javlja mi se jedno pitanje u svezi toga: kazemo da je covjek stvorenje naspram boga koji je oduvijek. ali ako smo mi , recimo to tako, njegova ideja (još prije nego smo oblikovani u majčinoj utrobi), onda je ta ideja ''stara'' koliko i bog, tj. vječna je...stoga smo i mi bez početka i kraja u bitnom smislu...?
jedna od najranijih spoznaja(?), bila sam stvarno dijete tad(možda 8,9 godina), zvucala je ovako nekako: ovo sam ''ja''. ali i drugi isto tako sebe spoznaju...stoga nema razlike između mog ''ja'', i onog ''ja'' drugih (bio je to osjecaj onog unutarnjeg, korjenskog ''ja'' koji nam je svima zajednički). i ako ja umrem, opet ce biti neki''ja'' koji je isto tako svjestan svoga života...i stoga nema nikakvog drastičnog gubitka na svijetu ako, i kad umrem,... s tom mišlju bila sam vrlo zadovoljna
isto tako, uz tu spoznaju, nisam se osjecala ''kao jedan u nizu''. osjecala sam se posebnom s obzirom na moje vanjske kvalitete i nekvalitete, ali ono ''unutra'' je bilo univerzalno. ta spoznaja se samnom tako stopila da je do danas dio mene, način na koji promatram sebe i ljude (kao braću, svoje drugo ''ja'').
bila je to spoznaja o vječnosti, o okretanju kotača života, o pulsiranju života,... kad govorimo o bilo čemu duhovnom, ne samo bogu, možemo li govoriti o početku i kraju? rađanju i umiranju? to su sasvim druge dimenzije...
no možda je to i sasvim ne bitno, dok je ovaj naglasak sto si ga stavio na praksu (ovdje i sad) daleko važniji.
17.06.2010. (14:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Imajući u vidu evoluciju, mislim da čovjek nije planiran i da nije kao ideja postojao na početku.
Meni je kao djetetu isto ta samosvijest bila fascinantna, premda je nisam tako duboko kao ti shvaćao. Razmišljao sam kako je to dio mog tijela, a ipak kao nešto izvan tijela jer stvara odnos s tijelom.
Kako to nisu eksperimentalne stvari, teško se tu može govoriti što je logično i što je vjerojatno. No, ipak, čini mi se da ukoliko naša individualnost ne bi bila sačuvana u vječnosti, to ipak ne bi bilo konačno ispunjenje naših života.
17.06.2010. (17:23)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Milan
Hoce li ateista, agnostik bilo ko treci ko nije hriscanin otici u raj?
14.01.2013. (19:39)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
didi
javlja mi se jedno pitanje u svezi toga: kazemo da je covjek stvorenje naspram boga koji je oduvijek. ali ako smo mi , recimo to tako, njegova ideja (još prije nego smo oblikovani u majčinoj utrobi), onda je ta ideja ''stara'' koliko i bog, tj. vječna je...stoga smo i mi bez početka i kraja u bitnom smislu...?
jedna od najranijih spoznaja(?), bila sam stvarno dijete tad(možda 8,9 godina), zvucala je ovako nekako: ovo sam ''ja''. ali i drugi isto tako sebe spoznaju...stoga nema razlike između mog ''ja'', i onog ''ja'' drugih (bio je to osjecaj onog unutarnjeg, korjenskog ''ja'' koji nam je svima zajednički). i ako ja umrem, opet ce biti neki''ja'' koji je isto tako svjestan svoga života...i stoga nema nikakvog drastičnog gubitka na svijetu ako, i kad umrem,...
s tom mišlju bila sam vrlo zadovoljna
isto tako, uz tu spoznaju, nisam se osjecala ''kao jedan u nizu''. osjecala sam se posebnom s obzirom na moje vanjske kvalitete i nekvalitete, ali ono ''unutra'' je bilo univerzalno. ta spoznaja se samnom tako stopila da je do danas dio mene, način na koji promatram sebe i ljude (kao braću, svoje drugo ''ja'').
bila je to spoznaja o vječnosti, o okretanju kotača života, o pulsiranju života,...
kad govorimo o bilo čemu duhovnom, ne samo bogu, možemo li govoriti o početku i kraju? rađanju i umiranju? to su sasvim druge dimenzije...
no možda je to i sasvim ne bitno, dok je ovaj naglasak sto si ga stavio na praksu (ovdje i sad) daleko važniji.
17.06.2010. (14:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Responder
Imajući u vidu evoluciju, mislim da čovjek nije planiran i da nije kao ideja postojao na početku.
Meni je kao djetetu isto ta samosvijest bila fascinantna, premda je nisam tako duboko kao ti shvaćao. Razmišljao sam kako je to dio mog tijela, a ipak kao nešto izvan tijela jer stvara odnos s tijelom.
Kako to nisu eksperimentalne stvari, teško se tu može govoriti što je logično i što je vjerojatno. No, ipak, čini mi se da ukoliko naša individualnost ne bi bila sačuvana u vječnosti, to ipak ne bi bilo konačno ispunjenje naših života.
17.06.2010. (17:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Milan
Hoce li ateista, agnostik bilo ko treci ko nije hriscanin otici u raj?
14.01.2013. (19:39) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Responder
Hoće ako je živio po savjesti.
18.01.2013. (23:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...