 17), dva otpremanja Hagare (Post 16 i 21), tri izvješća o nedaćama žene jednog praoca u stranoj zemlji (Post 12,10-20; 20; 26,1-11), dvije isprepletene povijesti o Josipu i njegovoj braći u zadnjim glavama Postanka. Postoje nadalje dva opisa poziva upućena Mojsiju (Izl 3,1-3,17 i 6,2-7,7), dva čuda s vodom u Meribi (Izl 17,1-7 i Br 20,1-13), dva teksta Dekaloga (Izl 20,1-17 i Pnz 5,6-21), četiri liturgijska kalendara (Izl 23,14-19; 34,18.23; Lev 23; Pnz 16,1-6), kao i još mnogo sličnih primjera. Tekstovi su se povezivali u cjeline prema srodnosti izričaja, oblika, shvaćanja, tako da tvore usporedne silnice koje možemo slijediti kroz Petoknjižje. No, budući da smo u uvodu najviše problematizirali prisutnost profanih zakonskih odredbi u Petoknjižju, vrijedi se posebno osvrnuti i na njih. Dakle, ključno je uočiti prožimanje svetoga i profanog, koje nije karakteristično samo za Toru, već se javlja i kod nekih drugih zakonima starog Istoka, iako nigdje u tolikoj mjeri. Proučavanjem mezopotamskih zakonika, Zbornika asirskih zakona i Hetitskog zakonika, uočena je značajna sličnost zbornika okolnih naroda s Petoknjižjem. Ključno mjesto u izraelskom zakoniku ima Dekalog (Deset zapovijedi) ispisan na pločama na Sinaju. On proglašava osnovni zakon Saveza, ćudoredni i vjerski. U Bibliji se donosi na dva gore spomenuta mjesta, s manjim razlikama. Ta dva teksta potječu od jednog kraćeg, izvornijeg oblika, koji vjerojatno ima mojsijevsko porijeklo. Uz Dekalog postoji i Zakonik Saveza (Izl 20,22 - 23,33). za razliku od Dekaloga, on već odgovara pastirskom i seljačkom društvu, pa se ustaljeni sjedilački život očituje kroz zanimanje koje Zakonik pokazuje za poljodjelstvo, vinogradarstvo, zapreže životinje i kućne poslove. Obilježen je otporom kanaanskoj civilizaciji, iza čega naravno stoji Jahvin autoritet. Deuteronomski zakonik (Pnz 12,1 - 26,15) preuzima dijelom Zakonik Saveza, ali ga prilagođuje izmjenama u gospodarskom i društvenom životu, kao npr. propise o otpuštanju dugova i o položaju robova: Pnz 15,1-11 i Izl 23,10-11; Pnz 15,12-18 i Izl 21,2-11). Tu imamo i suprotstavljanje Zakoniku Saveza koji je ozakonio brojna svetišta (Izl 20,24), dok Deuteronomski zakonik inzistira na jednom mjestu bogoštovlja (Pnz 12,2-12). Ta je promjena tražila i izmjenu starih pravila o žrtvama, desetinama i blagdanima. Kao cjelina još postoje Levitski zakonik, koji sadrži odredbe o zabranjenim jelima (11), propise o čistoći (13-15) , a kasnije je dodan i obrednik velikog Dana pomirenja. Gl. 17 - 26 Levitskog zakonika predstavlja pak odvojeni Zakon svetosti. On sabire razne elemente od kojih neki mogu potjecati još iz nomadskih vremena (gl. 18), dok su ostali kasniji. Redaktori su taj sadržaj kasnije prilagodili i unijeli u Petoknjižje. Osim socijalnih elemenata u Starom zavjetu, niti religijske elemente ne treba shvaćati odvojeno od duha vremena u kojem su nastali. Starozavjetni su pisci ujedno i teolozi koji traže najadekvatniji način da bi Božja poruka pronašla put do čovjeka. Stoga ju nužno moraju prilagoditi njegovim umnim i predodžbenim sposobnostima. To se npr. često provodi po jednostavnoj shemi: vjera rezultira blagoslovom, a nevjera prokletstvom. Iako će ga vjerojatno tako opisati kako bi mu pojačali sadržaj, pisci to prokletstvo ne shvaćaju kao hir svemogućeg Boga, već kao produkt same naravi božanskog poretka. Vjera je ključna poveznica izraelskog naroda, koja donosi prosperitet narodu i pojedincu. Stoga pisci često opisuju kušnje vjere, koje naposljetku bivaju uspješno svladane (Tobija, Judita, Estera, Ruta, Job). No, uz to, postoje i biblijska izvješća kada se Bog zaista prikazuje kao tiranin, gotovo kao demon kao što su govorili manihejci, kojeg naizgled nikako ne možemo povezati s Bogom ljubavi u Novom zavjetu. Najpoznatija takva problematična izvješća kronološki poredana su: Bog zahtjeva od Abrahama da žrtvuje svoga sina, pa mu tek u posljednjem trenutku zaustavlja nož (Post 22,12), Bog napada Jakova, hrva se s njim cijelu noć i ostavlja ga ranjena (Post 32, 24-26), u povijesti izlaska nailazi na ljude kao bog kuge, bog krvi i anđeo smrti (Izl 9, 1-12; 7, 14-25; 11, 1-10); Mojsija napada kao demon krvi te ga hoće ubiti (Izl 4, 24-26); nakon plesa oko zlatnog teleta daje da se pobije 3.000 ljudi (Izl 32, 25-29); prema vlastitim riječima je milostiv kome hoće, i smiluje se kome hoće (Izl 33,19); Bog je uzrok nehotičnu ubojstvu kao i čudnovatoj pošasti (Izl 21,13 i 1 Sam 6,5; 5,9); u doba Sudaca bez pregovora dopušta da mu Jiftah prinese za žrtvu svoju nevinu kćer (Suci 11, 30-40); u doba kraljeva biva odgovoran za Šaulovu nepravednu srdžbu na Davida i za Davidov neopravdan popis stanovništva, za koji je potom uslijedila kazna (1 Sam 26, 13-25; 2 Sam 24); u 9. st. daje da Ilija u njegovo ime pobije 450 proroka Baalovih, te da Elizej u krvavoj revoluciji sruši Omrijevu dinastiju (1 Kr 18, 22-40; 2 Kr 9 i d.); još u 8. st. prema proroku Amosu odgovoran je za svaku čovjekovu nesreću (Am 3,6).  Ove priče potječu iz starijih tradicija, kada je izraelska predaja još bila pod snažnim utjecajem okolnih većih naroda, kod kojih bogovi često pokazuju sličnu mušičavost. Snažnijim etabliranjem samostalnog izraelskog identiteta, nestaje takvih tumačenje Božjeg djelovanja, pa proroci nakon 8. st. više ne primjenjuju sili, te više nema izvješća o ljudskim žrtvama. Bog se otada drži svog zakona, kažnjava prijestupe i nagrađuje življenje vjerno zakonima, ne zahtjeva obraćenje pod svaku cijenu i ne ostaje uvijek pri ispunjenju kazne do kraja. No, danas smo u većoj opasnosti da Boga shvatimo kao drugu krajnost, kao nezahtjevna Boga bez nelagodnih zahtjeva, koji bi bio zadovoljan već priznavanjem njegove egzistencije. Isus takvog Boga, koji bi zadovoljavao naše religiozne potrebe, a ipak nas ni na što ne obvezuje, nije naviještao. Nažalost, mi kršćani rado stvaramo Boga prema vlastitoj slici, nekakvog Boga koji nas prima takve kakvi jesmo i ne zahtjeva nikakva obraćenja. Takav Bog koji bi bio naš vlastiti kumir nije biblijski Bog. Upravo zato Isus nije htio naviještati novog Boga, nego posve Boga Izraelova, Stvoritelja i Suca svijeta. I zato ni u Novom zavjetu ne smijemo eliminirati Isusovu propovijed o Božjem sudu u korist propovijedi o Božjem milosrđu i ljubavi. Sud koji se spominje na mnogim mjestima upozorava da je situacija ozbiljna i da se kraljevstvo Božje može promašiti. Zanimljiv je i način na koji sociolozi religije objašnjavaju narav židovskog Boga. Ta je narav oblikovana činjenicom da su Židovi isprva bili nomadi. Uvjeti u kojima su živjeli nametali su poseban način opstanka, a što se odražavalo na kriterijima postavljenim za ponašanje pojedinaca, te u židovskoj religiji. Kako su bili okruženi većim i bogatijim narodima koji su imali pretenzije prema njihovu teritoriju (Egipćani, Asirani, Babilonjani), najidealniji način ponašanja za Židove je bilo držanje na okupu. Svaki pojedinac koji bi se izdvajao iz zajedništva ugrožavao bi svoj opstanak, a time i sudbinu zajednice. Stoga su takvi pojedinci i religijskim normama bili odbačeni, kao znak upozorenja drugim mogućim otpadnicima i kao korak prema većoj homogenizaciji naroda. Zato je bilo prirodno da židovska religija predstavi Boga kao točku nacionalnog okupljanja, a smjernice za “držanje na okupu” kao Božje zapovijedi. Da bi poslužio kao djelotvorna točka okupljanja, Bog je prometnut u simbol odbacivanja i segregacije. Razvoj od takvog Boga do milosrdnog Oca bio je vezan s društvenim razvojem židovskog naroda. Isus Krist je bio onaj koji je u toj domeni označio preokret. On je promijenio smisao Zakona iz dobrobiti nacije u dobrobit ljudi. U slučaju da takvog razvoja nije bilo, već da je Bog Izraelov bio prerano zahvaćen racionalnom refleksijom, njega danas vjerojatno ne bi bilo. To ne bi bio živi Bog koji je stvorio povijest, već nekakav općenit princip ili bitak , neka univerzalna snaga ili već nekakva druga blijeda apstrakcija. Slično je nastalo od monoteističkih poimanja Brahme u Indiji, prvog pokretača u Grčkoj ili, još ranije, boga sunca Atona u Egiptu. Nasuprot tome, Židovi su promišljali svog živog i djelatnog Boga, te im je danas svijet zahvalan za postojanje vjere u jednog Boga. Suprotno ideji o zlom Jahvi, i sami Židovi, koji priznaju samo Stari zavjet, Jahvu također prepoznaju kao Boga ljubavi, a ne kao srditog Boga. Takva je slika Boga posebice otkrivena u kršćanstvu. Kršćani u Isusu vide osobu kojoj je smjerao čitav Stari zavjet i koja je povijesti spasenja dala puni smisao. Krist je sklopio Novi savez, koji je bio predoslikan Starim savezima (s Adamom, Noom, Abrahamom, Izraelom) i u nj je pozvao kršćane, po vjeri baštinike Abrahamove. Crkva je u velikim starozavjetnim događajima vidjela sliku novog zakona (Adam - Isus, Eva - Marija, žrtvovanje Izaka - Isusova žrtva, Pasha - Euharistija, prijelaz preko Crvenog mora - krštenje). Svrha starozavjetnog Zakona bila je, kako kaže Pavao u Gal 3, da sačuva obećanja, kao odgajatelj koji je vodio Kristu, u kome se ta obećanja ispunjuju. Kršćanin nije više pod odgajateljem, pa je slobodan od obdržavanja obveza zakona, ali ne i od njegova ćudorednog i vjerskog nauka, jer Krist nije došao dokinuti, nego usavršiti (Mt 5,17). Svojim bitkom, govorom i djelovanjem, patnjom i umiranjem, Isus objavljuje lice Božje koje je u Starom zavjetu počesto skriveno i višeznačno. Kršćanin zato poima Stari zavjet kao hod naprijed prema Kristu. Tek kad stigne do Krista, postaje razvidno što se njime htjelo reći, što je on značio u svakoj svojoj etapi. Tako svaka pojedinost zadobiva smisao od cjeline, a cjelina zadobiva značenje od svog cilja - od Krista. Gledajući njega posjedujemo izvjesnost da pred tim Bogom, uza svu beskrajnu distancu, ne trebamo bojažljivo drhtati i plašiti se, ne trebamo mozgati o zagonetnim odlukama Božjim te zbunjeno biti u potrazi za njegovom nejasnom voljom. |
- 09:58 - Komentari (21) - Isprintaj - #
Svibanj 2011 (1) Srpanj 2010 (3) Lipanj 2010 (4) Svibanj 2010 (1) Travanj 2010 (1) Ožujak 2010 (3) Veljača 2010 (1) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (2) Studeni 2009 (3) Listopad 2009 (2) Kolovoz 2009 (1) Srpanj 2009 (1) Svibanj 2009 (1) Ožujak 2009 (1) Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (1) Studeni 2008 (2) Listopad 2008 (1) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (1) Srpanj 2008 (12) Lipanj 2008 (12) Svibanj 2008 (15) Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Blog Responder (eng. onaj koji pruža pomoć) je mjesto promišljanja o nekim teološkim temama koje se autoru čine zanimljivima. Ako nekome bude od pomoći ili ga tkogod nađe interesantnim, ispunit će svoju funkciju. kontakt: responder.hr@gmail.com Drugi o Responder blogu: “Eto danas sam po prvi puta otkrio ovaj blog i 3h se nisam maknuo od njega, moram priznat da me se izrazito dojmio i na neka pitanja me je stvarno prosvjetlio, mogu samo da pohvalim autora i da mu dam potporu da samo tako i nastavi.” "Svakako najkvalitetniji blog na ovu temu na čitavom hrvatskom webu." Anonimac "Htio bi reći samo da pratim redovito tvoj blog, neke tekstove i koristim u svome radu. Moram reći da je blog jedinstven i fantastičan. Mnogo se toga dobrog može naći i u komentarima." Supek “Čini se pomalo modernistički inficiran.” Toma Blizanac “Blog s katoličkim podvalama o evoluciji.” ProtestantZg “Tipičan primjer zlobnih laži o Isusovoj povijesnosti.” My Exercises "Skoro pa profesionalni antiateista i branitelj križa." Pavaogc “Hvala bogu što još ima mislećih bića, koji ne potiskuju bitna i goruća pitanja Crkve. Teme koje otvarate već dugo i predugo nas glođu i bojimo se da nas ne izglođu. Utješno je uočiti da nas more ista pitanja. Dao vam bog bistar um, zašiljeno pero, dar znanja i poseban dar da nam na ovakav način služite! Bog vas blagoslovio! Pišite nam!” demokracija Katkad svratim na: Portali → Spiritus movens → National Catholic Reporter → Clerical Whisper Progresivizam → Young Adult Catholics → The Progressive Catholic Voice → J. Cecil's Progressive Catholic Reflections → Vatican II Voice Tradicionalizam → Toma Blizanac → Romancatholicism → Tradition in Action Ekumenizam → Faith and Theology → The Piety That Lies Between Tiskovine → Svijetlo riječi  |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||